Makovo zrno | Neven Ušumović

VEREŠ

 

1.

Nakon određenog vremena – ili je sada već bolje reći: neodređenog!? – počeo sam gubiti sate i sate na probleme tipa: Budimpeštanac, Budimac ili Peštanac? Što bi, naime, bio pravi naziv za ove ljude oko mene – te moje privremene sugrađane? Taj problem dobivao bi neslućene dimenzije kada bih metroom s Deákovog trga (dakle u Pešti) krenuo na drugu stranu Dunava, k željezničkom kolodvoru Déli. Jer: na kojoj stanici izlaze Peštanci, a ulaze Budimci – prije ili nakon prolaska preko/ispod Dunava!?

Mislim, Sorosev novac zaista nije nikada bio besmislenije potrošen! Istina, sve svoje studijske zadatke rješavao sam revnosno, engleski usavršio do perfekcije; ali kad bih se našao vani, na ulici, ronio sam bez daha mutnim dubinama mađarskog mrmora, kvrčio se i smanjivao do veličine točke u upitniku: Budimac ili Peštanac? Pešta je prekrasna – pisao sam na razglednicama koje sam slao kući – Dunav širok, a Gellérthegy visok. Nakon toga se više nisam javljao kući razglednicama. Postao sam Peštanac. Budimčević! Srećom, uz redovite stipendijske rate i osiguran smještaj, sva moja egzistencijalna briga svodila se na izbor jeftinog a kvalitetnog (kao da sve što se reklamira velegradskoj gomili nije unaprijed i jeftino i kvalitetno!) menija.

Od svih nacionalnih restorana sa samoposluživanjem brzo sam se odlučio i navikao na kineski. Ovisilo je sad samo o snazi i vremenu koje želim potrošiti na šetnju, hoću li ići u Kínai fal, Kínai nátha, Shangai ili u Aranysárkány. Hrana je posvuda bila istog ukusa: blaga slatkoća riže, sojina umaka, umiješanih jaja i raskuhane mrkve odlično se slagala s blago rečeno neodređenim okusom tofua ili pilećeg mesa. Pa to i jesam ja – ta nepodnošljivo bljutava slatkoća – govorio sam sam sebi u trenucima očaja.

Ipak, s vremenom prevagnuo je Aranysárkány (Zlatni zmaj). Naime, čekajući jednog dana red za svoju omiljenu porciju riže s jajima, tofuom i ukiseljenim izdancima bambusa, čuo sam poznatu psovku, psovku na svom jeziku. Osvrnuo sam se, mladić za kojeg sam do sada mislio da je 100% Mađar velikom žestinom nizao je različite moguće hrvatske nazive za spolne organe netremice zureći u plafon! Pokušavao je, čini mi se, ublažiti time neku meni nevidljivu, ali konkretnu bol.

– U čemu je problem, zemljače? – doviknuo sam mu.

Kao da je naš hrvatski usred Pešte sasvim normalna stvar, odgovorio mi je pogleda i dalje prikovanoga za strop:

– Ma, u kurac, vrelom sečuanskom juhom natopio sam cipele, bolje bih prošao da sam ih stavio u peć!

Vrata su se u pozadini otvorila i mladić po imenu – kako ću ubrzo saznati – Vereš, nestao je u mraku.

 

2.

U Aranysárkány obično sam odlazio na ručak, oko dva. Nisam se odmah gurao u red, ranac s bilješkama i literaturom stavio bih na prvi slobodan stolac u malenoj pozadinskoj prostoriji; tamo su bila postavljena četiri stola s četiri stolca. Za pultom su se uvijek izmjenjivale po dvije osobe: osim Kineza, radila je tu i jedna Indijka, a među njima, eto, i naš Vereš.

Ali, svaki dan, premda su se jela na meniju mijenjala, mirisalo je isto. U prvi mah, činilo se, nešto pikantno i privlačno slatkasto je u zraku, a onda, kada bi čovjek sjeo za stol, obuzeo bi ga osjećaj ispraznosti, bezesencijalnosti, kao da je svaka od tih namirnica na svom putu od Kine do Mađarske prošla nekakav istočnoeuropski dezinfekcijski laboratorij.

Druga je priča, pak, čistoća koja je vladala u restoranu; čistoća bez sjaja. Čistoća što se uvlači u kožu, isparava iz keramičkih pločica kao u nekoj kupaonici i glača čela i zidove. Ta vrlo prizemna čistoća, racionalna i neumitna.

Nije bilo glazbe, gosti su jeli u tišini. Nije se čak ni pušilo, samo su oblaci pare nad dubokim i četvrtastim posudama s hranom ispunjavali prostor. Nigdje nije bilo prozora. Zbog toga su neki sjedili isključivo na neudobnim visokim stolcima – „u izlogu“. Ja sam se držao svog kutka, meni su bili dovoljni prozračno zvonki kineski glasovi koji su me oslobađali iz zagušljivog kaveza mađarskih riječi oko mene, onog Jó napot… Tessék… Ez nagyon finom, ez is, ez is, hogyne… persze… Jó étvágyat.[1]

Vereš bi dobacio koju riječ u trku, ipak, ništa u njegovoj hitnji nije pokazivalo da radi s Kinezima. Ništa nije usvojio od njihove ravnodušne ljubaznosti; dapače, bio je kao netko tko među svima nama traži masku koju je nepovratno izgubio.

Nakon riža-tofu-jaje-soja umak kombinacije na 2-3 načina, zurio sam u prazno uz zeleni čaj. Listovi zelenog čaja debeli kao gusjenice dizali su se s dna čajnika kada bih dolijevao tekućinu u svoju malenu bijelu šalicu, prekidajući i ovako tanki mlaz. Sa svakim gutljajem mojom nutrinom širio se cvjetni mir.

Vereš bi mi u tim trenucima spokoja dobacivao besmislice:

– Psi laju, a ti kunjaš zemljače!

– Pazi da ne paneš! (bez „d“!)

– Ehej, ne klepeći nanulama!

A kad je bio posebno raspoložen, zapjevao bi mi „na uvce“ mađarsku dječju:

– Hull a hó és hózik-zik-zik, Micimackó fázik-zik-zik…[2] – o Winnieu Poohu koji se smrzava.

Morao sam upoznati tog Vereša, jednog dana. Jednog lijeeepog da-na; osmjehivao sam se stavljajući ranac na leđa! Szia, (Bok, zdravo) Vereš!

 

3.

Nešto sam se duže zadržao toga dana u Széchényijevoj knjižnici – u Aranysárkány sam stigao tek oko četiri poslijepodne. Pomislio sam, sad ću dobiti same ostatke ostataka, međutim, sve je bilo kao i inače, kao da je podne: pune posude vrelih kineskih specijaliteta, opojno slatkasta, pikantna para u zraku, ljubazna, kruta, zakrabuljena kineska lica… Samo Vereša nije bilo. Njegova je smjena očigledno završila.

Kao da su znali da sam – po svoj logici – gladniji nego inače, posluga mi je zatrpala tanjure kuhanom rižom i salatom. Hitro sam sjeo za stol i bacio se na posao.

Kad su mi od ljutog umaka izbile prve graške znoja, pojavio se iz neke meni nepoznate – odnosno s moje strane do sada nezamijećene – prostorije, glavom i bradom moj Vereš. Uputio se ravno k meni; bez ikakvog pozdrava i pitanja sjeo je za stol.

– Imamo sreće da postoje ovi Kinezi – rekao je glasno, kao da će Kinezi razumjeti njegov hrvatski. Onda je zašutio, čekao da pojedem, pa da nam njegove kolege donesu čaj.

No, Verešova priča počela je prije nego što se čaj smlačio u našim šalicama:

– Pobjegao i ja, kao i svaki „građanin Srbije“ koji je imao nešto u glavi! Ja, istina, i nemam baš puno, a i to malo popit će mi ovi Mađari.

– Čekaj, pa to su tvoji, Vereš je mađarsko prezime, ti si neki vojvođanski miks, ili si čisti…

– Ma čisti Hrvat, ja se pišem sa „š“ na kraju: ne kako Mađari pišu, bez kvačice.

– E – ali, reče onda cinično – ovdje ja jesam Mađar, za sve osim za tebe, he!

Vojvođanski Mađari od rezerve su se spašavali kako su znali i umjeli, jer među srpskim ratnim rezervistima mogli su proći samo kao žrtveni janjci. Jedan od putova koji donosi spas bio je ilegalni (jer su srpski policajci o tome ipak ponešto znali) bijeg preko granice.

– Ja sam bježao preko Kelebije, s prijateljima Mađarima. Oni su već svi imali nekoga prijeko, tko im je opisao postupak. I nije to bila prava bježancija, budući da se sve odigravalo u Krausovoj režiji… Mihajlo Kraus, carinik. Čekao je na točno određenom mjestu i naplaćivao prijelaz. Te noći, satima smo se probijali pješčanim utorima po Kelebijskoj šumi. Krausa smo našli tek kod jedne zabačene čeke. Taj Kraus, to ti je jedno koščato strašilo, lica spaljenog nekom paklenom kiselinom; ima golemi nos u čijem korijenu čuče žute oči. Najveće nam je poniženje bilo čekanje na pregled, i to u strogom redu – graktao je čim bi se netko mrdnuo! Prva stvar, naravno, bio je novac, uzimao je sve, minimum hiljadu maraka po glavi. Veća svota samo je skraćivala vrijeme pregleda i povećavala uljudnost komunikacije. A skidao je do gola, provjeravao svaki dokument koji smo ponijeli sa sobom, svaku stvarčicu koju smo imali, i sve to onda bacao na gomilu (satovi, lančići i slično, završavali su, dakako, na posebnoj hrpi). Radio je bez mnogo komentara, rutinski i precizno kao mesar; mi smo bili njegove polutke za šverc u Mađarsku. Iako smo već znali što slijedi, oteo nam se glasan jecaj kada je tu gomilu najosobnijih stvari hitrim pokretima, uz pomoć dva mlada vojnika, prelio benzinom i zapalio. Osvijetljen tom lomačom, naš anđeo uništenja prokleo nas je jednim glasnim: A sad, pokupite svoja odijela i gonite se! Dali smo se odmah u trk, kao da nam je za leđima vojska krvoloka. Jedno vrijeme, kad smo izbili na čistinu, puzali smo po smrznutim pašnjacima i oranicama. Trebalo nam je sad biti nevidljima sve do Pešte! Srećom, u blizini Tompe, prvog mađarskog naselja koje nam je bilo na putu, omotale su nas trake magle i dima. Svitalo je, i tek tad osjetili smo hladnoću zimskog jutra, zajedno s umorom. Korak nam je zapinjao. Miris paleži gušio nas je sve jače i na nas je pala neka sablasna gluhoća s prigušenom jekom krikova. Osjećali smo se kao zločinačka banda, kao neki četnici koji njuškaju po netom spaljenom selu. Očekivali smo pucanj, zasjedu.

Prve znake života spazili smo u dvorištu jedne luksuzne, očigledno nedavno nadograđene kuće. Seljani Tompe, naime, odnedavno su se riješili motike i postali trgovci – zahvaljujući embargu kojim je srpski lonac poklopljen, ovo selo pretvorilo se u trgovačku meku. István i ja pristali smo da budemo izvidnica našoj izbjegličkoj skupini. Polako smo se prišunjali ogradi i osluškivali šištanje – ubrzo nam je bilo jasno – plinskog bacača plamena. Nekoliko muškaraca u gumenim crnim čizmama, sa šubarama na glavama, gacalo je po lokvama svježe krvi. Razapinjali su jednu golemu ubijenu krmaču, dok joj je neki muškarac u isflekanom bijelom mantilu palio dlaku plamenom. Miris opaljene svinjske kože, shvatili smo, bilo je ono što nam je sjelo na želudac i utjeralo strah u kosti.

Kocám, kocám – plakala je djevojčica iza majčinih leđa – szegény kocám, leöltek most téged, leöltek…[3]

Već do večeri, raspršili smo se – kud koji mili moji – po Mađarskoj. Zazirali smo jedan od drugoga, kao da smo svi bili sudionici nekog krvavog zločina. U Tompi su nam dali jesti i piti: nisu štedjeli sa svježe pečenim iznutricama i mladim vinom. Uputili su nas na neke adrese u Segedinu, Kecskemétu, Budimpešti – i to je to. Raspršili smo se.

Ja sam idući dan, u vlaku, sa strepnjom zamišljao Peštu. Išao sam prije na koncerte u Fekete lyuk i Tilos az Á…[4] a sada sam samo smrznuta, beskrvna polutka. No za Mađare smo svi, pa bili mi Mađari iz Vojvodine, Srbi ili Hrvati, bili krvavih ruku. I primali su nas kao nekakve prljave crkotine.

 

4.

Vereševa kolegica, Kineskinja izdužena, blijeda lica, donijela nam je novu turu zelenog čaja; kao da postoji točno pravilo, trenutak kada se to radi. Krajičkom oka uputila mi je znakoviti smiješak, kao: i ona zna kakav je Vereš i koliko je duga njegova priča.

– Budimpešta je bila ispunjenje svih mojih želja, u trenutku kada mi nije bilo ni do kakvih želja. Htio sam samo nestati u ovom gradu, a opet NE-UMRIJETI! Neprestano sam kružio oko Oktogona, zavlačio se u uvijek mračnu Dohány ulicu, beskonačno hodao uz Dunav, gore-dolje. Kružio sam danima po gradu, bez ikakvog utočišta. U početku sam spavao u ateljeu jednog slikara iz Sente, Zoltán se zvao; dali su mu potkrovlje neke napuštene tvornice elektromotora. Sve je bilo razbijeno unutra, propuh me izluđivao, samoća još više, jer Zoltán ustvari nije radio ništa, bio je konceptualist – kako mi je objašnjavao – a koncept mu se svodio na apstinenciju od stvaranja, od ostavljanja bilo kakvog traga o sebi. Meni je bilo bitno da ne navodi nikoga na moj trag, tako da smo se lako sporazumjeli. No, njemu je svaka riječ bila problematična, sve je to bilo stvaranje, je li, a odlazak na WC da ne spominjemo!

Ipak i ja sam u nekoliko navrata morao dati svoje podatke; koncentrirao sam se na mađarski izgovor svoga prezimena:

– Vörös?

– Vörös!

– Magyar vagy szerb?

– Magyar!

Budimpešta je bila moja luka. Zadah češnjaka i mljevene crvene paprike, neopisiva buka prometnih ulica s nijemim ljudima po trotoarima. Gegao sam se pustim uličicama, njuškao oko jazbina iz kojih su izbijale alkoholne pare i zapasi toplog ljudskog mesa. Mutna, obojena stakla skrivala su otužne podrume i vibrirala od cvileža mađarskih ciganskih pjesama i žamora odurnih muških basova. Vino je bilo preslatko, izazivalo je mučninu, jednako kao umobolna šminka uličnih koketa i poleguša. Ne, ne možeš, dragi moj – sto puta mi je pijano rimovao za šankom, moj premladi, pokojni prijatelj Daca – ne možeš nestati među njihovim nogama, čak ni uz obilnu podršku margarina RAMA…

Ja sam ipak imao sreće, jedne večeri zabio sam se u Anikó, djevojku crvene kose i bijele kože… Zvao sam je Anikó, po omiljenom siru iz djetinjstva, bila je to neka vrsta sočnog, a opet pod zubima gumenog škripavca. Sir je bio bijel do bola, baš kao moja prijateljica, gumena Anikó. Bila je pravo otjelovljenje muške fantazije: porculanski anđelčić koju je svatko od nas, po poprilično niskoj cijeni, mogao draškati i cupkati u krilu… Ali prije svega, bila je poput gume, neranjiva, nedodirljiva; nezainteresirana za život do te mjere da sam je morao slijediti u tome. Privlačio me život bez pravog tjelesnog užitka, čisto nijemo zajedništvo otupjelih egzistencija.

 

5.

Te večeri – kad mi je otvorila vrata jednog zaista skrajnutog sobička u njezinom stanu, namjestila krevet, i na brzinu, u letu, pokupila svu paučinu koja joj je bila nadohvat ruke – objasnila mi je odmah da ćemo se nas dvoje i dalje viđati samo u gradu; stan u koji me dovela „carstvo“ je – naglasila je to s ironijom – njezine mlađe braće, Árpáda i Géze, odnosno, zaboravi ta imena, sjećam se kako se smrknula u tom trenutku, i zovi ih samo: Hartmann i Conen. Uostalom, oni su te već „snimili“ i uskoro će se oglasiti.

Tako je i bilo, ujutro sam na podu našao papir sa starinskim pečatom: Hartmann és Conen Rt. Na papiru je, na prilično lošem mađarskom, pisalo niz budalaština, nešto tipa kućnog reda, a između ostalog, ponovno je istaknuto da se dva brata imaju oslovljavati isključivo s Hartmann i Conen, nikako drugačije i nikako ne nekakvim primitivnim mađarskim imenima! Sjećam se da mi je taj dan u glavi neprestano zujalo od glagola kojim su braća „uljudno“ repetirala svoje djetinje zapovijedi: méltóztassék, méltóztassék, méltóztassék…[5]

Malo sam prošetao po kvartu. Ulicu-dvije, i već sam se našao na golemom gradilištu; očigledno je ovaj kvart prastarih najamnih zgrada – bérhdzák – napokon zauzela građevinska mafija. I naša zgrada već čeka red na rušenje. Stajao sam ponovno pred njom i odmjeravao je. No, prvo treba pasti nečija krv, mozgao sam, tražeći uzbuđenja.

Uostalom, što sam ja o svemu tome znao. Kraj mene su prošištale dvije crne glave: Szia Vörös, Zdravo Vereš, ostao je tek odjek pozdrava za njima. Zdravo, Vereš!? – iznenadio me jedan od klinaca, gdje su naučili naš pozdrav?

Pošao sam za njima. Zgrada je vonjala po mačjoj mokraći; velika drvena vrata ležala su izvaljena kraj stubišta u smeću. Zidovi su bili ispisani ugljenom. Ako postoji nikotinska boja, bila je posvud. Sve se gušilo u toj popušenoj boji. Nastavio sam potragu za H&C, sve u nadi da će me odvesti do nekog štednjaka i džezvice pune zlatne, crne tekućine. Dajem kran za kavu! – vikao sam po stubištu. Kran za kavu!

I zaista, dvije crne glave pojavile su se iznad mene, kat iznad. Samo nas prati, Vereš, gyere ide[6] – dođi ovamo, doviknuo je jedan na mađarskom. Samo za nama – doviknuo mi je drugi na hrvatskom, kao da želi potvrdu da ću se odazvati. Išao sam za njima, prateći bat njihovih koraka; oni se, međutim, nisu zaustavili sve do potkrovlja.

Kad sam se našao gore, u još većem mraku, svi šumovi su zamrli. Hartmann, Conen, vikao sam i glas mi se u izobličenim modulacijama širio potkrovljem. Umjesto dječačkih glasova, začuo sam nešto kao zapeti, sputani lepet krila. A onda mi je do kostiju prodro stravičan ptičji krik. Stao sam kao skamenjen. A onda sam se ja proderao: Árpád, Géza, ma šta vi radite tamo gore!? Gdje ste vas dvojica!? – bio sam stvarno bijesan. Vikao sam im svašta, da ću im razbiti glave.

Začuo sam smijeh. Ajde, Vereš, dođi, šta se bojiš – reče jedan, opet na hrvatskom. Vidio sam mu siluetu u škrtoj svjetlosti koja se probijala kroz krovnu konstrukciju. Došao si u pravi čas, Vereš – začu se glas drugog – možda ti znaš nešto što mi ne znamo…

Napokon sam došao do njih. Nisu se ni osvrnuli, bili su previše zaokupljeni. Čučali su oko nekog stvorenja koje je sklupčano ležalo na podnim daskama i odmah mi je bilo jasno da je samo taj stvor mogao proizvesti onakav stravičan krik. – Tu su, u zraku – nastavi jedan podsmješljivo, a opet kao da govori sam sa sobom – tu su, u zraku meke i ljepljive žene, ljepše i bolje od tvoje proklete Anikó, Vereš, Vereš!!! – Nemam ja ništa s Anikó! Ti… – već sam ga htio klepiti, kad ugledah napokon tu pticu, sapetu, krvavu pticu. – Pitao sam ih što im je to. – Pa sova, zar ne vidiš!? – rekli su u glas. Bili su očito ponosni zbog toga što mi je mogu pokazati. – To je vaša sova? – pitao sam ih, a mali kreteni su se samo smijali. Naša, naša, ali crknut će Vereš, uradi nešto, nemamo hrane za nju!

Pogledao sam sovu malo bolje. Netko joj je izvadio oči. Samo svježe meso – rekao sam bez razmišljanja. Bio sam tako zabezeknut, da sam izgubio kontrolu nad situacijom. Onda me jedan od njih dvojice udario šipkom po glavi, pa sam izgubio i svijest.

 

6.

Izašli smo na cigaretu. U Aranysárkányu se nije smjelo pušiti. Vereš je zbijao nekakve šale na svoj račun, ali ja sam sve slušao na pola uha. Vani je bilo bučno i živo. Već je bila večer, farovi automobila premrežili su svojim svjetlosnim snopovima gradske ulice. Ženske bunde ostavljale su oblačiće parfema za sobom; udisao sam ih rastreseno skupa s dimom jeftine Verešove cigarete.

Unutra nas je već čekala nova tura čaja. Okrenuo sam se zaljubljeno prema našoj Kineskinji, ali u mene je samo tupo zurio jedan od besposlenih kuhara iza pulta.

– Probudio sam se sljedećeg jutra, u nekoj drugoj sobi, uskoj i mračnoj, vezan za krevet, s neizdrživim bolom u glavi i nogama. Jedna noga bila mi je u krvi; bol nije bila jaka, ali je peckalo. H&C ušli su brzo i razdragano, školske torbe bacili su daleko u kut. – Hoće, sova hoće tvoje meso! Spasio si nas!!!

Vjerojatno sam im na to nešto opsovao, ne znam što sam drugo mogao. Ej, oni su odrezali dio moga nožnog lista i dali ga sovi!!! Bez brige Vereš, opusti se, imamo mi kemije za tebe, ništa te neće boljeti ni idući put! Moramo te održavati, svježeg i zdravog!

A tako je i bilo, uspavljivali su me jastukom koji je bio natopljen nekom gadnom kemijom – uvijek mi se činilo: sad da će me ugušiti. Bio sam vezan i nemoćan. Budio sam se u stravičnim bolovima, ako se uopće može nazvati buđenjem to bunovno stanje u kojem mi je bauljala svijest. Neprestano mi se vraćala jedna klavirska tema, u sto pokušaja, kao da je netko dijete vježbalo Bartókove Mikorokozmose, ili naprosto sviralo dječju: Boci, boci, tarka, se füle, se farka… Ti su se zvukovi sudarali, kao da se u isti mah stotinu mačaka bacalo na klavir, osjećao sam kako vonjaju, na kraju krajeva, mora da su kružile tu, oko moje lešine, očekujući svoj komad, trenutak Hartmannove ili Conenove milosti, nepažnje; glavinjao sam ponovno kelebijskim pijeskom, po mrtvim vinogradima, u mrzlom mraku, nitko mi nije mogao pomoći, nikakvo zakopano vino ili rakija za zaruke, a ipak sam rio, bijesno i bjesomučno rio po tom pijesku, no, sve na što sam nailazio bili su samo odvratni kukci, rovci, ali oni su bili mamac za somove i kečige, a ne za mene; oko mene bili su Kinezi – vi jedete rovce!!! – vikao sam im iz kreveta – vi ih sigurno jedete, i pržene, i kuhane, sigurno jedete, jedete ih onim vašim štapićima – vikao sam iz kreveta.

Ne znam ni sam koliko sam dugo ležao u toj sobi, ali Kinezi su, vjerujem, već dugo bili tamo. Kad su prvi put ušli, nisu se uopće obazirali na mene, tko zna što su im napričali Hartmann i Conen, njihova deka kojom su me pokrili sigurno je već dobrano bazdila, natopljena gnojem iz mojih rana. Kinezi su se izgleda na svašta već navikli. Netko im je vjerojatno prodao ili unajmio stan, jer, toliko sam ipak znao: ovo nije bio dio Anikinog stana. Ta dva tvrdoglava zlikovca skrila su me ovdje jer je do tada taj stan bio napušten, ali sada s pojavom Kineza, H&C su iščezli.

Kad sam shvatio da sam ostavljen na milost i nemilost Kinezima, moj užas dostigao je vrhunac. Čuo sam ih kako otvaraju svoje goleme kofere i vade sjajna sječiva. Zmijske oči su im poput vatrenih iskrica pulsirale u mraku. Znao sam da komadićima ljudskog mesa začinjaju svoju bljutavu rižu, znao sam da njihove prćaste žute pse hrane ljudskim kostima, i znao sam da onda i pseta idu pod nož…

– Dobra večer, jó estét kívánok, Vörös úr[7] – prekine nas i priđe stolu jedan zaista vrlo maleni Kinez, savršeno odjeven, s uljudnim gestama. – Jó barátja?[8] – okrene se prema meni.

– Da, prijatelj iz Subotice – slaže Vereš, ne znam zašto.

– Drago mi je – pruži mi ruku Kinez. – Govorite mađarski?

– Pomalo – rekoh.

– Da, svi mi govorimo tek pomalo – reče ozbiljno Kinez. – Morali bismo se više potruditi. Ipak je sada ovo naša domovina. Ali vaš prijatelj Vereš je među najboljima. Drago mi je da smo ga baš mi izvadili iz škripca i dali mu posao. Mi Kinezi radimo za dva Mađara, ali znate – reče Kinez sa širokim osmijehom – Vereš radi za dva Kineza! To znači: 2+2=4! Zar ne?

– Tako je! – potvrdili smo u glas. Kinez nas je još jednom zadovoljno osmotrio, a onda se uhvati ruba svoga šešira.

– Ugodnu večer vam želim! – reče, a zatim hitro podigne poklopac čajnika – Nemate više čaja!? – s krajnjim će zaprepaštenjem. Slijedila je eksplozija nerazumljivih glasova namijenjenih posluzi, zatim se još jednom okrene prema nama, blago se nakloni i izađe bez riječi.

Čaj je odmah stigao. Popili smo ga u tišini; i tako je sada već sve bilo jasno.

 

 

BILJEŠKE

[1] Dobar dan… Izvolite… Ovo je jako fino, i ovo, i ovo, kako da ne… dakako… Dobar tek.

[2] Pada snijeg i snježi, a Winnie Pooh se smrzava…

[3] Krmačo moja, krmačo… jadna moja krmačo, zaklali su te sada, zaklali…

[4] Crna rupa i Zabranjeno Á (skraćeno od Tilos az Átjárás [Zabranjen prijelaz] – fora iz mađarskog prijevoda Winniea Pooha)

[5] Udostojite se.

[6] Dođi ovamo.

[7] Dobra večer gospodine Vereš.

[8] Vaš prijatelj?