Katarza | Branimir Baron Brljević

ZAKAŠNJELI POKUŠAJ PONOVNOG ZADOBIVANJA NEVINOSTI

 

U sumanutu nastojanju oko zamisli djela koje će nadživjeti stvaraoca, nimalo nadzemaljski, nimalo nadstvarno, u hipu sam preskočio tek nekoliko ulica, zapostavio vrijeme i patentirao književnu proizvoljnost ili proizvoljno pristao na književni patent. Teorijskom se umu lako može pričiniti da se ovdje iznova radi o omaložavanju patentiranosti sadržaja i forme, ignoraciji zlatnih pravila, svega što se u isto vrijeme nadaje kao nužno, ako se želi ostati u pri sebi, a onda, kad se ta nužnost pretoči u riječi, u prijelaz misli u misao, neprestalno previranje gluposti u pamet, brutalnosti u suptilnost, istine u laž, nezrelosti u odraslost, i obratno, cjelina se rastvori u proizvod, u stvar – teorijski se um nađe u nedoumici. Gdje je ostao stvaralac? Gdje je on koji umire za ideju, kredo, za stil, za tezu, za vjeru, on koji ni dio ne zadržava za sebe već se sav predaje djelu? Sve njegove predaje stočene su u djelo, koje svojom stočenošću, zasužnjuje djelatnika i od njegove navlastitosti, svega onoga što on istinski jest, što je isijao iz sebe, od svega toga odjednom nastaje nešto drugo, netko drugi, neprepoznatljiv, gotovo stran. To što je jesam ili nisam ja, ili jesam tako da nisam! Nisam samo dobar već i zao, nisam samo jak već i slab, u zdravlju je uvijek dio bolesti, u trajnosti dio prolaznosti, u odličnosti dio osrednjosti. U sumanutom nastojanju da se vratim sebi, u pokušaju koji vas više ne može iznenaditi, stvorio sam se tamo kamo me dovela dekonstrukcija romana, destrukcija pameti s diplomom komparativne književnosti, destrukcija mudrosti, simbolizirane sovom i šišmišima; ja li baš posve slučajno da su grčki simbol mudrosti i danteovski – pakla – isti?!

Guza mi je naprosto utrnula. Sjedenje u redakciji beskrajno zamara. Žilice u mozgu najavljivale su kidanje od zamora, pričinilo mi se da srce sporije otkucava, da brže dišem. Zamislio sam se pred ogledalom, beznadno piljim u svoje noge, klempasto-bapska stegna, u masne otekline oko struka, vidio sam se kako preskačem konopac, pravim deset sklekova, deset čučnjeva, pa na leđa, pa deset puta do nožnih palčeva, svijeća, vježbe za kukove, sve to uz pravilno disanje, udahnuti na nos, izdahnuti na usta. Pobuna zapostavljena tjelesnog bitka ili duha, koji se buni zbog zapostavljene tjelesnosti. Uzimanje u zaštitu drugoga najefikasnija je samozaštita! Drugoga? Kao u odnosu subjekta i objekta; nema Prvoga i Drugoga, već uzajamni odnos, prožimanje. Nema subjekta na koji ne djeluje objekt, i objekta na koji ne djeluje subjekt. Nema tih ljudi, dopisnika, suradnika, nadglednika, urednika, rukovodnika koji ne djeluju na oblikovanje moga duha, ali i moj duh djeluje na njih; oblikuje ih u odnosu poslušnosti subjekta, subjektivnosti subjekta, koja se bezuvjetno podaje objektivnosti objekta, njih predmetnutih preda me, njih koji me konstantno mrve i melju na žrvnju posilničkog odnosa. Slabost, kao da će svakoga časa u sobu ući on. Veliki glavni urednik, polupismeni skriboman, poljoprivrednik od zanata, iskrižati moju reportažu, redigirati moju redakturu, po stoti me put upozoriti da nije dobro promet već saobraćaj, a “Naš jezik” i komunikaciju među ljudima poslati k vragu, kao što je odavno poslao zdravu pamet, certifikate, jezikoslovce, usijane profesorske glave, ignorante i trabunjala. Ljepota njegova stočarskog i ratarskog bitka ranjena uredništvom, komunikacijom, telefonom, kolektivnim životom, sve se to izrodilo u neman koja čas proganja druge, čas sebe samu, ali bez prestanka. Sa mnom se zbivalo nešto poput sna u snu, poput umišljaja koji u bunilu za stolom u redakciji, zbrci članak i ljudi, obveza i afiniteta, postaje java, zbiljnija od najnestvarnijeg sna. Izvan sebe, preplašen mogućnošću da se pojavi njegova policijska spodoba, ustao sam, zaboravivši na hrpu papira u ladici, koja je čekala na redakturu, pospremio sam korigirane špalte, zaključao pisaći stol, pogledao kroz prozor u dvorište, obukao se izletio na hodnik. Pogled lijevo, pogled desno, redoslijed je ionako nevažan, u istom sam času shvatio, nigdje nikoga. Nešto se dogodilo, pomislih. Oni znaju da ću ja otići, da ću nestati iz njihova vidokruga, ali me prije toga žele uništiti. Oni vrebaju iz prikrajka. Ali kojeg prikrajka u ovom dugom hodniku? Svi vide sve. Pedeset pari očiju prate svaki korak. Oni znaju da nisam stigao na vrijeme, da sam se zadržao tek čas, da sam otišao, ali kamo, kamo?! Sastanak, možda. To je njihov doprinos radu, oni će me znati kazniti što nisam došao na posao, oni će znati da nisam htio doći, stigla je prijava, moram otići, ne mogu više izdržati. Zaplakao je netko, to sam valjda opet bio ja, kao pred Fizičarkom, kao pred moćnom životinjom koja me u stopu prati, kao pred preprekom koju ne možeš preskočiti, kao pred vratima iza kojih je zid.

Hej, rekoh sebi, nećeš li stisnuti prsa, nećeš li opustiti grlo! Čini što te volja, samo ne plači, ne cmizdri. Disciplinski je postupak neminovan. Izdrži svoje postupke, smirih se nakon, sakupih na hrpu sve svoje razasute dijelove. Shvatio sam da nikakav čas za moje smaknuće nije kucnuo, da me za sada ostavljaju na miru, ali moram van, pozvat ću prvi slobodan taksi, ne, još bolje, potrčat ću za prvim vlakom koji kreće, bilo kamo. Zableno sam se u bravu na vratima, bila je razvaljena. Netko je provalio! Kako sam zapravo ušao? Tja, bilo je otključano. Gdje su ostali? Valjda ipak u tiskari. Zar lektorica nije zaključala vrata? Vratio sam se u sobu, zavalio na stolicu, onako odjeven u hunter i zamotana vrata šalom, zapalio sam svoju drugu cigaretu, toga dana. Zaboga, nešto se sa mnom zbiva, odlučuju trenuci, hoću li poludjeti, hoće li se opet razbistriti, neće li to biti istinsko ludilo koje se obnavlja nekom imaginarnom bistrinom, jasnošću zahtjeva za opstanak?! Praznina, strah od ničega, od onoga koje nije nešto kao kod dijalektičara, koje nije nešto kojemu se na početku krasi veliko slovo, već je ništa bez ikakve kvalitete, ukoliko i izostanak bilo kakve kvalitete nije kvaliteta sama (evo mog prokletog nihilističkog, antitetičkog, dijalektičkog opozita), ono totalno nichts, prikrivena bojazan od šutnje i prešućenosti u životu nabila se u sve moguće pore na mojoj koži; toga sam časa spoznao da se nikada neću izvući iz ovog prizemlja svijeta, redakcija novina radnoga kolektiva, da ću vječno upropaštavati svoje zlatne snage na sporenje s ljudima slaba značaja, znanja i interesa za bilo što drugo što nije novac i ono što se za novac može kupiti. Oni po odjeći mjere rep, oni ti zaviruju u lonac, najprije pitaju za porijeklo, oni patnju pretvaraju u kontinuitet, oni, to ste vi!

Vi me mrzite, ne podnosite moju prisutnost, ne podnosite moju visinu, jer vaša niskost u njezinoj prisutnosti postaje još očitija. Ili drukčije? Tja, kad bih sebi izgledao visok samo zbog vaše niskosti, zar bih to utjecalo na vašu – niskost? Možda je sve to sujeta, ali što, uostalom, može za moje duhovno zadovoljstvo učiniti objavljena knjiga eseja, što može za mene učiniti deset takvih knjiga, tisuće čitalaca koji će trovati svoje kratko životno razdoblje rečenicama bez nekog bitnog značaja za ekskluzivnost života osim poruke ekskluzivnosti, bez bitnog smisla i sadržaja, jer sve što se napisalo o umu, slobodi, bitku, životu, sve je to, ili prelijepo da bi bilo stvarno, ili prestvarno da bi bilo lijepo. Ostaje ljepota forme s kojom se živi i umire, koja nas dijeli na odgojene i neodgojene, na one sa stilom i bez stila, na uzvišene i ponižene, na otmjene i grube; ljepota koja izaziva najveća zla. Gdje je Platon sa svojim trojedinstvom ako nešto tro može biti jedinstvo? Gdje je dobar rat, lijepa lešina i istinska laž, temeljna laž?

Trista pedeset i šest kvadrilijuna (do vraga neizmjerni brojevi koji se Ovdje uporno i bez izgleda na prestanak broje već predugo; brojevi koje ne želim mjeriti, do vraga!) – trista pedeset i šest kvadrilijuna tjelesnih stanica borilo se protiv jedne jedine životne konkluzije, ispod crte, s premisama provjerenim i točnim, zar vrijedi živjeti nešto što se uvijek iznova pokazuje kao promašaj, kao nemogućnost? Hej, gdje mi je taj bitak izvan mene, gdje se zavukao taj marksistički mišić koji nijedna mačka sumnje ne može istjerati? U kojoj je rupi ta moja moguća koincidencija s tuđim dobrotama? U kojoj duplji prebiva drugost mojega pokvarenoga JA, moje moguće zločinačko određenje, bit u mogućnosti? Zar sve to nije i realna mogućnost za koju će se u nekoj drugoj konkluziji pokazati da je istinita, da je konzekvencija želje da se bude svoj prijatelj, da se ne bude glup?

Velikodušni i malodušni, zar tu postoji izbor? Velikodušnost se ne isplati, rekoše malodušni i nastaviše živjeti još snažnije, još sigurnije. Sve te stanice malaksavale su, razarale se u vječnoj neodlučnosti, poput njihova bitka, mene, što bi tjelesnom imalo biti zabranjeno. Kakva promjena! Komadić duha kojem je do samoubojstva, do prve istinske konkluzije, rapidno se raspadao. Prava pravcata duhovna paradentoza, što bi opet duhovnomu imalo biti zabranjeno. Uto je zazvonio telefon. Netko dakle zna da sam u redakciji? Ili je ipak slučajno? Da podignem slušalicu? Što ako je netko tko bi mogao pričekati? Aleksandra? Kakav asocijacijski spoj. Utaman razgovor ako me zovu zbog emisije na radiju, zbog izlaska na čašicu razgovora, razmjene govora, dva govora ili više, sve to može pričekati, bolje je ne podići slušalicu.

Postupam pogrešno, posve pogrešno, u svakoj najbezveznijoj stvari, sasvim pogrešno. Ništa mi se više ne čini sigurnim,pouzdanim, sumnjam u taj telefonski poziv, u tu razvaljenu bravu, protiv mene su i oni koji me prividno podržavaju.

Telefon je na neko vrijeme prestao zvrndati, a onda opet, činilo mi se ovaj put prodornije, izazovnije. Rekao sam sebi, ne smiješ podići slušalicu, što te netko više treba, to budi uvjereniji da ne trebaš uskočiti, ti nemaš prijatelja, a samo se prijatelji mogu neodgodivo ustrebati, zar ne, samo prijatelji. Nešto je zastrugalo u mom radnom stolu, golemom drvenom stolu, s mnoštvo ladica. Miš, zaboga, što bi miš radio u redakciji, sa mnom stvari već vrlo loše stoje. Paranoja, to su mi oduvijek govorili oni koji su tvrdili da me poznaju. Zaboga, što bi miš u mom radnom stolu, osim ako ga netko nije u njega namjerno stavio? Pa, jasno, netko tko je provalio, taj je telefonirao, a da bi me dotukao, smlavio kao konoplju, dometnuo je miša u moj radni stol, je li to sve, pitao sam se, ne mičući se iz stolice s naslonom i ručkama od izlizane kože, ispod koje se naziralo drvo. Postalo mi je vruće, razvezao sam šal. Felix qui potuit rerum cognoscere causas, kao deus ex machina, ponovo mi se javio rješenje i čvrsto odlučim da podignem slušalicu, zar smijem dopustiti da me razdiru dileme, tko je zvao, tko je provalio, stavio miša? Skinuo sam hunter, spreman da podignem slušalicu čim telefon zazvoni, zar ne trebaju nekog drugoga, zar u redakciji ne zvoni telefon i za druge?! Utjeha je umalo uspjela, ali miš, što s mišem? Odvažih se, skočih sa stolice, povukoh donju ladicu, pa gornju, srednju, sve sam ih povukao, izvukao, navukao, izbacao iz njih sve što se dalo izbaciti, pretražio sam svaki kutak u mračnim dupljama svog radnog stola, pootkidao zaštitne papire sa dna ladice … što da učinim da bih se spasio od duhovne rastrojenosti koja prijeti da postane moj habitus, što da učinim da spasim svoje već podvojeno ja, potrojeno, početvoreno, kako je lijepo raspasti se u pepeo, kao munja, nestati odjednom, postati odjednom ono “ne”. Zašto se, do vraga, ponovo ne oglasi to zvono? Ono “ne”? Da nije netko umro? Zvrnddrrrr! Osluhnem, ne mogu vjerovati. Zvrndd… Podignem i spustim slušalicu.

Zao čas pretvorio me u drugo – ja. Umro je ujak. Djetinjstvo u sunčanim razdobljima, na imanju kraj Virovitice, ribnjaci i potoci, lugovi i grmad kupina, laništa, sve se to stopilo sa slikom ujaka na biciklu, koji nas je uvijek dočekivao na stanici u Pepelanama, nasmijan nekako iskren do kraja i uvijek, kao da ovdje živjeti i biti podrazumijeva jednu jedinu stvar – samo se smijati, makar i kesiti, ceriti se kad si najmanje zadovoljan sam sobom i drugima. Djetinjstvo na suncu, s ujakom na biciklu i čuvstvo neuništivosti, kakvo se zbiva u dječačkoj glavi, koja u društvu s jednom zrelom, ali jednako vedrom glavom osjeća svoje biće kao beskrajno sretno i široko, prostano do neba, do plavetnila koje ne može biti tako zlo i kratkotrajno kao što se ponekad priviđa i djeci kad netko umre, ali to umiru drugi, to nestaju Krizmanići, Štrkovi, to umiru seljaci, nadničari, njima je valjda suđeno, ali moj ujak, jer samo mi je do njega bilo stalo, i ja, nitko drugi, samo mi nismo ni mogli ni smjeti umrijeti, to je bila aristotelovska nemogućnost. Sjetio sam se te posljednje točke utočišta u svom životu, u tom zlom času, koračajući kamenim pločama mjesne crkve, shvaćajući da piljim u iznakaženo lice mrtvaca, uska nosa, tankih nanosa pudera na stranama tog drukčijeg čovjeka, ujaka urezanih poteza skalpelom, obduciranog u ime napretka znanosti, što se to učinili s mojim ujakom, što ste mu otvorili usta, zaklopili oči, zar doista toliko treba falsificirati zbilju, zar da uvjeravate ove koji plaču svoje bolesti i strahove, zar da ih uvjeravate da se može umirati i iskeženim zubima, kakva komedija! Podvaliste mi, ali baš me briga. To treba vama koji tek uz predmete vežete osjećaje, vama koji u osjetilnim predmetima dohvaćate zbilju tek ukoliko ona korespondira s vašim malograđanskom predodžbom smrti, rođenja i ljubavi, svega u što projicirate svoje ništavilo, svoj izostanak bitka, ono malo što nedostaje da ne budete samo dio malog grada, već i maloga ljudstva. Ni toliko vam ne dam, vi koji sjedite u redovima drvenih klupa savršeno raspoređeni. Vi savršeni. Vi čija je savršenost u razmaku. Publiko. Po narudžbi u ovo bilogorsko naselje dovukli ste čitav orkestar, sastavljen od dalje rodbine, pola orkestra Zagrebačke filharmonije, neka se ponovo prepozna pedigre, tu pred ovim jadnim nadničarima koji vas pamte po blještavim haljinama i nosovima uzdignutim do neba, – pazite, gospoda nosovima zarezuju nebo, da vam ajngeli ne padnu na glavu! – Mendelssohnova Šesta sonata u d-molu! Dali ste Poldiki šansu. Orgulje su spremne, neka se dokaže, on, suvišan čovjek s dobrim kritikama i koncertima u Glazbenom zavodu, po kojima će ga pamtiti sva naša usrana bapska ergela, sinagoga će mu prirediti primanje, ujak bi se smrzao da zna što ste mu priredili, vi prokletnici!

Gledate u istom smjeru. Slušate istu glazbu. Ne vidite što već niste vidjeli. Ne čujete što već niste čuli. Primjećujete moje nacereno lice. Primjećujem da ste me primijetili. Primjećujete da sam primijetio da ste me primijetili. Zbunjuje vas izostanak tamnog odijela, bijele košulje i decentne kravate, za priliku kakva je pogreb. U vašim se očima bore poštovanje i prijekor. Ili, još prije, vjera da sam doista šenuo, da mi više nema spasa. Zar on, to jest ja, koji sam ujaka jedini volio, zar ja da se smješkam na njegovom pogrebu? Da, ja. Pa neka se u vašim pogledima ogleda istina propuštena bitka, neka se vidi da je vaša istina u ponavljanju, vaša je istina u istom, kao da ste joj nadjenuli i ime. Ne križam se, za ime boga. On je u Partiji. Ali to je staromodno, zbog Partije se ne križati, zar ni na pogrebu vlastitog ujaka? Skandal, to se ne može drugim riječima opisati. Oprao bih ruke u vašoj svetoj vodici i dao vam da se napijete. Popišao bih se i dao vam da se napijete. Vama je svejedno, vi nemate ništa protiv, jer voda je sveta. Vi ne biste primijetili razliku, jer ne biste smjeli. Predstava, samo predstava; a ja sam izbavljenje od tog dosadnog i besmislenog čina, praćenog glazbom, vi o meni mislite, želite me domisliti u svojim vlastitim okvirima vremena i prostora, hobbesovskog kita u čijoj utrobi ne valja pitati ni za što što nije vi, ni za što što je vi, ni za što opće, eshatologijsko, jer je to propast, idiotizam, to je dokinuće vaše privremenosti. Misleći, trošite se. Mislite da biste se prikrili. Prikrivate se da biste se otkrili. Uznemireni ste, isprovocirani. To više nije ludilo. To je na granici ludila, to je zajebancija. Oprostit će ujak. Mene treba istjerati napolje, ja sam zavidan Poldiki na životnoj šansi, tu u mjesnoj crkvi, pred odrom rođenog ujaka, za koga nitko od vas nije imao mnogo smisla, zato i možete dobro glumiti svoje uloge, svirati. Što dalje od lika, to bolja gluma! Kakav vrhunski estetski zahtjev koji se kod vas umnožava beskonačno! Vi iz perspektive tog besmisla shvaćate da mene treba istjerati, protjerati, pretući, kazniti, pritisnuti, sapeti, prikovati, zakovati. Osjećam vas. Poput tijesnih cipela. Razumijem vas. Vi biste mene na križ. Koliko li ste bogova napravili, za kratko života, svatko od vas, gospodo rođaci? Igram do kraja, zar to nije naša zajednička, obiteljska predstava? Povlačim se u najbliži kut. Želim da se zamijetite. Izbavljate se sami. Zabavljajte se tako da izdržite poglede, da izdržite da se ne pogledate. Između hladne pobočne stijene i krstionice stojim glave podignute prema plavom nebu na kojem svjetlucaju zlatne zvjezdice, zapravo razasute posvuda po stropu mjesne crkve. Gledam u prizemni svemir nove umjetnosti, šarenila, kako da vas izbavim iz zla, kako da obijem oklop vaše perfekcije u svakom pogledu, vaše postojanosti. Nema upitnika. Podižete glave da vidite što sam vidio. Vama se živo jebe za ujaka i ceremoniju, vaša je znatiželja jača od vas. Vi gledate da biste vidjeli što sam mislio. Vi ne vidite jer ne mislite. Vi ne mislite jer ne vidite. Tautologija vašega bitka, njegove hipostaze, gospodo nepromjenjivi. Vi se zaboravljate, brbljate. Blješćete. Zamijenili ste fugu za finale. Zamijenili ste predstave. Nastavljate mirno sjediti jer drugi mirno sjede, on se ceri, kako ste znali, vi mesari, da treba namjestiti, nasmijati tu bezizražajnu njušku iz koje ste povadili sve što se dade povaditi?! Slušate odjeke posljednjih zvukova, očekujete da svrši predstava, drugi očekuju da vi prvi ustanete, vi očekujete da oni prvi ustanu, ostajete sjediti. Slušam kako se nakašljavate. Ustajem. Vi ustajete. Htio bih biti netko tko bi prije svoga bivanja bio korak dalje unatrag, gdje se zbivaju neki drugi ljudi, neko drugo, vama udaljenije JA, htio bih biti takav kakav bih vam mogao reći da idete do vraga, ah, htio bih da vas nikada nisam sreo. Ne razgovarate jer drugi ne razgovaraju. Glazba se ponovo razliježe iza vaših leđa. Duboko dišete, drhtite dok punoća orkestarskog zvuka prodire kroz svaki dio vaše manjkave cjeline, što je vrlo vjerojatno uvjet bez kojega nema vašega opstanka. Svjesni ste svoje dužnosti, svjesni ste obaveze da se ne brukate pred ovom svjetinom otraga, ispod orgulja, vaših slugu iz nekog prošlog vremena; zadržali ste svoju uzvišenost i poziciju koja vam omogućuje plemenitost, dostojanstvo kakvo se slučajno stječe i lako gubi. Glazba, kupleti, dekoracije, kostimi, klasični, stil, lepršav, starinski, provjeren, que-sais-je, sve je u vas u jednom tonu, u stilu stropova Schönbrunna, Gloriette, raspojasano, prpošno, raskošno; kinesko-iransko-astečki larpurlartizam s arhitektonskim čudovištem kao središnjom točkom jutarnjeg pogleda kroz prozor; kod vas se čak i umirati mora u svjetskoj, kozmopolitskoj maniri K.u.K. Mirišite po slatkastim parfemima, upotrebljavate viljuške i noževe, to je znak osobite predisponiranosti za manikirane nokte, napudrana lica, pedikirana stopala, dolikokefalnost, pijete naročito otmjeno, naglašeno sitnih gutljajčića, izbjegavate prisnosti, kakvoj li određenja, kakvog li napretka! Opet vas gleda. Okrećete glavu. Poldika je doista odlučio iskoristiti ujakov pogreb. Počet ću bisirati, kao na kakvom koncertu za Muzičku omladinu, Piece heroique op. 128. Ja sam vam namignuo. Popravljate frizuru, uklanjate dlačice sa crne satenske toalete, laganim pokretima prstiju, otmjeno. Ne možete vjerovati. Vjerujte. Uzbuđeni ste. Ne usuđujete se pogledati. Tek načas pogledaste oca, do vas, nije li on primijetio što se zbiva s vašim sinom, koji je evidentno skrenuo stavio se u zagrade; čitam vaše misli, gospođo, vraćate se u djetinjstvo, dakako moje, prve znakove asocijalnosti, emocionalne neudešenosti, prvi posjeti psihijatru, aha dijagnoza, povijest bolesti! Prikrivenost jednom mora izbiti na vidjelo! Bože moj, nikada se ne zna; uostalom zna se, zakon velikih brojeva, jedva smo ga uvalili, vječno smo ga morali uvaljivati, nekomu, nekamo. Stres, duševna klonulost koja se pretače u krajnost, jednom mora izbiti! Ali tata ne primjećuje, on se koncentrira, doživljava bujicu tonova kao pravi konzument estetskog, žmiri. Vi majko pobožno držite ruku sklopljene u krilu. Vi ste vodiči stada, nit umjetničkoga, žica, u vama titra božanska bit. Odlučili ste da me posljednji put prekorite, dajete znak Aleksandri, ne shvaćate da sam uklonio sve zapreke, plazim jezik vašoj gospoštini, počasnom arijevstvu, prvoj haljini “Esplanade-Intercontinental”, vašim Hanusima Habeima, Konsalicima, Simmelima, vašim “Bunteima”, otmjenoj veličini u stavu, neizlaženju među svijet, svemu plazim jezik. Nešto šapuće. Izigravam elementarnu odsutnost, duboko zamišljen, uživljen u glazbu. To je vaše sredstvo kojim se svagda uspješno služim kad treba odgoditi obračun. I vi ga odgađate.

Radije bih da se nisam rodio, da nisam među vama. Vi biste radije da prestane ova duga, beskrajno duga i dosadna predstava, ovaj besmisao, vi biste najradije zaplesali, zacerekali se, vas sve to nagoni na smijeh, ali nećete priznati. Priznanje obavezuje. Ne želite biti obavezni. Nastupa olakšanje. Okrećete se, sučete svoje vratove, dajete se napokon osupnuti svršetkom, osupnuti glazbom. Poldika, veliki obiteljski orguljaš, rupčićem briše znoj sa čela. Opraštate mu za sve propuste u muziciranju i nedoličnom ponašanju, na štreberstvu, shvaćate da ste nezahvalni. Ne shvaćate koliko ste nezahvalna tema, gospodo najbliži rođaci; vi rođaci, a stranci, vi najbliži, a tako daleki!

I kasnije, dok je povorka lagano, gotovo neprimjetno klizila zaleđenom cestom prema groblju na zapadnoj strani naselja, kao da sam zaboravio na nesreću koja je, činilo mi se, samo mene zadesila istinski; smijao sam se svojoj nepopravljivoj žučljivosti, kao lavina koja će provaliti, skotrljati se i sa sobom pokupiti sve što se nađe na putu, sve što sam i sam smatrao granicom dopuštenog, koja mi je omogućavala da koliko-toliko živim normalno, da bivam onakvim kakav bijah uvijek i kakvim me bijahu upamtili i hipostazirali. Nagrizao me moj mali mišić iz radnog stola i neka mi nitko sentimentalan ne zamjeri, posve sam zaboravio na ujaka, na sve lijepo proživljeno s njim, na djetinjstvo kad je sve cvalo i rađalo se, a sada, što mi je bliža zrelost, ili starost, relevantnost, odgovornost, kao da sve to umire, nestaje u pravilnim razmacima, ne baš tako često da se ne može živjeti od umiranja, kao da umire, kao da se ne može živjeti od umiranja, kao da umire, kao da se sveti život za ono što je jednom davno bez računa dao ili posudio, više ne znam.

Nad nama se kidalo nebo u krpe od oblaka, rastvaralo se i u trenucima zaustavljalo i nije se micalo, kao da su se oblaci prikovali za njega, a dolje, pod nogama, škripao je snijeg… dosta vas, dosta tih dugih haljina u tamnim bojama, s novogodišnjih proslava, dosta kazahstanskih ovaca i čizmica od ševroa, dosta svega, dosta tih fraza bez riječi, dosta tih poziranja bez lica, dosta pretvaranja; skidajte svoje velove, svoje šalove, prekinite modnu reviju koja postaje maskenbal, razmaskirajte taj konvencionalni čin, taj pogreb, to teško breme,
ionako je komedija svršila,
ionako više nitko nije fin,
razotkrilo se maskirano vrijeme!

Gdje je centar svjetske mode, koje su posljednje modne tendencije, tko sada caruje – Rabane, Ricci, Quant, Dior? Slijedi passage, patetična dionica, razliježe se drama, kor, zbor, umor, dvor, svaki tvor; neka se prevrne lijes, neka se prospe gomila ucrvana mesa, neka se izbljuju nebesa, neka vas Gospod obdari prizorom, neka svi vaši uzvišeni trenuci minu; ja vam obznanjujem sudbinu!

Kakve li rimovane patetike, priznadoh svojoj taštini nadmoć. Čime li se bavim, neprestano, kao da sva tajna ovoga svijeta leži u jednoj beznačajnoj gradskoj, malograđanskoj obitelji trgovaca drvom i direktora uvozno-izvozno firme, obitelji koja se podigla na stranim jezicima, na raznovrsnu podrijetlu, na onomu manje-više savršeno savladivom do pete ili šeste godine života. Zar da ta neinteligentna životna veza s rodbinom presudi moj interes za čitav život, da odredi moju budućnost, da zacrta miljokaze na svim stablima koja me očekuju? Prije nego što uopće domislim što bi dalje valjalo reći, prije nego što učinim bilo kakav prijelaz na drugu stranu, gdje ne vrebaju zamke ponavljanja i dovršenosti, zaokruženosti djela, a tko je uopće rekao da se tu radi o djelu, barem ne u onom smislu u kojem ono znači nešto pozitivno, što brani kanone, propisane estetske zakone i principe, formu i sadržaj, kompoziciju, valja upozoriti na jedan jedini poticaj u cijeloj stvari, a to je istina, najstvarnija, onako kako je doživljavam ja karijera, samoubojstvo, izlaz između dva loša rješenja, životopis, Hegel bi to proglasio estetskim carskim rezom, istina koja bi da pobjegne od sebe same i neprestano bježi, uzmiče pred sobom, svojom opsjenom u liku duha, dosjetke, veličine bijega iz okvira nametnuta života, sve je to isti pokušaj održanja na životu, ista vrst Da-seina, zubi koji prijete oštrinom svojih bridova, propast jedne vrste koja se zaljubila u svako svoje djelo, ne prepoznavajući krajičak istinskog u laži, oklop civilizacije i kulture, jedno lupanje koje se ponavlja i u kojemu ništa nova, apsolutno ništa nova ne može biti rečeno, ostaje šutnja, ostaje oklop, strašniji od kornjače, od ježa, od puža, oklop koji nam je sakrio sluz, ljigavost, ono odakle je počela stvar, odakle se rodio poticaj. Ne zagovaram svoje tijelo, niti ono može zagovarati ovo djelo, koje djeluje sastavljeno od dijelova. Cjelina je neistina! Gdje li je istina? Zar nije u mojim dijelovima, zar ne upućuje negativna dijalektika i na moju osnovnu usmjerenost, na moje utemeljenje u pojedinačnom, koje je opće za svako pojedinačno i koje završava od trista šezdeset i pet kvadrilijuna stanica, o kojima je već bilo govora i koje čine mene, zar nije u njima, u mojim dijelovima ista varka koju nazivamo istinom?

Gdje da onda pronađemo savršenost djela u dijelovima? Gdje je opravdanje za onog miša iz ureda? Gdje je istina telefonskog poziva? Gdje su ti dijelovi? Kako ih sabrati u cjelinu? Kakva ih kompozicija može sakupiti na hrpu a da iz nje ne vire rečenice i misli poput kopalja zabijenih u stog sijena? Nema opisa na pedeset strana, nema pejzaža, osim u krpama i pretis-bocama, nadolazećih oblaka prikovanih za nebo, krajnosti koje se sastaju u beskraju, nema likova od kojih svaki živi svoj autentični život, nema one podrobnosti u opisivanju nabora na haljini i na koži staračkog lica, nema nepotrebnih preseravanja, iako znam da oni ljudi koje nisam mogao izbjeći na početku smrde još na ovim stranicama i nije isključeno da će mirisati do kraja, nema onostrane slasti u metaforama, poetične uzvišenosti od koje padate u trans, emocije su svedene na najnužniju mjeru, koječega nema, a ipak nešto ima, koječega ima. Ako, dakle, istina nije u cjelini, odnosno ako cjelina nije istina ili, još zaoštrenije, ako je cjelina neistina, tada je istina u dijelovima, nazvali ih mi pojedinačnostima ili posebnostima, ili je uopće nema. Ako je nema, onda je besmisao ovoga govorenja ravna besmislu svoga govorenja, ako je pak ima u dijelovima, onda je svaki dio djela istina, makar istina jedne evidentne egzistencijalne laži, istina neuspjele artikulacije umjetničkoga koje se zbiva za jednim stolom, uz šalicu kave, miris pečenih češnjovki i kisela zelja iz kuhinje, prije odlaska na partiju šaha kod prijatelja, koji ionako već dugo čekaju ali neka čekaju. Uvijek kad se odnekud vratim, kad ponovo sjednem za stol i prevrćem dovršene papire, uglavljene i zaglavljene, kad ih rasplićem, uvrćem, zavrćem, dohvaćam nit, gubim se posve, kao da me nikada nije ni bilo na hrpi, rastresem se do kraja i onda ponovo stvaram nove dijelove i više ne znam je li istina u ovim ili onim dijelovima, ima li više istine u mojoj rastresenosti nego u svim djelima nastalim u razdoblju realizma, ima li više istine u mojoj nemoći nego u ukočenoj moći, koja će jamačno već sutra blistati u formi kipa na našem trgu.

Takav sam ponekad, ne vjerujem ni samomu sebi i prava je nesreća što takav nisam češće, poštedio bih vas jednoga čitanja, jedne istine u dijelovima, koja se sabire ipak u cjelini; kao na mitingu u podne; kad su nas iz gimnazije dotjerali u redovima dva po dva da slušamo, da čujemo, da se divimo našem genijalnom, revolucionarno raspoloženom drugu gradonačelniku, da upijamo svaku njegovu riječ, da nas te riječi u svojoj dubini očaraju, da nas opčine. Bili smo već pri kraju drugog razreda i ne vjerujem da je bilo tko od nas tada vjerovao da je opčinjen. Mogli su nam podvaliti bilo kojega gradonačelnika, mogli su nam dovesti Hitlera ili Čombea, nas bi baš bolio jura za njih. Jedino smo čekali da se miting što prije završi, da se iskrademo iz reda i nestanemo. Pritoci organiziranih radnika, službenika, đaka i ostalih revolucionarno raspoloženih posilnika iz okolnih ulica slijevali su se na Trg i već izdaleka odobravali, kao da znaju o čemu se radi, mahali su transparentima, zaustavljali se pred željeznim branicima. Naš je gradonačelnik nesumnjivo velik čovjek, on je mnogo učinio za naš narod i naš grad, izgradio cestu, sportsku dvoranu, uredio prostor oko kazališta, on je naš ponos i dika, naše je povjereno uvjerenje bilo povjereno drugim povjerenicima kad smo iz svega grla zagrmjeli njegovo ime, tuđe je uzbuđenje raslo na našem, naše je raslo na tuđima, svi smo oduševljeno mahali i pljeskali, to nije pravilo lijeve ruke i desnoga palca, to nije fizika, to je metafizika, to je psihologija životnija na posljednjoj biološkoj stepenici, to je jednostavna logika, logika mimikrije, uzajamne obmane u opasnosti ne od drugih životinja, nego od vlastitih, od brata, od susjeda, od svih nas koji smo pristali na gradonačelnika, svih nas koji plješćemo jer drugi plješću, koji gledamo jer drugi gledaju, koji se divimo jer se drugi dive, svih nas kolektivno udešenih.

Kolektiv je naš udes, udesili smo se, udesila nas je trka za zajedničkim, za slogom, zar se iza sve te pojavne paradigmatičnosti ne krije uzvišenje poniženosti, poniženje uzvišenosti, onoga što se stalno ponavlja, što se želi osigurati u istome, zar to nije definicija?

Zar to nije ziheraštvo iz nesigurnosti, slijepa volja želuca i šupka, koja živi na drugoj strani vlastitog smisaonog implikata – proturječnosti? Ne radi se o postavljanju na tron nečega što još nije bilo na tronu, nečega drugoga umjesto prvoga. Radi se o razaranju trona, skidanju glava sa postolja; definicija i definitivnost sve što se želi određenim naći i zaustaviti vrtoglavo pada u bezdan i povlači za sobom pojam, povlači za sobom izmišljenu istinu, koja se zove kolektiv. U njegovo se ime, u ime temeljnosti općega, polagala nada u totalitet, u ideju. Dijalektika pred sobom ruši sve, a najdijalektičnija ja kad se okomljuje na samu sebe. Tek utoliko i može poslužiti kao određenje, kao pojam bez genusa proximuma, tek utoliko može opravdati sve, pa i dijelove ove cjeline, koja se u vašim rukama koči kao totalitarizacija nečega što mora ostati parcijalno, nesavršeno, ukoliko ne želi svijetliti na vječnom nebu klasika, ispod kojega i dalje nesmetano caruje mrak zbilje, banalnost suptilne dijalektike; apsurdnosti življenja koja jedina zavređuje istinsku pažnju.

ONI RADE PROTIV NAŠE STVARI

Razliježe se u tisućama primjeraka Trgom. Slijedi pljesak i jedno “Tako je!” – jedno iz svega, HEN KAI PAN, iz svakog grla iste riječi, izlijevaju se i plivaju između redova, prekrivaju pojedinačna stanja, jedno konstruktivno “Tako je!” i tko bi znao tko protiv koga radi i što radi i što od svega toga treba odabrati, zbog čega treba iskočiti iz sedla, podivljati, razbiti, uzbuditi se, razviti zastave – što to činim, za ime božje! – zar nije to ista greška? Imam li pravo tražiti “Tako je!” za sebe? Što mi daje legitimaciju za jedan uzvišeniji identitet? Tko mi to dopušta da propovijedam destrukciju nasuprot jednoj konstrukciji, tko mi to dopušta da u ime neke druge zajedničke stvari, u ime vaše zagovaram ovo svoje, ime koje uznosim do nebesa i pridajaći mu na veresiju atribute nadljudskog, izvankolektivnog, plemenitog, zrelog, zar su pronalasci tako traljava stvar? Zar posjedujem izvjesnost boljega, zar oposebljenje nije također donijelo mnogo zla? Zapravo vam nisko podilazim. Čak i kad vas napadam. Računam s vama i vašom lošom savjesti. To je računica. To je logika, naša zajednička. To je logos, ratio, to je put do računice. O svemu ste pomalo obaviješteni, ne idete na mitinge svojom voljom, osjećate pogrebe kao teret, vi biste se isto najradije smijali jedni drugima, vi ste nekritični, mi smo ljudi. Ja sam čovjek. Prilagođavam se vama, jer vi se meni ne možete prilagoditi. Zar vam zato što vam se moram prilagođavati – moram i podilaziti? Upravo tako. Vi ste publika. Vi ste publika na koncertima. Vi ste publika na mitinzima. Vi ste publika za koju se publiciraju djela. Vi ste svijet. Meni je stalo do svijeta. Meni je stalo do sebe. I kako da onda iz ovih premisa slijedi nešto drugo što ne stoji u samim premisama? Kako da iz njih dovršim misao, što da zaključimo o istini? Što da zaključimo o vama, o sebi? Što da mislimo o svijetu, koji ste vi, koji smo mi? Mi nešto hoćemo. Što bismo inače tu? Mi znamo da to što hoćemo ne možemo ostvariti tek tako. Mi zato čitamo, obrazujemo se, vjerujemo da imamo afinitete, vjerujemo da volimo, vjerujemo da se obrazujemo, da čitamo, da zaključujemo. Ali ključ nije u našim rukama. Mi mislimo, mi se tiskamo, umnožavamo se, približavamo, gmižemo, prigmizavamo, avjetujemo, pronalazimo, domišljamo, izmišljamo, stvaramo povijest, koja je povijest naše besmislene rabote, ništavnosti; povijest koja je povijest jedne bolesti, mi smo taština, puko izokretanje ponavljanja i tomu je sva novina, iz onoga po-novo, amen.

“Filozofi su samo različito interpretirali svijet, radi se o tomu da se svijet izmjeni!”

Jesu li ga samo različito interpretirali ili su ga interpretirajući i mijenjali? Jeste li ga vi izmijenili? Bitno, mislim, jer o bitnom se radi? Ili ste ga samo interpretirali? Jeste li ga interpretirajući mogli izmijeniti? Može li se to? Tko bi znao. Što nas istinski zanima, o tomu samo laž; “različite interpretacije”; što je bezvrijedno, to znamo i to je sve što nam je dato da znamo. Post festum i hendikep svakoga mišljenja, to je sudbina. Pokupih od prethodnika što se dalo, kompilirah, povedoh, sve pod jednu ideju, podvođenje, zar može biti drugo? U ime čega zahtijevam originalnost? U ime individualnosti? Sjećam se mnogo okupacija, agresija, navala, provala, mnogih ulazaka, dolazaka, sjećam se prizora uvijek istih – ljudi plaču od sreće, žene šire noge, dižu suknje, djeca mašu zastavicama – sve isto, i ipak različito. Evo naše hrvatske originalnosti! Što rekoh, agresija, okupacija? Bio je to veličanstven doček ulaska stranih trupa, o kojemu postoje sasvim pouzdani, impersonalni dokazi u obliku fotografija; bilo je to bezbroj puta ponovljeno, a ipak originalno, hrvatsko i zagrebačko dočekivanje oslobodilaca. Nije sporno to dočekivanje. Kad nas podjarmljuju, neka jaram ne bude posve pripijen uz vrat! Razumljivo. Originalnost? U ime vlastite neoriginalnosti? U ime petsto utjecaja i pročitanih autora? Ne zagovaraju li me citati, veličine, sustavi mišljenja, ne krijem li se iza suknje pod koju se skriva svaki drugi, ili baš svaki pisac? Citate ne navodim iz principa, jer ne znam što bi od mene ostalo. Tako ja. A vi? Nastavljam se u dvjesta i osamdeset kvadrata, u sto platana – već sam spustio jedro iz prvog poglavlja! – u kamenju oblikovanom u skulpture, prodane za dobar ručak ili za voznu kartu do Pariza, za milost, u svakom slučaju; nastavljam se stidjeti porijekla, a što s tim? Zar da mijenjam? Za što, za koje porijeklo? Da mijenjam interpretaciju? To ionako činim. Za to mi barem nije potreban patent. Sub spaciae aeternitatis, svako dalekovidno mišljenje koje od svoje ambicije ne vidi prst pred nosom.

Nastavljam prezirati tvoju simpatičnost, tvoju bistrinu, tvoju ženstvenost, Aleksandro! Do vraga s tim podmuklim djetetom, zatvorite moga oca, svucite do gola moju majku, neka se vidi sva nakaznost njezina mesa, neka se s haljinama i šminkom svuče i njezin veličanstveni stil, izbijte joj iz glave formu, ponašanje po regulama, neka se barem nekako razlikuje priporost od uzvišena svijeta, neka zabjelasa njezina tusta guzica! Četiri milijarde takvih sličnih guzica bjelasa se na ovom suncu, četiri milijarde guzica premješta se s mjesta na mjesto, svakodnevno, u prošlosti, za budućnost, četiri milijarde smrdljivaca ne osvrće se već gleda nepokolebljivo naprijed, kako bi se barem prividno zavaralo, barem načas povjerovalo da njihove kičme i njihovi udovi, njihov uspravan hod homo sapiensa ne raste niotkud do iz guzice!

Nastavljam se hrvati sa sobom, jesam li Hrvat ili nisam? Nastavljam se truditi, ne dopustiti, zabraniti, izbjeći da me u vlastitoj dvadeset i sedmoj godini zajašu demoni beznačajnih definienduma, policajci vlastitog duha. Zar da u tim godinama svedem svoje biće na grupnu sliku s obitelji, na Badnjak, na licemjernu slogu, ljubav, solidarnost, na nešto tako prljavo i nedostojno čovjeka kao što je uredan život?!

Pogreška koju sam počinio prepustivši se Aleksandri i njezinoj misaonosti na rubu nepristupačnosti, nije nepopravljiva. Ta lukavost bezglava i samouništavajuća bila je izdržljiva, pobijedila me bezbroj puta upravo onda kada sam po tko zna koji put, posljednju put, čvrsto odlučio da zauvijek raskinem sa zabludom neiskustva, uobičajene momačke naivnosti, na kakvu se rijetko nailazi, osim u izoliranim, višim krugovima. Trudio sam se, trudim se da barem ublažim učinjenu pogrešku, da Aleksandru prihvatim, da je zavolim zbog roditelja, zbog svoje majke i svog oca, zbog djeteta, ali nisam volio ni dijete ni roditelje. Mrzio sam ih i htio ih se riješiti, svih njih, što prije. Pogreška se dade popraviti, bilo je evidentno. Samo smoći snage. Ili pokvarenosti? Odgovornost, postavio sam prepreku preda se. Do boljega izlaza, pomislio sam krajnje pokvareno i sebično, ali zar je moguće biti dobar a misliti? Zar je moguće ne biti sebičan a ne činiti zlo ponajprije sebi? Tražio sam mir, htio sam se ponovo vratiti svojim knjigama. Zar moja uposebljenost, pojedinačnost nije točka zaustava? Ili ću zastati pri sebi, pri prisebnosti, ili ću se rasuti u bezbroj krhotina. Tražio sam mir za sebe, a već sam u druge unio nemir. “Experimentum mundi”, posljednje djelo, kruna svega mišljenja, svih devedeset i nešto življenih godina, svih tih na tisuće naslaganih stranica, kruna života koji se predao domišljanju svijeta. Zar to treba tek tako, olako odbaciti? Može li se?

Okrenuo sam korice i prvu stranicu, vratio se mislima u dijelove podvučenog podnaslova, koji je kao trebao imati važnost: “Pitanje, kategorije iznošenja, praksa”; identitet još nije uspio ali još nije ni spriječen. Iskra iz negativne prošlosti za moguću svijetlu pozitivnu budućnost. Možda je to vrijedno vjere i nade. Možda je to vrijedno više života, vjernost pitanju i kategorijama i praksi, zar to nije samo starački zahtjev da se mrvice njegove misli sakupe u pogaču, koja bi nahranila narod židovski, poput Krista? Ima izlaza, nisu sva vrata zatvorena, to zvuči poput dogme. Slobodno možete misliti što hoćete. Mijenjate ovaj svijet ako se usudite! Da je izmjena svijeta kao otvaranje vrata zar ih već ne bi otvorili, da se malo poigramo!

Ali ne, “Metodički motiv putovanja” vodi nas na kraj vremena, tamo gdje se kratko poput munje zaustavlja u spoznatljivom misao boljega svijeta, vremenski način ispunjavanja svih akata slobode, tamo gdje se uz dimenziju vremena u prostoru pojavljuje nova kategorija iznošenja – sam prostor, kao djelatni oblik, postalnost sama koja drukčije može biti uspjelost. Samo neka me ostavi na miru! Ne bih nikamo otputovao, meni ne treba metoda, dosta mi je motiva, sve je to velik pokušaj da se ozbilji neozbiljivo, da se rodi nerođeno, kao da mogućnosti u povijesti, svijetu i zbivanju uopće nema kao spermatozoida u samo jednom ejakulatu; kao da nije zamišljiva mogućnost da od tih dvjesta milijuna ljudi u samo jednom ejakulatu samo jedan jedini bude savršen, a ipak se, kao u djelima loših pisaca u kojima se ne porodi ni jedna istinska riječ, riječ na svojem mjestu, ne rodi ni jedno savršeno biće, već stoljećima. Dosta života. Dosta zvonjave na vratima, isključite telefon, izvedite sve nepoželjne goste, ugasite plin, zatvorite slavine, kako da ih nadvladam, te sitnice, te efemeridije, kako da se uzdignem na razinu općenitosti i apstrakcije, kako da ne budem koristoljubiv?! Svi vi, gospodo Nijemci, svi vi mislioci, ispričavam se što sam se pokenjao na vas, reći ćete ako je to uopće moguće, ja ne znam kako da uopće nešto mislim bez vas, čak sam i protiv vas mislio vaš misaonom aparaturom, u vašim proturječnostima i logičkim prigovorima, i ja sam upotrijebio svoje Prvo da bih mogao izvesti Drugo, ja čak, poput, Wittgensteina, ne bih mogao šutjeti a da vam to ne kažem. Sunce vani sija. Moje antipatično dijete odavno se nije pravo nadisalo svježeg zraka. Zar to i takvo dijete za mene ne bi imalo biti važnije do svih Blochovih problema? Uostalom, on koji je sve to dobro zamislio i otkrio za mene i za sve nas tajnu da das Böse widerlegt das Gute nicht, das Gute aber widerlegt das Böse! – on koji već istinski slijep od svoje mišljevine ni duhom ne vidi istinu, ne vidi laž u obliku optimističke prevlasti dobra, zar mi ne govori da kršćanski pobožno prihvatim svoju sudbinu, iziđem na zrak s tim dobrim i milim djetetom, među vesele ljude koji se uopće neće smijati iza leđa tom malom čudovištu, toj pogreški prirode?! Neutvrđeno biće koje nipošto nije neizmjenjivo određeno od kolijevke do groba, maksistički gledano, to je čovjek, s promjenjivim licem, tijelom, inteligencijom, senzibilitetom, cjelinom, to su ljudi koji se, gospodine Marx, u tom pogledu posve neekletički uzajamno razlikuju kao zrnca pijeska, zar ne?! Evo trenutka u kojem vas, veliki Marxe, vas mislioče, utjelovitelju originalnosti, uhvatih na djelu, in flagranti; veliki Marx ukrao od dekadentnog, defetističkog, nihilističkog i neznatnog malog Nietzscha! Blamaža. Spoznaja? Kakav cilj!

Borba za nju, za istinu, borba za priznanja svake vrsti, kao i pretjerivanja, sve to nije ništa lijepo, simpatično, dobro, istinito; ništa nije ostajalo osim vlastite taštine, koja se zavukla pod kožu kao moljac i prijetila da razruje, progrize onih nekoliko čvrstih duhovnih konaca, onih nekoliko otrovnih formula, izrečenih na najuljudniji način, koje su kao teledirigirane strijele pogađale na pravo mjesto, koje su zadržalo tkivo. Nestalo je samopouzdanja, nestalo je snage koja se u tim godinama uspona, nadasve prodornog i pravocrtnog, bez većih odstupanja od zacrtane parabole, akumulirala do neshvatljivosti. Sve je to iznenada, jednostavnom primjenom zahtijevanog principa demitologizacije na sebi, otišlo utaman s identifikacijom, ispustilo se, kao što se ispusti iz ruke napuhani balon.

Bolje sam nego netko drugi, ponovo sam rastao na istom kvascu i plašio se nove sjene vlastite veličine, koja je prekrivala postupno dio po dio habitusa. Kako se osloboditi svih stega i priznati jalov posao, koji nam je zapao u zadatak ili smo ga sami sabi zadali u svijetu mijena? Kako da ga priznamo da sve što pokušavamo i činimo od prvog časa, do ovih uzvisina, iz perspektive osmoškolaca do znanstvenih radova, knjiga, sveučilišta, da je sve to nadomjestak za umjetnost prirode, nesavršene i bleferske kao njezini proizvodi odreda? Kako da objasnimo težnju da se ovim svijetom ne prođe u polusnu, spavajući, ništa ne ostavljajući? Zato tako mnogo djece, zato četiri milijarde, kao nadomjestak za istinsko stvaralaštvo, kao reprodukcija umjesto produkcije! Drzlaštvo, kao reprodukcija umjesto produkcije! Drznuh se sebi otkriti istinu koja je kosnula umišljenu taštinu. Ustajem naglo, gugućem nešto glupavo roditeljski na putu do sobe u kojoj se igra Sonja, uvjeren da će mi se dijete veseliti. Ulazim s prostodušnim smijehom, ispunjam njenu sobu srdačnošću, ali dijete tek ušuti, udri u plač, od kojeg joj se lice zacrvenjelo, napele žile na vratu i zastao dah. Ruke dadilje značile su za nju smirenje od jedne promjene, bezrazložne i iznenadne, od nježnosti u bujici koja se prolila u proljev, s kojom dijete zbilja nije znalo što da učini. Što mi je drugo preostalo do da prezren i sam izađem napolje, bez djeteta koje je moje, bez mojstva koje je dijete, bez vlasništva koje me se ipak mnogo ne tiče dok me netko ne dovede u situaciju da ga branim. Usput sam sreo nekoliko ljudi koje nisam sreo; usput me srelo još toliko drugih ljudi koji me nisu sreli. S nekoliko trećih ljudi izmijenio sam pozdrav i pokoju rečenicu; sreo sam prijatelja za kojeg nisam očekivao da će nestati, da će iskoristiti trenutak za mjeru jednog pogleda okrenutog prema zgradi “Kola”, za mjeru nestanka. Šetnja me iscrpljivala, postajao sam sve tmurniji, mračniji, neraspoloženiji, iako je dan još uvijek bio sunčan, oblaci sa zapadne strane nikako da se prebace u raspoloženje koje bi odgovaralo mojem unutarnjem stanju, ljudi migolje ulicama, pliva dobro raspoloženje iz Gundulićeve i Preradovićeve… jedino do čega mi je možda bilo stalo jesu ostaci djetinje ljepote, srednjoškolske, onih markiranja u “Corsu”, ljubakanja po Zrinjevcu, ona lutanja po Martićevoj, čekanje pred njezinom kućom, sjećam se još i danas kako sam zasramljen pogledavao na njezin prozor! Na prozoru nije bilo nikoga. Baš kao da sam sebi utvarao da mene čekaju. To zbilja nije vjerojatno, zar da baš u taj čas proviri i mahne? Možda nekom drugom? Nastavim hodati brzo, posve brzo, još brže, gotovo sam trčao, poletnije, gotovo sam letio. Da je nazovem? Začudo, bez pojave prijekora, suzdržanosti, bez traga distance prema sebi samom. Sastavljam rečenice, selektiram ih, ostavljam samo one koje mi se čine najdjelotvornijima. I odlučim. Nazovem. Nitko se ne javlja. Kao da zbilja svi sjede i čekaju samo moj poziv, koješta. Ponavljaš se, ponavljaš, preko svake mjere. Ni ona ne čeka? Ne čeka, ne čeka ni ona, ona najmanje. Zar baš mora prije podne biti u svojoj sobi? Ipak, raspoloženje se rušilo. Uto magična moć mašte, svojevolje, proizvoljnost, čujem njezin glas iza sebe. Pokošen slučajem, oboren zgodom, sravnjen sa zemljom, kod vodoskoka pred Džamijom, iz kojega se sada već izdizale vodene gliste, neprestane, pozlaćene od sunca, pomodrile od beskraja.

To ipak nije moguće. Glazba njezina glasa, njezinih koraka, sve je njezino, Kiki. Ne snalazim se, nikako da se odvažim, da ozdravim. Pogotovo što drugo. Htio bih ali ne mogu, ni smijeh da mi se pojavi na licu, ni da upitam bilo što, samo da se ponovo približimo. Ali prekasno. Okrenuo sam se i pošao. Tek sam se osvrnuo. I ubrzao. Nešto mora ostati za kraj. Ako se svučem, od nagosti, od čuđenja epohe koja se zove gimnazijskom, od neukrotivosti novih naraštaja koji se nazivaju rokerskima, ostat će praznina i samoća. Zato ću zadržati krpice iluzije koja se zove ljubav, krpice prisnosti koja se zove prijateljstvo, iako sam s iluzijom i s prijateljima i dalje jednako sam, sa svima vama a ipak posve sam. Kad sam se zaustavio, ušao sam u prvu birtiju, kod Draškovićeve. Unutra je pljesnilo po ljudima i ustajalosti, sunce je u snopovima miješalo prašinu i dim, ostavljalo dojam krajnje prljavosti. Čovjek za stolom u najbližem kutu gutao je pivo iz čaše, pohotno, dlanom obrisao usta od pjene. Lijeno je podigao bocu, natočio čašu i podigao je visoko, u razini očiju, nisam znao promatra li mene, koji sam stajao u vratima neodlučan, ili sunce, koje mi se uvuklo iza leđa i uzenitilo mi se u glavi.

Za koga ovo pišem? Za koga izmišljaš nove modele, moduse? Izmisli ih, neka! Nove modele? Kako modeli mogu biti novi? Nije li u njihovu bitku sadržan trag starosti? Ne bulazni, modeli su potrebni u novoj prozi, hrvatska proza vapi za novim modelima. Zašto? Da bi od mojih modela stvorila novu modu? Da bi konvencionirala nekonvencionalno, da bi to netko progutao na brzinu kao čašu piva i poslije toga obrisao dlanom usta od pjene, da bi mogao reći ovo ili ono, uspoređivati to s ovim ili onim, promatrati kroz to novo, kroz to moderno sve drugo, vremenom mjeriti djelo, djelom mjeriti vrijeme… Zašto? Tko ne prati modu, toga prati moda. Moda ide ukorak s vremenom. Tko ne ide ukorak s vremenom, ne ide ukorak s modom, s novim tendencijama; taj pak tko ne ide ukorak s modom, s novim tendencijama, taj ne samo da ne ide ukorak s vremenom, taj ide protiv vremena; taj ide protiv bitka, protiv povijesti, a zna se kako se mi odnosimo prema takvima!

Za šankom čovjek sredovječan, sav u bijelom, ošišan na nulericu. Na nogama bijele mokasine. U ustima, na rubu usne zapravo, žvali cigaretu i pomiče je jezikom, ne odajući ni moderna čovjeka ni čovjeka od modela.

– Vi jamačno ne znate što je rekao Harimann na dvjesta trideset i sedmoj stranici svoje knjige?! – reče nikomu i svima. – Gdje ima sile, nema prava. Gdje nema prava, nema ni slobode, to je rekao Harimann na dvjesta trideset i sedmoj stranici svoje knjige!

– Luđak, luđak, stigao iz Vrapča, uhapsite ga, uštrcajte mu injekciju! Ovakvi se opasni! – viknu netko iz dubine kavane.

– Luđak, naravno da sam luđak. Lud sam jer govorim istinu? Mala djeca i luđaci! To su vaši recepti, vaše formule! Ako nisam malo dijete a govorim istinu, znači pobjegao sam iz Vrapča i neizostavno me treba zatvoriti! Laž, istina, komu je od vas još do toga stalo? Obmana i licemjerje, to ste vi i vaša istina!

Izletjeh van. Nestadoh u vratima prvog tramvaja. Što li sam, luđak ili malo dijete? Govorim li uopće istinu? Progovara li iz mene ipak interes? Taština? Zar i ona nije samo poseban vid interesa, prikrivenog i time opasnijeg, jer izgleda bezinteresantan? Ima li uopće djela koje nastaje bez interesa? Može li uopće biti nešto da makar posredno nije iz interesa nastalo? Bezinteresantnost, to je samo vrsta prikrivenog interesa. Što preostaje? Talent? Izmišljen? Kataliziran? Brada prije stieh? Živorođeni talent? Jedno je dobro pisati, što vama mnogobrojnima nikako ne polazi za rukom, jedno je dobro lagati, jedno je reći lijepu riječ, ali nešto drugo – to su vaša imena pretplaćena na kulturne rubrike, vaša bivstva vječno osuđena na hermetizam i nerazumijevanje, a tko da vas razumije kad i sami imate teškoća s čitanjem vlastitih umotvorina; vi delegirani, vi koji sjedite na svim kongresima, putujete u inozemstvo, grebatori literature, vi koji ne možete napredovati dalje od labudića, od bijedne dvojčice i ocjene “zadovoljio”, što obično znači “propao slučaj”, vi iz tegli na policama političkih ostava, odakle vas uvijek pravodobno mogu izvući i upotrijebiti kao koristan predmet, kao alat, gospodo pisci. Bez sluha se ne da dobro pjevati, bez ruku plivati, bez nogu trčati, bez mozga stvarati! Sekundatni su vam na mjestu. Oni naštimavaju rezultate. Ali što s tim? Vječna sramota, vječno propuštena šansa. Za koga? Za što? Tko se to zeza s vama, s licima na korzu frustriranih, zar meštar parade nije blesan? Zar je to ta Providnost? Tko se to zabavlja s vama i nama? Jednim pogledom prebrojim ljude u tramvaju. Bilo je nešto izvještačeno u mom načinu, u toj opuštenosti kojom sam htio prisiliti poglede Zatovih pacijenata na povlačenje, ali sam morao. Nije bilo izbora. Uzor za istraživanje suvremene mentalne bolesti – razaranja uma, to je ludost svih nas, podvojenih, obespravljenih, ikonoklasta, nas rastočenih u ambiciji, grotesci, maskerandi, kabaretnoj ozbiljnosti ljudi u javnosti, privatnoj farsi, intelektualnom kalamburu, neka uzavre klinički esej, lud i neobičan, neponovljiv! Naprijed u karijeru, u ozbiljnost, naprijed u lov na fotelje, na mjesto za govornicom, zakaskaj, poskoči, ritni se, život je na tvojoj strani!

– Platiti kartu, molim! – prekine me glas konduktera. Nezgoda. Nisam imao sitniša, pa sam zamolio da me pusti dvije stanice, ionako ne idem dalje. Ali on me odmjeri, promrmlja nešto sebi u bradu i uzoholjeno nekako stane me ispitivati kako to da nemam novaca, znam li ja da se više nikamo ne može bez novaca, da on nije socijalno, utočište za nesposobne. Pustio sam ga da se ispuca do kraja, a tu, bez riječi. Zar da tako jednostavno uništim njegovu iluziju da ima još onih koji su u životu prisiljeni ne nedostojnije ponašanje, da ima onih na čijoj nuždi može iskaljivati svu ružnoću svoje duše? Dobro je dok ima onih koji trpe veće zlo, paklene li rečenice! Tramvaj je stao. Iskočih kroz vrata, bez ostatka novca, bez onih šest dinara. Ispod oka sam promatrao spodobu u tamnoplavom šinjelu kako maše i nešto objašnjava, dok je tramvaj zamicao u Mihanovićevu. Kasno je za budućnost. Kasno je za odumiranje države u tri faze, kasno je za brbljanje. Teret nemani koju iz dana u dan pothranjujemo, kukajući, prividno protiv svoje volje, žaleći se na sudbinu kletu, nejednakost, neljudsko, sve ono što mislimo da nismo mi, teret je kojim smo se osedlali. To nismo mi, to su uvijek drugi, jer taština je ta koja nas priječi da mi budemo prvi kojima će se suditi i kojima neće biti oprošteno. Kasno je za druge dane koji ne bi prolazili kao i ranije. Ujutro kao i obično žurim, želim se što prije izgubiti, kao da nisam dovoljno izgubljen, želim potražiti kakav mirniji posao, ljudskiji, dostojniji, ako baš to što je ljudsko nije najmanje dostojno. Grgljam, nervozno tražim četkicu za zube, opet mi nije pri ruci. U kuhinji se obično ne snalazim, ništa mi nije pri ruci. Uto stiže Marica, naša nova djevojka, islužena i zalijenjena, nadasve glumljeno bedasta, baš takva kakva treba našem gospodstvu. Pustio sam vodu da oteče u slivnik, bila je još uvijek vrlo topla od blizine toplih cijevi za grijanje. Raspored je poremećen, kupaonica je zauzeta, nisam ustao na vrijeme, morao bih čekati, tek da joj nešto kažem. To nju ne zadovoljava: zar je moguće da se mladi gospon pereju u kuhinji kak muži? Razmišljao sam o tome kome prvom da se obratim za pomoć; više ne Marici i njezinoj dodvornosti, potlačenoj dopadljivosti. Zar ja da se obraćam za pomoć? Ipak ono što sam mislio da nikada neću učiniti, zar ću pokleknuti? Jesam li uopće u poziciji da budem uspravan? Nije li uspravnost tek pozicija? Svugdje isto. Svoj jadni bitak, koji se poput crvuljka u mojoj utrobi kvrčio u okolini, u sredini, okolišu, poput stotina, poput tisuća oko mene, odavao je lošu bilancu, kao kompjutorska kartica koja u poželjno vrijeme izbacuje izlazno-ulazno stanje. Dva više dva jesu pet. Viša matematika u životu Zemljanina? Dijete u ruci drži pet prutića čokolade. Uzmemo mu svih pet prutića. Dijete plače. Damo mu jedan prutić. Plače. Drugi. Plače. Treći, pe četvrti. Naposljetku dijete prestaje plakati. Mi se smijemo. Dijete se smije. Ha, zaključili bismo – na tom stupnju razvitka dijete broji do četiri. Smrad po raspadajućim proteinima iz otvora za kanalizaciju dopirao je do mene, slatkast. Podmetnuo sam glavu pod slavinu, rukom napipao lijevu ručku za hladnu vodu i pustio je da teče, da mi oblije vrat, ramena, stresao sam se. Pljusnuo sam lice jedanput, drugi put, podnosio sam hladnu vodu. Da bih zaobišao pokrajnju sobu u kojoj je spavala baka, a koja je uvijek bjesnjela zbog svoje jutarnje toalete, zbog pogleda u zrcalo, koja je umirala u samoći svoje pokrajnje sobe, zapravo sobice dva na pet, poput Nane, uplašena za svoj ionako bivši bitak fizičke ljepote, za izostanak posljednje razlike njezina određenja; da bih je dakle zaobišao, hodao sam za Maricom, sitnim korakom, uspravljene glave s koje je u mlazovima curila voda po prsima i leđima, trljao sam čuperke kose na potiljku, sustizao sam mlazove po tijelu. Marica je cupkala, po naredbi, ja sam je pratio, sve do dva južna prozora kao dio beskonačnosti u kuću mraka, zavjesa od pliša i dugačkih hodnika, koji su služili samo za bolji dojam, za goste koji su se u tom stanu uvijek morali osjećati kao u labirintu. Iskrao sam se do garderobe, navukao kaput i nezakopčan istrčao na stubište, zalupivši vrata za sobom. Hej, kamo, zbog čega, nije logično! U zbrci, vlastitom nesnalaženju, poput svijetla, u času mi se ukazalo rješenje zagonetke. Bježim od sebe! Dakle ne trebam bježati, jer od sebe ne mogu pobjeći, zaključivao sam još koliko-toliko prisebno. Da ipak ne bježim od drugih, koji mi se pričinjaju kao vlastita volja, karakter, slabost, zašto sam bez razloga snažno zalupio vratima, neoprezno, nepromišljeno?! Sad sam pozvonio, pažljivo pritisnuo gumb, koje se oglasilo krajnje kratko ali agresivno, očekivao sam da će ga netko čuti. Ali tajac. Potrčah niz stepenište, ne znajući ni od koga ni kamo, sve što sam htio bilo je da nestanem, da se odreknem svake tlapnje, ideje o svom životu, opredjeljenju, zaposlenju, vezama, bračnim, vanbračnim, kao da ću ostati vječno razapet između tebe i sebe, između vlastitog povratka stvarima samim, između fenomenologijske redukcije na početku, na nevinost – kakav besmislen zahtjev; između konzultacija, opipavanja bila, popularnoga, demokratskoga, koje li legalizirane zbrke, između komedije i tragedije, pikarskog romana i traperica, vaših lica i guzica, od čičica do pičkica, seksualnih dana i narkomana, obmana i dekadentnih vremena. Moram li dovršiti što sam započeo? Misaonost je blesavost, neinteresantna za široki krug ljudi?! Tko su ti ljudi, tko su ti široki krugovi? Gdje su livrirani kamerdineri, govedari, frizeri, mesari, šoferi, kočničari, kopači, zidari, pastiri, štampari, gdje su krugovi? Da se zaustavim, vratim korak natrag, napišem što hoću, zaboravim na široke krugove, izbljujem vatru, zakoljem pet žena, troje djece, pojebem da najbolja prijatelja, silujem djedovog zamorca, nataknem guščju jetru za večernje goste iz Leverkusena, za GmbH u boji, da učinim ono što književnik ne bi smio učiniti, da izvedem zaokret, ubrzam kotač usporenoga zbivanja, pokrenem dodatne lutke, zgriješim hrabro – pecca fortier! – tako da vas zagolicam, ne dam vam da se odlijepite od stranica, zar mislite da je to neki problem?! Ako nije, znamo da nije, ako, ako, onda daj, daj nam daj, mi to hoćemo, daj nam što hoćemo! Izmislit ću buhu, krpelja na vratu picajzle, sve zbog toga da vam uz muda dam i bubrege, jer vi znate samo za muda, dresirani ste da uzimate što vam se daje, da čitate napisano između dva osamsatna radna dana, za kišnog vikenda, čitljivo za ručka u kantini, poljupca za dobar dan, fotelja u dnevnoj sobi, novina i knjige koju listate nezainteresirano, vraćajući se na počinak, pa malo sredine, sakupite djeliće između faza prvog sna, najčešće zaklopite i više nikada ne otvorite, ne znajući zbog čega, zbog ovoga ili onoga, i upravo zato, baš me boli noga, ili nokat, ako baš hoćete da budem malo pristojan, ja nisam pisac za Hegelove kuharice; neka moj trud ode do vraga, zajedno sa svim fazama sna, radnim danima, ručcima, mučcima, neka se sve neprospavane noći sakupe u jedno jedino općenje iz užitka, bez računice i plana, bez logosa, neka sva grčka tradicija ode do vraga!

Što će nama literatura? Mi smo za akcije i to radne, a ne bilo kakve! Što će nama zakoni estetike, promjene, suptilnosti, novosti, originalnosti? Nama treba luka, slanine i sira. Što će nama književne kušnje i moralna iskušenja, što će nama eksperimenti na rubu između pamfleta i romana, mi hoćemo malo sreće; dajte nam filmove i romane zašećerene srećom, mi želimo ono što vi nazivate opsjenom, zar to nije demokratsko, zar popularno nije po mjeri nas, populusa, ha?!

Abonent na arbitražu, gospodin teoretičar iz prvog reda dijalektičkog seminara, njegovo visočanstvo gospodin velečasni Barbarus Ante, reći će da ne možemo demokratskim držati ono što se naziva najprisutnijim snovima svakodnevnog čovjeka, kao da postoji neki nadsvakodnevni čovjek kojega ne može zgaziti tramvaj ili ubiti suparnik iz osvete, žena iz ljubomore, susjed iz zavisti? Reći će još da ne možemo držati sve porive i ustuknuća, ispunjene afekte i afekte očekivanja, tjelesnost i ljepotu, onu elementarnu (kao da je potrebna ljepota spoja); a što je s tragikom, beskompromisnošću, revolucionarnošću, hrabrošću, jesu li nepoželjne, povijesno prevladane? Evo materijala, mladi pišče!

Svijest kao da se ponovo vraća. To je bolest! To je pouzdan znak! Ima li bolesti bez zdravlja i zdravlja bez bolesti?! Postavi se spram ljudskoga ili se nemoj postaviti. Velike li umnosti, postavi se ili se ne postavi, isto ti se piše. A piše li ti se? Malodušnost ili revolucionarnost, isto ti se piše. A piše li te se? Negirati promijenjenost svijeta u prošlome i mogućnost promjene u buduće jest nedijalektičko, jest mišljenje koje nije mišljenje, na pozicijama danosti, apsurda, besmisla i time neljudskog, kao da ima mišljenja koje nije mišljenje, kao da se apsurd može izbrisati budućnošću, dijalektikom i ljudskim, siva eminencijo, gospodine Ante!

Tipičnosti koje tražite bezbroj su puta izražene u općevažećim idealima vaših nepokretnih duša, na razini ukusa onih famoznih širokih krugova, osrednjosti, neljudskog – iz kontrakcije u njezino ozbiljenje! – na razini kolektivne svijesti, nametnute izvana i utoliko neljudske. Sve sama gola frazetina, riječ, slovo do slova, ukus masa, povlađivanje jednih drugima, rezultat manipulacije čovjekom kao društvenim bićem, gdje da vas nađem, da vam se podam, čitatelji?! Mi općimo tek negativno – svoju općenitost i univerzalnost umijem iskazivati u širokom tematskom spektru – od onog općeg bezvrijednog, koje prevladava u vašim dušama, genitalijama i genima, svim ostalim otvorima i njihovim zahtjevima prirode, do prave, društvene čovječnosti, utemeljene na principu zajedništva, a ne društvenosti, Gemeinschaft und Gesellschaft, Tönnieseovo razlikovanje na prvom sociologijskom seminaru, što se tu može, razlikovanje koje pomaže da se shvati zahtjev prošlosti za budućnost, do tragike, ali nade, gorčine, ali nadmoćne duhovnosti. Ne serite, gospodine Barbaruse! Ako možemo biti u društvu a da ne budemo zajedno, zašto ne bismo mogli biti u zajednici, nedruštveno, nezainteresirano, usebno?! Kakav zahtjev prošlosti? Tko još hoće sutrašnjicu? Tko još traži budućnost? Prošlost? Govorite jasno, ja ne razumijem tragiku koja je nada. Kakve su to perverzije? Gorčina i nadmoćna duhovitost? Ugođaj, to je rješenje. Obmana. Kako to da u svojoj markantnosti ne nađoste malo malenkosti, pa se našaliste na vlastiti račun, na račun svojih definitivnih misli, na račun domišljenoga svijeta, koji vas iz dana u dan izdaje i prešućuje? Moj obračun s vama ne ide na glavu. Ide na postolje. Zar niste mogli spriječiti da vam ga sagrade? Zar je objekcija demokratskoga moguća u ne-posve-izgubljenosti? Kako bih znao da sam izgubljen kad bih bio posve izgubljen? Kako bih mogao vjerovati da sam posve izgubljen, kada postoji povijest, društvo, praksa kao stvaralačka i samostvaralačka djelatnost čovjeka svjesnog bića, koja omogućuje da pojedinačno stvara mogući odnos s općom sudbinom i svijetom uzajamno, posredovanjem utočišta na putu do vlastitosti, do poticaja da se izmjeni postojeće?

Hoćete li uspjeti do kraja života objaviti svoje glupavo lice u trenutku kad imate proljev ili vam se ne može dići penis, kad samostoj ne može stajati sam od sebe, kad gubi svoje temeljno određenje, kad vam netko stane na nogu ili kad vam se omakne prdac, upravo u trenutku dok nešto značajno govorite ocu na samrti, klečeći kraj uzglavlja, hoćete li u svoj svojoj veličini Barbaruse, objaviti svoje glupavo lice, svoju ništavnost? Gdje smo ono stali? Da, naravno, kod vas, kod mene, odatle se nije lako pronaći. Što više krvi, mesa, sisa, spolovila, razbojstava, ubojstava, krađa, prepada, napada, otpada, to bolje, to čitljivije, sve što je bilo, to će i biti, zaključuje mozgovna aparatura vašeg literarnog ukusa, vi mjerite uspjelost noževima, dužinom penisa, dubinom snošaja, vi niste posve aktualni, ima malo nesuvremenosti u vašem ukusu, pomalo ste romantični, sentimentalni, rotoromanični, nije ni piletina svaki dan dobra, sve to po starom prokušanom receptu, znao je Hegel zašto je pola vas, pola čovječanstva nazvao kuharicama.

Radite što vas je volja! Svatko zapravo radi što ga je volja i bez toga. Ipak, može li, po mojem dubokom uvjerenju, vaše duboko uvjerenje proći bez kazne? Ne, nipošto, ne može. Svatko svoje duboko, ili plitko, uvjerenje, svoje književno, filozofsko, religijsko, političko uvjerenje nosi sa sobom i radi s njim što ga je volja; prije ne zna što da radi s njim, nosi ga poput križa na leđima i jedina mu je briga kako da ga odbaci. Kako da ja odbacim svoje duboko uvjerenje da se nije trebalo posebno baviti mišom u redakciji, u pisaćem stolu? Kako da se opravdam? Zar moje duboko uvjerenje, s kojim zbilja više ne znam što da počnem, nije također i ono duboko uvjerenje koje ne mora baš svaki prstić, svaku stranicu od onih trista pedeset šest kvadrilijuna ništavnog organizma, uposebljenog u status, ime i prezime, porijeklo, determinirano nedeterminiranošću, baš svaki djelić smještati u cjelinu? Zar moram gladiti, zaglađivati, izvlačiti, tesati, navlačiti te beznačajne dijelove da biste vi između dva polusna primijetili da sam do savršenstva doveo detalj, skupio dokaze u harmoniju koja korespondira s vašom osobnom disharmonijom, s lažima koje se nigdje u životu ne zbivaju baš tako kako se zbivaju na papiru, da bih zadovoljio vašu linearno usmjerenu znatiželju i poznavanje klišea, da bih vam dao ne da se upoznate s vašim mogućim drugobitkom,već da se prepoznate u svojoj ustrajanosti i bezveznoj, prizemnoj volji. Neka vas zato gricka onaj mišić iz uredskog stola, iz redakcije; možda je tog časa zacvilio i zauvijek umuknuo prikliješten ladicom, možda već smrdi u mom radnom stolu, a po smradu ću možda prepoznati kad već bude kasno. A što će poštovani čitatelj, njegovo veličanstvo, kojem se klanjaju i najljudomrzniji pisci svijeta, što on misli o tomu da njega, to jest mišića, uopće nije bilo, ha? Reći ćete, to je prijevara! Zar je to principijelnost, gdje su razlozi za toga mišića, kako se može opravdati djelo u kojem se pojavljuje jedan miš, bez veze, tek onako, osnovna nedorečenost, nepovezanost, nedovršenost, banalnost propuštenog detalja; kako opravdati djelo koje čini osnovnu, možda malu ali ipak kardinalnu grešku, koja rastvara iluziju cjeline?! Zar iluzija postoji? Zar postoji cjelina? Ili je sračunato djelovanje u dijelovima kako bi se demistificirao nužni ideal umjetničkoga, antičko trojstvo? Navedite mi najjednostavnije određenje toga svetoga trojstva, navedite mi bilo koje djelo koje mu doista potvrđuje dignitet, ne u apstrakciji već u konkretnosti svoje pojedinačnosti, jer cum grano salis ono što nam se čini općim, to je naša pojedinačnost koju prepoznajemo, to je siromaštvo, psihologijska jednostavnost naše neraspuštene pojedinačnosti; navedite mi određenje dobroga, lijepoga, istinitoga, pa ću vam reći da ste kreten, najblesaviji blesan, jer se čitav filozofijski svijet, a da vi to uopće niste ni znali, već tisućama godinama trudi da odredi umjetničko, da ukliješti što se ne da ukliještiti, da uhvati neuhvatljivo, što je na granici između mene i vas, da zaustavi što se ne da zaustaviti, a kako da vrijedi definicija? Ha, kako da vrijedi definicija pod čiju se ispraznu općenitost, u najboljem slučaju, može podvesti tek djelomičan njezin sadržaj, tek dvoje od toga što bi da u glavama kanonika, formulista, klišera i činovnika bude umjetnost?! Je li Shakespeare dobar? Je li David istini? Je li istina lijepa? Je li, istina je u dobroti? Zar je istina u pukom izostanku klanja, zamjeni krvi vodom, seksa žderanjem, štreberstva pasivnošću? Gdje je mjesto kojeg nema na karti zemaljskoj? “Das fruchtbare Moment”? Laookon, Lessing? Više vrijedi jedan takav plodonosni trenutak od svih vaših uputa za sto načina kako postati umjetnik, kako savladati zanat, a potom se otpustiti na splavi koja preko valova sigurno vodi do ušća, do oceana beskrajnoga, veličanstveno lijepoga, do kozmičkih visina. Nedostatnost u vašoj sudbini, koja sjedi na obali oceana s udicom na koju je nataknut crvuljak vaše ustrajne težnje da se afirmirate, ogleda se za mirna mora. I vama priroda šalje znakove, i vama se pruža posljednja prilika da uteknete pred velikim valovima, koji vas mogu jednom zauvijek otkotrljati na pučinu definicije, ocjene, kritike, odakle se samo najbolji kormilari vraćaju; određenja na koja pristajete za sebe više se ne daju modificirati. Upamtite, u glavama svijeta, kojem se želite svidjeti.

Ne sjećam se više točno kako se to zbilo, kako se zbilo da sam iznenada otplovio na krilima vlastite mašte, koju još ne bih nazvao bolesnom ali ni zdravom. Manipuliram li vlastitom maštom, zdravljem, ili moje zdravlje manipulira mojom bolešću, mojom maštom?mit originala? Je li me mašta odvela na trag originalnosti ili je originalnost nadošla sama, kao jedan drukčiji kraj, nediktiran početkom, sredinom i likovima? Hegel i smrt umjetnosti, u smislu da više ova nema što bitno reći, tehnološka novina maksimalno autentičnog reproduciranja umjetničkih djela, slikarskih remek-djela, savršenije ih doživljavaš na reprodukciji, potpunije nego u mraku galerije, prekrivenu čađom i prašinom, mašću vremena, zar to ne razbija mit originala? Ubaciš u kompjutor petnaest tisuća ekstravagantnih, egzotičnih i zvukom nabijenih imenica, ne prečesto upotrebljavanih, književnih, upravo povađenih iz opusa ovoga ili onoga autora, ili više njih, još bolje, pobacaš glagole proizvoljno, kako ti padne na pamet, kakva veličanstvena ekspresionistička proza, kakav original, kao jaje pečeno na sto i jedan način! Umjestnost je doista mrtva. Umrla je s reprodukcijom, s kompjutorom, s čovjekom koji se reproducira u beskrajno istim primjercima, koji nema više vremena da stvara, izgara, pretvara se u noćnu lampu i olovku, mjesecima, godinama, životima, čemu, kad sve to može jedan običan kompjutor mnogo bolje, nepogrešivije, autentičnije; bez opasnosti da se uvede u napast prepisivanja, pogledavanja, konzultiranja udžbenika, enciklopedija, bez opasnosti da napiše nešto umjetničko, nesavršeno, negenijalno, traljavo; kao da je literatura tu samo zato da bi se proizvodila sama vrhunska, genijalna djela?! Razbijen je mit mokrom krpom udarenog stvaraoca koji u naponu svih svojih umjetničkih potencija, u pravoj dobi, pravi čovjek, pod pravim uvjetima, u pravoj zemlji, u pravi trenutak – ah! – nadahnut udahnjuje dušu platnu, kamenu ili tragu grafita. Ali ponovo zaboravljate – zar vaše određenje kiča, zar to nije određenje odioznosti ponavljanja? Zar vaš doživljaj Cezanneove “Mrtve prirode”, Leonardove “Posljednje večere” ili Rafaelova “Vlastelina” ima drugu dimenziju na savršenoj reprodukciji u vašoj sobi, pred očima koje vam mogu biti loš svjedok, ako su smještene u šupljoj glavi? Zar je umjetnička vrijednost kopije Praksitelova psa ili kočijaša manja samo zato što nije original? Zar su dobre reprodukcije Michelangelovih prizora pakla i raja Sikstinske kapele veći kič od slikarija na stropu i zidovima, koje jedva razaznajete u detalju i uz pomoć najboljeg vodiča i uz pomoć najboljeg dalekozora? Ili to uopće nije kič, kao što ste spremni olako reći, ušavši u dom siromaška, kojem se živo jebe za vaš aristokratski estetski stav, za stav koji se uostalom ugnijezdio u toplini socijalističke estetike, još bolje, širokih narodnih masa, predvođenih policajcima općevažećeg ukusa i mita. Još bolje zato što nema većih policajaca narodu od njega samoga sebi. Reći ćete, postoje i granice kiča, postoje i granice vašega mišljenja o ukusima, vašeg ukusa o mišljenjima. Postoji glupavo de gustibus (et coloribus) non est disputandum, iza kojeg se prikriva svako vaše bježanje od samokontrole stavova, misli, primisli, provjere vrijednosti, bježanje od istine, traganje za vlastitošću u mišljenju, ne opredjeljenju; vaš bijeg u mehanizam obrane, u kojem vam nitko više neće moći reći da nemate pravo. To mi se naprosto sviđa! Zar to nije dovoljno? Lijepo je jer mi se naprosto čini da je to lijepo, jer sam to već negdje vidjela, jer mi se naprosto sviđa! Lijepo je jer sam to već negdje vidjela, lijepo je što sam već jednom negdje vidjela, lijepo je što sam vidjela, a nije lijepo što još nisam vidjela! Tako i stvaraju – plagijat, to je uspjeh! Vi , nagovarate, vi zapovijedate – lijepo je jer sam to već negdje vidjela! Lijepo jer mi se naprosto sviđa! Naprosto lijepo? Zato što se naprosto sviđa? Lijepo jer mi se dopada bez interesa! Ja odlazim u galerije, u teatre, na koncerte u Glazbeni zavod, u “Lisinski”, možete me vidjeti u “National Gallery”, “Louvreu”, “Muzeu narodowego”, “Alte Pinakotehek”, “El Pradu”, “Palazzo Vecchio” mi je u malom prstu, Bruneleschi, “Museo nationale” i Vatinkanski muzeji, sve sam obišao, sve sam obišla, sve smo obišli, zar to ljepota sama nije, zar to divno nije?! Recite, zar to nije nešto što bi se moglo nazvati istinskom ljubavlju prema umjetnosti? Zaboga, interes izmišljene potrebe za lijepim, nadomjestak za ono nešto što vam nedostaje, što nikada niste otkrili, ali osjećate da vam fali, da bez toga ne možete živjeti! A ipak živite mirno, uredno, građanski pristojno, nesmetano, udobno, bez umjetnosti, bez lijepoga, bez dobroga, bez istinitoga! Krivotvorite Kanta! Jednoga ćete dana plakati na grobu kulture, poput rođaka iz “Kritike rasudne snage”, jer ona zna da biste se smijali nad njenim odrom da vam je ostavilo pouzdano nasljedstvo. Ona je znala kako da vas natjera da plačete na njezinu pogrebu! Tu ste, tu ste vi, tu je vaša interesna sfera! Čemu vaši obilasci po bijelom svijetu, te zamorne šetnje po galerijama i muzejima, čemu plaćanje skupih ulaznica i monografija? Imate savršene reprodukcije, gliptoteke zjape prazne većim dijelom godine, Strossmayer pod nosom, iza ugla, ali ne! To nije dostojno da se konzumira. Doći tamo, udahnuti duh, patinu tih veličanstvenih djela, usisati auru originala, to nekaj čist drugoga, to kaj je zbiljska impresija besmrtnost! Gospodo Zagrepčanci, ujedinimo se, sravnimo Zagreb sa zemljom. Ta strvina od grada koju ste vi rasmrdili, ta je strvina odavna zaslužila da se sravni sa zemljom, kad već ne izbijaju gejziri, ne tresu potresi – preduhitrimo proizvoljnost prirode!

– Tko je Ante Starčević?

– Po kome je Martićeva ulica dobila ime?

– A Bakačeva, Kršnjavoga, Kačića, Medulićeva, Mažuranića, Marulića, po komu se zovu ti trgovi i te ulice? – čudi se Zagrepčanstvo, vaša hrvatska pijedestalnost, kulturna zališnost, a s njom epoha neukosti, hermetičnosti, ksenofobije, epoha koja jednako snažna zahvaća sve pore velegrada, na koji navaljuju došljaci.

– Zar vi ne znate tko je bio Starčević?

– Vaša nepotpunost zahtijeva da se upotpunim!

– A kako da se upotpuni?

– Tako da jedno završi, a drugo počne; tako da završi tupost i neznanje, a počne učenje! Sramota epoha koja se čudi! Ne zna tko je Starčević!

– Samo film, samo film, to je sve što mi treba!

– Filmska epoha? To je epoha idiotizma, kompendija, dajdžesta, porcije kulture, odsvuda pomalo, to je kompot, zbrda-zdola, malo glazbe, literature, fotografije, to je sve što vam treba, u tom obliku?

– A zar vaše slikarstvo, vaše činkvečento nije priča, biblijska i grčka mitologija, zar “Labuđe jezero” nije i glazba, i pokret, i priča, i vaše glupo, zadivljeno lice k tomu, zar sve to nije isto, nemoguće, ha? Kako se usudimo, mi moderni, mi novi, mi koji dolazimo, ha? Starčević, zašto bih morao znati, zašto bih morala znati, zašto bismo morali znati, ha?!

Ne sjećam se više točno, kako već rekoh, ali zatekao sam sebe u predvorju Prvostepenskog suda, na Zrinjevcu, na klupi kraj sitnih lopova, drolja, špekulanata, onoga što se na svom odabranom putu nije uspjelo osloboditi do megalopropeia, do velikodušnosti s negativnim predznakom, nekako umišljen, uznosit; protiv svoje volje, u pogledu sam odavao omalovažavanje, odmjerio bih svakoga od tih bijednika poslaganih na klupi do mene, kao da je sva važnost u tomu da su oni poslagani do mene a ne ja do njih; ni oni se prema meni nisu drukčije ponijeli. I oni su mislili da je nisam dostojan, i ja sam mislio da oni nisu dostojni. U pravu sam bio ja, u pravu su bili oni. Zapravo, bili smo u pravu.

Bio sam na redu. Ušao sam pozdravivši, tek kimnuvši glavom na pitanje o identitetu, kako se to učeno kaže pravničkim jezikom, ali proračun nije uspio – nitko nije obraćao posebnu pažnju na moju neuljudnost, valjda su navikli na takav svijet. Prvi put u sudnici, na srednjoj stolici, već mi rekoše da sjednem, optužen. Kao da nisam razumio, kao da se radi o nekom drugom. Zamolih da optužbu ponovo pročitaju. Bit će da je zabuna. O čemu se radi?

– Priznajete li da ste u svojem posljednjem romanu zezali čitatelja?

– Romanu? Ja nikada nisam napisao roman, ni bilo što slično.

– Zar je moguće – upita sudac – zar je moguće?

– Moguće je. Ja jesam taj i taj, koji piše, ali ne piše romane. To pišu drugi. Ja pišem prozu.

– No, no, priznajete li da ste u svojoj posljednjoj prozi zajebavali čitatelja?

– Ma ne, gospodine suče, što vam pada na pamet, zar ja tako djelujem?

– Da se vi možda sa mnom ne rugate, ha?

– Ma ne, gospodine suče, zar vam je tako djelujem, što vam pada na pamet?

Prestao sam reagirati glasno. Ušutio sam, zapravo. Trbušni su mi se mišići sapeli. Skočio bih, ugrizao ga za palac, odgrizao mu nos, uštinuo bih ga za dupe prije nego reagirao na provokaciju uvrijeđeno, obrambeno, priznajući.

– Vaša je proza u okviru Zakona tog i tog, na temelju člana tog i tog Zakona omalovažavanje čitatelja, povreda građanskog prava na integritet osobe…

– Ali, kako ja mogu omalovažiti nešto punovažno, kako mogu umanjiti nešto veliko, poniziti nešto visoko, kako, gospodine suče? Ono time samo može dobiti na cijeni, ako nije malo važno! Kako ja mogu povrijediti integritet osobe, deintegrirati nešto što se ne da dezintegrirati, ja to ne mogu, gospodine suče!

– Amen. Trgoh se. Oče naš koji jesi u liku starine nemarnih, lijenih pokreta, bezlična lica, bezočnih očiju, ravnodušnih tankih usnica i tuposti oko nosa u dvije obješene bore, oko usana, sudačke njuške, oslobodi me zakona, sudaca i tendencije! Oslobodi me takve slobode, oslobodi me osude na ovom svijetu, zadrži je za onaj, ako sam rekao bilo što nedolično, što nije općenitost u pojedinačnosti, što nije umjetnost, onda mi sudite kao piscu. Ostavite me na miru!

Ja sam profesionalna kurva, pisac koji služi zajedničkoj stvari, ideji budućnosti, zvijezdi vodilji, ja sam društveni autor, autor željenoga društva, poželjan društveni autor, to, samo to je moja profesija, moje jedino zanimanje. Zar svojom destrukcijom književničke metafizike ne uspostavljam jednu novu, zar umjesto jedne političke špajze ne zagovaram drugu, u kojoj će biti smještene nove stvaralačke tegle, ukiseljene glave samostalaca, autonomnih prostitutki, koje ne po narudžbu ovoga ili onoga barda, ovoga ili onoga časopisa, sive eminencije, po narudžbi ovoga ili onoga ukusa, već po narudžbi vremena pišu pamflete i panegirike, otkrivaju nam tajne novoga; poletno vrijeme traži književnost koja je sluškinja, revolucija traži sluge, ali ja ne želim služiti nikomu, ja ne želim biti ničiji sluga. Ja nisam pragmatist. Vi ste pragamtisti. Nema te revolucije i tog zamišljenog svijeta koji će opravdati obnovu Herr-Knecht odnosa, na jednom višem stupnju, ancilla theologiae! Stubište kojim se uspinjemo do naših luksuzno uređenih soba u komunizmu mora biti čisto, ako ne želimo u stanove budućnosti unositi blato. Opravdava li revolucija lošu književnost ili je loža književnost prvi znak da s revolucijom nešto nije u redu? Nasljeđe neobičnosti? Pitanja koja nastaju iz jedne upojedinjene prošlosti za budućnost? Svi mi činimo isto, svi smo mi lica koja imaju dospjeti na klupu ispred sudnice, svi mi imamo svoje mjesto na toj bliskosti, klupi blizine, kraj kurvi, sitnih lopova, preprodavača, špekulanata svake vrsti, kraj štrebera, šlepera, šminkera, kraj pisaca, pedera i sudaca, novinara, svih onih čiji šupak vrti para; svi se mi nudimo u životu, kako tko i s koje strane, ali svatko od nas u životu nekog snubi, jer iznad svega korist ljubi! I sve one bljezgarije o pravu i slobodi, autentičnosti, navlastitosti bez zadrške, slodarnosti, bitku u mogućnosti, sve su to floskule koje se odbijaju o opnu života, s onu stranu naše biti. Evo predznaka! Zar najveći, dignite glave, kurve, zar i vi niste jednom došli u iskušenje? Fafanje, guženje, kupoprodaja tijela, travestija, tko je to izmislio? Zar vas zadovoljava objašnjenje – priroda se tako brani od razmnožavanja? Priroda s time nema veze. To je vaše stvaralaštvo, to je vaš izum, to je najtraženiji patent čovječanstva. Vraćam se na klupu i sjedam pored vas, čovječe iz publike. Ja imam svoju priču, zašto se ne svučem do gola, zašto da ne pokažem svoje Jastvo u nagosti, onakvo kakvim ga vidi moje sjećanje. Tja, zar i ja nemam pravo na NAGOST? Zar i ja nisam čovjek svoga doba, junak kukavnog vremena koje ne pristaje na ideale, na idealne tipove, na ideje i idealiste; vrijeme idolatrije, ideologije, idiomiologije, idiosinkrazije, vrijeme nemuštih veličina i skraćenih sudbina. Što s nama kurvama, reprezentima svoga doba, što s nama po mjeri vremena? Popuštamo, opravdavamo se govoreći o drugima, ma koliko da to o drugima jest istina, vraćamo se u sebe, s vremena na vrijeme, u svoje odživljeno, važemo postupke, ocjenjujemo grijehe. Bavimo se znanstvenim radom, omalovažamo, črčkamo, tragamo kao štakori za izgubljenim listinama, iskrsavamo sa zahtjevima, grizemo za karijerama, prema pravilima i regulama, revidiramo, tratimo vrijeme, jalovo, do kraja jalovo i bijedno. Ali što se može, vrijeme je nadsvodilo razmak između onoga i ovoga Sada. Što se tu može, vječnost opravdava nešto što nije nijedna etika ne bi opravdala i što postoji od svake stvarne teorije stvarnije. Što se tu može, ponavljam, sjećajući se mnoštva slika, izvlačeći pregršt dojmova, sve što je u sebi ostalo neopravdano, od pomisli na sebe, od čuvstva sebeprezira koje se odmah zatim pojavljivalo, neke vrsti gadljivosti prema samomu sebi, ili još bolje prema onomu što nije ono što bih da jesam. Što se tu može, upitah se po posljednji put, navlačeći gaće, čarape, potkošulju i sve ostalo što pripada odjevenosti, dovršavajući još jedan strip-tease; NAGOST je bezrazložna, više doista nema razloga. Izgubio sam nevinost, naime. Nisam je uspio povratiti, naime. Odjenite me po vašoj volji, okitite me, zamaskirajte, namjestite kožu na mom licu, ispucao sam se. Nastavit ću lagati. IZBOR? Tja, to je nezrelo, to spada u pubertet. Uvodno i završno širenje nogu diktira širenje nogu u svakom času, spremnost na konzekvenciju! To je zahtjev za sve nas, zakon i proroci, amen. In excelsis! Stavite MASKE na lice i pomolite se. Raširite svoje noge, pridržavajte maske! To je vrijeme privremeno. Govore to oduvijek čovjeku koji vrtoglavo pada. Zar to što pada ne treba još i gurnuti? Katharsis!