Maja i Vuneni | Tihomir Dunđerović

NITKO SE TOME NIJE NI MALO ČUDIO

ostavio sam ga tisućudevetstodevedesetdruge
tamo negdje na šanku.
sreo sam ga ponovo, desetak godina kasnije,
tamo negdje na internetu.
tisućudevetstodevedesetdruge smo bili vršnjaci,
sada je bio duplo stariji od mene.
nitko se tome nije ni malo čudio.
koliko smo samo puta pročitali da na internetu
vrijeme puno brže prolazi.
razmijenili smo nekoliko kratkih poruka;
žena, djeca, posao, kriza.
chatali do kasno u noć, dok su te žene i ta djeca spavali,
u isto vrijeme sretni i žalosni zbog godina
koje su tako brzo prošle.
onda su se ti naši susreti prorijedili,
da bi s vremenom sasvim zašutjeli.
naše je novoobnovljeno prijateljstvo
potrajalo upravo onoliko
koliko mi je trebalo da se sjetim zašto sam ga
te tisućudevetstodevedesetdruge
ostavio tamo negdje na šanku.
znao sam da je tu, znao je da sam tu.
svakodnevno sam viđao malu izdajničku zelenu točku
kako treperi na ekranu pored njegove slike,
ali bih svejedno okrenuo glavu.
bilo je to baš kao kad na ulici
naletite na nekoga poznatog,
svrnete pogled
i prijeđete na drugu stranu ceste.