Anarhizam i nasilje | Zbornik
RAZGOVOR S A. M. BONANNOM NA RADIO STANICI BLACKOUT
Radio: Alfredo, pokušajmo malo razjasniti pojmove “grupe afiniteta” i “osnovni nukleusi” s obzirom da tužitelji ciljaju na te točke, vadeći ih iz konteksta.
Bonanno: Dakle, da bi lakše shvatili taj problem treba reći kako se radi o teorijama koje imaju organizacijski aspekt i praktični aspekt, tj. način na koji anarhisti misle organizirati ne samo vlastite grupe već i revolucionarne aktivnosti koje sprovode na teritoriju zajedno s osobama koje nisu anarhisti. Taj je odnos naravno viđen na različite načine, prema ciljevima koji se žele postići, tj. ne organiziraju se svi anarhisti u grupe afiniteta i osnovne nukleuse; npr. anarhisti koji imaju drugačiju ideju organizacije su članovi F.A.I. (Talijanska Anarhistička Federacija), njima je cilj fiksna organizacija koja traje u vremenu i koja određuje odnos među osobama podijeljenim u različite sektore aktivnosti: škola, posao itd. Mi ostali smatramo, već 10 godina, da organizacija anarhističkih grupa treba krenuti od koncepta afiniteta, tj. od anarhista koji se osobno poznaju i koji imaju zajedničku prošlost i koji će biti aktivni na informiranju i širenju ideja na njima zajedničkom području, jer ta se poznanstva u većini slučajeva sklapaju unutar određenog teritorija. Što znači da grupu afiniteta možemo opisati kao grupu zajedničkih poznanstava i aktivnosti, kojoj je plan aktivnost u sadašnjici, u borbama koje se mogu odvijati u različitim realnostima: školama, tvornicama, kvartovima, skvotovima.
To je grupa afiniteta koju čine samo anarhisti. Te se borbe počinju voditi u trenutku kada se pojavi određena situacija unutar teritorija, kao što se npr. desilo, na zadivljujući način, ’83. u Comisu – borba protiv američke vojne baze koju su željeli izgraditi, što su kasnije i učinili, ili kao što bi npr. danas mogla biti borba protiv širenja željezničkih linija superbrzih vlakova. Jasno je kako su to problemi koji imaju utjecaja na određene osobe koje žive unutar određenog područja; te osobe nisu ni približno anarhisti i imaju veoma malo interesa produbljivati anarhističke ideologije i teorije, ali su s druge strane zainteresirani za rješavanje problema napada kojeg je država usmjerila protiv njih, kroz nametanje izgradnje ili realizacije određenih državnih, društvenih i proizvodnih odabira koje ti ljudi ne podržavaju. Tada se može dogoditi da različite grupe afiniteta ulazeći u kontakt s tim osobama počnu zajedno raditi i boriti se, tj. pokazivati zajedničku želju da se izbjegne ono što država pokušava realizirati na teret tih osoba. To može dovesti do stvaranja novih grupa teritorijalne prirode čiji je jedini cilj onemogućiti ostvarenje, npr., linija superbrzih vlakova ili, kao što se to desilo u Comisu, vojne baze. Ovo udruživanje anarhista i neanarhista ne nastaje unutar grupa afiniteta, već unutar novih nukleusa koji se razvijaju na određenom području kao borbene organizacije, tj. osnovni nukleusi: organizirane strukture na nekom području koje, u trenutku kad ih se formiralo mnogo, imaju potrebu za međusobnim povezivanjem kroz zajedničku koordinaciju, kao što je to bilo u slučaju Comisa i kako bi moglo biti u bilo kojoj drugoj situaciji. Jer kada se djelovanje proširi na različita područja i ima više osnovnih nukleusa potrebno je rad, recimo borbeni, širenje ideja, problema i na kraju čak i nasilne intervencije protiv onog što država želi realizirati, koordinirati.
Između osnovnih nukleusa može se stvoriti koordinacija putem permanentne strukture, kao što se to dogodilo u Comisu gdje je postojalo jedno sjedište s telefonom i svim ostalim potrebnim strukturama i gdje smo ostali dvije godine kako bi koordinirali intervencije raznih osnovnih nukleusa. A sve to nema nikakve veze s organizacijom tajnog karaktera.
R: Sudski istražitelji vade neke fraze iz konteksta, neke koncepte, kako bi stvorili dva nivoa: jedan koji se odnosi na tajne aktivnosti, a drugi na javne, kao što su izdavanje novina, djelovanje u skvotovima itd., a ti su koncepti izneseni za vrijeme konferencija u Grčkoj. Možeš li nam sve to bolje objasniti?
B: Problem je malo složeniji. Te su teorije iznesene još prije 10 godina unutar anarhističkog pokreta, u raznim knjigama, brošurama i konferencijama, štoviše one su i realizirane, što je veoma bitna činjenica jer znači da to nije teorija koja se razvija samo na papiru i kroz priču. U periodu okupiranja vojne baze u Comisu izvršene su konkretne akcije tokom te dvije godine, a i u Torinu ’75. stvorena je s jedne strane organizacija grupa afiniteta, a s druge osnovnih nukleusa, u borbi koja se ticala željeznica, jer u biti za razvijanje borbe sindikalnog tipa može se pribjeći raznovrsnim elementima, npr. sabotaže, a ne samo običan štrajk. Taj tip realizacije naše borbe nema nikakve veze s konceptom oružane bande koji nam istražitelji žele pripisati: banda koja djeluje na dva nivoa, jedan bi bili javni odnosi, a drugi tajne aktivnosti. Aktivnosti i objavljivanja koja smo do sada učinili bile su javne, radi se o konkretnim aktivnostima koje smo ostvarili u prošlosti s ljudima koji nisu anarhisti, tj. intervencije mase unutar određenog područja i stvaranje teorije koja opisuje takve oblike intervencije. Međutim podjela naših aktivnosti na dva nivoa je u nekom smislu potrebna istražiteljima jer bez tog koncepta ne bi mogli govoriti o oružanoj bandi, jer čitajući pojedina objašnjena, pojedine tekstove jasno je da se govori o masovnoj organizaciji, tj. o organizaciji koja je formirana i djeluje javno, a koja je sačinjena od osnovnih nukleusa i grupa afiniteta koje izvršavaju širok spektar intervencija i stoga trebaju koordinaciju. Da, to je jasno u pisanim činjenicama, a i konkretnim djelima, ali oni nas žele osuditi za organiziranje oružane bande i zato se onom što čitaju mijenja smisao, ne u analizi pojedinih riječi, što se ne može učiniti, već u zaključku. Jer čitajući kaznena djela nailazimo na dijelove gdje se govori o organizaciji masa, ali u zaključku se postavlja teorija tajne organizacije. Kao privilegirani tekst kojeg oni smatraju od posebnog značaja za ta djela je moj članak objavljen u časopisu Anarchismo pod naslovom “Novi preokreti kapitalizma”. Već i sam naslov zbunjuje, jer da je to tekst koji govori, kako kažu karabinjeri, o tajnoj organizaciji i oružanoj bandi bio bi vrlo sažet i govorio bi o tajnim organizacijama, ali tekst je sažetak predavanja koje sam ja održao na dva grčka fakulteta, u Santorinu i Saloniku; tu sam skicu upotrebljavao za predavanja, a sadrži točke na kojima sam kasnije razvio ta predavanja, javno, ispred stotine osoba. Da se stvarno radilo o tekstu koji teoretizira, kao što to tvrde javni tužioci, o tajnoj oružanoj bandi, ne bih mogao doći ispred toliko ljudi i o tome diskutirati s njima. Eto zbog čega se istražitelji nalaze pred dvojbom, pred dilemom: ili se tekst odnosi na organizaciju mase, kao što u biti jest, stoga nam čitajući postaje jasno da je Bonanno otišao u Grčku održati predavanja; ili tekst mora na silu postati teorija oružane bande i stoga Bonanno nije mogao održati predavanje u Grčkoj. Zaključak istražitelja je da Bonanno nije u Grčkoj održao ta predavanja, mada sam ja podnio dokumentaciju koja se odnosi na te konferencije, dao sam intervju najvećim grčkim novinama, s fotografijama i svim ostalim. Postoji jedna objektivna dokumentacija.
R: Jedan od argumenata kojim se koriste istražitelji je anarhistički insurekcionizam, kao teorija i kao koncept. Želimo znati od tebe: kako taj pojam istražitelji upotrebljavaju da bi postavili teoriju oružane bande?
B: I taj je problem prilično širok, postoje dva različita pravca:
1) anarhistički insurekcionizam
2) kako je on izmanipuliran od strane istražitelja
Prvo što treba shvatiti je da mi jesmo anarhisti, ali smo i insurekcionisti i smatramo kako se danas ne može krenuti od starih koncepcija anarhizma, tj. od ideje revolucionarne borbe za koju je potrebno organizirati mase, u tradicionalnom smislu riječi (tradicionalni anarhizam), kao što je to moglo biti slučaj kod anarho-sindikalizma. Tradicionalni anarhizam je mislio kako se može približiti uništenju vlasti putem intervencije ulaska u mase; mi mislimo da aktualna struktura kapitala mora biti uništena. Ne može se poboljšati, transformirati, upotrijebiti, jer slobodno društvo, gdje čovjek može biti ono što uistinu jest, ne može biti zasnovano na takvoj strukturi. Tu potrebu za uništenjem, mi mislimo, treba realizirati parcijalno počevši od danas, jer koncept društva koje može biti izmijenjeno na revolucionarni način pripada prošlosti.
Stvorili su društvo na takav način da ga više nije moguće izmijeniti, nije ga više moguće spasiti, ne može prijeći u ruke revolucionara i anarhista kako bi se pretvorilo u nešto bolje; stoga koncept insurekcionizam, ustanka, polazi i od koncepta izravnog napada protiv onoga što danas predstavlja strukturu države, zato treba razumjeti koje značenje dati i kako shvatiti koncept napada. Prvenstveno je potrebno da te napade izvršavaju anarhisti, ali ne sami, već u suradnji s narodom; i tu se vraćamo na teoriju odnosa između manjine koju predstavljaju grupe afiniteta i razne objektivne situacije koje se žele realizirati na određenom području, koje pak daju mogućnost kreiranja osnovnih nukleusa: osobe koje pokušavaju dostići svoje ciljeve, tj. onemogućiti ostvarivanje određenih destruktivnih planova naspram njih od strane države. Stoga, insurekcionizam je povrh svega osobna stvar, svatko treba izvršiti vlastiti ustanak u sebi, promijeniti vlastite ideje, promijeniti vlastitu sadašnjicu počevši od obitelji, škole i svih onih koncepcija koje nas zatvaraju u određene modele koje ne možemo slomiti. Ove, s moje strane, pomalo zbunjene i možda malo površne riječi pokušavaju barem dijelom objasniti koncepciju anarhističkog insurekcionizma.
Međutim manipulacija ovog koncepta od strane istražitelja dovela je čak i do kreiranja imena bande (O.R.A.I. – Revolucionarna Anarhistička Insurekcionaistička Organizacija), koje su upotrebljavali u svojim dokumentima, u optužbi državnog tužioca. Prvi koji su govorili o toj O.R.A.I. bili su upravi oni, a ponekad se čak i zbune, ne zovu je uvijek istim imenom, ne postoji nikad jedinstven način kojim nazivaju tu tzv. organizaciju jer je u biti dokazano da ne postoji. Postoji samo ideja o organizaciji koja nije tajna i odnosi se na mase, ali oni je ponekad pretvore u mentalnu strukturu tajne, specifične organizacije koja je prošla kroz negativna ili pozitivna (nećemo o tome suditi) iskustva tokom zadnjih 20 godina revolucionarnih napada protiv države, dok je drugi put dovedu do klasičnog modela kakav bi mogao biti onaj Crvenih Brigada. Ako nastave podržavati takav klasičan model tajne organizacije jasno je kako ne shvaćaju ono što mi želimo učiniti, i žele nam pripisati one akcije koje nas ne zanimaju.
R: (…) Osim niza prekršaja koji su počinjeni tijekom ove sudske procedure sigurno je važan i informativni dokument R.O.S.-a (specijalne jedinice policije) koji je dospio na neke radio stanice anarho pokreta baš u vrijeme preliminarnog saslušanja u lipnju. U tom dokumentu je opisano na koji način blokirati te opasne neprijatelje države, polazeći od činjenice da postoji konkretna opasnost što iziskuje preventivnu kontrarevolucionarnu akciju, tj. pokušaj blokade pri samom početku kako bi se onemogućilo razvijanje nekih praksi i teorija koje su nekompatibilne s ovim sistemom. Željeli bi čuti od tebe što ste mislili kad je stigao taj dokument?
B: Potpuno se slažem s ovim što si ti rekao, jer u biti anarhisti insurekcionisti predstavljaju element velike brige za državu, jer su uporište za moguću agregaciju svih onih nepokolebljivih elemenata koji se ne slažu s konceptom klasične klasne borbe, zbog čega su uvijek spremni na realizaciju i praksu napada protiv države i protiv njenih ostvarenja, stoga i protiv njenih planova. Pod napadom na državu podrazumijevam prijavu protiv države, njenih planova i njenih programa, a istovremeno konkretnu realizaciju tih napada. Npr. kad smo rekli kako veliki ciljevi prošlosti, kao sama struktura koja je vodila mnoge anarhiste na velike manifestacije, danas imaju malo važnosti jer nužno je pokušati shvatiti da se država organizira unutar realnosti društva, koje će imati sve čvršći i nepovratni oblik protiv kojeg će biti sve teže boriti se. Kad smo rekli da nas kontroliraju, da nas zatvaraju unutar apsolutnog telematskog sistema unutar kojeg će pojedinac biti samo broj, pronalazljiv i kontroliran u svakom trenutku jer u takvom sistemu njegove će akcije biti špijunirane i verificirane a priori i a posteriori, tada nismo govorili o naučnoj fantastici. U biti, skoro u potpunosti istisnut iz onog što je bio klasični proizvodni sistem u kojem je eksploatacija bila gotovo opipljiva, ide se prema općoj proizvodnoj i društvenoj realnosti u kojoj eksploatacija također postoji, još radikalnije, ali je manje shvatljiva. U takvoj realnosti treba odmah učiniti nešto, počevši od sada, a ne kada ćemo biti potpuno zatvoreni u taj plan kontrole kapitala i države.
Rekli smo “učinimo nešto sada”, i to je ono što im smeta: ja sam teoretizirao, napisao te stvari i suđeno mi je. Npr. u slučaju stupova dalekovoda rekao sam “Treba učiniti nešto kako ne bi dozvolili velik razvitak telematskih multinacionalki”. Moj glas, zajedno s drugim raspravama koje su se vodile na europskom nivou, prihvaćen je i učinjene su mnoge aktivnosti u tom smjeru. Osuđen sam na prvostupanjskom sudu zbog teoretiziranja tih akcija, a na drugostupanjskom sam razriješen osude za počinjene akcije . Teoretiziranje o tim stvarima zastrašuje, a njihovo realiziranje još više jer se ne može razumjeti tko ih ostvaruje; zato država traži takve antidržavne i antikapitalističke organizacijske oblike koji su u prošlosti bili poznati, a oblik koji imaju pred sobom je onaj oružani, zatvoren, tajan koji je stvoren u Njemačkoj – R.A.F., u Francuskoj – Action Direct, u Italiji – Crvene Brigade, a danas se to nastavlja s E.T.A.-om iz Baskije. Ti modeli, mada nemaju nikakve veze s nama ipak nam se pripisuju jer država poznaje samo taj oblik. Nisu shvatili da je naš revolucionarni napad drugog tipa: navesti ljude da učine nešto, pa makar i malo, počevši od danas, ne organizirati se za definitivan sukob, prisvojiti državu i njome upravljati; mi smo anarhisti i nemamo nikakve veze s eventualnim upravljanjem države. Što se tiče dokumenta R.O.S: koji je stigao na radio (Blackout – Torino) i načina koji i korišten za konstruiranje lažne svjedokinje, djevojka kojoj su rečeni svi detalji izjava koje je ona kasnije dala, jasno je kako je njihov mentalitet ostao uvijek isti. (…) To dokazuje koliko hitno žele zaustaviti grupu ljudi razasutih diljem Europe, anarhista insurekcionista, kako bi ostvarili svoje planove napada usmjerenih protiv države i kapitala.
R: Želio sam te pitati ako želiš nešto dodati što se tiče aspekta suđenja, da nam bude jasnije što se događa sa sudske točke gledišta?
B: Još nije sigurno kako će završiti suđenje, ali njihove namjere, o kojima sam prije govorio, vidljive su još od početka, npr. apsolutno nepoštivanje pravila: osobe uhapšene samo zbog izjava jedne djevojke koja nastavlja tvrditi kako postoji organizacija, ali kakva organizacija, to ne zna; duh oživljen od strane tužitelja koji je uzastopno polazišna točka i postoji iz jednostavnog razloga zato što to tvrdi javni tužitelj. Ali činjenica da ne poštuje pravila okrenula se protiv njega, trebali smo biti podvrgnuti ispitivanju u roku od pet dana, što se desilo tek nakon 10 mjeseci, stoga je kasacioni sud odlučio da se Emu i mene oslobodi. Sa sljedećim zasjedanjem tog suda trebali bi izaći i drugi anarhisti iz zatvora, ali to ne smanjuje teret suđenja, jer činjenica da si izvan zatvora ne znači ništa: možeš se bolje braniti i djelovati da shvatiš pod kakvim se uvjetima ovo suđenje razvilo i nastavilo, ali objektivno gledajući nalazimo se pred vrlo teškim optužbama i njihova je namjera učiniti sve kako bi nas osudili, čega moramo biti svjesni.
Sadržaj
UVOD U ELEKTRONIČKO IZDANJEKLASICI ANARHIZMA
Errico Malatesta
Anarhizam i nasilje
Emma Goldman
Pripremljenost, put ka sveopćem pokolju
Alexander Berkman
Da li je anarhizam nasilje?
URBANA GERILA U ITALIJI I INSUREKCIONIZAM
Što raditi?
Anarhisti i terorizam
Alfredo M. Bonanno
Moralna podijeljenost
Razgovor s A. M. Bonannom na radio stanici Blackout
REVOLUCIONARNA DRUŠTVENA OBRANA
Brian Martin
Revolucionarna društvena obrana
BLACK BLOC
Izjava za javnost Anarhističkog crnog bloka
Maggie, Rayna, Michael i Matt
[The Rock Bloc Collective]
Pripisujući to muškanarhiji
[odgovor autora i autorica]
Muškanarhija
PROMIŠLJANJE NASILJA
Luka
Nemoguća i nejasna linija između nasilja i nenasilja
Nikolina Majdak
O slabim istinama
Robert Posavec
Otpor u digitalnoj eri
Marko Rusjan
Opravdavanje nasilja
Dražen Šimleša
Zar ’68 nije prošla ili zašto Black Block neće uspjeti?
Marko Tokić
O nasilju i anarhizmu
LITERATURA
Impresum