Boljim poznavateljima hrvatske književnosti, osobito štovateljima angloameričkog kulturnog kruga, ime Stipe Grgasa (Zablaće, 1951.) nije nepoznanica. Riječ je o dugogodišnjem profesoru anglistike i autoru nekoliko važnih knjiga o irskoj i američkoj književnosti, rekli bismo, nezaobilaznom imenu u spomenutom području. Pratiteljima isključivo domaće poezije, a ima i takvih, Stipe Grgas dosad je mogao biti potpuna nepoznanica, jer se prvom knjigom poezije javio na pragu sedamdesete. No knjiga koja u naslovu nosi toponim, autorovo rodno Zablaće kraj Šibenika, dokaz je kako za kvalitetnu poeziju nikada nije kasno; naprotiv, ponekad može biti prerano, ali prekasno nikada. Riječ je o iznimnoj zbirci, koja i pored svojih, za poeziju opsežnih, 180 stranica gotovo ni u jednom trenutku kvalitativno ne oscilira. Zablaće u šest numeriranih ciklusa donosi 21 tekst, a završava prozom Otvoreni kraj ili fusnota bez koje se može…

Početak je indikativan: nenaslovljena poetizirana posveta Seamusu Heaneyju koja iz nekog razloga nije zabilježena u sadržaju, iako se itekako uklapa u Grgasovu poetiku. Gotovo da je riječ o programu ili poetičkom ključu; u njoj otkrivamo Grgasa ne samo kao stručnjaka za irsku književnost, osobito poeziju, nego i kao subjekta životno i intimno vezanog za jednog od najvažnijih pjesnika 20. stoljeća. On mu se intimno obraća („Ne, dragi Seamusu, ni ovdje nema prerija / koje u suton režu veliko sunce“), povlačeći paralelu između irskog i vlastitog zavičaja – sličnost dvaju krajolika i povijesti, irske i hrvatske (dalmatinske) mora ostaviti traga i na mentalitetu, a samim time i umjetnosti. Tako se Grgas poetički određuje kao irski pjesnik hrvatskih korijena, odnosno hrvatski pjesnik irskih duhovnih korijena; stavivši svoje malo rodno mjesto u naslov knjige naoko je sugerirao lokalno, zavičajno, no Zablaće je pjesnik snagom imaginacije poopćio i učinio ga simbolom, metonimijom; cijeli svijet je njegov širi zavičaj, Zapad je uži, a na Zapadu mnogo je malih Zablaća sa sličnim povijestima, krajolicima, sudbinama.

Davor Ivankovac, Republika

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Zbirka Zablaće aktualizira i pitanja o granicama poezije. Dokle naime može dospjeti stih a da ga i dalje prepoznajemo kao stih? Kako je već spomenuto, Grgasov poetski diskurz apsorbira brojne elemente komentatorskoga govora, citate i parafraze historiografskih spisa, poznate ili prigodne termine (npr: poetika bestijalnosti, homo littoralis), lingvističko ambijentiranje izlaganja (npr: povraz, gariful, despitoža, salbun, pidoča, pinjol), diskurzivnu žestinu invektive i sl. Svi ti elementi utječu na hibridnu narav njegovih pjesama. Grgas piše proznom rečenicom razlomljenom u stihove, s izrazitim nagnućem prema priči, kritičkom esejiziranju i lirskoj arheologiji. Najuočljiviji tehnički postupci „poetizacije“ pjesme, tj. ritmizacije govora relativno su česta anaforička ponavljanja i funkcionalne enumeracije. Ta ponavljanja i nabrajanja nerijetko u autoru probude „igrača“ koji uživa u jeziku i govoru te koji odjednom počne proizvoditi „vesele“ trope. Dobar primjer takvog teksta je pjesma NK Polet, koja veliča nogomet kao igru koja je u Zablaću i Dalmatinskoj zagori na najbolji mogući način označila jedno vrijeme i jednu generaciju.

Na nekoliko se mjesta pjesnik Stipe Grgas obraća kolegama pjesnicima – Borisu Maruni, Arsenu Dediću, Stjepanu Gulinu, Miroslavu Mićanoviću. Unatoč tome rekao bih da je njegov lirski idiolekt endem u kontekstu suvremenoga pjesništva baš kao što je endemičan i njegov poetski debi na pragu sedamdesete. Taj glas u kojemu se taloži erudicija, koji s lakoćom varira visinu, intenzitet i intonaciju, iza kojeg stoji iskustvo življenja i čitanja, u kojemu Zablaće nastaje i nestaje, nalazi poeziju tamo gdje ju mnogi ne traže. A to je svakako pothvat vrijedan pažnje.

Krešimir Bagić, Vijenac

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Hartija, odnosno papir po kojemu je svoje stihove pisao Janko Polić Kamov, bila je ištipana. Papir, izrijekom tvrdi Stipe Grgas, kojega u svojemu pjesničkom prvijencu koristi, nije prazan. Prepun je bjeline nad kojom se vrši nasilje: nasilje „hibridnog“ poetskog teksta koji je u velikoj mjeri nadopuna Grgasovom akademskom angažmanu.

Zablaće je i toponim, ali i „glavni lik“ koji, kao i lirsko ja kojega čitatelj prati, u nizu umnoženih motiva luta ovom ambicioznom knjigom otvorenosti i iskrenosti katkad fikcionalizirane, a katkad izvorne autobiografije.

Poput autora, Zablaće se seli svijetom, a glas pjesnika bilježi popudbinu za koju sam na jednom mjestu kaže da proizvodi „poetiku bestijalnosti“. No ta je poetika istovremeno i svjedočanstvo i ljepote i okrutnosti zavičaja koji, iako je to kod Grgasa, uvijek i samo Zablaće, nije nužno jedan. Prolazeći kroz promjene istovremeno žudeći za trajnošću, Grgasovo mjesto doma i domovine, seli se iz mjesta u ne-mjesto, iz užasa rata i emigracije, (ne)bivanja kod kuće u svijetu… bivanja „sve u svemu uvijek negdje drugdje“ u ljepotu mediteranizma i sigurnost ishodišta koje je, ma koliko u njemu i iz njega izbivao, nomadizmu unatoč, ipak samo jedno.

Žiri Nagrade Janko Polić Kamov, Kritika HDP