Makovo zrno | Neven Ušumović
GYÁR
Djevojka je hodala po gredi oronulog krovišta. Njezina silueta na vrhu krovne konstrukcije, u sumrak, upadala je u oči; na Đaru odavno nije bilo života i ovakav prizor pružale su do sada samo zalutale, osamljene rode, koje su iz dosade širile svoja krila i lepetale. Ali kosa koju je mrsio vjetar, veličina i vitkost siluete, sve je govorilo, nije riječ o ptici, ta djevojka pripremala se za skok, ona širi ruke. Je li bilo ikoga u blizini da makar vikne u znak upozorenja? Kome?
* * *
Pustio ju je da hoda ispred njega, gledajući podrugljivo u njezina vitka, krhka leđa. A opet, s kakvom prodornošću napreduje! Očito se nada da će je on odvesti do nekog toplog, skrovitog mjesta. U njezinim pokretima, nehotičnim odbljescima unutarnje uznemirenosti koje joj je lovio u zjenicama kad bi se okrenula, nalazio je žudnju za dodirom, zagrljajem. To potpuno nezasluženo povjerenje vjerojatno je zadobio svojom hladnoćom – i taktičnom ljubaznošću, kojom je davao naslutiti kako sve ipak nije izrežirao samo za trenutak u kojem će napokon posegnuti rukom pod njezinu suknju.
* * *
Hodali su već sigurno jedan sat preko zaleđenih oranica i jedino društvo bili su im golemi tornjevi dalekovoda i oblaci vrana koji su na mahove prekrivali sve sivlje nebo. Sumrak je već izbrisao obzore, ali Tibor je uporno tražio od Sonje da ne idu čak ni po poljskim putovima. Umjesto da od Buvljaka krenu preko Kera, ili makar uz Kersko groblje, gazili su po njivama. Sada mu se činilo da se Sonja poput nekog pramena magle htjela obaviti oko njega, približiti se i ugrijati o njegovo tijelo, ne bi li razbila monotoniju njegovog govora, tog ispraznog pametovanja, nacerio se sada samom sebi, samoprezirno. Otkako se našao ovdje, svaki dan, godinama, oživljavao je detalje njihovog večernjeg dolaska na Đar, ali nije trpio sjećanje na svoju govoranciju, na mudrosti koje je tada, narcisoidni mladac, s uživanjem prosipao.
* * *
Povjerila mu se, prilikom jedne njihove uzaludne šetnje uz obalu Palićkog jezera. Sprijateljila se s tri malo starija mladića; srednja škola već je bila iza njih i besposleno su lutali gradom. Rado su ulazili u dvorište gimnazije, tražeći nove sudrugove za svoje sitne nepodopštine. Zatekli su je jednog prijepodneva kako puši i giba se u ritmu glazbe koju je pjevušila sebi u bradu. Pozvali su je da ide s njima u Mađarsku, kroz Kelebijsku šumu. Oni znaju siguran prolaz, kupit će sir i vino prijeko, vratiti se u šumu, zapaliti vatru i pjevati dok im ne dosadi. Pošli su s dva motocikla, njezin vozač zvao se Marko, ostaloj dvojici nije zapamtila imena. Ušli su duboku u šumu, pješčani putovi opirali su se kotačima, oblaci prašine signalizirali su njihov prolazak. Bili su bijesni ti mladići, ništa oni nisu znali, samo su vozili kao da za njih ne postoje nikakve prepreke u toj divljini.
U jednom oblaku prašine čekao ih je džip s mađarskom policijom. Mladići su glumili da ne znaju ni riječi mađarskog, Mađari su ih obasipali srpskim psovkama. Koliko je Sonja razumjela mađarski, netko od policajaca rekao je da ih sve čeka specijalan tretman. Vozili su ih dugo kroz šumu dok nisu izbili na jednu pustaru. Vozili su ravno preko nje kao da cesta ne postoji. Na jednom mjestu, naočigled golemog neba koje ih je jedino okruživalo poput beskonačno razvučene kupole, ušli su u rov i dalje u labirint podrumskih prostorija. U jednom hodniku skinuli su ih do gola i onda rasporedili po sobama, svatko od njih ušao je na jedna vrata. Činilo joj se da je cijeli život bila dolje dok je nisu, samu, predali srpskoj graničnoj policiji. Nikome dosada nije rekla ni riječi o tome.
* * *
Sada kad godinama imam samo svoju savjest za društvo, jasno vidim koliko sam ušao u tu priču žudeći za onim neispričanim, žudeći za nastavkom. Vukao sam je u beskonačne šetnje na rubove grada, tražeći i sam onaj granični trenutak kada će nas sablasti okružiti i razodjenuti. Glumio sam njihovog šamana, zavodio je, terapijski joj obećavajući nježnu iscjeljujuću reprizu graničnog čina. I napokon, jednog mi je podneva na um pao Đar, odavno napuštena ciglana kraj Kerskog groblja, na samom rubu grada: u svojim napuštenim iskopinama i ruševinama Đar se otvarao prema njivama, tu su već samo Romi lutali u potrazi za komadima starog željeza i odbačenim kućanskim strojevima. Na mađarskom đar je označavao tvornicu (gyár) i nije bilo nikoga tko bi se više sjećao čemu je služio taj zamršeni splet humaka, iskopina, podzemnih dvorana i napuštenih skladišta. A milijuni i milijuni cigala proizvedeni su tamo, parni stroj brektao je početkom XX. stoljeća svoju himnu gradskoj industriji u zamahu.
* * *
Odlučio je s njom se poigrati skrivača. Sustigao ju je, nježno obgrlio i s osmijehom preuzeo vodstvo. Osjećao je da je dobio još nekoliko bodova. Namjerno je pojačao tempo i pohrlio u golemu udubinu. Na Đar su kao djeca dolazili sa sanjkama; dobivao je na ubrzanju, nedostajao je samo trenutak nepažnje da se pretvori u grudu snijega iz crtanih filmova. Sonja se smijala. Dočekao se dolje na noge i okrenuo se izazovno prema njoj. Iako je njeno oduševljenje raslo, oprez je i dalje bio jači, spuštala se polako, pogledavajući prema njemu. Dobro se sjeća tog trenutka, u njega su provalili sumnja, osjećaj odgovornosti, pa čak i samilost i pokajanje. Previše nježnih emocija za njegov ukus. Shrvanost nije trajala dugo, stresao je to klupko dvojbi sa sebe i zakoračio naprijed, ne obazirući se. Opajala ga je vlastita samouvjerenost, zapravo činjenica da zna Sonjinu slabu točku. Znao je njezinu priču i, misleći kako vlada njome, varirao ju je u beskonačnost iz čiste fasciniranosti. Najednom, našao se na gredama krovne konstrukcije jednog od najvećih skladišta. Skočio je, nije bilo ničega ispod, tek nepregledni prostor koji je još dugo odzvanjao od njegova skoka. Čuo je Sonjin uplašeni glas kako ga doziva.
* * *
I ipak, odakle joj tolika hrabrost? Skočila je s krovne grede s osmijehom; ruke su joj postale krila: bila je samo moja, moja žar-ptica. Prvi put, tek sada, zaista me osvojila svojim pogledom i poželio sam je odvesti na sigurno, daleko od svojih mentalnih pustopoljina. Njezin osmijeh pretvorio se u grimasu užasa: tlo se urušilo pod njom i ona je nestala povlačeći sa sobom gomilu krhotina. Brzo sam se približio otvoru i uskočio u tvorničku podzemnu dvoranu bez razmišljanja.
* * *
Bio je običan mulac, tinejdžerska njuška, sada mu je to jasno. Uopće nije znao o čemu se radi i što da radi sa Sonjom; veselio se samo svojoj uključenosti u priču. Sonja ga je prevela preko praga koji sam nije nikada prešao. Ona ga ja vidjela daleko ispred nje, a on je bio daleko iza. Potpuni klinac koji je koristio situaciju. Prosto rečeno, masturbirao je nad Sonjom. I što je još gore – masturbirao je mentalno, što znači neutaživo i beskonačno.
* * *
Do sada, godinama boraveći pod zemljom, samo je nekoliko puta doživio da se upale po cijelom svodu raštrkani reflektori, tada bi se svi ukočili od zaslijepljenosti, osjećajući kako gube ne tek svoju samosvijest, nego svoje konkretno tijelo. U tom trenutku poželio bi dodirnuti susjeda, ali samo je, kao i svi, mlatarao rukama po zraku, kao neplivač bačen u duboko more. Svjetla bi, ipak, ubrzo zgasnula, i opet su se, kada bi se oči priviknule, mogli vidjeti zvjezdani odsjaji na stropu, tom kupolastom, nebesko plavom svodu. I ponovno bi se, negdje s kraja ove nepregledne podzemne dvorane, raširila uobičajena tinjajuća zrakasta svjetlost, poput zelenkaste mjesečine koja uporno oponaša sunčev sjaj.
* * *
Po zidovima s kojih se ljuštio ljubičasto-modri malter, i tamnim zastorima iza kojih su se krili prolazi u daljnje prostorije, sjene radnika vodile su svoj život u divovskim razmjerima. Oslobođene skvrčenih tijela svojih izvornika, sjene su se miješale i lebdjele u nečujnom grohotu. Njihova neprestana pokretljivost – njihovo nepredvidljivo urotničko okupljanje na jednom mjestu, a na drugom mjestu njihov groteskni snošaj – dovodila je radnike u stanje ispunjenosti, u stanje potpuno besmislenog samozadovoljstva. Užarenost alata, pa time i prstiju i obraza ljudi koji su njima upravljali, oslobađala se i plamsala na zidovima. I stvarno, blagdanima je rukovodstvo, iz tko zna kojih razloga, mijenjalo tamne zastore i širilo bijele; kao da je u pitanju praznik sjena! I sami stupovi koji su se granali prema svodu dolazili bi do izražaja, bacajući svoje zrakaste sjene, tvoreći na zastorima oaze palmi, koje su već samim svojim uprizorenjem gasile žeđ i oslobađale zadovoljni mrmor u radnika, sladostrasni mrmor koji se širio dvoranom u valovima i ugodno mreškao otupjelu svijest svih onih koji su neutješno ispijali galone vode.
* * *
Trebale su mu godine, kako mu se činilo, da nade nekakvo pravilo, načelo po kojem egzistira uz ovu tvorničku pokretnu traku. Približavao se kao i svi, vrlo polagano, nečemu što su radnici zvali béka, žaba na mađarskom. Već pri prvom spomenu te riječi osjetio je njezinu „istinitost“: smrad truleži, upravo žabokrečine, izbijao iz mračnog čvorišta prema kojemu se polagano kretao.
* * *
Gađenje me polako ispunjavalo do rasprsnuća, vidio sam kolege ispred sebe kako povraćaju. Što je bio naš zadatak ovdje? Gdje je Sonja? Gdje je Sonja!?
Prošla mi je kroz glavu bogohulna misao da je taj mrtvački smrad kome se približavamo, smrad njezinog leša; svi mi ovdje, beskonačno ga opslužujemo i oplakujemo.
Ali, zbilja je sivlja – znao sam to. Ne postoji nikakav smisao koji nas pokreće, raste samo trulež. Sada već, znoj se lijepio za moju kožu poput žablje sluzi, svaka kap bila je poput malene žabe krastače koja mi polako gmiže niz leda da bi nestala u mome anusu. Pokušao sam se ubiti, izaći iz svoje kože, ali samo sam povraćao, kao i svi oko mene.
Tiha užad, kablovi, žice – bili su jedina utjeha. Njihovo neprestano kretanje; letjeli su kablovi nad nama, bešumni i hitri poput noćnih životinja. Njihov splet naznačivao je postojanje dizalica, drugih katova, drugih prostorija. Kada bi se tom sveopćem pogonu oteo zvižduk, osjetili smo kako se ruše sve te žičane zavjese i povlače i nas sa sobom, ali umjesto signala za uzbunu, začuo bi se tup udarac, zaustavljanje, muk i ponovno kretanje, klisko i sigurno. Nastavili smo s našim udaranjem, čađ je ponovno padala na svaki naš pokret. Bez riječi i tupo, gledali smo jedni druge, u mišice, bedra, slušali teški dah naših susjeda dok ne bi čuli isti takav, svoj. Polagano smo umirali.
* * *
I napokon, pred žabom; béka preda mnom. Bio je to, ustvari, samo jedan nakatranjen, razjapljen stroj golemih razmjera. Zadaća nas koji smo, nakon toliko iščekivanja, dospjeli do njega, bio je zalijevati ga strojnim uljem i nekom sluzastom masom, koja je zaista podsjećala na žabokrečinu. Iz otvora, u koji su se spuštale skupine odabranih radnika, izbijala je paklena zelena svjetlost: njezin kristalno čisti sjaj podsjećao me na odraz mjesečine, kada bi led ugušio jezero na Paliću. Nauljeni pogonski klip, dizao se i spuštao savršenom lakoćom, kao da vesla u praznom. Kada bi stroj radio punom parom, dva golema kotača, čiji je promjer možda mjerio i deset metara, namatala su i razmatala u glavčinama dva debela čelična užeta. Obično bi to bilo kada bi se platforma s grupom radnika spuštala u grotlo stroja.
* * *
I napokon, pred Sonjom, Sonja preda mnom na čelu jedne skupine radnika. Iz njenih očiju izbijalo je melankolično ludilo, pomirenje.
Opraštaš mi? – izrekao sam konačno rečenicu za koju sam živio.
Kimnula je u znak odobravanja i pružila mi ruku. Popeo sam se s njom na platformu i žaba nas je ubrzo progutala.
* * *
Vani, sustigao sam je, nježno obgrlio i s osmijehom preuzeo vodstvo. Padao je gusti, meki snijeg. Odlučio sam je odvesti svojoj kući. U mojoj radnoj sobi nalazi se crepana peć, ugljen već u njoj, samo ga treba zapaliti. Prvo ću joj pokazati svoju kućnu biblioteku: Rilkea, Kafku i Bertolta Brechta na njemačkom, to sigurno nije vidjela. A onda će mi možda dopustiti da je zagrlim i poljubim, pa možda i prespava kod mene.
