Persiflažni nadrealni barokizam i semantički konkretizam, strategije prethodnih zbirki koje su dosad označavale Jahića kao poetskog modernista, potpuno se povlače u novoj knjizi; signali drukčijih tipova diskursa (prije svega: mjestimice grubo-empiristički, konfesionalno-lirski, emocijsko-situacijski, staro-mudrosni posvetni sufistički ili pak izjavno-škrti govor) najavljuju moguću promjenu Jahićeve poetske strategije do koje je u Kristalima Afganistana uostalom i došlo. Razlabavljeni stupanj označiteljske prakse, vidljiv na svoj način i u zadnjim pjesničkim knjigama E. Jahića, ostavlja se sad povijesnoj sustavizaciji širokog modela iskustva jezika, nekad prevladavajućeg u suvremenoj hrvatskoj poeziji, kao i brojnim njegovim modifikacijama; na početku 21. stoljeća naprosto su neki novi tematski interesi, udruženi s primjerenom razinom izraza, postali, barem za Jahića, nove opsesije. Vedrina postmoderne i namjerna kaotičnost tematskog registra, te hinjena „neselektivnost“ u njegovu izboru, ne staju, a otvorena angažiranost i moralno zdvajanje o zadnjem vremenu planeta podloga su nove autorove zbirke, podloga koja dakako sa sobom diktira i formalni izraz.

Branko Maleš, iz pogovora tiskanom izdanju

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Povijest koja nije našla mjesto u budućnosti postala je, kako kaže Jahić, naš talac: iz nje se prave robotske replike čudovišta i masovnih ubojica iz zaliha povijesne fantastike. To su „kristali Afganistana“, ona ničija zemlja gdje pjesnički ili slikarski amateri „otvaraju koncentracijske logore“, i gdje smjerokazi upućuju „u smrt ili u haag“. Da bi izgradio otpornost prema teroru velike povijesti kroz koju se filtriraju utjecaji ekonomskih i političkih imperija, Jahić u prvom dijelu svoje zbirke, suprotno planetarno–folklornoj nepovijesnoj vizuri, priziva memoriju osobne male povijesti iz vizure obiteljskoga mikrokozma, pozivajući se na način kako je to samosvjesno činio Boris Maruna. U Jahićevoj se zbirci postupno sve više izdvaja tema Istoka, kao izvora spontanosti i nepovijesne istovjetnosti Zemlje, i Zapada kao generatora povijesne prevratnosti, uz implicitno zalaganje da se oni ne shvate u opreci nego u sukladnosti.

Zvonimir Mrkonjić, Vijenac

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Jahićeva je sintagma teškoprohodna, rječita simbolima, a samim prepoznavanjem simbola bez uključivanja denotata u kontekst, teško je čitatelju otkriti „simbolički odnos“ i njegovu „simboličku vrijednost“. Jahić svojim naslovima čitatelju razotkriva sraz znakova bipolarnosti svijeta; novokolonijaliziranoga svijeta koji sa sobom donosi moralnu izopačenost stvarnosti. Tako, dakle, u drugotnom sloju, svojim ehom, zbirka govori, usprkos lijepom skladu naslovnih sintagmi, o moralno nagriženoj egzistenciji. Uzeti je čitatelju Jahićev pjesnički diskurs, razasut zbirkama u nizu motiva, integralno, i otkriti objedinjenu pjesničku poruku, da, poruku jer je Jahićeva poezija angažirana, iako ne samo to, s obzirom da je to diskurs, bez dvojbe, i jezično i misaono nadahnuto pjesnički. Taj pojam „angažirane poezije“ danas izgleda kao već suvišnim, istrošenim; jer biva, otkako se pjesma „odmetnula“ od onih tananih lirskih izričaja, sve je već tako angažirano i sva je poezija „praktično govorenje“, ali je isto tako istina da novija pjesnička inspiracija, zanesena samovanjem i umovanjem, i nema naglašeno političko uporište; pjesnici, kad i jesu u suštini ojađenosti, nisu buntovnici, ne političke naravi. Jahić je na onoj tanjoj strani pjesničke „poruke“ koja neposredno otkriva kako društvo, u svojoj zakletvi etike liberalnodemokratskih načela, perfidno potkopava slobodu čovjeka i ugrožava individualnu slobodu; slobodu čovjeka i naroda…

Josip Krajač, Mogućnosti

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Čitajući zbirku Kristali Afganistana učinilo nam se da je zapravo riječ o dvama temeljnim, a naizgled odvojenim iskustvima, čije je stapanje pak dovelo do nužnosti svjedočenja. S jedne strane, bitno iskustvo, koju ni poetska strategija najčešće ne može apstrahirati, jest (ponovno) pronalaženje transcendentalna jamca kozmičke teleologičnosti, tradicionalno rečeno, čvrste točke prema kojoj se (čak i ne znajući za to) na neki način moraju pozicionirati sve druge točke u svemiru. Ta je točka ne samo čvrsta već i uzvišena, ona je, dakle, sam Bog kojega Jahić imenuje jednim od Božjih imena u islamu – Uzvišenim. Već samo postojanje uzvišenosti pak daje sasvim drugačiju dinamiku ovozemnim stvarima i one doslovno bivaju razapete između, s jedne strane, svetosti božanske stvarnosti od koje potječu te, s druge strane, sramotne nedostojnosti svojih zemaljskih okolnosti. Takva ontološka konstelacija, u kojoj su ljudi „namjesnici Božji na zemlji“, a ne tek proizvodi trenutačnoga razdoblja evolucije čija je svrha posve upitna, u život unosi takovrsni dramski patos koji jedini uopće može osvijestiti svu suvremenu tragediju humaniteta općenito, a posebice velikoga mnoštva („cijeloga svemira ljudi“) neizrecivo teških i pogaženih pojedinačnih sudbina.

Davor Šalat, Hrvatske pjesničke prakse od 2000. do 2010.