Društvene igre | Andrija Škare

PLAN ZA OBOJE

 

1.

Iako je skoro čitavo jutro kišilo gusto i moćno, na momente čak divlje i žestoko, cesta je popodne već bila suha. Do Zagreba su stigli bez problema, Opel Astra je fino svladavala autocestu, zavoji kao valcer bečki. Vikend je proletio u času, kako to već inače i s vikendima biva; iz mirne, blago dosadne i gotovo idilične istarske svakodnevice vraćali su se u onu zagrebačku, nervoznu i titravu, kaotičnu. Približavali su se centru kada je Mladen nazvao Irenu, mobitel spojen na bluetooth. Volio je imati obje ruke na volanu, ipak je vozio dijete u autu.

– Halo? – javila se nakon što je predugo zvonilo.

– Ej, ja sam. Evo nas, za pet minuta smo u Vončininoj. Hoćeš se spustiti pred ulaz?

– Joj, nisam doma. Vratit ću se za nekih sat vremena. Mama je u šetnji s Izijem i Pizijem na Ribnjaku pa će ona preuzeti Karlicu.

– A di ću se sparkirati na Ribnjaku?

Mladen je mrzio kada bi se planovi komplicirali. Bilo je jednostavno, krajnje jednostavno, ali Irena je nekako ipak uvijek uspjela narušiti savršenu konstrukciju plana. Sve mu je to izgledalo kao priprema jaja na oko, recept u kojem ne možeš ništa pogriješiti, ali zbog nje bi se žumanjak nekako na kraju uvijek razlio.

– Daj pliz nazovi moju mamu, možda je već završila šetnju pa je možeš ostaviti u Vončininoj. Daj se s njom dogovori.

– Okej – promrsio je Mladen i prekinuo poziv. Nije rado komunicirao s gospođom Krmpotić.

Gospođa Krmpotić je imala četrdeset i osam godina, a trudila se izgledati kao da ima dvadeset manje, što joj je nerijetko i polazilo za rukom. Pritom je često izgledala neprikladno pa i jeftino, ali time se nije zamarala, voljela je da se muškarci okreću za njom na ulici. Nikada nije radila, ništa, ni dana, udala se za Marinka kao osamnaestogodišnjakinja, rodila je dvije kćeri, Ines i Irenu, i time je njezina dužnost bila završena, tako je gledala na to. Nije joj se baš nešto previše radilo niti po kući, većinu je kućanskih poslova obavljala njezina mama, a u posljednje vrijeme i kćeri, ona je imala sve vrijeme na svijetu za gledanje televizije, šetanje Izija i Pizija, ispijanje kava s prijateljicama i pomno sređivanje kako bi i dalje bila privlačna i seksi.

Na kraju je Mladen ipak morao parkirati u garaži na Langovom trgu jer je gospođa Krmpotić tek bila stigla na Ribnjak, a nije joj se još išlo doma. Bila je ugodna ljetna večer, sparina je konačno popustila nakon jutrošnje kiše, i mogao je razumjeti da ona uživa u šetnji sa svoja dva maltezera, ali bio je sve živčaniji što je odmak od originalnog dogovora bio veći. I još te četiri kune za parking od kojega će iskoristiti svega deset minuta! Nije to pitanje novca, jebeš četiri kune, to je pitanje principa.

Ugledao ju je čim su ušli u park. Imala je prekratku crnu minicu i lakirane štikle, majicu s dubokim dekolteom, na licu previše šminke: previše pudera, previše ruža, previše maskare, previše svega. U jednoj je ruci držala povodac na čijem su kraju trčkarali Izi i Pizi, a u drugoj je ruci imala zapaljenu cigaretu koja nije izgledala kao da je zapaljena da bi je se pušilo već kao da je samo riječ o scenskom rekvizitu, kao da iz nekog razloga namjerno želi svoju pojavu učiniti što karikaturalnijom.

– Mladene, bokić – rekla je čim ga je ugledala, a onda čučnula da bi se spustila na Karlinu visinu. – Karla, odi baki!

Djevojčica je napravila izraz lica između prestrašenog i zgroženog, ali Mladen ju je ohrabrio: To je baka Verica, ti voliš baku Vericu, je l’ da? – šapnuo joj je, no mala nije pala na jeftin trik, samo je čvršće stisnula njegovu ruku. Voljela je ona obje bake, četverogodišnjaci obično vole svakoga u obitelji ako ih baš ne gnjavi previše, ako im ne dosađuje i ne zabranjuje stvari, ali svaki put kada bi proveli vikend kod Mladenovih roditelja u Pazinu, Karla se nevoljko vraćala u svoju svakodnevicu. Nerado se vraćala u veliki, stari stan u Vončininoj. Tim je stanom vladala njezina prabaka, ona je bila šefica. Njezin starački miris Karla nije voljela iako joj je starica bila draga, pokazivala je mnogo nježnosti prema njoj i, za razliku od bake, nije je previše pritiskala kada bi je ljubila i grlila. Uz prabaku i baku u stanu su još živjeli mama i teta Ines te deda Marinko kojeg je rijetko viđala jer je jako puno radio.

– Karlić – nagovarao ju je dalje Mladen – tata sad mora ići, vidimo se opet za koji dan. Može?

– Dobro – nevoljko je rekla Karla i prihvatila bakinu ruku iz koje je cigareta u međuvremenu nestala.

– Daj tati pusu.

Mala ga je zagrlila i poljubila, a on je nju poljubio tri puta, u obraz, čelo i u kosu. Prepustio ju je gospođi Krmpotić i požurio van iz parka jer nije mogao podnijeti duga opraštanja, znao je biti na rubu da se rasplače.

Zapalio je cigaretu čim je izašao iz parka. Parkiranje mu je trajalo još četrdeset pet minuta, ali nije znao što bi s tim vremenom. Sjeo je u auto i neko vrijeme samo sjedio i pušio u tišini.

– Pičku materinu, kome ja ostavljam svoju kći – rekao je naglas, bacio cigaretu kroz prozor, upalio auto i krenuo.

 

2.

Bile su prošle dvije godine nakon prekida kada je Mladen konačno uspio u jednu rečenicu formulirati vlastiti odnos prema Ireni i Karli. „Očito je da je Karla moj veliki uspjeh, a Irena moj veliki fail“ – znao je reći samome sebi, a tu je misao podijelio i s onih nekoliko bliskih prijatelja koji su bili upućeni u situaciju.

Ako bi se gledalo prema vanjskim okolnostima vidljivim prosječnom promatraču, bio je potpuno sređen čovjek kada je upoznao Irenu. Imao je trideset godina, vlastiti stan i automobil, stalan i siguran posao, više nego solidnu plaću. Kvaka je u tome što prosječni promatrač ne bi vidio širu sliku, ne bi vidio prekid iscrpljujuće dugogodišnje veze u kojoj je bilo ljubavi i strasti, ali i gorčine, žestine, tuge i nerazumijevanja. Ne bi vidio traženje i lutanje, povremene promiskuitetne epizode, balansiranje između kratkotrajnih zadovoljstava i perioda nakrcanih apatijom. Ne bi vidio da je Mladen, iako već sijed i proćelav, još uvijek ustvari klinac; odgovoran, pametan i sposoban, ali i dalje klinac. Kasnije je shvatio da je počeo odrastati, onako zapravo, tek kada je prekinuo s bivšom djevojkom Margaretom, no to kasnije je bilo prekasno, jer već se dogodila Irena.

Bio se zaljubio u nju: ludo, bezumno, tinejdžerski. Ili je barem mislio da jest. Poslije je to pripisivao hormonima, proljeću ili ljetu, prvim zrakama sunca koje uskomešaju osjećaje i ublaže oštre bridove svijeta koji su zimi toliko očiti; pripisivao je to žudnji da bude voljen i da se osjeća poželjno te silnoj potrebi da samome sebi dokaže kako ga prekid veze s Margaretom nije uništio, kako je i dalje snažan i jak, kako je sposoban voljeti i vezati se, sposoban davati i brinuti, no sve je to bilo kasnije, a dok se događalo ta mu vrsta racionalizacije nije bila potrebna, nije na nju niti pomišljao, bio je previše uzbuđen i zaluđen, vjerovao je da je u pitanju stara, dobra i posve staromodna – ljubav.

Sve je išlo jako brzo. Upoznali su se na nekom tulumu i iskra među njima se pojavila odmah, bez odgode, on je, unatoč sijedoj kosi koje je bilo sve manje, i dalje bio zgodan i privlačan mladi čovjek, zadržao je dječački šarm, a ona je bila slatka i djelovala je nevino, kao djevojčica koja tek otkriva svijet, mnogi su u nju bili zaljubljeni, mahom nesretno.

Djelovali su kao savršen par. Oboje su bili zgodni i naizgled neopterećeni, voljeli su sličnu glazbu, izlazili na slična mjesta. Mnogo su se smijali. Pred njima je bila blistava budućnost, pred njima je bila perspektiva. Karla je došla nenadano, bez pravog plana. Iako je Mladen znao tvrditi da su se prestali štititi i da nisu planirali imati dijete, ali tu mogućnost nisu ni odbacivali, prava je istina bila da su se napili na koncertu Antenata, otišli kod njega doma i pijani se poseksali, strastveno, bez zaštite. Dalje su se stvari razvijale očekivanim tijekom. Iako su bili u vezi tek tri mjeseca, počeli su živjeti zajedno, Irena je rodila i najednom se Mladen našao u situaciji da ima obitelj. Niotkuda. Znao je u to vrijeme zastati i razmisliti, pitati se kako se to odjednom sve dogodilo, kako je moguće da se život mijenja takvom brzinom, ali nije imao previše vremena za razmišljanje, trebalo je raditi i privređivati, sve je bilo uzbudljivo i dinamično: život mu je izgledao kao Zagreb kada bi ga usporedio s Pazinom.

Mladen je bio rođen u Pazinu, u Zagreb je došao na studij građevine i ondje je ostao. Studij je završio s dobrim ocjenama, a jedan poznanik iz Istre ga je odmah po diplomi zaposlio u svojoj firmi. Roditelji su mu još za vrijeme studija bili kupili stan u Zagrebu i auto, bio je sin jedinac i nije bilo toga što ne bi napravili za njega, ali znao je koliko su se namučili da mu sve to priušte i trudio se da im to nekako vrati, imao je odmalena usađenu radnu etiku, bio je marljiv i pošten, to su vrijednosti koje je donio od kuće. Kad god je mogao, vikende je koristio da pobjegne kod njih u Pazin, boravak u srcu Istre mu je bio nužan reset nakon sumanutog zagrebačkog ritma. Pio je kavu u Bunkeru, pješačio do Zarečkog krova, družio se s ljudima iz srednje škole; bio je oduševljen kako se u njegovom rodnom gradu život i dalje odvija polako i usporeno, sanjao je da se jednom vrati jer mu nije prijao nabrijani zagrebački ritam. Nije mu prijao, ali ga je na jednoj razini privlačio. Napredovao je u poslu, iz dana u dan se dokazivalo koliko se mogućnosti pruža u metropoli, ispostavilo se da samo moraš predano raditi i sve će doći, i novac i prilike, a njemu su se sviđali i novac i prilike, uživao je u dinamičnosti.

Prve nesuglasice s Irenom pojavile su se oko Karlinog prvog rođendana. Tada je počeo shvaćati da ona uopće nema namjeru raditi, isto kao što ni njena majka nikada nije radila. Irena je studirala povijest umjetnosti, ali je odustala nakon prve godine. Za nju je to bilo previše povijesti, a premalo umjetnosti, tako je tvrdila. Onda je upisala ekonomiju iako su svi dobro znali da od toga neće biti ništa. Nije ni znala zašto je upisala taj studij, vjerojatno zato da može reći da studira. Tu je izdržala tri semestra, čak i položila neke ispite, ali na ekonomiji je za nju naprosto bilo previše ekonomije. Treća sreća trebalo je biti novinarstvo, ali ni tu se nije pronašla, bilo je na tom studiju za nju previše politike i, gle čuda, previše novinarstva pa se već pomirila s činjenicom da nikada neće završiti nikakav fakultet.

Mladena je to strahovito smetalo. Koliko god bio opušten i neformalan, njegov život je od početka bio usmjeren, znao je što želi, znao je čemu teži i kako do toga doći. Nije mogao podnijeti da njegova životna partnerica, žena s kojom ima dijete, ne kani od svojeg života učiniti baš ništa, da je zadovoljava biti majka i kućanica. Dobra majka i loša kućanica, najčešće tako.

Nije mu bilo svejedno niti to što je odjednom morao početi zarađivati za troje umjesto za jednoga. Novca je bilo sve manje, a potrebe su bile sve veće. Njegovi roditelji su pomagali, njezini nisu. Sve češće su se svađali, počelo bi onako kako uvijek počinje, od neke sitnice, ona bi preglasno razgovarala na mobitel dok bi on pokušavao doma odraditi ono što na poslu nije stigao ili bi on, za njezine pojmove, ostao predugo u izlasku, ali sve su to ionako bili samo vršci ledenih santi nerazumijevanja, nesklada i ne-ljubavi. Počelo bi s banalnim, nastavilo se s optuživanjem, nerijetko eskaliralo suzama i vikanjem, tipično i klišeizirano, ali zbog toga ništa manje bolno.

On je dugo razmišljao o tome da prekine tu vezu koja nikamo nije vodila, ali nije htio zbog Karle. Malu je obožavao, nije znao kako bi bez nje, ali polako je shvaćao da mu se život pretvorio u nezdravi kovitlac. Veselio se doći s posla njima dvjema, a Irena bi ga baš svaki dan dočekala s nečim što bi mu pokvarilo veselje, s prigovorom, zametkom svađe, zahtjevom. Nije razumjela da se on mora malo odmoriti, da ustvari radi za dvoje. Obično bi petkom izašao s prijateljima, ništa ambiciozno, najčešće tek na piće u kvart, trebalo mu je to opuštanje koje je samo alkohol mogao pružiti, no ni tu nije mogao biti na miru, redovito ga je zvala već oko ponoći da ga pita gdje je i kad će doći doma, nije bilo predaha.

Dugo je premišljao i vagao, ali konačno je odlučio da to nema smisla. Odlučio je da moraju prekinuti. Kada joj je to rekao, naglo se promijenila. Odjednom je sve postalo idilično, ali ta je idila kratko trajala, a kada je završila bilo je još gore nego prije. Konačno su prekinuli, Irena je s Karlom otišla u veliki stan u Vončininoj u kojem su živjeli njezini roditelji, baka i sestra, a Mladen je ostao sam u svojem stanu u Novom Zagrebu.

Navečer je znao popiti butelju vina ispred televizora, za opuštanje. Onda bi šetao po stanu i pušio i razmišljao o tome koliko je taj stan drukčiji od vremena kada je još bio student i koliko je on sam drukčiji od tog vremena, razmišljao je o tome koliko su se stvari promijenile i koliko je u tome njegovog utjecaja, a koliko je samo sudbina, samo inercija. Nije došao ni do kakvog mudrog zaključka.

 

3.

– Jebote konj, mene njezin stari zove da idem s njim na krstarenje.

– Molim? Pa koja je to priča?

– Jučer sam bio s malom cijeli dan. Odvedem je vratiti kod njih i dočekaju me svi doma, cijela svita. I njen stari mi kaže onako, sve normala, da bi volio da idem s njim i njegovom ekipom ovo ljeto na krstarenje.

– Isuse.

– Pa da, ne razumijem to. Čak sam na trenutak pomislio da odem stvarno, samo da vidim u čemu je stvar.

– Ne budi lud. Šta ćeš ti s njezinim starim i njegovom ekipom? I tko zna koja mu je spika, možda bi te cijelo krstarenje nagovarao da joj se vratiš. Ili bi te bacio u more i to prikazao kao nesreću. Jebote, tko zna što im je u glavi?

– Ma spaljeni su, luda familija.

Kako je vrijeme prolazilo, tako je Mladen sve više uviđao da je dobro da se maknuo od Irenine obitelji. O tome je volio pričati Gordanu, jednom od svojih najboljih zagrebačkih prijatelja. Nije intimu dijelio baš sa svima, iako je po naravi bio otvoren i pristupačan, samo je manji dio njegovih bliskih prijatelja bio upućen u sve što mu se zbiva. Scena s pozivom na krstarenje nije bila usamljena, nerijetko se događalo da on dođe kod njih kako bi ostavio Karlu, a oni ga pozivaju na ručak ili ga pitaju da im nešto pomogne u kući, ako Marinko nije doma mole ga da on obavi ono što njima predstavlja „muški posao“, zamijeniti pregorenu žarulju, promijeniti gumicu na pipi, takve stvari. Mladen je sve odbijao, pristojno, ali je odbijao, a u nekim je trenucima znao pomisliti da one namjerno kvare te stvari po kući samo kako bi ga imale razloga moliti da im pomogne, a od čitave obitelji mu je najviše na živce išla gospođa Verica, Irenina mama i Karlina baka, užasavao se njezinog prenemaganja i silnog truda da izgleda mlađe od svojih stvarnih godina, mrzio je njezinu ocvalu koketnost i malo ga je bilo sram što ona ponekad izlazi na mjesta gdje se teško mogu zateći ljudi njezine generacije, smetala mu je njezina promašena, nasilna lepršavost; kada bi u Ireni prepoznao djelić njezinog odsjaja, okrenuo bi mu se želudac.

– Znaš – žalio se Gordanu tog petka uvečer dok su se, obojica umorni od radnog tjedna, trudili da im razgovor nad čašama vina bude zabava, a ne zijevanje – nevjerojatno mi idu na živce. Ja nisam navikao na to. Užasno puno glume, preglumljuju se, nema iskrenosti.

– Na koji način, kako to misliš?

– Evo, prošli tjedan ista stvar. Dođem, dofuram Karlu, baka me pita, Irenina baka, Karlina prabaka, no – pojasnio je Mladen – pita me „Mladenić, hoćeš sarmice, gle kak sam fine sarmice skuhala!“ O, jebale te sarmice da te jebale. Kako vam nije jasno da ne želim ni sarmice, ni kolače, ni ručak, ni mijenjanje jebenih žarulja.

– Hahaha – smijao se Gordan jer je, iako iskrena, u Mladenovoj ljutnji bilo i ponešto glume, mrvičak pretjerivanja.

– I uvijek tako jebote. Pa ne mogu to. Ostavio sam vašu kćer, dobro sam razmislio o tome i ostavio sam je. Ne bih bio kod vas da vaša unuka nije moja kći, jebiga. Kad Klara odraste, neću ih viđati više nikad. Nadam se.

– Još četrnaest godina, otprilike. Onda ćeš se moći nalaziti s njom u bircu. Još ćemo se rjeđe viđati – tješio ga je Gordan.

– Ma, stari, ponekad se kod njih osjećam kao da sam došao u paralelnu stvarnost, kao da im Irena uopće nije rekla da smo mi prekinuli nego sam ja iz nekog razloga poželio malo opet živjeti solo i sad je to privremeno, ali vratit ću se i sve će biti dobro. Neki dan mi njezina mama, a rekao sam ti koliko mi je ona užasna, uglavnom dođe mi ona neki dan i počne pričati o tome kako sam ja super tata i kako me mala obožava. Mislim, jebiga, znam da sam super tata i da me mala obožava, ali kad mi ona to govori odmah pomislim da radim nešto krivo.

– Čuj, znaš, meni ti se čini da oni žive denial. Misle da će im biti lakše ako si ne priznaju da ste vi za stvarno prekinuli. To ti je klasična priča, kao kad si klinac pa ti roditelji nađu travu i bude prava drama, kaos, pizdarije. I onda te za mjesec dana pitaju jesi li ikada probao pušiti travu, ali ne glumljeno nego zaista zainteresirano. Potpuno izbrišu ono što im ne odgovara, potpuno. To se dogodilo mom frendu.

– Možda je stvarno to, prosvijetlio si me sad. Jebote, da, oni si ne žele priznati… – zamislio se Mladen.

– Mislim, to negiranje je jedna od osnovnih psiholoških fora. Nema u tome ništa loše. Hoću reći, ne znači da su zato što to rade loši ljudi, samo si pokušavaju olakšati.

– Da, okej, oni su loši ljudi bez obzira na to.

Njih dvojica su voljeli provoditi vrijeme zajedno. Posljednjih su se mjeseci viđali sve rjeđe, samo petkom, a i to ne uvijek. Obojica su radili, većinu vremena provodili na poslu, a kada bi došli doma s posla bili bi toliko umorni i iscijeđeni da im nije padalo na pamet ikamo izaći, jednostavno nisu imali snage. Petkom bi se nekako prisilili, više iz gotovo djetinje želje da ne protrate petak nego zbog prave strasti za izlaskom. Uostalom, izlazak im se vrlo često svodio na sjedenje u uvijek istom kafiću koji im je bio na pola puta, ispijanje čaša vina i ćakulu, dosta penzionerski.

– Nezdrava je to atmosfera, stari moj – nastavljao je Mladen s pričom. Gordana to najčešće nije smetalo, gotovo uvijek im je to bila prva tema. Gotovo nikada jedina.

– Možda je to nezdrava malo prejaka riječ – Gordan je uvijek bio pažljiv, trudio s biti na prijateljevoj strani, ali svejedno zadržati kakvu-takvu objektivnost, ukazati na neke momente koje Mladen možda ne vidi jer je previše unutra.

– Daj pogledaj. Mala tamo živi s četiri babe. Irena, okej, ona joj je mama. Ines. Irenina mama i baka, dakle njezine baka i prabaka. Ti ne možeš zamisliti kako to izgleda.

– Ines i dalje ništa ne radi?

– Baš ništa. Niti jedna od njih četiri nikamo ne mora ići ujutro. Ili ikada. Okej, ajde, Ines bi mogla završiti faks, došla je do apsolventskog i sada godinu dana ne radi ništa, ali mala je čitavo vrijeme okružena s četiri žene koje se povlače po kući i gledaju telku. Strašno.

– Pa odakle im lova? Od čega žive?

– Ono što stari zaradi, to je to.

– Kužim. Irena je doma naučila taj model i krenula ga je primijeniti i u svom životu. Pa ne možeš je kriviti zbog toga, jebiga. Jednostavno nije znala bolje.

– Znam, ali pokušavao sam joj objasniti tisuću puta. Milijun. Ne bi majci. Ovako je jednostavno lakše, ništa ne radiš, ne trudiš se, ne znojiš se, ne mučiš se. Nema ranog ustajanja. A opet ti ništa ne nedostaje, netko će sve to priskrbiti za tebe. Jebote, ja sam uvjeren da je ona prije nego je mene upoznala mislila da se WC papir nekako magično sam od sebe stvori u kupaonici na onom jebenom držaču.

– Hahahaha, ma pretjeruješ.

– Ne, zbilja, ona je takvo dijete da je to nevjerojatno. Nezrela je. Znaš, meni ti je bio najveći zajeb kada bi se vratio s posla i našao njih dvije da se igraju. To mi često nije izgledalo kao da se igraju majka i kći, već kao da se igra dvoje djece. Kužiš?

– Kužim. Sjebano.

– Sjebano, da. A još je najgore što ti oni za sebe misle da su bogati, to im je spika, to im je furka. Zapravo im je jedino bogatstvo taj stan koji je zbilja golem, ali šta ćeš s njim. Ne mogu ga prodati jer u njemu žive četiri generacije – Mladen malo zastane pa nastavi – jebote, s Karlom četiri generacije. Taj stan je kao vrijednost. Mislim je, ali to je mrtvi kapital. Ništa od toga. A one si sve furaju neku spiku kao mi smo ekipa iz centra, mi smo bolji od ostalih, nos visoko i te spike, mi smo pravi građani, a ne ovaj talog iz Novog Zagreba ili, još gore, doseljenici iz Istre, Zagorja, Dalmacije, Međimurja, svejedno odakle.

– Pa nisam primijetio da Irena tako brije, ona mi se činila normalnom.

– Ne bi ona to nikad pokazala jer je pametna. I nije klasična ženska tog tipa, nije glupa, ali ima to u sebi. Ako nije luksuzno, nije dobro. Užas, govorim ti.

– Sranje, da. Nego reci mi kako je s onom malom s posla? Kako se ono zove, ima neko čudno ime, Krešimira, Tomislava?

– Da, da, Tomislava. Ma to je dobro, to nekako ide. Mala je spaljena sto gradi, ali na neku dobru foru. Neopterećeno je sve to skupa, a to mi sada najviše treba, ne mogu sada neke teške spike, samo ovako casual i to je to.

– Jeste se kresnuli već? – pitao je Gordan, bez imalo neugode. Razgovarali su kao što je razgovarala većina muških prijatelja na svijetu, bez tabu tema i s porastom broja prostota i seksualnih aluzija kako je rastao broj promila.

– Jesmo – osmjehnuo se Mladen – divlja je skroz. Mislim, ti znaš da sam bio sa zbilja puno cura, ali ovo još nisam doživio.

– Ma daj! Na koju foru?

– Ne znam kako da ti to objasnim. Nekako se kara kao u porniću, ali ne onako kao kada butra čitavo vrijeme prenaglašeno stenje i uzdiše, već kao da je čitavo vrijeme skroz svjesna sebe i mene, trenutka i situacije. Užasno uzbudljivo, ali i malo, tek mrvicu umjetno.

– Zvuči dobro.

– I jest dobro.

 

4.

I bilo je dobro.

Mladen je oduvijek bio privlačan djevojkama i imao je brojne veze i odnose, neke površne i nevažne pa čak i na samo jednu večer ili noć, ali i poneki važan i ozbiljan. Djevojkama je prilazio bez straha od odbijanja, lako i prirodno, do dvadesete ga niti jedna nije odbila pa nije imao razloga sumnjati u vlastiti šarm. Samo su ga dva prekida u životu ozbiljno pogodila: onaj s Margaretom, zato što je to bila prva prava ozbiljna veza, prva velika ljubav, ljubav koja se proteže kroz veći dio dvadesetih, veza koja je obilježila vrijeme kada se najbolje osjećao u vlastitoj koži. Drugi bolan prekid bio je s Irenom, ali ne zbog nje nego zbog Karle koja je u tom trenutku imala tri godine i počela je polako shvaćati stvari na razini višoj od jesti-spavati-kakati. Shvatio je da Irenu nikada nije zapravo volio i da je kroz vezu s njom pokušao proživjeti dio mladosti koji je ostao cementiran u vezi s Margaretom. Da nije bilo Karle, taj bi prekid bio sasvim bezbolan.

Unatoč tome, odbijao je svaku pomisao na novu vezu prije nego što je prošlo godinu dana od prekida i prije nego je Karla napunila četiri godine. U tome ga je vodio nejasan moral da bi bilo pomalo neprimjereno imati novu djevojku prebrzo, da bi to značilo da je uništio obitelj radi svojih seksualnih ili emocionalnih zahtjeva, a zaista nije bilo tako. Iako je povremeno dolazio u iskušenje, nije mu se bilo teško strpjeti.

S vremena na vrijeme bi se njemu i Gordanu zalomio kakav žešći izlazak pa se nekoliko puta, pijan i u ono ne-vrijeme koje više nije noć, ali ne može ga se baš zvati ni jutrom, znao ljubiti s djevojkama koje bi se zatekle u klubu u kojem su bili i njih dvojica, ali to nije bilo ništa vrijedno spomena. Prvi pravi odnos koji je sebi dopustio bio je s Tomislavom, djevojkom s posla.

Ona je bila pripravnica, a on je u tvrtci već bio dugo pa joj je bio mentor. Koliko god se borio da ne uđe u tu klišej-situaciju, njezina privlačnost bila je jača. Bila je jača i od njegove odluke da strogo odvaja poslovno i privatno, jednostavno joj nije mogao odoljeti. Bila je sitna, ali vrlo skladna. Kada bi je se proporcionalno povećalo na dimenzije bliže onima odrasle žene nego djeteta, predstavljala bi mokri san ogromnog broja muškaraca, a ovako je bila gotovo materijalizirani fetiš za one koji vole male slatkice. Bila je visoka tek metar i 55 centimetara, no imala je izražene sve ženske atribute, bila je lijepa odrasla žena iako bi se iz daljine zaista moglo pomisliti da je riječ o djetetu. No, ta bi predodžba nestala već nakon desetak rečenica s njom – koketirala je, smiješila se vragolasto, oči su joj bile teško odredive boje, ustvari kombinacija prelijevajućih boja od svjetlosmeđe, preko blještavosive do izluđujuće zelene. Imala je platinastu plavu kosu ošišanu na bob koji je njenom licu fantastično pristajao, ionako pune usnice uvijek je dodatno naglašavala jarkocrvenim ružem, a zubi su joj izgledali kao iz američke reklame za zubnu pastu – besprijekorno bijeli i savršeno pravilni. Imala je sitni, diskretni pierce u lijevoj nosnici, a taj je detalj, tako se barem Mladenu činilo, govorio da nije riječ samo o ambicioznoj i poslovnoj mladoj ženi, već da njezin život cvjeta na svim poljima, po tom je sićušnom komadu nakita zaključio da je živahna, slobodoumna i vedra. Bio je svjestan da je takav pokušaj psihologizacije jeftin, ali ispostavilo se da je u pravu.

Na poslu je čitava ekipa iz ureda petkom tradicionalno išla na piće nakon završetka radnog tjedna, a kada se treći put dogodilo da su njih dvoje ostali zadnji, jedna stvar je neminovno vodila drugoj. Ljubili su se, a sutradan su se našli kako bi razgovarali o tome što se dogodilo i kako će to utjecati na njihov poslovni odnos. Razgovor je završio u krevetu. Zaključili su da na poslu nikome ništa neće reći sve dok i ako njihov odnos ne preraste u nešto veće.

Kako je vrijeme prolazilo, tako je Mladen shvaćao da je sve više slab na nju. Nije bio zaljubljen, ali bio je napaljen. I odgovaralo mu je što je bistra i brza na jeziku, što s njom može razgovarati o svemu. Iako je imao dosta veza, spavao s tridesetak djevojaka u životu, tek je s njom prvi put posve iskreno razgovarao o seksu i o vlastitim željama, činilo se da ona sve razumije i da na svako pitanje ima pravi odgovor. Prije nje uvijek je u razgovorima u seksu postojala doza neugode koja se nastojala ublažiti šaljivošću, a on je za to krivio konzervativni katolički moral u kojem je odgojena čitava generacija, čitava nacija. Nije ni znao da mu to nedostaje dok nije iskusio. Priznao joj je da mu je seks u troje jedina neispunjena seksualna fantazija. S dvije žene, jasno, ali ne bi imao ništa protiv toga ni da proba s njom i još jednim muškarcem, ali za prvi put bi ipak trebale biti ona i još jedna žena. Bio je siguran u vlastitu heteroseksualnost, ali ne baš toliko siguran.

Uspijevala ga je nagovoriti na štošta. Njezini su prijedlozi uvijek bili spontani i iznosila ih je sa slatkom nepromišljenošću pa joj nije znao reći ne iako nije svim srcem vjerovao u to da čine pravu stvar, ali najčešće bi ispalo da je imala pravo i da su se lijepo proveli unatoč njegovom skepticizmu. Tako su jednom zgodom čitav dan glumili turiste u Zagrebu, obilazili znamenitosti i suvenirnice i krpali se turističkim grupama, a navečer su se žestoko poseksali u hotelu Jadran u kojem su i proveli noć iako su oboje imali prazan stan, dok su drugom zgodom zajedno uzeli MDMA pa plesali čitavu noć i unatoč tome što je eksperimentiranje s drogama ostavio daleko u nježnim danima svoje adolescencije, to posljednje iskustvo mu je bilo daleko iskričavije i življe od svih prethodnih.

Najviše se čudio samome sebi kad ga je uspjela nagovoriti na maškare. Nije se volio maskirati ni u osnovnoj školi kad je to većini klinaca iz razreda bilo napeto, a u odrasloj dobi je uporno propuštao karneval i Halloween, no ona mu je zadnjih dana tog listopada rekla da zna jedan sjajan kafić za koji ne zna mnogo ljudi i da je tamo maskirana zabava uvijek fantastična i da ga moli da idu zajedno jer će im sigurno biti prekrasno. Jedini je uvjet, naravno, da oboje budu pod maskama. Nije ni sam znao kako je pristao, ali pristao je, začaran, pa su se prije odlaska na zabavu našli u njegovom novozagrebačkom stanu, otvorili butelju Iločkog traminca i krenuli se uređivati. Ona je imala plan za oboje.

Njega je, pomalo predvidljivo, pretvorila u gusara. Crvena marama oko glave, povez preko oka. Košulja sa širokim rukavima, uske crne hlače. Našminkala mu je oči i usne i dok se promatrao u zrcalu bio je zadovoljan i iznenađen, kao da mu se otkrivalo zašto ljudi vole maškaranje, nije se mogao prepoznati u vlastitom odrazu iako je to nedvojbeno bio on, kada bi pomaknuo ruku, isto bi učinio i njegov odraz. Tomislava je napravila dobar posao. Sebe je pretvorila u prostitutku kako su ih prikazivali holivudski redatelji devedesetih. Razmazana šminka i raščupana kosa. Bijela košulja s jednim otkopčanim gumbom previše i crnim čipkastim grudnjakom koji se lijepo vidi kroz taj prorez. Crna minica i poderane najlonke, a na noktima izgrebani lak za nokte. Djelovala je uvjerljivo.

Otvorili su još jednu butelju, završili i nju pa onda pozvali taksi. Mladen nije nikada pio kada je vozio, a ako je izlazak uključivao alkohol, pouzdavao se u taksije. Primijetio je kako taksist u retrovizoru promatra Tomislavu, pomislio je da bi da nije Halloween i da ona nije u društvu jednookog gusara možda i stvarno povjerovao da vozi prostitutku.

Brzo su stigli do kafića u kojem Mladen nikad ranije nije bio iako je dobro poznavao zagrebačku ugostiteljsku ponudu, redovito je izlazio još od dolaska na fakultet, mijenjao je omiljene lokacije, klubove, kafiće i birtije i za one u kojima nije bio barem je čuo, ali za Fox nije ni znao da postoji. Poprilično velik podrumski prostor u istočnom dijelu grada, negdje između Peščenice i Volovčice, prostor u koji su ušli nakon što je Tomislava viknula nekoliko riječi na uho nabildanom zaštitaru u crnoj majici kratkih rukava. On je prekrižio nešto na komadu papira i rukom ih pripustio unutra.

Svi osim tog zaštitara bili su maskirani, baš svi. Konobari i gosti, svi. I svi su bili dobro maskirani, nitko nije imao jeftinu papirnatu krinku iz knjižare ili kartonsku kutiju na glavi pa da glumi televizor, već se na prvi pogled moglo primijetiti nekoliko upečatljivih likova – Petar Pan u zelenim najlonkama za kojega je bilo nejasno je li muško ili žensko, jako seksi vještica u koži koja kao da je izašla iz porno filma, kauboj i Indijanka koji lijepo usklađeni plešu na house koji curi iz zvučnika. Tomislava i Mladen su se probijali kroz gužvu koja još nije bila pretjerana, kroz sve te šarene spodobe, kroz gusto dobro raspoloženje. Pokazivala mu je kafić u kojem očito nije bila prvi put. Za početak su se instalirali na šank i naručili duple pelinkovce.

– Kako to da ja nikad nisam čuo za ovo mjesto? – viknuo joj je Mladen na uho, glazba je bila preglasna da bi se normalno razgovaralo.

– Ovo je klub, samo za članove – odgovorila mu je ona – kao Kset, recimo. Ili Medika.

Zbog buke su morali razgovarati kratkim rečenicama.

– Okej, ali kako ja ne znam za njega? Znam sve klubove.

– Nemam pojma. Malo je underground spika. Nema potrebe za širenjem. Sviđa ti se?

– Kul je. Bili smo na popisu?

– Aha. Upad je samo preko popisa.

– Kul.

Pili su i plesali. Mladena je malo mučilo što je već pomiješao vino i pelinkovac i slutio je da će sutra mamurluk nesmiljeno udariti, ali u jednom je času shvatio da mu je lijepo i da se ne treba opterećivati mogućim, vjerojatnim pa čak i izvjesnim posljedicama, već pokušati uživati u trenutku. Nije mudro razmišljati o sutra, treba jahati val pripitosti dok ide, održavati ga i brinuti se o njemu, treba pokušati tu jarku boju koja se samo na tren pojavila provući na sutra, na prekosutra, na čitav život. Zaredaju li pića pravim redom i intenzitetom, to se čak može učiniti mogućim.

Tomislava je bila sjajno raspoložena, čitavo se vrijeme smiješila, plesala je oko Mladena koji je dopustio da euforija prijeđe i na njega, prestao se opirati, konačno se opustio. Stalno su odlazili na šank po nove pelinkovce, a ona ga je u jednom trenu povukla prema toaletu. Ondje su se prvo malo ljubili, strastveno i pijano, teturavo, a onda su se, Mladen uopće nije znao kako ni odakle, na kotliću WC školjke stvorile dvije tanke linije bijelog praha.

– Ajde – rekla je Tomislava – povuci!

– Šta je to? – pitao je Mladen već dobrano pijan. U glavi mu je zvonio alarm, nije se planirao početi drogirati s trideset i pet godina na leđima, ali taj je alarm uspješno prigušivalo trenutačno pijanstvo i sjećanje na posljednje fantastično iskustvo. Pa neće ništa biti od jednog puta, ne?

– Speed, dobar je. Vozi polako, a onda te lansira, vidjet ćeš.

Zvučala mu je kao diler koji hvali vlastitu robu, ali bila je u isti mah tako neviđeno slatka. Još kad se nagnula da sama ušmrče jednu liniju i kada mu je njezina dojka u crnoj čipki okupirala vidno polje, više nije dvojio.

Potegao je i on. Bilo je gorko i bockavo, ali nije bilo sasvim neugodno. Osjetio je kako mu srce brže kuca gotovo istoga trena. Nije bio siguran umišlja li to, ali činilo mu se da mu se udarci srca počinju sinkronizirati s lupanjem basa koje je, prigušeno, dopiralo kroz zatvorena vrata toaleta.

Vratili su se na plesni podij gdje je on osjetio kako mu tijelo samo prati ritam, u to nije morao ulagati trud ni razmišljanje. Ples i glazba bili su dio njega, jednako stvarni i opipljivi kao njegove ruke i noge, jednako živi i pulsirajući kao njegovo srce i pluća. Osjećao je privlačnost i nježnost prema svim ljudima koji su ga okruživali, čitava ta šarena masa bila mu je bliska i draga, na moment je želio sve ih zagrliti, svima reći da ih voli, da su sjajni.

Tomislava je nestala, ali nije se zabrinjavao. Pored njega je uskoro plesala dobra vila u prozirnoj bijeloj haljini, a za tili čas im se priključio i viking, nabildani mladić gol do pasa, na glavi mu kaciga s rogovima. Sve troje su bili kao povezani nekom nevidljivom niti, Mladenu se učinilo da su oni jedna te ista marioneta, a da njihove pokrete dirigira netko od gore, negdje od gore. Osjećao se fantastično.

Kad se vratila, Tomislava nije bila sama. S njom je bila Crvenkapica. Njih dvije su se držale za ruke i plesale drukčije nego on i njegova novostečena škvadra, one su lelujale, povijale se, suptilno i nježno. U jednom su se času poljubile, a Mladen je gotovo istoga trena osjetio erekciju, no to nije bilo samo seksualno uzbuđenje, to je bila fizička manifestacija ekstaze.

– Idemo na taksi, idemo doma – viknula mu je na uho Tomislava.

– Zašto sad? Pa ovdje je super – ništa nije bilo jasno Mladenu.

– Idemo nas troje, idemo ti ispuniti želju – rekla je Tomislava i za zadnjim slovom koje je izgovorila malo mu liznula uho. Erekcija se u času povećala.

Hodao je kroz klub iza njih dvije koje su se i dalje držale za ruke. Razmicale su veselo i razdragano, rasplesano mnoštvo koje se pred Mladenom otvaralo kao da Mojsije razmiče Crveno more. Je li to moguće, pitao se, hoće li konačno doživjeti seks u troje?! Bio je strahovito uzbuđen, napet, nabrijan. Adrenalin mu je kolao tijelom i kao kroz maglu se prisjećao nekih davnih lekcija iz biologije pa je zamišljao nadbubrežne žlijezde kako veselo špricaju blagotvorni hormon.

Tek je na izlazu iz kluba shvatio da nije dobro ni pogledao Crvenkapicu. Valjda nije muško, rekao je sam sebi i nasmijao se. Bio je toliko dobre volje da mu je čak ni to ne bi moglo pokvariti. Dobro, vjerojatno više ne bi bio seksualno uzbuđen ili barem ne bi bio toliko seksualno uzbuđen, ali bio bi i dalje veseo, bio bi spreman na sve.

Ošinuo ih je hladni listopadski zrak, tek je vani postalo jasno koliko je unutra bilo zagušljivo. Mladena je svježina malo otrijeznila, ali samo načas, samo površinski, u njemu je i dalje sve bujalo i kuckalo. Taksi je stigao u trenu, valjda ga je Tomislava pozvala preko aplikacije. On je sjeo naprijed, njih dvije otraga. Smijale su se putem, taksist se smiješio, unijeli su klupko dobrog raspoloženja. Mladenu se učinilo da prepoznaje smijeh Crvenkapice, ali nije se ni pokušao sjetiti odakle mu je poznat, bio je svjestan da je previše sjeban za tako složen pothvat, a ionako je postojala velika vjerojatnost da halucinira, da nema veze s vezom.

Ušli su u zgradu, pozvali dizalo, pritisnuli dugme za osmi kat. Odmah su počeli s predigrom, još u dizalu. Ljubili su se, svi troje, i Mladenu se erekcija vratila. Primio je Crvekapicu za stražnjicu, uhvatio je za grudi, sada je bio siguran da je žensko, laknulo mu je.

Odmah su krenuli u spavaću sobu. On se borio sa željom da opere ruke, što je uvijek činio kada bi ušao u stan, ali nije htio razbijati čaroliju ni sebi ni njima dvjema. Bacile su se na krevet i krenule se ljubiti, komadi njihovih kostima završavali su na podu pored kreveta, a Mladen je sve gledao s vrata sobe skidajući maramu, skidajući povez. Bilo je zanimljivo promatrati. Uzbudljivo, ali prije svega zanimljivo.

Kako su se rješavale odjeće, tako je slika postajala čišća, kao da je netko prebrisao prašnjavo staklo mokrom krpom, kao da komadići slagalice sjedaju na svoje mjesto.

– Čekaj – progovorila je najednom Crvenkapica ozbiljnim glasom – moram prvo na WC.

Izvukla se iz zapletenih plahti i prošla pored zapanjenog Mladena koji je u tom času shvatio da mu se nije učinilo da prepoznaje smijeh jer je sada prepoznao i glas. Bilo je nedvojbeno, bilo je istinito i bilo je jezivo. Crvenkapica je bila Verica Krmpotić, majka njegove bivše i baka njegove jedine kćeri.

Želudac mu se okrenuo, počeo je drhtati i tresti se, silno mu se pušila cigareta. Glava ga je zaboljela silno, prejako. Osjetio je kako su mu noge slabe i morao se primiti za štok da ne padne.

– Dođi Mladene, ljubavi, što čekaš? – pozivala ga je Tomislava mazno, a on je omamljen, ne znajući što čini niti što treba učiniti, krenuo stopalom lijeve noge pokušati skinuti desnu cipelu. Kada je uspio, isto je ponovio s drugom nogom. Kao u bunilu krenuo je prema krevetu i Tomislavi, a sumanuti kovitlac svega što je osjećao i proživljavao njegova je iscrpljena svijest uspjela svesti na jednu jedinu rečenicu: – Pičku materinu, kome ja ostavljam svoje dijete!