Katarza | Branimir Baron Brljević

POČETNO ZAVALJIVANJE U ŠIRENJU NOGU

 

Već na upisu u prvi razred gimnazije, tipične realke na Gornjem gradu, shvatio sam da će tu biti kruha za mene. Uveli su nas u golemu prostoriju, za koju se s vremenom pokazalo da je sportska dvorana, poredali nas pred nastavničko vijeće, pred četu neurotičnih strvinara, koji su nas ispod oka promatrali jednog po jednog, želeći valjda ostaviti na nas dubok dojam, nešto kao pouzdanu sposobnost odmjeravanja dužine repa, kao da se to može nama, osmoškolcima, još posve živim i odvažnim zajebantima. Bilo je tu anemičnih lica, načetih kičmi, kifoza i spondiloza, rakova, parkinsonovaca u nastanku, zgrbljenih figura podrovanih godinama i sa svim tim u čudnom odnosu neka vrst obrambene strogosti, na rubovima usana ili na spoju brade s podbratkom. Sve je bilo tako neobično, jedno ljeto i očekivanja koja se rađaju iz pukog prijelaza iz nižeg stupnja obrazovanja u viši, pa ta lica koja su prije izazvala samilost, nego bilo što drugo, ukoliko su opće mogla nešto drugo izazvati u našim čistim dušama, koje su svu svoju zelenost čuvale za viši stupanj. Toliko sušičavaca s cigaretom u prstićima, toliko gladni h s gablecom, kiflicom s putrom, crnom kavicom, toliko brkatih žena i ćosavih muškaraca nigdje prije nisam vidio na jednom mjestu, toliko različitih ljudi koji su međutim bili istodobno toliko jedinstveni u svojoj odluci da nas puste da čekamo na upis, na točno vrijeme, koje je trebalo otpočeti kao u kakvom revolucionarnom prevratu ni prije ni kasnije, nego upravo u toliko i toliko sati, nigdje prije. Direktor, zvučna imena i titule, evidentni autoritet s tupeom od umjetne kose raspoređenog po cijelom čelu, pogledavao je na sat i frktao, odmjeravao čas rep nas đaka, koji je neprestano mijenjao oblik, čas parove naših nogu, koji su, kao po Pavlovljevu receptu, odavali toj mudroj, umjetno dlakavoj glavi sve o nama, plašio sam se da neki od nas već neće završiti razred. Direktor je ponovo pritisnuo kotačić na svojem satu, pričekao da prođe još nekoliko sekundi. Za njim su svi ostali pogledali na sat i čekali da prođe još nekoliko sekundi, iako je na nečijem satu bilo i pet minuta kasnije, ali neka se zna čije vrijeme ovdje protječe.

Bili su to moji prvi stresovi, prve egzistencijalne dvojbe – pobjeći od te strahobalne škvadre poltrona, direktorovih trbuhozboraca, akademaca, je li to ta autentična budućnost, je li to taj “pravi” izbor, humanistički put u tajne svijeta, ili pričekati da crni vrag pokaže svoje svjetlije lice, uostalom, u nuždi se misli. I ostao sam, zadovoljan već zbog toga što sam upoznao zrelost, kojom su mi svakodnevno probijali uši. Dani su doduše u školi prolazili sporo, mnogi su odmah shvatili da se vrijeme adekvatnije provodi “Pod starim krovovima”, u nečijem stanu ili na matineji u kinu “Lika”, a ja sam poput degenerika, mufa ili izdajice zajedničke stvari sjedio sa još nekoliko štrebera, očekujući da Fizičarka održi obećanje, da počne ispitivati. Tako je počelo; još nas nisu ničemu naučili, a već su nas ispitivali. Njezine smo duhovitosti, dosjetke i viceve znali odavno, iako nije prošlo ni mjesec dana našeg boravka u tom hranu atomske ili atomarne misli, kako ja sama ponekad znala dvojiti. Jasno, klebarili smo se kao blesavi kad je izvalila da smo joj dužni gradivo kao Grčka, da smo zapeli kao očica na čarapi, da ona nema živce do Črnomerca ili debele kao čeličnu užad. Bila je to formula od prije dva stoljeća, kada je stvorena pedagogija bliskosti s učenicima, kao uletjeti s forom da se stvori prijatna atmosfera u razredu, pa onda udri po njima, svaku riječ, svako slovce, pravilo desne ruke, lijevoga palca, lijeve ruke, desnoga palca, sve to s fantastičnom mirnoćom i sigurnošću u glasu. Klebarili smo se međutim sa zadrškom, što se ubrzo pokazalo opravdanim. Svi čija prezimena počinju s prvih nekoliko slova abecede ukenjavali su se, dok Fizičarka nije izvela kopernikanski obrat. “Zažmiri, ti iz prve klupe! Okreni se oko svoje osi i upri prstom!” zažmirio sam doista, imao sam pune gaće, a bio sam sretan što baš ja moram uprijeti prstom, ja sam bar za sada otpao, okrenuo sam se i … gle nesreće, nisam folirao, prst se zbunio, zadrhtao, potom se ukočio, istegao ruku, kao da snagom spasa vlastite kože može odahnuti, otvorio sam oči, tetka Fizičarka, na njoj se zaustavio moj prst. Gledao sam sve oko sebe, oko nje, možda bi netko drugi mogao odgovarati na pitanja, ali sam bespomoćno morao slegnuti ramenima i sjesti, što sam mogao?

Razočaranje je bilo neizmjerno. Pogrešno sam postupio. Zar sam mogao drukčije? Trebalo je da se okrenem, a ne poluokrenem ili četvrtokrenem, ja sam to shvatio kao trista šezdeset stupnjeva, zar sam ja kriv što njeno mjesto nije u magarećoj klupi, doista sam prevršio mjeru, zar je njoj tamo mjesto, pogrom. Izišao sam pred ploču i pravio se važan, sada sam se već stvarno pravio važan.

– Pravilo desne ruke!

– Ne znam – odgovorih više nego sigurno.

– Vidi, ne znam! A znaš li ti, mudrače s Istoka, nešto drugo?

– Znam dosta toga što nije pravilo desne ruke, ali pravilo desne ruke ne znam.

– Što je to što ti znaš, a što nije pravilo desne ruke i lijevog palca, palčiću moj?

– Pravilo lijeve ruke desnoga džepa, tu sam nenadmašan, kunem vam se.

Fizičarka šmrknu, zaceri kožu, jamicu između šiljasta nosa i tankih, nesenzibilnih usana i ponovo zalista dnevnikom, kao da ništa nisam rekao, kao da me nema. Pomislih, možda je tolerantna zbog onih koji nisu u razredu, možda shvaća da sam zajebant iz nemoći, da sam heroj za svoj ef razred, da sam poput radničke klase u kapitalizmu, koja diže revoluciju jer u njoj nema što izgubiti. Ali činjenice su tu, nisam znao pravilo desne ruke, ni bilo tko drugi nije znao to pravilo, bili smo pravi vezeri, mi štreberi iz ef razreda.

– Ljevaci, svi ste vi ljevaci!

Stajao sam pred pločom i dalje, svi su gledali u mene. Ona me je ignorirala, tako mi se barem činilo.

– Recite barem pravilo desnog palca i lijeve ruke!

Šutjeli smo. Svi.

– A, ti mladiću, znaš li ti ovo pravilo? Ne, ne znaš?

– Ne, ne znam. Rekao sam da znam pravilo lijeve ruke i desnog džepa!

– Zna li netko drugi bilo što drugo što nije pravilo lijeve ruke i desnog džepa? Zna li uopće netko od vas nešto?

Muk. Tajac u svakoj klupi, očekivanja. Nesebičnost, volja da nam pomogne, dobrodušnost, sve nas je to osakatilo. Mislili smo da zbilja više ništa ne znamo. Ona je sjedila za katedrom i listala po dnevniku, domišljala novo pitanje kojim će nas domlatiti, sjedila je na stolici i odatle čitala lekciju, vječnu i nepogrešivu, igrala se s našim strpljenjem, s našim ponosom, gnječila nas. Netko slabih živaca, čak nije bilo žensko, možda sam to bio ja, zaplakao je, a na njenu se licu pojavilo znamenje trijumfa; oko joj je zaigralo, tako iznenada i ritmički pravilno da je odmah bilo jasno da se ne radi o fori, nego o nekontroliranoj reakciji njezina sustava živaca na pobjedu. Ponijela se kao tele koje liže slanost mojih suza, mojega poraza, malenkosti i ništavnosti đačića, drskog i kukavnog; ja sam međutim prije bio spreman povjerovati da se radi o kravetini par excellence, nipošto o teletu. Sa mnom se zbivalo nešto jezivo nedostojno, htio sam zaustaviti suze, odriješiti vezice s cipela i povesti svoju Fizičarku napolje, na vezici, ali nisam mogao, bio sam prikovan za neku buduću stolicu u svojoj glavi, iako sam stajao, pred njom i pred pločom. Trajalo je to časak, ali svi su to vidjeli. Nastavila je prozivati po redu, sprijeda, straga, od sredine, nije pomoglo. Nije gubila nadu, očekivala je da će barem netko znati to jebeno pravilo desnog palca i lijeve ruke, kad već ne znamo pravilo desne ruke. Njezino je dobro srce, u želji da nam pomogne, da barem nešto izvuče iz nas, postajalo sve nemilosrdnije, što je uostalom čest slučaj s milosrđem. Napokon, htjela je čuti makar jednu jedinu suvislu fizikalnu definiciju.

Nitko nije ništa definirao. Teška žalost. Očajanje. Uto je zazvonilo. Tišina se pretvorila u galamu, opću dreku, pakao. Nastala je strka po hodnicima. Idući sat nastupa Hrvatica, ljubiteljica roto-romana, srpske kobasice i napisa iz “Arene”, po kojima moramo sastavljati domaće i školske zadaće, uopće specijalna osoba, već po tome što obožava Dostojevskog. Nije da imam nešto protiv Dostojevskog i nije da se njih dvoje ne mogu dovesti u vezu – jedna stvar im je zajednička, a to je mrak, čisti čistuncati mrak. Čim je sjela za katedru, okupili smo se oko nje, jer je bila jedina profa koja je priznavala ispričnice. Jednima se, kao i obično, neodgodivo sralo, drugima teškoće sa crijevima nisu prestajale već tjednima, a tajna je bila u klincu iz školskog Kokošinjca, gdje se pušilo pod odmorima, čiji je otac bio liječnik, specijalist za debelo crijevo i koji je po soma prodavao svoj potpis. Svjedodžbe su bile falsificirane, za to nije trebalo biti posebno mudar, ali papir je papir. Kako je netko ipak morao odgovarati, slabo su prošli baš oni kojima se neodgodivo sralo. Od romantizma do realizma, jedinstvena prilika da upotpuniš svoju kolekciju topova u dnevniku. Moderna, Matoš, borba Mladih i Starih, superiornost Mladih zbog inovacija i svježih ideja, zbog bezgranične ljubavi prema domovini i jednog posebnog tipa senzibilnosti, koji su unosili u svoje stihove, zbog oštrice kojom su zarezivali stvarnost “pod kožu”, da tako kažem pod navodnicima. Zamislite, nije mljela. Ona je čitala mnogo, priručnike. Svaka nova lekcija, nova stranica priručnika, kompendija, čisti dajdžest, barem da je Riders, malo Rosandića, malo Šicela, Flakera, Barca, svega pomalo, najviše ljubavi prema najboljem iz škole, naraštaja, uvijek je bio netko vrijedan obožavanja. Voljela je dirljive pjesnike, od čijih su joj se stihova rastvarale kaverne, od čijih je stihova isprekidano disala, tako da su joj se podizale sise. Povaljani po klupama, glava podbočenih dlanovima, uljuljkivali bismo se uz potoke neopisivih riječi, glazbe koja je navirala iz njezina velikog srca koje je kucalo za umjetnost, samo za literaturu, samo za lijepu riječ, za Domjanića. Priča o njemu trajala je neobično dugo. Genijalnost njegovih stihova, izražena na način plauzibilnih objekcija nijansi unutarnjega htijenja, spleta osjećaja, a njegova je kajkavska, štoviše, fatumska dijalektalna i dijalektantna riječ inkorporacija nostalgije za davnim vremenima kada se mirnije i poštenije živjelo, kada je ono domovinsko, rodoljubno, patriotsko, kako god hoćete, uznosilo svaku dušu, oplemenjivalo sirovog zagorskog muža, dok nam njegova kongenijalna pjesma “Ridi bajazzo” govori o nepokolebljivosti velikog pjesnika prema svijetu, koji da nije razumio, koji da je nipodaštavao, baca sebi pod noge zbog posve nevažnih stvari, zbog tjelesnih nedostataka, a na nepregledna prostranstva njegove idiosinkrastičke, minuciozne spiritualne moći, na njegovu prelijepu dušu i kristalni duh nisu se ni obazirali…

– Oprostite, ako sam dobro razumjela, Domjanić je imao ispravno tijelo?! – javi se Maja.

– Oh, zaboga, krivo, posve krivo shvaćeno. Zar vaši primitivni, đački mozgovi uvijek sve moraju dovoditi u vezu! Oh, oh, katastrofalno! I još ovako, usred predavanja! Nevjerojatno – uzdisala je Hrvatica.

– Stara je stvar da duh i duša nisu ništa izvansvjetsko, samostalno, nego su u tijelu, zar ne, gospođo profesor? Zar ima nešto jače od tijela što utječe na duh, ili još jasnije ništa ne može utjecati na duh tako snažno kao tijelo! – Maja je inzistirala na svojem shvaćanju odnosa duše i tijela.

– Što si time htjela reći?

– Pa, to da je Domjanić zapravo bil najobičniji kripl. Tjelesni i duhovni. Ukoliko je, naravno, točna pretpostavka da na duh ništa ne utječe tako snažno kao tijelo, ne?!

Većina je tonula iz polusna u sve dublji, vegetirajući na rubu jave, gotovo zaboravljajući prisutnost, prepuštajući se drugom svijetu, gdje vlada mir, nepokretnost, lijenost i sve ono što su nam odavno prodali kao božićnu sličicu, koju uvijek treba imati uza se, ako se pojavi vrag, kao ideal komunizma. Budni su bili zatečeni u preživanju cigaretnih kauguma, koje su se tada još kriomice dobavljale iz Trsta, u pravljenju balona, rezbarenju kukastih križeva ili sličnih državnih znakova po drvenim klupama, kao da striček John Stewart Mill odavna nije prokužio način da se otkrije grešnik, abortus lošega društvenog odgoja, sin obožavalaca društva kukastih križeva ili bilo kojeg drugog državnog znaka koji se smatra nepoćudnim.

– Tko ti je to rekao? Zar sam ja to rekla? To nije istina. Domjanić nije bio kripl, kako biste to vi rekli, nego je imao neke male, zanemarive nedostatke. Ja sam možda rekla to i ništa više. Molim, molim, ni riječi više – načas odahne, pa nastavi: – To je zbilja kaj god, to je sramotna manipulacija mojim djelovanjem, društvenom ulogom, dužnošću, pedagogijom. Istomštogođ, rekao bi Miroslav Krleža. U “Zastavama” – velevažno doda.

– Ali vi Krležu ni spomenuli niste, on s time nema veze. Ja sam čitala “Zastave”, ali tamo nema ni riječi o Domjaniću. Kunem vam se, to nema veze. Nije istina da je Domjanić bil isravan kit.

– Ne želim s vama polemizirati, to nije dostojno mojeg položaja. Valjda vam je jasno. Ja to nisam rekla. Iz mojih usta niste mogli čuti da je Domjanić bio kripl, ni u tjelesnom ni u duhovnom pogledu, što vam pada na pamet?! Rekla sam da ga je okolina podcjenjivala zbog efemernih tjelesnih nedostataka što nitko ne može poreći.

– Možda to nema veze. Možda ga je okolina precjenjivala, baš zbog tih nedostataka. Možda je i on sam sebe precjenjivao zbog tjelesnih nedostataka, mislio je možda da je time predodređen da bude pjesnik; možda je bio samo senzitivna, a ne i senzibilna duša, možda … – javio se Stipolšek, zvani Plošni.

Zaboga, već tri godine vas učim samo jednoj jedinoj stvari i ne uspijevam. Kakav razred, kakvi neotesanci! – mrmlja sebi u bradu neke nerazumljivosti, pa obnovljene energije nastavi: – Balkan, žitko blato, to je to. Zemlja Kosova, krvne osvete, lijenosti, gdje je tu Europa, civilizacija, gdje je tu napredak! Tisuće godina proći će dok vi shvatite jednu jedinu stvar, a to je banalnost najobičnijeg shvaćanja – da je Dragutin Domjanić velik pjesnik, zar ne? Točka. Ni riječi više. Majo. Drugi red. A, vi Brezičeviću, recite mi vi zbog čega je Domjanić velik pjesnik, zbog čega nas uzbuđuju njegove rime i strofe iz “Kipca i popevki”, “Po dragom kraju” i svi ostali stihovi iz njegovog kolosalnog opusa, po kojem on i jest velika ličnost naše, hrvatske književnosti, po čemu on je bio i još je uvijek pravi Hrvat?

– On je velik… ovaj … jer je Hrvat. Zapravo … ovaj … ne…

– Ne mucaj, Brezičeviću! Na sunce s mislima. Neka na jeziku bude što je u glavi!

– Ali, u glavi nema ništa, kunem vam se!

– Zar i ti hoćeš u drugi red?

– Neću … ali … on je velik jer nas njegovi stihovi uzbuđuju, jer su kolosalni … ovaj … jer nije kripl, nego hrvatski književnik…

– Prvo, Brezičeviću, ustani kad razgovaraš sa starijim od sebe!

Oba brata, blizanci Brezičevići ustadoše. Od dva glasa, glasa čuti nije. Kao zlatno pravilo, šutnja je zlato. Oni su uvijek sve objašnjavali u poslovicama, osim ako nisu ostajali bez riječi. I braća, kao dva brata uboga, sjedoše kako su i ustali.

– Znači, tako. Nitko ne zna.

– Znam ja – javi se Zdenka, nabijena bildašica s nogometaškim nogama, osoba s pretjerano razvijenim porivom uništenja okoline, njena je specijalnost bila blato, tamo se osjećala najčistijom – ja znam zbog čega je Domjanić velik pjesnik!

– No, konačno netko zna. Već sam posumnjala u svoje sposobnosti. Bar nečemu bih vas trebala naučiti. Recite, Zdenka!

– Dragutin Domjanić je veliki, hrvatski, dijalektalni pjesnik, poeta i progresivni sudac Okružnog stola, predsjednik PEN-kluba za naše područje, senzibilna i nostalgična osoba, ukoliko to može biti jedan sudac, velik je zbog svoje nepokolebljivosti prema svijetu, koji je u njemu gledao njegove sitne, beznačajne tjelesne nedostatke, a nije uočio njegovu veličinu duha, ljepotu i ushit njegovih stihova, koji hrane naš mozak, napajaju nam dušu, stihova koji reprezentiraju njegovu pronicavost i vidovitost, mogli bismo reći čak dalekovidnost, neku vrst proroštva…

– Nitko nije prorok u svojoj zemlji! – provali Brezičević, prvorođeni, ambiciozniji, pokušavši se tako spasiti od kvrge.

– Molim mir! Bitno je da ne zaboravite ovo što je rekla vaša kolegica Zdenka: “Domjanić je velik pjesnik, duša naše dijalektalne poezije, hrvatski velikan, neshvaćen od svijeta i ljudi”! kad već ne možete upamtiti više – reče i zaklopi dnevnik, kao da želi svršiti tu neugodnu diskusiju, u kojoj je dopustila da je skinemo s prijestolja umnosti, zrelosti, autoriteta, triju svetosti u koje nitko, a kamoli balavci iz trećega ef, ne smije ni dirnuti.

– To nije točno. Zdenka to nije rekla, uostalom – opet se javi Maja.

– Mir, molim mir! Još jednu riječ i zapisat ću vam jedinicu! Dakle – nastavi prividno mirno

– Domjanić je simbol plodnog književnog razdoblja, on je naš ponos, tradicija, njegovi stihovi, rime, lijepa kajkavska riječ, sve nas to uzbuđuje, obrazuje, sve je to cjelovit umjetnički doživljaj, za nas koji umijemo doživjeti najviše od svega, a to je lijepo. Zar nije tako, Majo?

– Nije, za mene nije.

– Svatko ima svoje omiljene pjesnike, ali ti moraš priznati da je to što je napisao on, Dragutin Domjanić, veliki sin maloga naroda s velikom kulturnom tradicijom, da je to objektivno lijepo, priznaj!

– Ne priznajem, jer meni to nije lijepo, jer ne znam što je to objektivno lijepo, jer ne znam postoji li nešto što je objektivno lijepo.

– Čak ni subjektivno ne priznaješ da je lijepo?

– Ni subjektivno. Ne priznajem jer meni to nije lijepo!

– Kako nije lijepo kad jest! Po stoti put tumačim da je lijepo, a ti opet, nije lijepo. Zar ćeš reći da Domjanić nije hrvatski sin, pjesnik, velika duša maloga naroda, a prije svega velik čovjek?!

– Kakve to veze ima s lijepim? Osim toga, sami ste rekli: “Bio je nizak, grbav, šepav!” Evo tu, ja sam zapisala! Odjednom vi opet bio je velik čovjek. Kako velik kad nije?

– Ah, kakvo pomanjkanje svakog osjećaja za apstrakciju, to je nečuveno! Ignorirantia crasa. Nju ne uzbuđuju stihovi velikog pjesnika Dragutina Domjanića?

– Ne uzbuđuju. Eventualno, sada već pomalo izluđuju.

– Ti Majo nisi za gimnaziju – okreće se razredu, obraća se svima. – Za nju nije olovka. Za nju je kuhača, to je katastrofa!

– Ali, gospođo profesor, nikoga ne uzbuđuju!

– Uzbuđuju, uzbuđuju, barem razgaljuju.

– Kako uzbuđuju, kao da ih razgaljuju kad mi te stihove ne čitamo, nitko živ ne čita!

– Ah, ne čitate, tako dakle! Vi Majo ne čitate, oni čitaju, čitaju, čitaju, je li tako?

U razredu tajac, ponovo.

– Ne čitaju, ne čitaju.

– Neka digne dva prsta u zrak tko ne čita stihove velikog hrvatskog pjesnika, Dragutina Domjanića, sina…

– Pitajte tko čita! – nemoćno će Maja.

Znala je da se njezin dojam o razredu ne može promijeniti u trti, u dlakavoj situaciji. Pitanje je podrazumijevalo odgovor. Barem kada se radi o našem razredu.

– Posljednji put pristajem na kompromis – tko čita Domjanićeve stihove, koga uzbuđuju ili barem razgaljuju stihovi tog poete evropske razine, molim?

Ispalo je, kao što se i očekivalo, da nitko od nas nije htio etiketu “slabo inteligentan”, ispalo je da svi mi drkamo na Domjanićeve stihove. Toliko nam je svima bilo stalo do inteligencije. Sat hrvatskog jezika i književnosti izazvao je iznenada nezapamćeno zanimanje. Natjecali smo se tko će izraziti veću ljubav prema Domjanićevim pjesmama, prema književnosti, prema Hrvatskoj, prema pozitivnoj ocjeni u svjedodžbi na kraju školske godine, koja je imala biti osnovom ocjeni u maturalnom razredu, a tko zna kamo nas je imala dovesti ta ucjena zapravo ocjena. Na sveučilište. Pokazalo se, zarana, kad je već mnoge od nas bilo kasno, da smo upoznali ljudsku dušu, onu najčešće, malo pokvarenosti do poštenja, posrnuti da bi se sačuvala ravnoteža. Hrvatica je bila u dubokom mozgovnom dreku, mi smo bili jadni, bespomoćni đačići, tabulae rase. Jest, ali više se ne da izbrisati što se na praznu ploču života upiše. To je sudbina onih čije su snage manjkave. Protiv Hrvatice i gluposti, njih dviju istoga roda, zbilja se nije dalo ništa učiniti: jednu je zagovarala školu, a drugu svijet.

Tako je počelo!