Moja ti u intimističkom tonu i u naglašeno autobiografskom i autoreferencijalnom ključu tematizira emotivnu i seksualnu vezu dviju žena. Kroz istraživanje jezika i pisanja pripovjedačica i fokalizatorica istražuje i vlastiti odnos s partnericom, a najviše je zanima to kako se društveno prelama u intimnom, i obrnuto. Pritom se pripovjedački glas u najvećoj mogućoj mjeri poistovjećuje s onim autoričinim – kako na unutarknjiževnoj ravni, tako i diskursu same Žmak o vlastitom djelu. „’Moja ti’ je moj najdraži književni lik, poput nekog mitološkog bića, ali iz dvadeset i prvog stoljeća, ona je napola stvarna, a napola izmišljena. I nikada nitko osim nas dvije o njenom identitetu neće znati više od onoga što o njemu, odnosno njoj, piše u knjizi.“ kaže ona u razgovoru za mrežnu stranicu VICE Serbia. Pripovjedačica se toj svojoj „ti“ obraća kao sugovornici, prijateljici, ljubavnici, partnerici, ali istodobno i kao književnom liku kojeg usput oblikuje, ispituje i razvija. Knjigu otvara niz vinjeta o svakodnevnim temama kao što su prestanak pušenja, anglizmi u svakodnevnom razgovoru ili zajedničko spavanje, da bi se ona postupno počela i autoreferencijalno obrazovati kao knjiga, a figura iz naslova kao lik.

Moja ti nelinearno je ustrojena prozna zbirka. Često će nam pojedini motiv ili autorski postupak ostati nejasan sve dok na nekom posve drugom mjestu u knjizi neočekivano ne naiđemo na njegovo pojašnjenje. Tako ćemo, među ostalim, nabasati i na moguće tumačenje autoričine promjene imena: jedna kratka rasprava između pripovjedačice i njene partnerice sugerira nam da bi u pitanju mogla biti banalna igra s etimologijom imena Jasna, gdje se prvo jasna ima čitati kao pridjev. Naravno, budući da ovo tumačenje ipak izriče lik u knjizi, ne možemo ga smatrati definitivno mjerodavnim i na izvanknjiževnoj razini. Kad je riječ o pojavama i pitanjima imanentnije literarne naravi, efektne su i zanimljive nenadane promjene roda: u nekoliko tekstova-priča pripovjedačica neočekivano adresira sugovornicu u muškome rodu, te se pitamo je li posrijedi paralelni pripovjedni tok, uvođenje novoga lika ili naprosto njegova rodna fluidnost.

Dinko Kreho, Bibliovizor

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kako napredujemo kroz ovu knjigu, u njoj nam se jedna za drugom nižu priče. Sve su priče napisane u drugom licu: pripovjedačica (rjeđe pripovjedač) se obraća drugom liku i sve su misli, rečenice, poruke i djela pripovjedača usmjerene ka tom drugom liku. Ipak, neprestano imamo dojam da je usprkos toj neuobičajenoj pripovjedačkoj formi subjektivitet na strani pripovjedača, dok je ono „ti“ više pasivno, objektivizirano.

To međutim ne smeta, jer fabuliranje ionako nije u prvom planu. Pripovjedač(ica) zapravo priče zapisuje u neprestanoj interakciji s drugim likom, bilježeći ne samo aktualnu temu aktualne priče, već i reakcije i postupke drugog lika vezane uz tu priču kao da je već napisana.

Ta dva glavna lika zapravo žive dvostruke živote: jedni su njihovi životi tema zapisanih priča, oni su tim pričama izvori i građa, a drugi su njihovi životi literarni, fikcionalni, oni gotovo samostalno žive unutar priča i u pričama se ponašaju gotovo nezavisno od „vanjskog“ života. Usporedio bih to, recimo, s gradnjom kuće: nakon što su zidari izgradili zidove, podove, stropove i krov, sada dolaze instalateri koji polažu žice, kablove, ventile i cijevi, ali istovremeno s njima dolaze i nekakvi serviseri koji na licu mjesta, dok instalateri još rade, ispravljaju njihov posao i preslaguju im te iste žice, kablove, cijevi i ventile.

Ta neobična forma samo je jedna od dražesnosti kojima nas daruje ova knjiga. Kad uznapredujemo s čitanjem do negdje otprilike trećine, utvrdit ćemo da smo na mekom i podatnom tlu književnosti o ljubavi. Kroz ležerne i romantične epizode iz svakodnevnice jedne ljubavne veze, kroz detalje, sličnosti i razlike ljubavnih partnera u njihovu odnosu prema stvarima, pojmovima, uspomenama, vrijednostima, djelima ljudskoga duha, hrani, glavnim i sporednim životnim navikama, osobnim korijenima, duhovnosti, osjećajima, tjelesnosti, malo pomalo oblikuju nam se likovi i karakteri dviju mladih djevojaka koje je ljubav zbližila intenzitetom višestrukog prožimanja.

Davor Šišović, Glas Istre

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Queer dimenzija, mada dana suptilno, jasno i nedvosmisleno ali bez potrebe za prenaglašavanjem identiteta na tom polju, predstavlja važan aspekt ove knjige i autorkinih namera. Premda mahom u formi ispovedne, detaljistički koncipirane proze ona donosi crtice iz suživota i ljubavi lezbijskog para, „Moja ti“, zahvaljujući autorkinom pripovedačkom nervu i instinktu za diskretno a učinkovito nijansiranje priče na polju značenja i potonjih implikacija, dostiže tu snevanu vrednost univerzalnosti. Fragmenti ovog ljubavnog govora, da se tako izrazimo, svojstveni su i queer srodnim dušama, ali nadgornjavanja i ljubavne tlapnje i zaveti koje Jasna Jasna Žmak ovde opisuje i predočava ne samo u asocijativnoj ravni možemo zamisliti i u hetero oblandi. Taj podvig, uz pop-kulturnu pitkost (obratite pažnju na segmente o čitanju u krevetu i ćirilici, recimo), da ne smetnemo s uma i tu važnu odliku ove proze, izdvaja ovu knjigu iz konkretne ponude queer književnosti i na ovim i na širim prostorima, te Jasni Jasni Žmak povrh svega moramo čestitati i na eleganciji koju je pokazala dok se kretala ka toj snevanoj koti u kojoj se sjedinjuju narečene više vrednosti – univerzalnost i specifičnost/osobenost.

Zoran Janković, Optimist