Prva zbirka poezije Gorana Milakovića Rudnik stakla, baš kao prve LP ploče dobrih bandova nekad, donosi zbirku koja ozbiljno prijeti da postane kultna, pokazuje autorov izniman i raznovrstan pjesnički talent i umijeće, talent za koji nije jasno u kojem će se smjeru od mnogih mogućih i naznačenih razviti, ali pri tome ne strepimo, jer važno je samo da se nastavi, da se iz mraka rudnika i dalje iskapaju blještavi artefakti.

Milaković je autor koji načas djeluje jezikom zaigran, tren potom okrutno refleksivan, a te dvije dosta oprečne emocije spaja bešavno iznenađujuće.

Kruno Lokotar

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ritmične i izravne pjesme, nerijetko sarkastične i ironične, što prema sebi što prema okruženju, u poetsko tkivo unose često iznenadnu, ali itekako potrebnu kritiku pojedinca i društva. Milaković se ne boji zauzeti poziciju niti stajalište, ne boji se iznijeti sve što bi mu naša okolina često mogla i zamjeriti, a iza riječi koje se na tren iz realističkog milieua rascvjetaju u začudnu metaforu donose čitateljima osjećaj gubljenja tla pod nogama koje se od teksta često očekuje, a rijetko zapravo dobije. Pjesnik jasno pokazuje svoje namjere i poziciju u društvu, bez straha, a povremeno to čini ingenioznim pjesničkim obratima ili kratkim zaigranim kritikama (hannah arendt /hannah montana // palačinke od jaja carskog pingvina).

Monika Herceg

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Zaključno, Milakovićev je Rudnik stakla zbirkom oko koje se s razlogom uskovitlala recepcijska prašina. Jak je to rukopis usprkos povremenim slabostima pretežno zalihosnoga karaktera (u odnosu na korišteni jezični materijal). Premda dominantno rubno diskretan, društveni je angažman teksta prepoznatljiv, a provokativan može hiti onima čije je djelovanje predmetom rukopisne kritike; onima, naime, za koje nisam siguran da će zbirku pročitati, kao što nisam siguran da dotični išta čitaju (ili: onima kojima je poezija završila s Cesarićem i Tadijanovićem, preuzetno bi bilo napisati s Kaštelanom; za poeziju se nema vremena prilikom, recimo, moljenja krunice pred ginekološkim ordinacijama). Nisam siguran, kao što sam i uvodno spomenuo, prijeti li zbirka postali kultnom (osnovni sam razlog tomu naveo) ni je li ona doista u nečemu inovativna. Kvalitetu joj, međutim, nemamo pravo osporavati. Ujedno ističem djelomični izvedbeni odmak od naglašene okrenutosti metafori (posebice pritom mislim na opsegovno značajniji prvi ciklus) kao bitne karakteristike reprezentativnih glasova najnovije generacije hrvatskoga pjesništva, a uz konstataciju kako bi se, na razini cjeline, dalo pronaći ponešto i od stvarnosnoga pjesništva, one matrice, naime, kroz dvadesetak godina podvrgnute potpunom iscrpljivanju. Onoga rudnika, možemo zaključiti, iz čije se crne utrobe (ipak!) može izvući još ponešto. Doista ne znam slijedi li u Milakovićevu slučaju nastavak literarnoga rudarenja: ukoliko je odgovor potvrdan, koliko god rudarenje bilo opasno, veselim se!

Franjo Nagulov, Tema