Identitet je ključno pitanje i točka ključanja kod Lujanovićevih likova. Kriza identiteta dolazi nenadano, bez kucanja, nakon nje svijet ostaje isti, ali je čovjek bitno drugačiji pa drugim okom i na svijet gleda. Apsurd je pak pokretač ovih priča koje kao da se pitaju – što činiti sa životom kad se pretvori u nešto besmislenije i smješnije od vica?

Lujanovićevo pripovijedanje je klasično, dakle trajno moderno, širok raspon interesa i literarnih postupaka ne otežava čitanje, dapače, potiče ga, njegove priče se s lakoćom gnijezde u čovjeku, jer tu negdje, u čitatelju, kao da postoji prazno mjesto koje ih iščekuje. Premda se ove priče čitaju lako, stranice lete kao noge na nizbrdici, njihov efekt je sasvim suprotan – čitateljsko zadovoljstvo kreće uzbrdo.

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Dio je priča smješten u Bosnu i sugestivno oslikava specifičan mentalitet i atmosferu, dok će dio biti dislociran nekako u skladu s autorovim promjenama mjesta boravka. Njegovi su likovi tzv. mali ljudi oko kojih se uobličavaju tragične i komične situacije, ljudi koji nasjedaju na stupice slučajnosti i sudbine te koji su bitno obilježeni vlastitim identitetom kod kojega se na ovim našim prostorima često kao najvažniji nameće upravo onaj nacionalni.

Ili, slikovito, „Četiri tisuće ljudi. Među njima barem tridesetak nacija! Ali, stavi jednog Hrvata i jednog Srbina, i eto ti problema!“, kako to možemo pročitati u uvodnoj priči, stanovitom brodskom dnevniku Pobuna na brodu Astoria.

Za Lujanovića je pitanje identiteta jedno od najvažnijih o kojemu želi progovoriti u literarnoj formi, bez obzira bio on nacionalni ili pak onaj koji se uobličava umišljajem, kao kod lika koji je uvjeren kako se baš on našao na nekadašnjoj hiljadarki. Dakako, i Lujanović se očekivano dotakao ratnih tema, ali je u globalu riječ o tematski i stilski neujednačenoj i šarenoj prozi (od one koja se oslanja na stereotipe, do posve originalnih i vrlo duhovitih priča) koja kao da pokazuje u kojim sve pripovjednim registrima ovaj autor može igrati.

Njegove su kvalitete prije svega dobro vladanje formom odabranog žanra i odlični i uvjerljivi dijalozi. Lujanovićeva je zbirka vrlo solidna, iako ne previše inovativna, i mogla bi biti razlogom da se čuje i za njegov prvi roman Stakleno oko objavljen prije dvije godine koji je prošao, blago rečeno, neprimijećeno.

Jagna Pogačnik, Jutarnji list

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Lujanovićeva se raseljenost osjeća i u njegovim pričama u knjizi S pogrebnom povorkom nizbrdo – teritorijalno nepripadanje vraća se u njima tako što radnju smješta na prostore u kojima je neko vrijeme živio (bosanski, dalmatinski, zagrebački lokaliteti), te ih na taj način, doduše simbolično, ponovno posvaja. Na toj bi se razini mogla iščitati i uvodna priča Pobuna na brodu Astoria (s dalekom asocijacijom na Pobunu na brodu Bounty), u tehničkom pogledu neka vrsta pomorskoga dnevnika s kruzera koji obilazi svjetska mora i oceane. Lujanovićeva raznorodna radna iskustva reflektiraju se šarenilom tema, brojnim dobro skiciranim likovima i uvjerljivim situacijama u kojima se sudaraju ili prožimaju smiješno i tragično. Njegove priče odlikuju racionalno građeni dijalozi, dobro vođenje radnje i osobito vješto jezično karakteriziranje likova. U cjelini, solidna zbirka priča.

Strahimir Primorac, Vijenac

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U pričama Nebojše Lujanovića dominantan motiv, čini se, nisu neobični i nesvakidašnji likovi i njihove sudbine, već samo traganje za pričom. Sudbine likova u ovim pričama najčešće jesu neobične, pokatkad i sasvim lude, ali ti likovi koji nose priču uglavnom nisu glavni. Uvijek su u prikrajku neki aktivni pripovjedači – dokoličari koji u birtiji prepričavaju život i sudbinu nekog trećeg, novinar koji od klošara s ulice očekuje da će dobiti materijal za atraktivnu reportažu, sporedni akter nekog događaja koji jedini može taj događaj i prepričati jer je glavni akter poginuo, nestao ili otputovao. Tragači za pričama se u tom traganju postupno razotkrivaju, prepoznaju, ogoljuju, spoznaju da je priča zapravo u njima, i to takva koju, nažalost, nitko ne bi uvrstio u burzu atrakcija i spektakla. Zato su, zbog vlastite besperspektivnosti, osuđeni da uočavaju i prepričavaju, pa tako na neki način i žive, tuđe priče.

Davor Šišović, Glas Istre