Katarza | Branimir Baron Brljević
UVODNO SVLAČENJE
Da ne bi bilo dvojbe – govorit ću o čovjeku kojega poznajem najbolje, iako on nije neka izvjesnost i nepromjenjivost od naravi, i opće nisam uvjeren da je ono što bi se dalo misliti pod pojmom čovjeka. Odavde razumijem strahove i brige, kolebanja i odlučnosti, sve dobrote i zloće što ih je dospio počiniti, ako i dobro nije samo neka vrst zla. Govorit ću o privremenom sebi i o sebi koji se ponavlja, o njemu koji je već situiran kao nešto što nije čovjek, ali, podižem svoj glas, upozoravam naime da se ovdje ne radi ni o životinji, što bi neki jednostavan um čitatelja prosudio iz navike na jednostavne opozite.
Svoje mjesto za šankom u kafiću na uglu zaposjeo sam i još ne posve probuđen, još u proteklim razdobljima života ili sna, jer vječito ostaje dojam iz djetinjstva kada se ujutro sve odsanjano pričinja stoljećima življeno a odživljeno kao neki nebulozni san, još u velikim zamislima i njihovim ispunjenjima, što se uvijek iznova vraćaju i omamljuju omaglicom boljitka, uvlačeći u bezbroj puta nadvladan vrtlog iz kojega pobjednik – ja – već prokrčih staze kojima se provaljuje u zrelost, već prođoh odajama prerano upisana očinstva i ljubavi, drugoga i trećega stupnja obrazovanja, stipendija, diploma, nagrada i stimulacija, te shvatih da od svega sjaja i blještavila vrhunaca, od totalnog uspona preostaje samo totalan pad. Plitkoga daha pratim parove nogu, glave i nanizane automobile u prolazu, u jutarnjem hipu, koji se u moj obzor uvukoše kroz uzane trake svjetla, na prozorima, između nabranih zavjesa, kao znaci prirode Heraklitu, koje treba odgonetati, kao bitak prekriven koprenom, koji proleti da bi se u svojoj bezličnosti i tajanstvenosti ponavljao beskrajno dugo, sve dok traje šalica kave. Dio onih točaka u koordinatnom sustavu, kojima nastojim uvezati, povezati, razvezati sve krpice života, otkriva se u spasu od duga vremena i lika u vodenom zrcalu na limu šanka. Bit će da su se koordinate premjestile u drugo središte i artikulirale se u riječi, bit će da se načas otela poza nemoćnika, prosula se žuč, navukao sam rukav kaputa i, pridržavajući ga prstima, obrisao sam lokvicu vode na limu i s njom zgužvano lice pipničarke, glupo nacereno, poput faca s kranahovskih skupnih portreta grofovske maloumne djece.
Postoji li uopće nešto izvan tih konvencionalnih svakodnevnih zbivanja, ljudi na ulici, u uredu, nešto drukčije, postoji li način da ti, obični ljudi, postanu drukčiji? Ili smo osuđeni na dva u osam, koji su četiri u šest, na ponovno izdanje zbirke eseja o hipostaziranosti duhovnih interkurzija između istinitosti i načina da se ona ozbilji u filozofiji Hansa Georga Gadamera, koji su zapravo prijevara lukava, štreberskog umijeća da se prečacem dohvati besmisao, ono što se na kraju svodi na upošljavanje misli ili na zaborav bitka; osuđeni na lice, općenito na dušu i tijelo, tijelo i dušu koji su općeniti. Iznova podigoh glas, umjesto čovjeka izgovorih životinja i stadoh se smijati sebi, prospem sodu i iskesim svoju nečistu njušku njemu, vlastitom odrazu, njemu koji je nestajao, šireći se u koncentričnim krugovima do bojazni od nepostojanja, do pitanja koje muči, muti svijest i traži osvetu za sva zla nanesena čovjeku, bačenu u jamu iz koje se samo na kukama vraćaju obješena kržljava tjelesa i ponovo u krugu dolaze na pozornicu na kojoj nikako da se pojavi deus ex machina, da razriješi ovu lošu šekspirijadu koja traje. Ali na pametno pitanje tek jeka bezdana, zapravo šuplja, mukla šutnja; šutnja povijesti, šutnja bića, šutnja postojanja, šutnja koja se umnaža kao inteligencije brojnih naraštaja obrazovanih, kao lupetanje Historia est magistra vitae, kao bubanje nepravilnih glagola, kao latinske i grčke imenice, deklinacije e, a, o, e, i, kao fraza, kao poslovica koja živi stoljećima i nastavlja svoj život u nesagledivu budućnost kao laž u odori ovjerovljene istine, kao zbirke logaritamskih tablica i latinskih poslovica, koje nikoga nisu naučile pameti, a ponajmanje one kojima se zavukoše u svijest kao Davidova zvijezda u vidu kvrge, jedinice, topa, drugoga reda.
To svoje ništa, što je oblikovano u glavama mojih bližnjih, i prijatelja koji su mu sve dalji, to ništa koje sam ja sa svojim životnim sadržajima i uvijek drukčije bivajućim određenjem, to ništa ne postoji. Ipak, postojim ja koji sam možda lud, možda po mjeri drugoga svijeta, ali je neosporno da sam tu, da me svojim ništenjem, štoviše, priznajete. Apsurd do kojega dovode jezične konotacije, a vi ste izabrali u svjetskom dućanu upravo taj proizvod, govore vam u konzistentnosti kakvu malo što u vašem životu sadrži – da se ni jezično ni misaono ne može pomisliti i izraziti kao nešto što nije, čega nema. Ono doduše ne egzistira kao vi, kao nešto, već je u nastanku, u neprestanom previranju i naviranju, u skladu s onim što službeno obožavate, a što se naziva dijalektikom. Ako je iskaz kojim se služite da mi pokažete da ja uopće ne postojim, jer nikada nisam ni poricao da nisam nešto, samo sredstvo da biste došli do cilja, da biste pravim imenom nazvali još nenazvano, tada s mišljenjem nešto nije u redu – kako da označite nešto što nije, jer ako se dade označiti, već time jest i ne može biti da nije. To ništa, koje sam ja i koji sam ipak, nešto, nije slučajno to što jest, ono je nešto kojemu nedostaje stanovite kvaliteta po kojoj bi bilo nešto i – ništa više. Kako li su vas samo omamila ozbiljenja, kako vam je malo sluha ostalo za ljepotu zvuka ničega, za zvonak odjek propuštena bitkovanja; kao da ga sačuvaste za prazninu u kojoj ćete vječno drhtati od hladnoće sigurnosti koju izabraste. Mogu li biti u pravu? Može li svijet koji je bezglav poroditi glavu koja će svu istinu reći njemu u brk, glavu koja će u svojoj malenkosti požderati svu silinu kozmosa, može li zmija izjesti do kraja samu sebe? Zar ova započeta sudbina smještena u riječi, u znakovlje koje se opire sebi, zar ta sudba nije tek afirmacija jedne fraze, koja se u frazu pretvorila iz misli – Totus mundus agit historionem, zar nije i sama uloga u trajnoj šekspirijadi? Zaustavite kotač povijesti, rekoh. Dosta mi je dijalektike, viknuh. Hoću malo mira, hoću nepokretnost, paralizu progresa koji svojom progresivnom paralizom muti misao, pomislih. Još ne do kraja lud, dosta besmislene trke na mjestu, od koje se već tisućljećima nije izmijenilo ništa bitno. Ni trka sama. Povijest, kažete povijest? Ona koja je nastala plemenitom po vijesti, neka po istoj vijesti ode do vraga, ona koja nas neprekidno uči životu, neka ode utaman sa životom, neka se makne s mjesta, pa da vidimo tko umije mahnuti repom, tko se to premazuje blatom povijesti, da vidimo tko komu ima što za reći i što nam je učenje za život. Isto se pitanje ponavljalo, isti izostanak odgovora također.
Prečesto gledam vlakove, okretišta za parnjače, kontrolne tornjeve, stražarske kućice i redove tračnica, koji uvijek u ta svitanja, jednako nestaju, zamiču za prozore mojih kupea, sastaju se negdje u beskraju. I sada, dok povlačim dim iz prve cigarete, prisjećam se onih jutara po provincijskim prugama, na prijelaznim kolodvorima, prisjećam se orošenih stakala kroz koja sam znao dugo piljiti u maglu što se na mahove naglo u te sate razlijevala u posve mliječne oblačiće, u bezbroj puta doživljeno praskozorje, na pruzi, kraj željezničke stanice, radeći i misleći, odgonetajući. Koji od vlakova upravo kreće, koji od njih može odvesti u smiraj ispod kojega će ostati zauvijek prekriven ovaj svijet? Jesu li to zakazala osjetila, ili je zakazala zbilja? Mnogo je putovanja potrebno, mnogo je jutara i vlakova, da bi se spoznala malenkost, sitnica, sva težina lagodna poziva. Stadoh se grohotom smijati gospodinu profesoru, intelektualcu u pripremi, esejistu, znanstvenom radniku, čovjeku ispunjenom erosom prema najvišoj tajni od koje mi se ledi krv u žilama, zaustavlja dah. Plašim se jave. Licemjerni samoupravni informator, novinar u udruženom radu, autor brojnih eseja objavljenih u gotovo kompletnoj republičkoj periodici, mladi lovac na znanstvene trofeje, hej, pisac priča, romanopisac, što se to zbiva s tvojom biti? Rasap, vrijeme bez odluke, razorena ličnost, isplati li se bitkovati bez plaće, jedriti u budućnost bez jasna cilja, zar nije izbor u predanom radu za domovinu, za umjetnost, za ideale, za CILJ, od četiri ujutro do četiri popodne, zar nije dulce pro patria mori, zar nije poziv života da se stvara, sagorijeva za zajedničku stvar, za uzvišeno, za plemenito? Poziv života jest da umre. Uzvišeno treba poniziti. Plemenito uprljati. Neka se vidi kakav jad umire za domovinu, za umjetnost, za uzvišeno, neka se prebroji svijet, neka se prebroje luđaci među književnicima i filozofima, neka se vidi od čega je satkana mreža kulture na koju ta velebna savjest čovječanstva uspješno u mutnom lovi svjetinu. Zgulite kožu s tih guzica, vi narode zemlje svake! Zar njihova visost, plemenitost, visočanstvo nije iste vrste kao vaša niskost, prostota, vaša široka stopala, krupne šake, vaša težačka, zaglupavljena lica, vaši zarasli nokti i kvarni zubi, zar u vašoj sferi smrde druge guzice? Pitanje autora, preko čitave kartice, strana u “Holzwege”, stvar mode, utjecaj suvremenosti, vrijeme bez odluke. Što bi rekao pokojni Martin Heidegger, da kojim slučajem nije već prije odlučio umrijeti? Ima li on uopće što reći? Zar odluka smrti ne ubraja šutnju? Zar da se pokorim vašem kanonu, gospodine jebeni Bože, i zauvijek ostanem vjeran principu od kojega jedino što vidim jest – nemogućnost dosljednosti i vjernost tomu. Zar vi u svih tih svojih pedeset kilograma objavljenih knjiga, vraćanja i povraćanja grčkog umotvorja, niste mogli shvatiti osnovnu stvar – da se bitku živo jebe za sva vaša kartaška snalaženja u fantomu povijesti i vremena kao nečega što može, ali ne mora, hoće i neće, treba i ne treba, smije i ne smije ostvariti bitak? Zar vaš sudbina najvećega uma stoljeća nije sudbina povijesti, nije li udes i nesreća o kojoj govorite, može li biti nešto drugo u vašem sistemu? Tko li se to usuđuje postavljati smjela pitanja, koji li to magarac uzima mjeru mrtvom velikanu misli? Vi ljude uzdižete do nebesa, nazivate ih svinjama, svi smo mi Hrvati, najobičnija reakcionarna gamad, zajedno sa Slovencima, Česima i još nekim Srednjoevropljanima, mi smo gomila svijeta kojemu je antiljudskost, anticrvenost, antikomunističnost cijepljena pod kožu, mi znamo braniti samo tuđe boje, kakve li kontradikcije, eto što vi radite, pa prođu stoljeća ili dva i tek sada, dakako stidljivo, netko će reći da ste pogriješili, ali neka se samo netko, pa i Svevišnji Ervin Szabo usudi reći da ste nekonzekventni, da ste napisali notornu glupost, zar nije dirnuo u trolist, zar nije oštetio biljku koja cvate kao imaginarno cvijeće na mnogim grobovima? Vi ste svemoćni. Ali ako moja malenkost ustvrdi da ste ordinarni glupan u tom slučaju kada ste čitav jedan narod obojili bojom izostanka razuma i smisla vlastite egzistencije, kada ste ga paušalno, poput kakva kramara a ne sufilozofa najrevolucionarnije teorije od pamtivijeka do danas, oblatili, onda je izložena prvoj batini, koju će joj odvaliti najbliža sredina što znači rođaci, prijatelji, znanci i ostali brižnici mojega integriteta; drugu batinu odvalit će mi urednik ili recenzent, a treću batinu, ako je uopće dočekam, odvalit će što službena što neslužbena kritika, koja ponekad znade braniti misao, upravo u slučaju kada to ona nije. Vi ste dakle pripadnik jednoga naročitoga gospodstva, kojemu se na svaku misao lijepi etiketa pameti da bi je mnogi, s mukom, stoljećima kasnije skidali. Vi ste veći gospodin od kramara, koji će reći da su ljudi svugdje i manje-više isti, vi ste mirisna visina Olimpa misli i ideje, čistunskoga društva u kojemu se nerijetko nađu kramari, vi ste pripadnik bezvremena staleža u kojemu se s vremena na vrijeme također nađe lice nastalo od guzice. Zato me saslušajte i ne pitajte o porijeklu govornika, ne gledajte kako sam odjeven, ne pitajte za boju moje knjižice, za mjesto s kojega pozivam vas, zasjele u visini, in excelsis, ne zgražajte se nad kafićem, na takvim se mjestima znaju izreći velike istine, makar s nogu, u prolazu, iz velegradskoga blata, kako neki šatristi uspješno nazivaju ASFLAT. Vi veliki umovi, čija filozofija snuje rasplakana nad sobom na policama brojnih knjižnica, čija djela ostavljaju mrak upravo doživljene muteži misli, iz kojih i sami teško još za života isplivavaste (jer kako da se inače bitak i biće istodobno mogu shvatiti kao osamostaljene bitnosti od kojih svaka može egzistirati a da ne mora biti nazočna ona druga bitnost – daleko odoste, kamo nitko, kao osamostaljena bitnost bića ne može kročiti), zar možete uprijeti prstom u jedan redak kojim jamčite da se razlikujete od ostalih životinja, što je vaša specifična razlika od onih svinja koju čuju sve tonove vaše skladbe, ali ne doživljavaju harmoniju cjeline? Ha, gospodo mislioci, Hegeli, H’olderlini, Heinei, Hessei, Händeli i ostali? Što bi svijet izgubio da se sve, što od vas ostade, spali? Što bi svijest izgubio da se niste rodili, ako se uopće može izgubiti nešto što se prethodno nije posjedovalo?
Naravno, ne tvrdim da gradim bolju kuću bitka, ali ni čistina koja u vas ostaje kao posljednji trzaj mrtvoga kljuseta za konzekvencijom, čistina kao formula za sve što se hoće, za sve što može, nije čista. Vi tek umišljate sebi da ste raskrčili područje na kojem je drugi dio “Bitka i vremena” imao izgraditi novu kuću bitka, novu nastambu, novi svije, kao da gradnja sama nije u osnovi kriva stvar. Proturječje moje situacije jest da rušeći gradim, htio ili ne, ukoliko uopće imam što rušiti. Pitanje iz prve klupe osmoljetke – čemu pisati? – pitanje je s kojega se ne smije prijeći na bilo što drugo dok se ne odgovori. Ali tko će smoći odgovor? Lenjin je napisao “Sveske”, i k tome filozofske. Uz čitanje Hegela. Čemu uvod, sredina, kraj, čemu robovanje formuli Aristotela, romana, knjige, djela, korica i formata, čemu robovati formuli formata forme, čemu se plašiti forme? Zašto se Lenjin uplašio svojih misli sabranih u knjizi, svojih bilješki uz “Dijalektiku”, zašto mu se “sveska” uvukla poput crvića u zrelu jabuku, što mu je trebalo filozofske boje? Kao da se nešto napisano uplašilo da sa mnom svojom kvalitetom ne zadovoljava kanon, kao zaštitna boja na aluminiju, kao crvenilo morgenlandskih zastava, koje potoci krvi neće obojiti za sva vremena, zbog dijalektike. U cjelini djela kao da se krije trag laži, nedovoljnosti. Ako je djelo nešto što je cjelovito, jer inače nije djelo, što će mu još i cjelina? U formi romana krije se vrlo često “mnogo riječi ni zašto”, krije se nedostatak istinskoga sadržaja, laž taštine, krije se cvijet kulture, KULT kulture, opsjena siromaštva, nesuvislost, krije se ponavljanje, repetitio est mater studiorum (do vraga bolesno robovanje gimnazijskim idiotarijama), krije se usađivanje vrijednosti koje su vrijednosnih vrijednosti vrijednost, vrednovana na najvredniji način, od vrijednih imena u vrijedna vremena, na stranicama najvrednijih autora, u formi se krije sve ono što bi na čistini bilo upadljivo, u neformalnosti jasno i golo u svojoj istini, ne odrezano nožem vrhunca i pada radnje, ne umanjeno likovima koji se moraju prepoznati u svakoj izjavi, u svakom postupku, u formuli sličnosti sebi, kao da heroji reagiraju samo herojski, kao da su drolje uvijek nepoštene, a konobari ne znaju odbiti napojnicu, kao da su svi baletani pederi, novinarke lezbijke, kao da nježne majke nisu okrutne prema tuđoj djeci, kao da su rukovodioci samo oni koji rukovode, kao da nema heroja i rukovodilaca koji su kurve, kao da nema novinarki koje su za promjenu svijeta učinile više no većina rukovodilaca, kao da nema baletana koji su ogorčeni protivnici vanbračnog života i promiskuiteta svake vrsti, naročito smrdljive, stražnje. Roman je romaneskan, romantičan, romanski, romanoidan, on je ima za sve i sva, on je i “Kabala”, i “Mahbarata”, i “Ramajana”, “Priča o Rollandu”, “Odiseja”, “Ilijada”, “Don Quijote”, on je konstrukcija, jedinstvo forme i sadržaja. Amen. Roman ima manje-više određeni broj stranica. Manje je pripovijetka, još manje priča, a još manje, to može biti svašta, aforizam, pjesma u prozi, slogan, poslovica, crtica, povjesnica. Amen. Ima i veće. Trilogija. To su tri romana. A četiri? Ima i toga, ali to su izuzeci. Povijest književnosti, kao svaka druga, opet vadi nož i reže. Amen. Zašto uopće ime “roman”? Pitam. Postanak, oblik, razrađenost, sve to nema veze, u tu vašu općenitost ne uklapa se ni jedno istinsko djelo, ni jedan roman. Klasifikacija? Hi, hi, hi, ho, ho, ho, ho, vi klasificirate. Što će vam to? Da bi ste lakše mislili? Vi želite misliti lako? Sustavno? Teoretski? Može li se misliti lako? Vi ste lakoumni, vi ste lakomisleni. Vi ste teorija, klasifikacija, vi ste sustav sustavnih, vi važno važete je li nešto zadovoljilo formu, je li sadržaj dovoljno dosljedan, vas ne zanima što većina dosljednih autora na kraju mukotrpna posla, koji koketira s vašom znanstveničkom idolatrijom, ne zna što da učini s tom svojom jebenom dosljednošću, vas ne zanima klasifikacija, je li to roman, što li je. Vi ste također klasificirani, jer nekamo valjda spadate. Vi ste tu, vrlo blizu, mutni, ali ne duboko, već tu na površini. Vi ne znate govori li šuma ili šuti, vi se smijete odrpanu prolazniku i dugo ne možete doći k sebi od čuđenja što danas, u društvu obilja, u samoupravnom socijalizmu još ima odrpanih ljudi ili, još bolje, ljudi koji su vaši prolaznici u dronjcima. Vi obvezatno cmizdrite na pogrebima, jer je netko umro, a kad netko umre, onda se plače. Vi ne znate objasniti zašto nosite naočale. Kažete od čitanja. Ali razliku između kratkovidnosti i dalekovidnosti vi niste uspjeli shvatiti. Vi ste čitali “Fausta”, ali okladu niste shvatili. Prijavili ste me narodnoj vlasti kad sam u prvom razredu osnovne škole nacrtao kukasti križ na školskom autobusu. Vi ne znate zakone leta komaraca. Pojma nemate o ritmici svjetla. Zašto je sunce na zalasku crveno, i zašto toliko truda ulažete svakodnevno listajući tuđe knjige, ne razumijevajući već čitajući, zašto vam je vid sve slabiji, zašto radite, zašto ste baš vi prozvani da odgovorite na pitanje o smislu svojega bivanja, zašto baš vi ne biste smjeli ne znati što hoćete, zašto toliko zašto, zašto ne klasifikacija, sustav, pozitivno znanje?! Ne tvrdim da postoje ljudi ljudniji od vas, da postoje pametniji, pouzdaniji, ljudi koji znaju što hoće. Ako naiđete na one koji znaju što hoće, budite sigurni da je ta osobita vrsta izvjesnosti neznanja neosporna i stalna. Oni poput muha kojima su odrezali glave pokušavaju uzletjeti. Ove su muhe doduše s glavom, ali ne mogu letjeti. Bog je dobro znao komu treba oduzeti krila. Ne tvrdim da ste baš vi oni kojima je trebao oduzeti krila, ali da vas treba otjerati poput bezglavih muha, to tvrdim. Posljednju vam priliku pružam, prije no što poput Zaratustre odlučim da vas u padu još i gurnem u provaliju; dajte mi barem jednu veličinu kraj koje se ne bih osjećao nadmoćnim, dajte mi vrhunac kojemu ću stremiti nezaustavljivo, približiti mu se i rasti, dostići ga ali ga ne moći i ne htjeti prekoračiti, dajte. Dajte mi kolosa kraj kojega bih uvidio svoju malenkost, dajte mi ljepotu kraj koje bi moja uzvišenost zadrhtala i preobrazila se u zadnju gadost i ružnoću. Bezemljaštvo je sudbina pisca, koji nikome ne vjeruje, koji piše novo djelo. UMJETNOST doduše neprekidno i još uvijek služi po crkvama i dvorovima, ali umjetnost koju vi klasificirate, romani koji naslađuju vašu dušu, povlađuju vašim strastima. Zar da se uzdam u najveće, u velike? U koga to, molim? U Krležu, patetično i nekako građanski uznosito će prvi od vas. Ima kneževa kojima je taj velikan odbrojao dane na crveno obojenim stranicama povijesnih udžbenika, ima velikana iz desetog i petnaestog stoljeća čija su djela vrednovana marksističkim parametrom, pogledajte, našao sam sitnu dogmu u krupnoj glavi. Svi ste vi krupna dogma u sitnim glavama, vi estetičari, kritičari, vi suci forme u kojoj sam izrazio svoj djelić, što će reći cjelinu u svojoj parcijalnosti, vi krvnici koji ljepotu probodoste objašnjenjem, koji propovijedate formu postalosti, vi kulturni radnici, vi zagovornici kulture, koji stojite za govornicom i odatle kultom snage, tipično kulturnim izumom, civilizacijskom novinom, činovnički pedantno, s patentom na pamet, cehovski dostojanstveno, fakultetski postojani, s diplomom kao glavnim argumentom, branite i širite umjetnost, kao što najveći neprijatelji čovjeka – političari i fratri, ako uopće drugo nije podvedivo pod viši rodni pojam prvoga – propovijedaju sa svojih govornica humanizam i slobodu. Pri oltaru ste, a ne čujete misu Svevišnjega. Tako se zaglupljujete vi Inteligentni, tako se opterećujete vi Neopterećeni, tako se demodirate vi Moderni, tako reakcionirate vi Revolucionarni. Možda je točno da se svi moji prigovori odnose na svakoga tko se odvaži napisati ma i jednu riječ, ali kako da, zasužnjem svojim mislima, ne kažem što mi leži na srcu, kako da prešutim mračnu istinu svijeta, u kojoj je vaša literarna forma tek jedna od bezbrojnih u koje ste pokušavali smjestiti beskonačnost; kako da previdim laž suvremene harmonije društva, umjetnosti, nacionalnoga, časti, kako da previdim Boga koji se kao svinja valja u kaljuži, kako da ne pobacam biserje kojim je okitio one koje ga imaju i stvorio zavist u onih koji ga nemaju, kako da barem ne prosvjedujem protiv vrtuljka koji je podvojio svijet, od djece stvorio ozbiljne, zrele, uvjerene da se šareni, pokrenuti, zavrnuti, završeni svijet mehaničke igračke mora okretati baš tako kako je pokrenut. Kako da ne zabodem nož u srce savršenoj suvremenoj harmoniji, kako da ne dirnem u krugove, i svjetske i hrvatske podjednako, kako da ne pljunem na narod koji puže pred vlastitom nemani VLASTI? Estete, propovjednici, autoriteti, da vam vjerujemo? Koga to slijepo slušamo? Kad bi se u bogove smjelo dirati bez opasnosti da se postane ludim, asocijalnim, šizofreničnim, agresivnim, destruktivnim, pozvao bih na prvi marksistički kružok božansko društvance mislilaca, umjetnika, političara, vođa, to veliko društvo na mali srednjoškolski kružok! Plašite se da biste razorili stare tablice kojima ste izračunali svršetak jednoga loše započetoga doba. Svijet ideja na veresiju, eto što nude, zar ima veće laži? Temeljnije opsjene?
A vi, siva eminencijo sve pokušane zbilje, koji čak ni dami iz vaših krugova ne uspjeste doskočiti ljudski, već je poniziste veličinom svojega autoriteta, vi gospodine George Wilhelme Friedrichu? Što s vama i vašem sovuljagom koja svoj let započinje u sumrak? Zar ne crvenite? Cijeli bi se svijet smijao kada bi mu netko jednostavnim riječima otkrio svu skrivenost ovoga svijeta, koju ste tako snažno denuncirali u dvadesetak tisuća stranica. U ime apsoluta, počiniste mnoga dobra što mi, ovdje, manje ili više na istim meridijanima s novim svijetom, ispaštamo nesmanjenom žestinom. Oprostite, ljut sam, možda pretjerujem, vi vremenski prethodili i to vas, ne samo to, priječi da se branite preda mnom, iako ne znam kako biste to uspjeli. Oprostite, gospodine Hegelu! Ali, zar se sva harmonija svjetske skladbe, koju svi mi sviramo već dvadeset i pet stoljeća, a koja se kao na takvu verglu, vrtjela prije početka kraja što je bio na kraj početka onih mračnih godina kruga koji nam je otvorio ovaj naš krug, zar ona nije samo u jednoj vašoj konstataciji: da je harmonija samo u nedostatku harmonije? Zar to nije ono što ćemo čuti od svakog seljaka, balkanskog jednako kao i pruskog, zar ta harmonija ne čini isto nasilje nad zbiljom i danas, kao i prije dvije i pol tisuće godina? Niste li vi, gospodine Hegelu, kumovali afirmaciji te harmonije, zar se niste i sami zatvorili u krug svojih krugova, u kojemu zajedno s vama pletemo mrežu oko sebe, mi gospoda dalji naraštaji. Vi niste imali prilike da doživite ono što je doživio Malaparte, vi niste, igrom slučaja, ležali u temišvarskom blatu, vaša se koža nije navlačila kao prožvakana kauguma po slavenskim cestama i lepršala kao zastava na jarbolu bilo koje vojske. Vi niste morali prodavati svoju masnu, njegovanu guzicu iz finog poprečno-prugastog tkiva za kutiju cigareta ili za zimske rukavice; igrom slučaja, je li?! Umjesto da šutite, poštovani mislioče, da mudro šutite, jer znam neke druge starce u toj mudroj dobi koji su možda najpametnije zborili šuteći, vi govorite uvijek, vi ste na svim tribinama, vi pišete u novinama, sastavljate referate, krojite karijeru, ispunjavate časopise, vi ste otac iluzije za tiskare, vi ste tiskana iluzija u tisućama primjeraka, vi ste primjerak tisuća, druže poštovani gospodine! Vi se nikada niste smijali sebi, vaša je taština bila savršena. Vi kao da nikada ne bijaste bezbrižan dječarac u prekratkom kaputiću plitkim mrazovkama, s koljenima kao kuglama na tankim nožicama, vi se nikada niste smijali klempavom dugonji bezdlake brade, vi kao da niste počeli drkajući u zahodu ili na tavanu, vi kao da nikada niste pisali ljubavna pisma i valjali se s djevojčicom iz susjednog razreda na livadi što je još mirisala po suncu na zalazu. Vas kao da nisu slikali s bratićima sa sela, u svadbama, na sanjkama, u prvom i posljednjem razredu, vas kao da nitko nije ubrojio u progonjene Židove i Cigane, progonjene pedere, progonjene žene, progonjene Hrvate, progonjene glupane koji su sportaši, progonjene inteligente čija su tjelesa mlohava, progonjene Crnce, sićušne progonjene žute, progonjene komuniste, progonjene disidente, progonjene progonitelje, kao da nitko više nije ostao netaknut, a tko to koga da progoni, a tko to još osta, osim vas?! Vas su ostavili na miru. Inače biste znali za posebno, za specijalno, za onu sitnu razliku koju u svojim djelima ne priznajete, za sve ono po čemu ste vi G. W. F. Hegel, a ne Goethe, konjušar Hansjörg, sin napuljskog prodavača indijskih smokava, ministrant u poljskoj katoličkoj crkvi “Tri križa” ili njegov brat, obični obijač kutija za lemozinu u tim istim, poljskim, katoličkim crkvama. Posebnost je vaša nezgoda koja vas je doduše učinila slavnim; iako znam samo neke koji se cijeloga života trude da pokažu po čemu ste vi to slavni; posebnost je vašu dijalektiku uprskala, a i ostali, koji je nisu poštivali, morali su pokleknuti pred njom, pa su poklekle i sve vrijednosne teorije o spasu čovjeka, ili pred sobom, jer posebno je, druže gospodine Hegelu, konstituens svega zbivanja i zapreka njegova zaustavljanja i u pojmu i u egzistenciji, kako ste se htjeli spasiti od suda vremena u svojoj “Povijesti filozofije”.
Vaš se zahtjev prema zbilji zadovoljio identičnošću u ideji, zamisli svijeta, u čemu je već jedan peder kardinalno pogriješio. Kod vas čak nema dvojbe: dobri ljudi ili dobra država? Evo tajne gospodine, evo odgovora na vaše eventualno pitanje o putovima ozbiljenja vaše filozofije u glavama suvremenika Hitlera, Staljina, evo odgovora. U ime identičnosti, boljitka i autentičnosti, stoljećima se već provodi proračunato nasilje identiteta subjekta s objektom, iako mi se ponekad čini da ni vi sami ne znate što jednom mislite pod ovim, što drugi put mislite pod onim. Stoljećima se već govori o bitku boljega, o bitku u mogućnosti, o dynaton i kata to dynaton, o onomu o čemu vi i vaši nasljednici, lijevi ili desni, pojma nemaju, gospodine! Evo stojim, naslonjen na limenu površinu šanka, u kafiću na uglu, gdje svakoga jutra, još ne posve probuđen, pijem prvu jutarnju kavu i pušim pravu cigaretu, postepeno uranjajući u svakidašnjicu, u svijet neuroza i strke, svijet što me očekuje samo deset minuta poslije u mom uredu ili u nekom od vlakova koji odvoze stalno na ista mjesta, među iste ljude, ma kako se zvala ta mjesta, ma kako se zvali ti ljudi. Sitnica za koju je potrebno mnogo vremena i mnogo putovanja da bi se spoznala težina tereta, koji nazivam poslom, obvezama, koncepcijom življenja, pravima, dužnostima, običajima, svim onim što vi nazvaste državom, svim onim što po čeličnim žljebovima usmjerava moje korake, moje postupke, tko još da utvrdi jesu li moji ili tuđi? Ništi sadržaj posebnoga, sadržaj onoga što nije cjelina, što nije idealan svijet polisa s misliocima na čelu, što nije svijet nasljeđa i učenja, Perikla i sinova s istim sposobnostima, nego je uvijek novo, što se ne ponavlja, baš kao svijet koji neposlušne pretvara u krelad, šetajući nedjeljnim popodnevima po parku Bomboli, ulicama Faenze, Urbina i trgovima Santa Maria Novelle i Duoma u Firenzi, krelad koja se prenemaže u Jami Mihalikovoj, po platanama uzduž Wawela, degenerirana hrvatska žgadija po gornjogradskim šetalištima, u te veličajne praznične dane gospodstva koja biva prepoznato na svakom koraku, za suptilno oko odjeća, za suptilno uho smjeran glas i način, za suptilan duh kozerija, groteska, maskerada, kalambur, kabaretno cicijukanje, farsa svijeta na samrti kao farsa vašega pokušaja da sa sobom izađete na kraj. Neće ići lako! Apsolutiziranje posebnog kao “egzistencije” i pretvaranje specifičnoga, onoga po čemu se od danas do sutra razlikujete, onoga čemu ste se, možda ipak, smijali u starosti, kada mladost najsvježije i najčešće navire kao kazna za obožavanje zrelosti i njezine nemogućnosti ispunjenja, to apsolutiziranje negira usposobljenje, negira vas i zato vam, sa stanovišta vašega uma i vaše filozofije, priznajem – niste krivi! Ali s mojega stanovišta, pozivam vas na agoru da vam sude nasljednici, da vam sude svi državni sustavi. Okrivljujem vas u ovo svoje sumorno jutro, uz razrijeđene kavu, uz blijedi odraz onoga što je obično mišljeno pod pravom kavom, ali što ni uz najbolju volju ne mogu dobiti od ove jadne žene što me uporno gleda svojim krivuljavim izduženim licem, kao krivuljarom ocrtanim. Okrivljujem sve veličine, i vlastitu; sve koje najbjednije slaboumno derište može isprovocirati svojim habitusom, sve poštene koji kradu bogu dane, sve dobre koji se plaše mraka, sve ozbiljne koje ne može nasmijati duhovita dosjetka, sve kolose koji nestaju u vidu magle pred krticom; onom koja u vas ruje u apotezu zbilje.
Sebi sam sam teret rodni pojam i time nenarješiv, sebi sam teret u nesavršenosti, sebi sam mogućnost na razmaku, vječnom. Posljednja točka nemoći, za koga, za nekoliko tjelesno zakinutih, nasmrt bolesnih, izopćenih, uhićenih, za koga se grčiti u naponu intelektualnih snaga? Zar baš taj grč ne zapovijeda opuštanje kao jedino prirodno stanje, zar taj intelekt, ta snaga nije slabost? Problem revolucije je kokoš koja proždire vlastita, a ostavlja kukavičja jaja. Remek-djelo? Što li je to u vas? Napisali ste misao. Panteizam. Neka se pazi svatko tko se drzne da vas nazove pravim imenom. Zar vas ne vrijedi zlatno pravilo pisanja – napisano diktira dalji smisao. Povratka nema. Možda napadam nepostojeće čudovište? Bit će da nikada nije ni postojao čovjek vašeg imena, jer vi se ne prepoznajete, vi i vaša posebnost zajedno predstavljate kaos, zbrku savršenosti, ako zbrka nije najljepša savršenost. Zar ste vi nešto drugo nego što su ostali, ljudi zbunjena bića po naravi, zar pouzdano znate što vam je činiti sa samim sobom? GENIJ – nije li to nastranost i ludost posebne vrsti, veličina u ODUDARANJU od sredine, nije li to zahtjev za svijet? Neka nam obrnuti razmjer bude jedina mjera. Ako vas smeta sumnjičavost Boga, ako vas smeta nedosljednost, zalutalost misli, ako ne uviđate pravu i jedinu dohvatljivu grešku njegove Svjetlosti – da je ovo jebeno zbunjeno biće stvorio sebi na sliku i priliku, ako ste počeli vjerovati u sebi, ne vjerujte! To je kao kad gluh, zato što ne čuje, odriče ljepotu glazbi. Obraćam se onima koji imaju uši da čuju, obraćam se onima koji umiju slušati.
Konačnost je loša beskonačnost, Karlo moj presvijetli! Ne, ne rekoh da je dobra konačnost loša beskonačnost, niti da je loša konačnost dobra beskonačnost. Dobro i lijepo jest rijetko, beskonačno je samo jedno – ono što živi. Ja sam stvoren i stvaran također na sliku i priliku najviše egzistencije, najvećeg bića za biće, što će reći bića prakse i spoznaje, ukoliko se praksa dade misliti kao nešto različito od spoznaje. Osjećam se bijednim bićem, bićem na pruzi, u čeličnom okovu; napokon, a po tko zna koji put shvaćam isto, shvaćam kako je krhko moje postojanje, postojano u ovisnosti, kako je ponižavajuća definicija čovjeka koje nema, nas koji vječno živimo u milosti Božjoj ili ljudskoj, tako je svejedno. Zaključak, molim. Zaključite, to je pravilo igre koje se podrazumijeva. Zaključit ću, zaključit ću, to je pravilo igre koje vi namećete. Nisam došao u kafić da vam solim pamet, jer nema se što soliti. Nisam došao da vas zabavljam, jer u mojim se tajnama ne skrivaju vaše, ja nisam autor kojega se može ponavljati, učiniti napamet, preda mnom ne možete klečati kao pred drugim božanstvima. Akt vašega odavanja počasti i obreda neka se zauvijek stavi ad acta. Ja nisam među vama da govorim kao vaš bližnji, jer vas prezirem. Ja ne govorim tako da mojim osjećajima možete podrediti svoje. Vi me ne možete pretvoriti u mit, jer nisam beznačajan, jer nisam maljala, piskarala, tandrkala, koja upornošću stvaranja mitova, što je domena konzumenata umjetnosti, postaju bravurozni, kongenijalni klarinetisti, vehementni i eruditivni kakofonisti, rasni maniristi, fantazmagorični fovisti. Slušajte! Umjesto legende i bajke, umjesto iluzije, predajte se zbilji, dišite punim plućima, svojim plućima, spolno općite punim mudima, svojim mudima. Vi možda prezirete Bacon i Berkeleya, ali u tom je preziru sadržana tupost i neznanje; možda mislite da je solipsizam mračno mišljenje “razdoblja na prijelazu”, ali u vaše se mišljenje neopazice uvuklo “prijelazno razdoblje” srednjovjekovlja, mraka, starosti, vi vršnjaci princeratopsa, vi suvremeni dokazi napretka, vi punkovci, vi moderni, vi nezaobilazni, slušajte! Što su te vaše vrijednosti? Poput onih ste protiv kojih se okomljujete. Snobovština i jedva nešto više od nekoliko mutnih predodžbi, praznih riječi. Zastali ste na pola puta. Filozofija, sreća, dobrota, etika, pamet, zar sve to nije preskočeno, zar sve to nije ostalo bez objašnjenja, a piše se, misli, dobrotuje i ljepotuje kao da se radi o samorazumljivosti, najjasnije vrsti, kao pamet na kredit, bez pokrića. Filozofi, mislioci, savjest doba, što li? Kao da nitko drugi nema savjesti, a oni svi kao da ništa drugo ne rade do mišljenja. Čemu ta podjela na mislioce i ostatke svijeta? Čemu podjela? Čemu blesavi i pametni, normalni i abnormalni, kad psihologija nema drugoga smisla do da podjarmi sve što odudara, kad psihijatrija ludim proglašava čitav svijet. Čemu svijet? Čemu sve to društvo koje bezglavo tumara istraženim ulicama, ne naginjući se kroz prozor, postavljajući prosječnost, neisticanje, nemisaonost i pasivnost, prosječnost i socijalnu udešenost za najviše ideale, za vladajuću normalnost?
Jednolično tandrkanje na klupi, u drugom razredu putničkog vlaka, do nekog udaljenog stajališta, pejzažima iz najboljih svjetskih galerija, do lica kolodvorskih radnika, šefova stanica, manevrista, kočničara, slikara, skretničara, do jadikovki, potraga za ljudskim, do predsjednika omladinskih, partijskih i sindikalnih organizacija, do identiteta u najokorjelijem obliku, u liku konfekcije, duhovne uniforme; sjedim tako i prebirem zbrku u mislima: jesam li ponio dovoljno filmova, hoće li opet svi zahtijevati da ih fotografiram, hoću li se opet dugo zadržati zbog intervjua, svi oni žele isto, svi hoće ono što nemaju, afirmaciju, nitko neće da mijenja što ima. Afirmacija, konfekcija? Jebem ti, Bože, priliku, jebem ti sliku na koju me stvori! Za čiji to račun sljeparimo od službenih primanja, odlikovanja, bliceva, blagdana, ocjena, uspjeha, banketa, političkih teta, penjanja po ljestvama, do nogu uvijek nečijih, do nogu što vječito smrde?! Svi oni žele isto, eto vam identiteta, Herr Hegel, evo vam, posve scheuklappenhaft, evo vam onoga što i vi sami s konjskim naočnjacima na svojim očima zagovarate u ime boljitka, evo vam toga svijeta i sunca pod kojim nema ništa nova! I u tome je sva vaša istina i novost. Ljudi smo, što se može. Može li se? Jesmo li ljudi? Dakako da jesmo. Samo nikako da se razjasni u ime kojih to fakata ljudsko ima afirmativan prizvuk? U ime svih zala počinjenih pod tom firmom, u ime divljosti kakvu ne poznaje ni jedan životinjski način, u ime nemoći da se u osnovnim osobnim stvarima snađe ta ljudska kreatura, najvećim dijelom svoje dobi. U ime čega se u te sitne ljudske glave uvukao veliki svijet?! Svijet Totaliteta, Univerzuma, Cjeline. U ime čega zagovarate spas kad se nemamo od čega spašavati?! Naša je sudbina u propasti, u stalnoj gradnji stepenica do visina, u krilima koja si nam oduzeo, Svevišnji Stvaraoče, jebem ti nedovršeno djelo, u ptičjim glavama koje si nam ostavio, zašto si nam učinio toliko zla, zašto nas neprestano uvodiš u napast? Naše će postojanje u prisutnosti ovdje i sada doseći željenu bit, gdje umišljenoj snazi ljudskoga neće prijetiti život, gdje bitku neće biti istodobna njegova istina – da baš zato što jest svakoga časa može prestati da bude. I za što da se onda odlučim, kojim putem da krenem? Da istrajavam u kategorijama tu-bitka i u njegovim oblicima pojavljivanja? Eksperiment o kojemu pripovijedate, zar se upravo na vašoj autentično filozofskoj osobi nije pokazao neuspjelim? Gdje je vaše idolopoklonstvo vrhunaravnom zadatku poziva ljudskoga, tipični semite, dragi gospodine druže gospodine Bloch? Gdje je vaš moral, socijalistički i komunistički, gdje je vaša ideja i princip? Zar vaš Prinzip Hoffnung nije najobičnija utvara sredovječna i besposlena buržuja koji je na svoje debelo meso, dobroćudni židovski tumor, na vrijeme sklonio u Ameriku, na vrijeme sklonio u Zapadnu Njemačku, na vrijeme pomakao u majčicu zemlju, doista kasno, kada su već naveliko ispaštali oni koji su od vas učili, druže gospodine Erneste? Vaše ime zvuči ozbiljno na jidišu ili njemačkom, je li? Ali, bez zezanja, što je s vašim primarnim principom, s moralnim zahtjevom za Isusa, s bereschitom, s riječju kojom počinje Biblija, s moralnim zahtjevom za Oca, Sina i Duha svetoga čiju ste ulogu tako olako shvatili? Zar vam nije bilo mjesto na mogadiškom aerodromu, zar vam nije bilo mjesto kraj Katharine Blummove u sudnici, zar niste upravo vi onaj koji je izgubio čast? Gdje li se grijalo vaše tusto dupe, dok su na granici, posve blizu Braunschweiga, skidali mladiće kao vrapce s grana, gdje ste bili kad se spalio Palach? Prodike odavna nismo primali ako iza njih nije bilo provjerenoga djela. Ali kako se vi prošvercaste, mislioče, kako da za vas ne vrijedi zahtjev iz Platonovih dijaloga: da vidim prvo kako moj učitelj živi, pa ću onda vidjeti imam li dovoljno motiva da prihvatim njegov način razmišljanja? Zar niste tražili za Isusa moralni sud, kaznu zbog okrutnosti prema svojoj braći, zlikovcima, kada je nakon izbivanja na Maslinskoj gori sišao među njih i zatekao ih kako gore u vatri? Zar niste tražili od njega da ispašta kao što ispašta najneznatniji od njegove braće? Maknite mi sirotinju s očiju, to mi kida srce, vi gospodine iz kartoniranih i u svilu uvezenih skupih knjižurina, koja kao da su namjerno bila nepristupačna onima koji vam za života nisu stigli suditi. Što, zar se to ne uklapa u vaše učenje? Vi ste nasljedstvo našega vremena, vi ste junak ovoga doba. Mnogo je toga ostalo na računima, u knjižnicama, veliki čovjek, stvaralački mislilac, šaka jada, kažem gospodine druže Bloch! Sretao sam ja mnoge takve u životu, koji su me učili mišljenju, ali možda bih bolje prošao da sam ostao na početku, da se nisam ni maknuo dalje od snova, od iluzije o boljem svijetu. Vi ste poput filma u kojem kamera snima kameru što snima klanje, najkrvavije klanje, rezanje vrata ili tako nešto; gubim opsjenu, zadržavam gađenje. Nema utvare umjetnosti, nema aure koju isijava i najstvarnija bajka, i u tome je, možda, sav uspjeh. Vaše uobraženo mišljenje, kakvo ste proturali i gajili u posljednjih nekoliko decenija mrcvarenja, kao što to obično čine veliki ljudi potkraj života, trgovačkoga putnika, knjižara, piljarice, konobara. Svi ste vi veliki ljudi, svi ste vi umni, svi vi znate ono što ste već čuli iz tuđih usta, koja govore što su čula iz drugih tuđih usta, što je domislio neki drugi mozak uz pomoć trećega ili četvrtoga mozga; a rezultat sve te lančane mozgarije jest mišljenje koje vi proturate kao mišljenje na tragu Marxa, ako zrenje i utvrđivanje kategorija u tri ključna djela, u kojima vi, oprostite mi, premda sam ljut, moram reći istinu, u kojima vi ponavljate sve ono što ste znali otprije, što su drugi znali otprije, vi ponavljate bitak u postanku, egzistenciju koja svoju bit ima izvan sebe, čovjeka koji je ono još-ne, a o kojemu ovisi upravo ozbiljenje svijeta u kojemu će sve stvari i svi ljudi biti na svom mjestu. Kako je kratko trajalo ostvarenje vaše zamisli? Zar vas nećemo slijediti, Erneste? Postavljanjem pitanja i vaše razumijevanje povijesti, filozofije, determiniranosti, slobode, zar sve to zajedno nije stravična vizija ljudskoga uma koji se, kao kod Horkheimera, pomračuje u glupostima što se u svojoj muci i stvaranju, kao beskrajno prekapanje svemira i prenošenje s jedne na drugu stranu, naziva kreacijom, onim što nije konačan svijet, odrezana finalnost, komunizam, točka u kojoj će sve stvari stati, kao u izlogu; ali nije baš ni odrezana finalnost, ni beskrajnost, ni ovo ni ono, ni princip učinaka ni suviška u ideologijskoj ljusci, ni sasvim determinirano ni sasvim slobodno, ono koje se razaznaje u epikorovskom rješenju svjetske zagonetke, u mogućnosti slobode pri padu atoma, što se meni, dragi druže gospodine profesore, nadaje kao jutarnje pijenje kave s nogu u kafiću na uglu, na limenom šanku zalivenom vodom, kao sva ona mišljenja ujedinjena u jednom, vašem, u sistemu kategorija ili kategorijalnom sustavu hodanja po putu koji se zove Met-hodos, dakle metodologija, a odvest će vas neutabanim stazama bitka koji sadrži mogućnost boljega i ne sadrži mogućnost boljega. Što da vam kažem? Ostaje da zašutim. Bilo ih je mnogo koji su vam imali što reći, ovdje, na ovim našim meridijanima. Mi narod s bogatom poviješću kompleksa inferiornosti, nad svim smo pojavama izricali svoj sud. Mi bez filozofske tradicije, ali s mnoštvom ostalih, mi smo organizirali simpozije, škole, mi razvijamo vašu misa, nedogmatski, kritično, stvaralački. Zamislite samo kakva je bijeda na ovim našim prostorima zasjela! Kakva li je višestoljetna šutnja omogućila vama da progovorite stvaralački? Ne obazirite se. Prerana je to utvara. Naša je bijeda prvenstveno u umišljaju. Sve veličina našega maloga naroda narasla je na kvascu austrougarskih svijećnjaka, francuskih satova, bidermajerskog mebla, na kvascu hrvatsko-ugarske nagodbe, Miroslava Krleže, Baščanske ploče, Radića, Gupca, Supila, Strossmayera i Starčevića na kvascu jalove pobjede nad Madžarima kod Beča, na kvascu Jelačića-Bužimskoga, na Rauchovima, Oršićima, Draškovićima, Burattijima, Balbi, Škrlcima, Mihalovićima, Tomašićima, Cuvajima, presvijetlom Mažuraniću, Bogoviću, Kukuljeviću, na kvascu raznovrsnih tipova, slučajeva u moralnom i duhovnom pogledu, na kvascu neke imaginarne nadarenosti, talentiranosti, izabranosti; na Glorijeti, obrezanim parkovima kao podšišanim pudlima, na Sacher-torti, Kärntnerici, stilu, šljivarskom, svinjogojskom, turopoljskom, bilo kakvom. Sva je naša ozbiljena veličina u niskosti, u upornosti da ostvarimo značajna djela a umjesto toga činimo samo zla, već odista predugo, zla kakva se dadu prepoznati u jalu, zavisti, podmetanju klipova i nogu, svemu što doliči neznatnima i podlima, sitnima i niskima, jer prizemnost je njihovo područje. Doista je vruće, krv mi navire u glavu. Mrtvima treba reći istinu. Njihova je taština prisutna, ali nije osvetoljubiva. Sveta je stvar reći istinu, ne dopasti se. Ulicom Osmoga maja do ugla na Svačićevom trgu, pa do ureda, u osinjak ljudojeda koji prelaze preko tuđih leđa kao preko mostova do zemlje Kanaanske, do zemlje u kojoj caruje mir pojma, dijalektika borbe proturječnosti, mir nemirne cjeline, od kojega se mira i praznine može tek zijevati. Zatim za pisaći stol, za stol, izvještaj sa sjednice radničkog savjeta OOUR-a, pjesme daktilografkinje, mnoštvo vijesti i proširenih informacija, dvije reportaže, redaktura, mučnina. Gdje li je mjesto ovoga subjekta u predručnosti, gdje li je ta moja zamišljena bit, ono što nije pojava. Što li sam: posljednja dvojba ili posljednje jedinstvo naraštaja? Partijski je sastanak u dvanaest. Nazvati direktora poslova, bivšega kočničara, sadašnjeg kandidata za prijavu doktorske disertacije iz područja samoupravnog organiziranja svih osnovnih organizacija udruženog rada u jedinstven sistem i tome slično, zbog izostavljanja titule mr u potpisu pod kompilat od članka u posljednjem broju lista, javiti se sekretarici službe zbog nepoštivanja obveze točnog dolaženja na posao, ha, već je petnaest do devet, moji jamačno dovršavaju zapisnik, pomislih, identitet se sporo ostvaruje. Dualizam je okorio, ako ga ne izmijenimo, izmijenit će on nas. Dualisti su do sada različito tumačili samoupravne akte, radi se o tomu da se ti akti ostvare. Kako izbjeći klizno radno vrijeme, kako ispuniti bitak, ne ošamariti zbilju, kako da ne svisnem. Opsjena zaustavljivosti i zaustavljenosti, ta vaša ofucana “Verweile doch, du bist so schön!”, preživljavanje je s kojim ne želim biti ni u kakvoj vezi. Jednu jedinu rečenicu olinjavate do gole kože, jer ju je Krleža spomenuo u eseju o Paracelzusu, jer ju je Geothe napisao u “Faustu”. Istodobno na mojemu vlastitu neidentitetu ne možete ni vi ni rečenica iza koje skrivate svoju nedarovitost popraviti ni toliko koliko bi bilo dovoljno da restauriram vlastitu smoždenu individualnost, da se odvažim na univerzalno shvaćanje stanja stvari, na ponašanje u zbilji koja makar korespondira s mojim shvaćanjima, da kažem bobu bob, a popu pop. Odvažnost? Odluka? Opet smo na istom putu? Što da primam savjete kojih se ni sami ne držite? Poput vojskovođa ste koji druge guraju u bitke iz kojih nema pobjednika, a ja eventualno mogu izaći kao paranoik s izrazitim osjećajem manje vrijednosti i nesnalaženja u danim situacijama, na području na kojem ste se vi pokazali nenadmašivim. Dosita je kucnuo posljednji čas. Ako ne uhvatim vlak koji za mene upravo kreće i koji će sutra možda već biti nedohvatno daleko, odvažujem se na čekanje novoga nedolaska. U mišljenju se ne priznaje ono što već nije prožvakano i predrobljeno na istom žrvnju vremena. Mitovi su zahtjev slabašnog bića koje se odlučuje za prvu slamku u povodnju što ga neprestano zatječe. Sigurnost i maksimalnost u zahtjevu upućenom svijetu, sebi, nije li to najperfidnija dogma, na drugoj strani, nasuprot odstupanja od ideala i idealnosti principa?! Ako makar i najneznatnije pravilo ili zakon, ukoliko uopće može da ne bude neznatan, sebe ne opravdava savršenošću i sveobuhvatnošću, može li se opravdati konstantnom prisilom nad efemernostima, koje smo mi, mračne mogućnosti totaliteta na području partikularnoga? Samoobmana. Hladna tvorevina, poput zmaja, grije naše želje i htijenja, prži našu bliskost, drži nas u udaljenosti jer u ortodoksnosti njezinih apostola, državnih marksista i anđela drugoga reda u milijunskoj nakladi, našla je branitelje svojega opstanka, spržila je lišće na zidinama povijesti, kao što je to učinio gospodin drug Hegel na bršljanu mogućnosti, čije lišće nikada zazelenjeti. Odjebite, drugovi Nijemci! Dosta s vama. Zar osim vas, koji ste umlatili pola mojeg roda, razrijedili moje rodoslovlje, zar osim vas nitko drugi ne misli? Ili sam lud, što nisam nikad poricao, ili sam samo rastresen, što također nisam nikada poricao?! Posve sređen nisam, ni posve normalan. Je li moguće da netko normalan nije abnormalan? Hej, kome da vjerujem, za kime da se povedem, kome da se dam voditi? Vama koji sahraniste svoje ideje, poput udovice koja trga svoje halje i krivi lice od bola, istodobno brojeći sve svoje porasle akcije, dok se napokon ne smiri nad rakom, sigurna da je nakit i novac pod ključem, a sredstvo do toga cilja već posvećeno kitom cvijeća ili grudom zemlje. Hej, odjebite! Otputovat ću avionom na kraj svijeta, ako su uspostavili liniju, skočit ću do Axtona i u osami Essexa pista ću emigrantska pisma svima koji će me potkraj života, kad više ne budem opasan, ponovo primiti, jer sve što napisah samo je strah od kazne onih koji dolaze poslije, ali je slabije od želje da se ne zamjerim, od straha pred odmazdom za nepoštivanje svetih patriotskih osjećanja koja se uvijek vezuju za nacionalnu pripadnost. Odselit ću se u prvo bilogorsko selo, objasnit ću im koliko je naivna njihova vjera u besklasno društvo, pokazat ću im “Rane radove”, komunizam je princip a princip potpada pod sva pravila dijalektike, on nije nepromjenjiv, zar možeš biti vjeran onomu što se nije provjerilo? Hej, seljaci, gdje vam je ona dobra, stara sumnja? Hume je i napisao svoje oglede da biste se mogli u njima ogledati, a ja evo po tko zna koji put pokušavam pobjeći od početka radnog vremena, od povratka kući ili odlaska na popodnevni tečaj francuskog, ne znam nije li prerano da joj sve odjednom kažem, da raščistim nejasno, opravdam nepostojanje koordinata, štoviše, priznam da je nesavršenost okrunjena svršnošću, u tom je sav zakon i proroci.
Žena preko puta nesuvisla je. Meni je od početka bilo jasno da nemam što od nje naučiti o izvorima jezika, lektorskim zahvatima i lijepim konstrukcijama; ali sam odmah, čim su me doveli pred nju, znao da ću se naslušati u tih osam radnih sati koječega o životu, da ću čuti mnogo zanimljivosti, što mene, uostalom, nimalo ne može zanimati. Sve one pristojnosti na prvi kontakt otpale su ubrzo, jer je gospođa preko puta pokazivala nevjerojatnu otvorenost, što više neku vrst samoljubive potrebe za svlačenjem, razotkrivanjem svega što se krilo pod plosnatom maskom crvenih obraza i sasvim malena, jedva zamjetna dječjeg nosa, nadsvođena gustim, čekinjastim obrvama. Od nje sam, u ovih godinu ili dvije (ubrzo sam prestao brojiti dane, sekunde se pretvoriše u vječnost, a vječnost je nešto što se na da brojiti), naučio o životu više nego u svih pet stotina i osamdeset tri tisuće stranica pročitanih knjiga. Govorila bi bez reda i smisla, u stankama između dvije kartice gusto tipkane reportaže ili izvješća sa sjednice stručnog odbora za ustavnu transformaciju, upotrebljavajući riječi upravo pročitane, u odlomcima bi razlagala svoje primjedbe o životu, mužu, djetetu, ljubavniku nasuho, s kojim se zapravo tek povremeno doticala u prolazu, ali konkretno se ništa nije dogodilo, molim, citati o ljubavi, najnoviji film, vitamini za preventivu, Oxford-Dictionary za pet dinara, frizura kod Halide po šnitu iz “Brigitte”, a što je zapravo umjetnost, zar baš sve što je u Ermitažu može nositi taj epitet, rekla sam mu da je kreten, da nema visoku stručnu spremu i stručni ispit, sve je to sranje, sinoć opet nije mogao, on ne može već punih četrdeset godina, ja sam velikodušna, pomažem, mu koliko mogu, ali on je impić, moj sin ima crne brkove, sav je dlakav, što misliš o Kafki, za misliš da ga ja ne volim?! Nas vežu uspomene, ja mu ipak moram oprostiti jedan neuspjeh, ni ja nisam uvijek za seks… Oh, kad će već napokon doći pola tri, ja više ne mogu, ovaj jebeni život krajnje je monoton, svodi se na pola tri, deset, pola šest, oh, kako bih rado da sam mlada, znaš, ipak volim svojeg muža. Nisam mogao znati što da mislim o tom blebetanju, o neredu koji sam svakodnevno zaticao u uredu i nosio ga sa sobom svuda kao prijetnju, kao strah od drugog dana, kada ću silom samoupravnog sporazuma o međusobnim odnosima u udruženom radu morati sjesti nasuprot ženi, savršeno djelatnog morala i poganog mozga, pred ženu koja se lomila, trgala u rese i ponovo sastavljala, pred mnom, svakog jutra, u podne, svuda i u svako doba. Prenuo se glas, je li slobodno, mislim šalica. Naravno, jest, slobodna je. Hoćete li još nešto, gospon sused? Osjetio sam prizvuk željenog odgovora, ali se nisam dao smesti. Tek, ostao sam prenut. Činilo mi se kao da je proteklo ne vrijeme bez toka, bez vremena. Bio sam odsutan, izvan zbivanja. Pobjegao sam od sebe ponovno, načas. Hoću li napokon poći, odlučiti se? Već rekoh, ali je li to sve što imam reći? Skrećem namjerno pažnju na ljude oko sebe. Pomislih, važno je izabrati, unaprijed moći da se opravda izbor, pa tek tada odlučiti. Počeo je padati snijeg. Dvojica uđoše, stesoše pahuljice s kose i huntera, zaposješe mjesta za šankom, naručiše piće. Konobarica je jecala, brisala je lice rupčićem, zapravo je razmazivala make-up. Događa e u rano jutro, pomislim. Pipničarka je u utjehi narasla. Nestalo je mrzovolje s njezina lica, nestalo je zajedljivosti s usana, poput slaboumna djeteta s izrazom zadovoljstva što nije uvijek njoj najgore. Gdje sam? Ni tu, ni tamo. Postojanje do postojanja, što je sa mnom? Mogu li se opravdati? Hoću li se doista svojevoljno sunovratiti u ponor iz kojega se mogu vratiti u još neslobodniju zbilju? Da za sebe izaberem propast? Spasti na ili spustiti se? Romanu su grozna stvar. Početak je jezivo, grozno užasna stvar. Početak romana je odgovoran jezivo, grozno užasna stvar koja dirigira cijelu kompoziciju, daje ton, od kojega se svaka stranica treba naježiti, prepoznati u detalju, podrobnosti svojega droba, utrobe konzekventnosti. Prelistavajući stranice jednog započetog romana, koji bi po mjeri na polici s natpisom “nedovršeno” ili “somnambulno”, shvatio sam da uopće nisam imao birao, da štoviše nisam imao što izabrati. Analogije griješe, učiše nas, najčešće. Kao u robnoj kući, na rasprodaji, zgrabljeni komad odjeće uštedi mnogo truda i vremena, za male pare ista bolf-roba, ali život je takav. Ne mislim da je mnogo kvalitetniji, ali se ne može, naprosto, izvući iz hrpe i odživjeti. Šteta. Sve što o tom svom započetom romanu mogu reći jest da ni jedno slovce, ni jedan sklop, ni jedna misao nije autentična. Sve su to već kanoni, paradigme i labirinti u kojima je preporučljivo ne snalaziti se, već služiti se putokazima i rješenjima zagonetki. I da bih svemu tome dao kakav-takav smisao, da bih vlastiti život učinio drukčijim no što jest, dao sam se na stvaranje jednog vrlo sličnog, a ipak drukčijeg života. Dao sam se na odluku da ne pođem za sada još nikamo, jer sve što će slijediti jest posljedica, ali nije sudbonosna. Moj je život ionako bezvrijedan, neuspio. Trenuci za kojima žalim i koje držim propuštenim, trenuci su dokoličarenja, putovanja po svim onim gradovima i krajevima, zaseocima, klancima, ognjištima, koja pamtim po rasplamsajima prijateljstva bez uvjeta i preduvjeta, bez stava i pretpostavki, po suncima i oblacima, po kišama i snjegovima, koji su pri prvom doticaju odredili dojam i zauvijek da pohranili na dnu onog pretinca u mojoj duši, kojem se sadržaj ni pod kojim okolnostima, nadam se, neće dati promijeniti. Kad već podnosim račun samom sebi, red je da ne upišem previše. Život je moj bijedan, nikakav, ali što mi to daje pravo da uopće bilo kome tako što prigovaram? Zar bih ja, po zbilji koju kao pametan čovjek ponekad shvatim u hipu, na jednoj jedinoj stvari, zar bih ja koji kao zadnji retarder, u mozgovnom značenju, blejim u svijet oko sebe i ne shvaćam ni jednu jedinu stvar u njezinoj biti i uopće sumnjam da bilo koja stvar, ovdje i sada, ima i može imati svoju bit, zar bih ja imao pravo na nešto drugo što nije neizvjesnost, nesreća u pojmu za sretne, nedostatnost za one koji uvijek zahtijevaju previše, računajući da to uvijek daje manje, zar bih imao pravo na to? U doba koja kažnjava svako neobožavanje, neimanja autoriteta i idola, u doba koje je posljednji trenutak da se uskoči u posljednji vagon reda, mira i pokornosti, ostajem neodlučan i sam, u kavanici na uglu, sam sa svojim značajem, koleričnošću i prgavošću, taštinom na entu potenciju i začecima duhovnih bolesti, od kojih svaku boluje poneki čovjek, od kojih mora bolovati svaki čovjek što nisam ja, kao što već jednom upozorih, na početku. Gospođo lektorice, vi se svukoste preda mnom bezbroj puta i nikada ne odgovoriste: čemu taj strip-tease? Dohvatio sam smisao. Svlačenje daje oduška taštini. Ja, kandidat za mjesto na Fakultetu, autor lijevih eseja i interpretacija, kojih je vrijednost u nedopadanju nikome, ja divlje dijete hrvatskog novinarstva, ja koji sam aktivno koitirao s kremom onih koji kotiraju, ja provokator, intervjuist, pubertetlija, anarhist, neodgovornost do osamnaeste, ja lažac i krležijanac, ja štrajkač, štrajkolomac, a tko bi mi to mogao zabraniti, ja pa ja, jedno veliko dupe. Ne znam što ću raditi sa sobom dobijem li mjesto na Fakultetu, vjerojatno me tamo očekuju zvijeri. Nedostaci od kojih nepopravljivo patim i koji će odlučiti o mojoj univerzitetskoj karijeri, nedostaci su vjetrogonje, vjetropira, mene koji sam od rođenja određen da budem u lebdećem stanju. Marljiv, motiviran, talentiran, izrazitih afiniteta, ali beskrajno nemaran u stvarima papira, citata, stranicama, izvoda, indukcija i dedukcija, beskrajno nepovjerljiv, sumnjičav i prema sebi i prema drugima, to nije biće za autora eseja… Ja znam da na obranu magistarskog rada ne mogu donijeti šest mentorovih djela i složiti ih, okrenute prema njemu, mojem velečasnom mentoru, koji, uostalom, sa stvarima o kojima ja govorim nema blage veze. Ali on može po službenoj dužnosti mlatiti praznu slamu beskrajno dugo, on može glumiti znanje u neznanju, pisati, sisati, isisati mudrost za izabrane, za elitu, za III program, za trista tisuća po emisiji. Zbog te emisije, radija, programa, izdanja, priznanja, izdaja, je ne mogu to činiti, i ako sam ikada učinio išta slično, ispričavam se sebi i drugima; ako baš treba zbog časti, pojest ću vlastito govno, ali “Negativnu dijalektiku i njezine granice” neću proglasiti sitnoburžoaskim djelom, neću prepisati Heideggera, jer se od njega nema što fundamentalno prepisati osim fundamentalnosti same, svoju disertaciju o Židovima Frankfurtske škole spalit ću kao vrijedan pokušaj da se osvijesti mračni bitak licemjernog mišljenja, u ime boljega za sve – imetak za sebe. Ipak, priznajem, nemoćan sam. Izastanovnicima Izasvijeta, velikim govornicima dobra i zla, gospodi Adronu, Marcuseu i ostalim poručujem – ljigavo meso školjaka zagovara i opravdava biser koji se, doduše, tek ponekad u njima nađe! Rijetko, je li? Obranit ću sve seminarske radnje, ishodit ću potvrde, riješit ću se stipendija i plaćenih dopusta, molbi i prijava, spasti ću marksizam i suvremenu filozofiju od sebe sama, od dvojbe i njezina otjelovljenja. Zar mogu logičkom analizom opravdati nešto čega još nema, što tek ima nadoći? Analizirati? Ne, zaboga. Središnja točka, punctum litis er salicus, vječno neispitano, zar mogu zaokružiti što se nanovo izvija, poput zmije u gmizanju ili u papiru izrezane spirale? Krug krugova, tek ukoliko iz njih nastaje novi, koji ja ne mogu zatvoriti, jer otkud mi pravo na to? Umjesto magistarskog rada i postdiplomskog studija, napisat ću povijest vlastite bolesti, razmeđen između čvorišta mladićke dobi, pubertetsko-proizvoljničke divljosti i zrelosti što ozbiljno prijeti da me zagrli, osjećam da žalim, jer to ne mogu znati, da bih više od svega htio biti Handkeov Hausirer ili barem Kaspar, netko drugi kakav nekoć bijaše netko tko nikada ne bijaše, tko vječno umiraše i vječno življaše, htio bih biti ništa, ono kojemu nedostaje kvaliteta da bi bilo nešto, ali ne bih htio biti postojanje, uopće se ne bih htio dati dovesti u blisku vezu s bilo kim, bilo s kakvim mišljenjem, stavovima, iskazima. Htio bih ostati onaj nepakosni, nezavidni srećković, pri kraju studija, kada su gotovi svi dečki iz razreda bili oženjeni, kada su gotovo svi već imali garsonijere ili jednosobne stanove, a titule na putu ili već osigurana mjesta u privredi. Na račun države najbolje se živi, znali su ponavljati naučenu frazu Horvata, iz “Vučjaka”, prve teatarske ljubimice četvrtoga ef razreda. Povijest moje bolesti jest u neinteligenciji. Ja sam zapravo po svim zakonima zdrave pameti i pozitivne znanosti o duši – glup, beskrajno nesnalažljiv u novonastalim situacijama, nespreman da zakoljem, ubijem, podmetnem nogu, posve neinteligentan, anacionalan, antihrvat. Dali su mi sedam stotina tisuća za školarinu, trideset dana plaćenog dopusta za pripremanje ispita, a ja sam bez priprema položio sve ispite, mnogo novca spiskao na igračke Sonji i haljine Aleksandri, i na kraju nije više ništa ostalo, jer sam kupio još nekoliko knjiga i opio se u gostionici na Knežiji, gdje su nove zgrade i novi ljudi i gdje me nitko nije prepoznao. Poslije sam se pijan rugao sa samim sobom, da sam bez ijednog pročitanog retka izašao na ispit, bez ičije intervencije dobio sam stipendiju i plaćeni dopust, izvukao sam lovu na ime, na lovorike, na jednostavnost mehanizma mišljenja u ljudi, razasutih po državnim uredima, kakvi prečesto odlučuju o našoj sudbini, proigrao sam njihovo nepovjerenje u jedinstveno, neponovljivo. Nakon svega spalit ću sve što sam napisao, sve papire koje sam mjesecima skupljao i slagao, spreman da se jednog dana zakopam u njih i do iscrpljenja, do sušičavosti, koja mi ionako prijeti, sabirem stranice i retke, stvaram kostur radnje, prekapam po tuđim interpretacijama, po Bahrima, Burghardtima Schmidtima, Habermasima, Frenzelima, Holzima i drugim lopovima. Spalit ću tragove potrage za identitetom u književnim bapcima, drugovima misliocima, pa ako ni tada ne ozdravim, prestat ću pisati povijest bolesti, prestat ću pisati, prestat ću. Radnja, vrhunac, sve to poticano metafizičkim motivom poricanja svega što postoji, trud kao usud svakoga rađanja, svakoga djela, radnje, kao rabote, kao raba tvajego, kao ropstva, najstrašnije izmišljotine kulturna svijeta, zatočena u vlastite ćelije.
Sadržaj mojega određenja, koji je stalan i nepromjenjiv, kao što je nepromjenjiva moja nestalnost, najjače je izražen na drugoj strani, kod kuće, kamo također nisam htio poći toga jutra na izmaku. Ne radi se o sadržaju, koji je izražen ne drugoj strani, kod kuće, kamo također nisam htio poći toga jutra na izmaku. Ne radi se sadržaju, koji je izražen, već o njegovu izostanku, o neizraženosti, koja zbunjuje, ne da dalje, koči sve obiteljske marke, doktore znanosti i doktorice, njihove žene, dekoracije, vješalice za tršćanske modele Luise Spagnoli, prvorazredne ljepotice iz drugorazrednih miljea i djecu, gomilu malograđana u zametku – tko zna kako se imaju odnositi spram mene, s poštovanjem, s prezirom? Naprosto nedefinirana osoba. Mlad je, ali je bilo nemoralno, medicina šminkerska i bespomoćna, osim ako se nije mislilo na pomoć održanja statusa, arhitektura ne toliko interesantna da bih pristao na uvjete za upis, na samo jedan šapat kanalima prijateljstva, prijateljstva koje je bilo doista kanalsko, unatoč svima obiteljskim vezama, otići i zamoliti, toliko sam poštenja uspio sačuvati u toj kući sjena iz prošlih stoljeća, i moralnih sjena tjelesa koja su još uvijek letargirala, i sjena velikih djela obješenih na zidovima ili gurnutih u kutove na stalcima, čija je vrijednost rasla sa starošću, što je opet iznimka koja potvrđuje pravilo – mlado ostari i treba umrijeti, makar u počastima. Ni stomatologija mi nije valjala, po njima sam bio prefin za čačkanje po tuđim gubicama, to nije posao za srednjograđanina, ali ordinacija bi mi, govorilo se, bila osigurana, mjesto kod Rotha, pa baka je lancmanica, njemu treba asistent iste krve; tja, krv nije voda! Ali se počela pretvarati kad sam i posljednju ruku odgurnuo. Ni političke nauke. To je skandal, izabrati filozofiju, studij za lakajsku djecu, za sinove kuharica, provincijalaca, rudara i seljaka. To su statistike, neka se vidi! Tu je duh sredine, neka se nanjuši! Zna se što znači izabrati filozofiju! A ti, što jest jest, eseji po kojima se ipak čulo za ono neodređeno, koje sam bio ja, i ostao, unijeli su novu zbrku u red svih kristbauma s babinjaka srijedom kod moje bake – jedanput sam bio Ksandi, jedanput Saša, uglavnom Sandika ili čak Aco, kad su htjele otmjeno narugati mojoj lijevoj orijentiranosti, što im je valjda smrdjelo po Bregalnici, Šumadiji, Rankovići, praksisovcima, po svemu što je bilo jugoslawischer, doch balkanischer Dreck und nicht mehr, nicht wahr?! Frfljali su o gluposti takva izbora, o ljudima koji se odande, s toga faksa regrutiraju, o hipijima i teroristima, navodnim policajcima i teroristima, brbljavcima i besposličarima, ah Müßigang, što na kraju krajeva i nije da nije djelomična istina, ali je sasvim nedostatan argument za odbacivanje mogućeg izbora, velecijenjene neodređenosti, kao kod Heisenberga, tješio bi stričević, najmlađi docent, fizičar s konkretnom diplomom u džepu i hrpom para u inozemnoj banci, zarađenom na antikvitetima i novitetima starih majstora, međunarodna urota protiv lažnih vrijednosti; prabakin šmuk, djedovi noževi, nešto sitno na golemoj biblioteci jedine senzibilne dušice u obitelji, prerano umrle tetke Štefanije, o čijoj se bolesti govorilo potajice, da ne bi ispalo crtanje vraga na zidu, ne ponovilo se! Jest, takvi su tamo ljudi, takvi i drukčiji. Što je vašim izborom? Nemam više pitanja, domlaćen sam. A tako je malo nedostajalo da zabljesnem u svom sjaju, ja obiteljski stjegonoša, pubertetlija na naslovnim stranicama domaće štampe. Mogao sam krenuti Kischovim stopama, to je nepouzdano, ali je unosno. Osim toga, bez konkurencije, jer ovi doseljenici i širokokefalci, sa širokim podoljem čeljusti, s jagodicama i niskim, vodoravnim naboranim čelima, ta neinteligentna bagra s ruba Hrvatske, koji su uglavnom jedini kandidati za takva nepouzdana ali ipak avanzantna zanimanja, nisu oprobali svjetskog kruha, ne vladaju jezicima, ne poznaju umjetnosti i lijepoga ponašanja, pa neka ti i bude, gospodine doktore filozofijskih znanosti bez certifikata i s izraženim kritičkim, rekli bismo kritizerskim stavom, neka ti i bude tvoje mjesto novinarčića o organizaciji udruženog rada!
Prihvaćam prigovore vaše naklonosti, prihvaćam vaš izbor, ali dopustite da u mojoj toleranciji bude makar malo poruge, makar malo zajebancije – smožden, zasužnjen argumentima sfere, gotovo rasnim argumentima, koji nisu stvar povijesti, revolucije, mišljenja, naših htijenja i stremljenja, već fakat, činjenica najevidentnije vrsti, uzavreo, izjavljujem vašoj nenaklonosti nenaklonost. Neka se iza nje ne skriva vaše duhovno siromaštvo, tjelesna nemoć, neka prestane ta loša kartaška igra u kojoj ste slučajno dobili, jer zar biste i pristali na igru vi svjesni, podsvjesno svjesni svoje zakinutosti, vi nepoderivi, rodbino moja! U tu se pregaču zavukla plijesan, u vašoj je odbojnosti zasjeo osjećaj vlastite nemoći, raskoljnikovništva, elitnosti, osjećaj svih naraštaja svijeta, koji su živjeli i umrli s pozom, s maskom, ispod koje osta trulež, očaj disproporcije, bijeda nenaravnosti, mračnost dosade vaših blagavaonica i kolova, ruglo vaših zamišljaja, sterilnost vaše prpošnosti, rastočene u harmoniji životnog uspjeha, koji se zove plagijat.
Ne vraćam se u mračne hodnike i ganke, u kojima caruje opsjena, prva laž mirna, građanskog života ne vraćam se Kraljevićima, Becićima, Vidovićima, Tintorettu i Rubensu bez oznake, ne vraćam se pismu Banusiusa, Bukovčevim kćerima, Meštrovićima, Kršnjavom i Šestiću iz “Večernjakovih” subotnjih prodajnih oglasa anonimnim glinarima amfora, tkačima tepiha, veziljama goblena i ljevačima murano-stakla, porculanskih figura i ordena iz posljednja dva rata, ne vraćam se izdajicama ideja za koje se odlučiše, dvaput, postojano, tim gore po postojanost! Da sam se i tada poljuljao, prije bih rekao posumnjao u zapravost odlučnosti za neodlučnost i odlaganje izbora do potpune spoznaje, jesam. Vrijeme je nezaustavljivo nadiralo, kao poplava, ostajao sam u bunkeru, u svojoj sobici s dvorišne strane, ujutro obasjan pljuscima sunca, već rano pred večer utopljeni u mrkli mrak iz kojega se izvukoh – bijegom. Poput pisca koji je umio sebi zapovijedati, ali se nije umio slušati, jedno sam nalazio i govorio joj u našim susretima, približavanjima, protivio se svemu što je smrdjelo na čvršću vezanost, ali neiskustvo i novost “idealnih situacija”, kao što je ona nazivala spolno općenje, faustovski motiv putovanja i potreba za kušnjom, za odmjeravanjem vlastitih snaga, oslobodili su me naviknutih sadržaja, ispraznili moje dane, iselili prijatelje i knjige i namjestili mi dijaboličnu zamku. Gospode, izbavi me od svoje dobrote! Neka te naguzi Heisenberg! Zar i takvo iskustvo nije prijeko potrebno da bismo mogli ljestvama do trona nadljudskosti? Dekoracija svakako ne, ali osveta dijalektičkog duha nad samim sobom. Nadljuskosti, dajte mi nadljudskosti, trag definitivnog iščeznuća ljudskosti!
Kaleidoskop od sumisli, od slaganja i rafiniranih razmimoilaženja, živimo li zbiljski, ima li život smisla, imamo li smisla mi? Ekskluzivni smo jer živimo? Nismo li? Zaroni još bolje, još dublje – ima li ili nema smisla sve što jest; opasna blizina Heideggera, fundamentalna ontologija i ti, Aleksandro, Kasandro moja, ruku pod ruku s pitanjem o smislu bitka! Die Frage nach dem Sinn des Seins! Dei Frage nach der Eigentlichkeit! Propast, od tvoje temeljnosti nikako da učvrstim temelje kuće mira, kuće bitka. Zar nisi sestra humanizmu? Zar on ne čini istu grešku? Piši mu pismo, Aleksandro, piši mu i reci da savršeno zamišljen krov i tvoje i njegove kuće bitka nije poput zahtijevane gradnje od krova, koja će kad-tad završiti u pronevjeri vlastitog habitusa, podvojiti se u svojem jedinstvu.
Odmanjivala si me znanjem o teoriji filma. Sjajna metafora novovjeke umjetnosti, koja je u opreci prema genezi ostalih umjetnosti križana mladica, bez premca i prethodnika u povijesti umjetnosti; mladica čije su se grane natkrilile nad ostala stabla kao kakva kanadska topola usred stoljetne šume. Pismo Picotu, neoriginalna prodavačica magle! Tvojim bi se stilom mogla napisati brda knjiga, umotvorina poput onih na tragu Svevišnjega učitelja. Kako si vješto krala, izvodila briljantne rečenice: “Uvažavajući ovakvu sliku i hoteći barem načelno pojasniti začetke mogućnosti filma kao umjetnosti, koja više no bila koja druga nosi u sebi i mogućnost ljudskoga, nužno se pitamo o stablu i korijenju, o tlu iz kojega ono crpi hranjive sokove, gdje nalazi svoje tlo, humus, kao homo, hominis, masculinum”. Pogled kroz latinštinu, kroz čovjeka kao humus, zemlju, blato! Tvoja je novost stara kao toliko toga društvenoga, kolektivnoga, kao ponavljanje ponovljenoga – tja, oko se najteže akomodira na novo! – ali estetski kriterij uvijek trpi tek individualno, ukoliko u tvojoj krađi i laži nije sadržan taj spasonosni specifikum. Metz, Arnheim, Balazs, Sadoul, Malaux, blještala su imena poslije večernjih kino-predstava, dugo mi nisi dala da zaspim, svjetina, gamad željna zabave, ti uspavani kreteni, radnici i intelektualci, panem et circenses; tvoje su filipike bile izljevi histerije, šizoidna gimnazijsko-fakultetska pamet, ozbiljna neozbiljnost, zrela, nezrelost, modernost i beskompromisnost s pozom klasne volje za moći, žensko-proleterskom uzaludnošću. Unutra-van, unutra-van, cilindar, dvotaktni motor, seks kao masturbacija, kao vožnja bicikla, ich liebe dich, ich liebe dich, ich liebe dich! Životinjsko jahanje i podavanje ne valja pretpostaviti raspravi o osnovnim pitanjima estetskoga, nadnaravnoj ljepoti autentičnosti umjetnosti, ništa trivijalno i banalno ne valja pretpostaviti bezvremenomu! Kao sjaju u očima staraca, Rembrandtovu autoportretu, onda si načas poklekla, tja, ima ih mnogo, zar nisi znala? Pogriješio sam kad sam lagao sebi da nisam baš bio tako naivan kao što bih htio da sam bio.
Neobjašnjivo sam pokleknuo, posrnuo, zavolio, zaljubio se. Zar u tome ima nešto loše, vrijedno pisanja? To ne, ali zlo nije u ljubavi već u tome što je ljubav slijepa, zabludo moja! Tko da zna što se i kako zbilo s nama, tko se drzne i ogoli misterij našega jednostavnoga odnosa, komu i za koga da priznamo? Sebi? Zar to već ne znamo? Zar se ne rađaju djeca, zar se u trenucima sladoslašća, vrhunca nesvijesti koju nazivamo orgazmom, zar se ne zaboravlja na istinu trijezna stanja, na istinu prisebnosti – da zašto što zaboravljamo, jesmo. Zlo se svakakve vrste obnavlja balgoslovom primarne osobine uma; nakon progutane udice, ribama ovako a ljudima onako, kasno je za povlačenje. Na kulminacijskoj točki našeg uvaljivanja u laž, što su je svi oko nas nazvali božanstvom zajedništva i budućeg obiteljskog života, prizemno smo se varali, uzajamno obmanjivali; nisam vječno mogao biti u svakoj sobi, sam s knjigama, sam s prijateljima.
– Sjajan momak – oduševljeno je procvrkutao tvoj otac, hematolog, pet i pol banki, uščuvan, nonšalantan, ležeran, tamne kože na licu usred zime; vedar i nasmijan, s takvim licem kakvim je svakodnevno desetak ili petnaestak malodobnih prekrivao bijelom plahtom, njih desetak ili petnaestak na smrt bolesnih od leukemije, o čemu je pisao studije, sazivao seminare i simpozije, sve to s vedrim i nasmijanim licem.
– Kao što možete vidjeti, mi smo obitelj suvremenih nazora na svijet, mi smo u toku s vremenom – reče provodeći me svojim odajama, u kontrastima između bijeloga i tamnosmeđega, dva Murtića, tri Stančića, tvoj portret, nekoliko raritetnih Budha, kakvi se nalaze u gotovo svakoj otmjenijoj kući.
– No to nije sve, mi imamo i u Sašici, Aleksandrici, također dokaz nepoštivanja perfekta – velevažno se umiješala tvoja majka. – Mi njoj ništa ne branimo, a i zašto bismo?
– Naravno, samo se po sebi razumije da je to stvar izbora, njezine odluke. Nema više sukoba generacija, nema više financijskih transakcija i trgovine ljudskim mesom, to su ostaci staroga društva, blasfemija malograđanštine, snobovština, to je za srednje staleže, one on the fence, na rubu, zar ne mamice? – ljubazno doda otac.
Gotovo povjerovah, čvrsto odlučih da više ne sumnjam u atribute tvoje obitelji, u čistoću odnosa, čistu računicu… Uniženje? Tko koga? Na pravo mjesto? Sve sračunato? Urota. I već htjedoh kliznuti, na ulicu, među automobile i tramvaje. Vidio sam kako mi jure u susret, čuo sam kako cvile kočnice, tramvaj se zaustavlja. Prestravljen, vratih se u zbilju, poklonih se, prislonih usne na ruku tvoje majke. Njezino je lice odavalo gađenje, zar da to bude zet? Dosjetih se, ugrizoh je, do krvi, a pobjedničko lice s izrazom gađenja pretvorilo se u pseću njušku, razvuklo se u bolnu grimasu, koja više nije mogla reagirati naduto, moderno inteligentno, neopterećeno, Hej, trebalo je preživjeti sve to, tebe i tvoju ništavnu obitelj, ta povrijeđena lica, koja su se ipak odazvala ljubaznom pozivu mojih roditelja, tih njuški zadivljenih Ivekovićima, kojima je prekriveno pola naših zidova, kojih se suvremenost i svjetonazor poniziše pred Hörbigerom, kćerkama artisticama, “Maricom” i “Majstorima pjevačima”, Rosenbergovima, Moskowitzima, Gelbovma, Döblinovima, Adornima, Kafkama, Einsteinima, Rubinsteinima, “Dadsy koji visoko leti”, Kissingerima; a za “Arhipelag Gulag” čuli su, ali smjeli se to uopće čitati, ponavljao sam riječ po riječ, smije li se to uopće čitati? Nije trebalo da se trudiš oko dojma: obitelj je bila potrebna samosvjesna, ambiciozna žena, koja će me dovesti u red ozbiljnih, zrelih, muževnih otvoriti političke kapije, za koje moji nisu imali ključeve, po liniji imovnog i duhovnog kompasa. Nije trebalo mnogo. Na prvoj stepenici polomila si noge. Stajala si minutu, dvije, možda pet, pred Kraljevićevim vučjakom, mislio sam, mlada, suvremena, omladinska, politička dušica, senzibilitet za estetsko, otkriće pojavnosti božanskoga na originalu, tajna stvaralaštva u ranoj dobi. Kad ono – ideja, tipična, neopterećena, suvremena, moderna. Kraljević ide u Pariz, to su milijuni, najmanje dva mercedesa na zidu, unovčiti, unovčiti umjetnost, dok se još dade. Kultura, duh, umjetnost, nacija, to sve nema veze, sve su to pizdarije za buvlju pijacu; lova do krova. Danas više nitko normalan ne gubi vrijeme, tko je u toku s vremenom. Ti kristalna formo, najljepši cvijete svih godišnjih doba, ti mladosti, kako da te ne razbijem, ne rasparam tvoju utrobu, u divoti stvaranja, ti napeti mišiću, glatka kožo, prkosni i arogantni pogledu, ti dopadljiva, beskompromisna, ti koja rušiš, kako da te ne zarežem poput “zločinca”, koji je zarezao Michelangela u Svetom Petru?! Iz razloga duha, što fantastično izražen u finoći, s kojom je izrađen majstorovom rukom i najmanji detalj, sada trenutak koncentracije, duboko udahnite, ne mislite ni na šta drugo osim na umjetnost, na djelo najvećeg renesansnog umjetnika – upalite svjetlo, oče Morelli; bravurozno izvedena žila na vratu, napor u svakom djeliću tijela, ta srdžba pretočena u kamen, ta skrhanost majke na mrtvim plodom utrobe svoje, to je umjetnost u svojoj veličini i ponosnoj grandioznosti, koja je najjače izražena u slijedećim predstavnicima renesanse, dragi posjetioci! Slijedi pljesak.
Razapeo bih jedro od svih tih slika na zidovima i otplovio tamo gdje još život nije počeo, a umjesto ljepote koju nazivate imenima stoljeća, boja, kombinacija, terminima iz rječnika stranih riječi kojima je smisao nedomišljiv osim u karti vašega ukusa, tražio bih dobrotu duše, neven u polju, dječji cvrkut, ptice kao sveti Franjo, i ne bi mi palo na pamet da vas izbavljam od smoga, umjetnosti, filozofije, od opsjena i laži koje ste sami izmislili da biste prikratili život, na čiju se kratkoću neprestano žalite, kojega li apsurda!
Iznenada, kao kod Faulknera, umjesto da se sretnem sa sobom u zrcalu na ulici, u izlogu prodavaonice, kao kod Salingera ili Gombrowicza ili Platona, ako baš hoćete, opipao sam svoje lice i konstatirao da mi je brada porasla dok sam stajao za šankom, više odsutan negoli prisutan u ispraznim, uobičajenim razgovorima znanaca koji se ispričavaju što ne mogu češće pozivati u društvo ili doći u posjet, što ne mogu češće pozvati društvo ili doći u posjet, što ne mogu češće biti viđeni, što je život tako okrutan, i slične gluposti. Registriram parove znanaca i, možda, prijatelja, tako je svejedno kako se oni uzajamno nazivaju, registriram povremene dijaloge, uglavnom riječi, prazne, bez smisla, izgovorene utaman, u vjetar, ne osluhnite, ne odražene ni u glavama onih koji izgovaraju, ni u glavama onih koji hine da slušaju; registriram tu razmjenu loših monologa i, napokon, odlučujem da se ozbiljno pozabavim svojim papirno blijedim licem, na kojem neprestano izbijaju čvrste dlake, kao kod mrtvaca u prvom razdoblju smrti, kad se u dušama zbiva intenzivno, neotkrivljivo, nešto intenzivno nedvojbeno. Pri tomu mnogo brže, što proturječi svim pravilima života, rasta i napretka, rastu dlake. Možda je nekrofilija ili mazohistička vrst nekrofilije bića koje još nije na čistu sa sobom je li čovjek, čelo koje živi jedan vijek, čelo stoljeća, ili ništa od toga, naprosto vječna amfibolija, jadno je značenje koje nudi etimologija. Ovdje pročelje stoljeća, ondje blato! Stvari mogu u isto vrijeme biti i ne biti, ali ne mogu biti tako da u isto vrijeme, na istom mjestu svaka od njih, upotrijebljena, najstvarnija stvar i bude i ne bude. Znamo li što pod time mislimo? Never mind.
Ucrvat ću se u kafiću na uglu, gdje već sat ili skoro dva stojim domišljajući što bi bilo najbolje učiniti, ako je činjenje uopće neko dobro. Imperativ najbezbolnijeg destruiranja svega što sam već učinio u životu, najinteligentnije zametanje tragova, kavo ni jedna detektivska analiza neće moći otkriti kao bijeg od sebe, već bijeg od određenja. Filozofija je cjelovita. Literatura je cjelovita. Ništa se ne može istinski domisliti a da se prethodno nije promislilo sve već domišljeno. Latinowitz u ranoj, nihilističkoj maniri čistunstva, Ivan Galeb – paradigma intelektualne sigurnosti, perditio tua ex te, hipostaza vlastite umjetnosti pristajanje na djelomično zadovoljavanje kulturna svijeta, na parcijalno odobravanje stvarnosti u ime zamišljenoga, Marinkovićev “Kiklop”, hej vi junaci?! Tko tu lošu stvarnost krpi i mjeri po vlastitom viđenju, pao na samo zato ispada traljava? Ima li, budimo realni, bolje i jednostavnije romansijerske pozicije od patništva i vizionarstva, lika čovjeka “pred rudom”?!
Zašto da lopov bude pošten? Zašto epigon mora biti originalan? Zar nema lopova poštenijih od uglednika, zar nema među uglednicima velikih lopova? Zar među velikima nema epigona, zar među epigonima nema originalnih? Tko to provodi nasilje vrta božanskih, čistih biti? Kako da ostanem pri onomu što djelatno nije pokazalo rezultate koji bi me mogli zadovoljiti?! Još samo da razapnem jedra, poput lopova kradem ljestve koje ću potom odbaciti još samo da oprobam posljednju neposlušnost. Prerano upisani otac i muž, prerano rođeni građanin jedne zemlje, obiteljski otpad koji po zakonu velikih brojeva nije moguće izbjeći, pomoćno sredstvo da se dospije u “tenaptauzend”, neiskusan i prebrz u ljubavnoj tehnici; na koga li misliš, Aleksandro, ti suptilna, moderna, ti vješalice za sezonske haljine? Ti svršavaš misleći na momka iz reklame “hom – ganz elastich, pflegeleicht und komfort” gačice, dizačem utega iz televizijskih spotova ili piscem iz posljednjeg Viscontija. Nemilosrdan prema sebi, tolerantan, ili, još bolje, dvoličan prema drugima, okrutan prema djetetu, nesiguran u vrijednosti onoga oko čega se trudi, beskoristan luđak, smetalo na putu znancima u kafiću na uglu, koji evo već od podneva ne izmijeniše ni jednu jedinu, makar zbrkanu, nesuvislu misao, ali misao koja ne visi u zraku. Bio sam istinski rasrđen. Htio sam mnogo toga. Roditelje, ženu, dijete, ugodan dom, svijet, putovanja, a davao sam malo i bio sam spreman na neznatne žrtve, kao nihilist u liku kukavice, moralist s jednostavnom formulom – naslonjen na šank, neodlučan u svemu, osim u jednom: da do odluke ne treba poći nikamo. Izađite na svjetlo, vi povijesne veličine, pomolite svoje kritičke njuške, šverceri; naše osobnosti, vaše estetike odozgo i odozdo, revolucije u krvi i bez krvi, auraši mogućnosti, vaši predgovori i motivi, vaši savršeno savršeni u savršenosti, mutno mutni u mutnosti i profesionalno profesionalni u savršeno mutnoj profesionalnosti, vaši kontinuiteti, s predgovora na predgovor, s motiva na motiv, kao razuđena rijeka vi se slijevaste u more svega što može ako se hoće, što makar donekle dotiče stvar, izađite vi zagovornici kolektivnoga života koji počiva na zločinu, gluposti, nerazumijevanju, izađite s vašim licima, da vidimo te vaše veličine u prometu! Da vidimo ta lica što se promeću u njuške, još bolje: da vidimo te njuške koje se ne mogu prometnuti u lica. Izađite, da vam sudim za košmar u svojoj glavi, i ne naslađujte se s mojim elementarnim greškama, jer čije su greške elementarne, tko da snosi odgovornosti za realitet, oni koji bijahu ili koji tek imaju biti? Znam, reći ćete, poštovani pokojni učitelju, zar baš ništa nismo izmijenili? Ali, elementarno, elementarno, Herr Bloch! Priznajem da niste vi krivi, iako nesumnjivo na to priznanje utječe činjenica da ste mrtvi, de mortius nihil nisi bene. Smisao i značenje oporbe, pokušaja da se u njoj osmislim, u tom potiranju svega i svih, dakle i sebe sama, besmislen je, bez značenja.
Napuštam književnu, sveučilišnu i bračnu karijeru, ne zato što mi ne ide od ruke, već upravo zato što mi sve to uspijeva onako kako uspijeva ostalima. Moji su seminarski i diplomski radovi emitirani na programima više radio-stanica, tiskani su u časopisima, najbolji učenik profesora Glesingera, već se govorilo o napredovanju, promaknuću, njegovom zna se kamo, a mom, doista kamo?! Docent ugledan i sređen, za novi dvoboj. Moj je rad, prema mnogima, pokazao dogmatičnost suvremene marksističke, štoviše stvaralačke misli na tragu Karla Marxa, oštar i prodoran stav da se nisu odmakli od kategoričnog imperativa i Jedanaeste teze o Feuerbachu, određenja prakse i zahtijeva za ozbiljenjem humanizma, stav unaprijed osuđen na uspjeh.
Od svih stvari i bića koja su me okružili napasno, iznenadno zajedno, ni za jednu stvar, ni za jedno biće nisam posjedovao istinski eros. Aleksandra je u svojoj glavi hranila ambiciju da će postati pročelnik njemačke grupe, pisac udžbenika za srednje škole i, naravno, supruga docenture kod Glesingera u najskorije vrijeme, dakle mene, koji sam bivao sobom, sve više docenturom. Ambicija koja je slijedila prvu – znanstveni rad, usmjeren na barem nekoliko redaka u enciklopediji, ako ne i glava na Zrinjevcu u slijedećem stoljeću, možda prije, možda kasnije, ali neizostavno. Isprva sam bio uvjeren da za barem nešto moram posjedovati, ako ne istinski eros a ono barem volju. Tako sam se odlučio za njezinu ambiciju. Za nju ipak nisam mogao, toliko sam se uspio odluditi. Pristao sam, što sam mogao. Pristao sam da bih, u ovom času, u kafiću na uglu, mogao zauvijek odustati. Da obzor i sadržaj mene kao stvorenja bude sveden na mukotrpan rad, dvanaestosatni radni dan, na pisaći stol i stolnu lampu, to nisam mogao zamisliti ni uz konkretnije izglede. Nema tog sjaja i zemaljskog obećanja koje bi me pridobilo za čeprkanje po tuđim minucioznim studijama, mišljevinama, esejima, sustavima, novim dijalektima. Odričem se
žene, knjige i sveučilišta,
zapisao sam kažiprstom po zahuktalom staklu i nasmijao se sebi, usmijao se, u sebi se smijao odlučnosti, negativnoj, kakva me ponovo vraća na početak, na čistinu. Zabranjujem prepisivanja,
umnožavanja,
financijske transakcije s vlastitim djelima,
s tuđim kritikama,
zabranjujem kompiliranja,
prevođenja,
zavođenja,
navođenja,
podvođenja,
podilaženja,
snalaženja,
gaženja,
maženja,
žena,
na,
a vraćam se djetinjstvu, dječaštvu, gimnaziji, vraćam se tamo odakle me protjeraste, potkupljujući me sjajem zrelosti, studioznosti, rivalstva… uštinuh se, problijedih, kao da nemam noge, kao da su to stalci jedne uspjele biste koju bi trebalo maknuti s pozornice. Pretvorih se u prošlost, prva zrijenja. Mislio sam da zauvijek gubim zelenu travu, a zapravo sam počeo žutjeti, trunuti. Kako prebrisati ispisanu ploču, a da se ne izbriše i sama svijest o nužnosti destrukcije? Krivi putovi daleko odvode, ali to daleko je bliže no što se može misliti, opsjeda očevidnošću prvih spoznaja i skretanja, obnavlja taštinu slično ekluzivnom posrtanju koje bi vratilo uredan građanski život, slično pokvarenosti koja bi vratila poštenju.