Sadomazoteka | Franjo Nagulov

5.

boje… tako se zvala priča koju sam napisao 2004. godine, u srpnju.
radi se o nekoj vrsti retrospektive, što je kod mene zapravo uobičajeno.
problem je u tome što se nemam čega prisjećati.
pisao sam o jasmini iz beograda kojoj sam gledao picu
kad smo bili mali i kupali se goli u koritu.
pisao sam o rumunjskim imigrantima koji su noćili kraj pruge
vjerujući da i prijašnji put za brčko vodi u jebeni rim.
nisam izostavio ni rapsodije o alkoholu (također retrospektivno!),
pa i predvečernje kave nekoliko posljednjih normalnih ljeta,
dok sam još živio u vinkovcima i svake subote kartao i pio s društvom.
te sam godine nosio zelenu kapu i puštao brkove, a uglavnom sam pio
jeftino vino iz dućana, i jeftine cigarete.
sjedili smo uz bosut i pili. pjevali smo neke stvari.
s nama su pile i naše male curice.
i svima je crno značilo jedinu sigurnost, kad smo skupa i zajebavamo se.
kasnije ću pustiti kosu i u osijeku ću dvije godine piti rakiju.
nisam imao petlje pobjeći od svega.
uvijek se vraćam, i to je moj autoportret.