Nakon Neonskoga boga mržnje, već zbirkom Crveno prije sutona Ćosić najavljuje poetičko približavanje dominantnom iskustvu goranovske biblioteke proteklih desetak godina, osobito usporedivo s poezijom Davora Ivankovca i Gorana Čolakhodžića, kao i Monike Herceg te Marije Dejanović. Poetici potonje autorice osobito se približava svojom trećom zbirkom, rukopisom sačinjenim od pedeset nenaslovljenih pjesama čiji je fokus na rodnom pitanju koje, u okolišu imaginarne seoske zajednice sklone supersticiji i neopaganizmu, biva osobito izraženo, no ipak ne i nametljivo. Valja pritom istaknuti rakurs lirske kazivačice koja progresijom rukopisa ne gubi na uvjerljivosti. Posrijedi je diskurs koji ne trpi oscilacije, hommage estetici ružnoga i etici prešućenoga, sintaktički vrsna kompozicija zahvaljujući kojoj se, na tragu spomenutoga hommagea, gdjegdje groteskne pjesničke slike ispostavljaju kao neupitni estetski aduti. Zbirka je, nije potrebno zasebno isticati, obilježena diskretnim, ali lako uočljivim angažmanom. Posrijedi je postignuti balans zahvaljujući kojem je, u čemu se krije možda i temeljna zamka pisanja angažirane poezije, izbjegnut estetski sunovrat u pamfletizam. Taj bismo balans, ilustracije radi, usporediti mogli s tekstovima iz zbirke Marka Pogačara Knjiga praznika, tek uz napomenu da se Ćosić, u odnosu na prethodnu zbirku, odmakao od medija pjesme u prozi, one književne podvrste koja je, pokazalo se, kompatibilna sa suzdržanim šarmom njegova jezika.

U obzir, osim spomenutih generacijskih srodnika i dokazanih literarnih autoriteta, valja uzeti intertekstualno iskustvo temeljeno kako na arhetipskoj psihologiji Carla Gustava Junga, tako i na tekstovima iz područja šamanizma, ali i biodinamičke poljoprivrede. Polivalentnost autorove znatiželje, kombinirana s discipliniranim diskursom, naposljetku je rezultirala hermetičnim, jakom metaforom obilježenim tekstom koji, osim intertekstualnih, crpi i intermedijalne relacije. Posrijedi je Midsommar (2019.), cjelovečernji igrani film redatelja Arija Astera koji nas uvodi u metaprostor nalik onom u kojem košute plaču bez rogova. Jer u mikrocivilizaciji čiji mahom patrijarhalni zakoni počivaju na fatalnom omjeru stereotipa i usuda, možemo reći, rogovi pripadaju predatorima, a ne njihovim žrtvama. Ova je estetski upečatljiva knjiga, uz navedeno, i podsjetnik na moć usmene predaje, rituala i okultizma kojem se, na ovaj ili onaj način, neprestano vraćamo.

Franjo Nagulov, Obrazloženje nagrade Duhovno hrašće

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Mladi pjesnik Denis Ćosić (1996.) započeo je svoj pjesnički put zbirkom Neonski bog mržnje za koju je dobio nagradu na Pjesničkim susretima u Drenovcima. Tu zbirku možemo odvojiti od ostalih dviju s obzirom na različitost poetike i stila. U njoj je vidan semkonkretistički utjecaj i razvijanje poetike na liniji manirizacije i hipermanirizacije poetskog gradiva. Druga zbirka Crveno prije sutona nagrađena prestižnim Goranom za mlade pjesnike razvija mitološko-simbolički modus kao dominantni poetski konstituens kroz raznovrsne lirske situacije, pojmovne veze, simbolički konotirane metafore. U zbirci Košute su plakale bez rogova nalazimo pedeset nenaslovljenih pjesama koje su postavljene u okvir koncepcije imaginarne patrijarhalne zajednice, a upečatljiv je i snažan glas lirske junakinje koja o svemu tome kazuje, o svim tim mitemima, praznovjerjima, izmišljenim kozmogonijama, nepravdama  prema ženama. O tome najbolje govore sljedeći stihovi: „Moja obespravljenost počiva u jeziku,/ odsustvo je imena znak mučenja./ Starješine pravdaju izostanak/ pozivajući se na prirodni poredak./ Košuta je ženski jelen, srna ženski srndać./ Ja sam žensko dijete, nisam ničija kći./ Nema toga imena koje će to ispraviti/ šumom kraljuju očevi i sinovi.“ U navedenoj zbirci mitološko-simbolički modus pruža se u sljedećoj etapi razvoja, možemo govoriti o Ćosićevoj mitopoetici za koju smatramo da će biti njegova daljnja pjesnička i pjesmotvorna osovina ne samo sa poetičke, stilske i filozofske, već i svjetonazorske razine. Golemi antropološki značenjski okvir ove zbirke pruža se u mitemima koji su prisutni na pojmovnoj i slikovnoj razini, jeziku nominacije, transkulturalno i transhistorijski obilježenim simbolima, preosmišljenim simboličkim sklopovima, arhetipiziranim značenjima u sadržajnom sloju pjesama, dijalogu s usmenoknjiževnom retorikom (dominantno s gnomskim izričajem). Osim toga, Ćosić demontira patrijarhalna značenja u takovrsnoj slici svijeta i pruža subverzivnu nit orijentirajući se prema zatomljenom ženskom glasu koji se oživotvoruje. Neobični motivi iz flore i faune pridonose efektu začudosti, a evidentan je i avangardni potencijal Ćosićeve poezije. Zbog svega navedenog, knjiga Košute su plakale bez rogova zasluženo je Denisu Ćosiću donijela nagradu Kvirin za mlade autore do 35 godina.

Tin Lemac, Darija Žilić, Obrazloženje nagrade Kvirin za mlade autore do 35 godina

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ćosićeva zbirka Košute su plakale bez rogova i njezini simboli poetski su inovativan, iznimno promišljen i slojevit jezični i konceptualni pothvat koji uspješno spaja mitološku i suvremenu temu tihe patnje ženskih subjekata, bolno ih približava čitatelju istovremeno nudeći neizmjerno uživanje u tekstu.

Lucija Relić, Stilistika

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Košute su plakale bez rogova je čvrsto narativno strukturirana knjiga poezije Denisa Ćosića u kojoj je svaka od pjesama poglavlje priče o nasušnoj potrebi razaranja simboličkog reda Zapada, jedan je, od čitatelju dosad dostupnih, najozbiljnijih udara na iskonsku krhkost ovakvog poretka stvari. Žene, djevojke, djevojčice… nevidljive u svijetu binarizama kojega je propisala muška ruka te jedna veća i na ramenima i jedna manja i dojajna muška glava, poredak urušavaju iznutra. Košuta je, kaže Ćosić, „ženski jelen“ dok je srna „ženski srndać“ a pjesničko ja u sredini knjige, u njezinoj drugoj po redu pjesmi klimaksa cjeline rukopisa i njegova „pojašnjenja“; vapaja za korektivom, kazuje „ja sam žensko dijete, nisam ničija kći“… biće sam svijeta čija „obespravljenost počiva u jeziku“ u kojemu je „odsustvo imena znak mučenja“ a mučenje ostaje nevidljivo tako bipolarno oprirođenoj kulturi, jer „starješine pravdaju izostanak / pozivajući se na prirodni poredak“. Ženskim bićem knjige, ali i svijeta kojega dijelimo, upravlja strah; porobljuje ga i tlači muška panika koja se prikazuje kao agresija i totalni rat ne samo simbola, već i njihove primjene koja se u patrijarhatu (a drugog iskustvenog svijeta i nemamo) očituje kao mir, red i poredak. Zatičući ovakvo stanje u našem „dobu slike svijeta“ ova knjiga svijetu uzima anamnezu, ali mu i propisuje lijek kojega bi se dalo sažeti u adaptaciju jedne od svima poznatih rečenica: muškarci su dosad na različite načine vladali svijetom; radi se o tome da se to promijeni. Budući da nitko moć i vlast nad ijednim dijelom svijeta nije predao dobrovoljno, ova se nesvakidašnje sugestibilno ispričana knjiga poezije dade čitati i kao lirski priručnik za poetički prevrat.”

Žiri Nagrade Janko Polić Kamov

# # Povodom besplatnog e-izdanja knjige Košute su plakale bez rogova objavljen je intervju Petšest pitanja za Denisa Ćosića.