Prva zbirka kratkih priča i, u našoj književnosti sve češćih, mikroproza Luce Kozine Važno je imati hobi donosi, kako je za prvu zbirku i red i običaj, dosta širok dijapazon tema, no neki grozdovi se na toj spisateljskoj brajdi mogu prepoznati.

Kombinirajući kratke zapise o samom pisanju i poziciji pisca, autorica p(r)okazuje i ironizira spisateljsku situaciju, inspiraciju ili kontekst. Isto tako, premda je „lijevo uho toliko približila tlu da je jasno čula priče cijeloga svijeta“ jasno joj je da je kao arhivaricu priča – pritom u prvom redu mislim na one ljudske, osobne, dokumentarne – nitko ne sluša.

Likovi koji pričaju te priče su neprimjetne, uglavnom marginalizirane osobe. Njihova drugost je i fizička pa se tako u nekoliko navrata pojavljuje motiv grbe kao njihovo obilježje. To ih čini idealnima za ignoriranje: – Tko je ona? – Ne znamo, zato se pravimo da ne postoji.

Vinut će se autorica i u metafizičke i teološke visine, taknuti se božanskog koje također u sebi nosi tamnu mrlju samoće. Stoga je i svijet koji ono stvara svijet vapijućih za komunikacijom i razumijevanjem, a razumijevanje je drugo ime za ljubav.

Kruno Lokotar

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ako površno prelistamo knjigu, videćemo da se u njoj mahom nalaze kraći tekstovi, ne duži od stranice, ali da ima i onih koji dosežu pet-šest strana. Reklo bi se da se radi o zbirci priča koje bismo mogli da nazovemo short stories po američkoj nomenklaturi za one duže, dok bi za one kraće važio naziv flash fiction ili mikroproze. Tematski gledano priče se kreću od pitanja identiteta i smisla, do onih koje variraju temu pisanja, popularno nazvane i metafikcijom. U tekstovima ima dosta fantastike ili makar čudnih spojeva koji proizvode efekte začudnosti, tako da se može reći da se oslanjaju na već pomenutog Harmsa i/ili Kafku, na kojeg jedna priča direktno i referira.

Ako bismo tražili nekakav sadržinski ili formalni zajednički imenitelj za ove tekstove, možda bismo mogli da ga nađemo upravo u pobrojanim elementima (fantastika i neoavangarda), ali sadržinski tekstovi su isuviše raznorodni kako bismo tvrdili da se radi o danas veoma popularnoj formi čvrste pripovedne zbirke ili epizodnog romana. Rečju, tekstovi skupljeni u ovoj zbirci deluju kao best of jednog razdoblja u razvoju mlade spisateljice (rođena je 1990. godine), što jeste jedan od modela sakupljanja tekstova. Reklo bi se da su priče tematski skupljene u grupe od po nekoliko koje se bave jednom i/ili sličnom temom. Tako su na primer grupisane priče koje se bave pitanjem religije i religioznosti u najširem smislu reči. Ili one koje se bave ljubavnim odnosima.

Vladimir Arsenić, Booksa