Makovo zrno | Neven Ušumović

29. NOVEMBAR

 

Gospođa Esztera već je odavno prešla pedesetu i prestala brojati svoje godine kada su na njena vrata pozvonila dva čuvara reda. Tako je barem ona nazvala ta dva prilično neotesana mladića, koja su joj bez ikakvog uvoda uručila papir na kojem je pisalo da je očekuje saslušanje u subotičkoj sinagogi, 29. novembra 1949. godine, u 8 sati navečer. Iznenadio ju je takav večernji poziv, svašta je već doživjela od ove vlasti, ali pozvati staru ženu – koja je u to vrijeme već kunjala u svojim perinama – na razgovor, u tako kasne sate, bio je stvarno beozobrazluk. Prekrstila se i zahvalila na pozivu.

Najčudnije u svemu tome bilo je mjesto sastanka. Sinagoga je već dvije godine bila zatvorena za građanstvo. Ono malo Židova, koliko ih je nakon deportacije 6.000 subotičkih građana u Auschwitz, ostalo u gradu, uglavnom je promijenilo nacionalnost, ako im već jugoslavenski komunisti nisu presudili, ubili ih ili prognali kao ostatke buržoazije. Gospođa Esztera oduvijek se osjećala kao Mađarica, usprkos svojim židovskim korijenima. Ali odgojena je kao Mađarica i taj je svoj identitet branila sa strašću na kojoj su joj zavidjeli i mnogi subotički Mađari.

I datum joj je bio čudan, bio je to jedan od najvećih jugoslavenskih praznika, Dan Republike. Na taj dan nije se radilo i već je gomila poduzeća bila nazvana po njemu: 29. novembar bio je poput 1. maja ili 8. marta, dan posvećenja nove države i radnog naroda Jugoslavije. Gospođa Esztera u svakom slučaju nije bila dio tog naroda i možda je to odredilo datum, pomislila je.

 

* * *

Obukla je te večeri svoj najljepši kostim i krenula prema centru. Pješice, trebalo joj je barem dvadeset minuta, pet minuta više od njezine uobičajene, svakodnevne šetnje. Gugutke, skrivene u visokim krošnjama gelegunja, pratile su svojim pjevom svaki njezin korak. Učinilo joj se kao da se opraštaju od nje, ali nije se predala tom raspoloženju. Naučila je već živjeti s melankolijom; osjećaj prolaznosti bio je njezin temeljni osjećaj, dubok i jasan. Grad je bio potpuno pust, vjerojatno se negdje slavilo, ali ne u ovom kvartu. Bilo je kao za vrijeme policijskog sata, točnije: kao da su uklonili sve svjedoke njezina prolaska.

Kraj sinagoge već su bila parkirana dva automobila, mala skupina ljudi šutljivo se okrenula prema njoj kada im se pojavila na vidiku. Pomislila je kako je sada svi promatraju kroz čipkastu, srcoliku secesijsku ogradu; tako uokvirena, mogla je svakome predstavljati uspomenu na staru ljubav i imati počasno mjesto u njihovom spomenaru. Čudna predstava!

Vjerojatno je ta misao bila razlog zašto im je samouvjereno pružila ruku i pozdravila s dobra večer, drugovi. Nije dobila odgovor, samo niz smušenih pokreta, po automatizmu, ispruženu ruku. Vrata sinagoge bila su otvorena i, prije nego što su ušli u mrak, jedan od vozača pritjerao je automobil do samog ulaza i ostavio ga upaljenog, s farovima koji su djelomično osvjetljavali unutarnjost svetišta.

Nikada nije bila u sinagogi i ovo škrto osvijetljene učinilo je da se osjeća kao u nekom potonulom, izmaštanom svijetu. Kao da su je gurnuli na dno jezera, stilizirano raslinje u plavičastim i zelenkastim bojama nadiralo je sa svih strana u prijetećoj ornamentalnosti. Teško je disala, a oči joj se nikako nisu mogle naviknuti na svjetlosne topove.

Začula je glas kraj sebe.

– Kako to da vi niste bili u koncentracijskom logoru?

– Je li to sav moj grijeh? – odgovorila je nervozno.

– Ovdje mi ispitujemo.

– Ja sam Mađarica, nisam Židovka.

Smijeh.

– Znamo mi dobro tko ste vi. Pozvani ste ovdje kao posljednja zakonita nasljednica firme Hartmann és Conen Rt., najveće firme za preradu mesa u široj okolini, firme u kojoj je većinski kapital bio židovski.

– Otkako se rat završio živim u jednoj sobi, s dvije bunjevačke obitelji, koje su također protjerane sa svojih posjeda. Nemam gotovo ništa, sve ste nam uzeli. Što još želite od mene!? Sve ste nam uzeli!

Nitko joj nije odgovorio. Čula je samo neko meškoljenje, izgleda da su njezini isljednici mijenjali pozicije. Onda je, međutim, negdje iz mraka odjeknuo glas, kao da se rabin digao iz mrtvih. Ostavili su je na svjetlu kao Mesiju, gledala je u mrak sinagoge i začuđeno slušala kako je taj komunistički rabin moli za uslugu.

– Drugarice Esztera, mi možda tražimo previše od Vas, moguće je da nam i ne želite izaći u susret, iako sama činjenica Vašeg odaziva govori da želite suradnju, da ste razumno i odgovorno biće. Usluga koju molimo, konkretnije, zahtijevamo, traži veliko odricanje, u prvi mah možda nerazumljivo, ili samovoljno, ili pretjerano rigorozno, ali vjerujte da iza toga stoje široke mase neposrednih proizvođača, naš radni narod u Subotici. Bilo bi nemarksistički i naivno, štoviše brzopleto, fetišizirati ili mistificirati kontekst iz kojeg se rađa ta naša molba, ta naša potreba, ali ako se ne može govoriti o objektivnoj nužnosti, može, ipak, o zakonima društvenog razvoja na koje je proleterijatu ukazao Marx; ti zakoni daju nam snagu da istrajemo u zaštiti socijalističke svojine od lopova i pljačkaša narodne imovine, od svih štetočina i nenarodnih elemenata. Sada kada je eskploatacija u našoj zemlji ugušena, vrijeme je za suptilnije odluke, i mi smo, budimo samokritični, prošli kroz fazu stravičnog otuđenja od društva, takoreći, bila je to kao neka dječja faza autofetišizacije, ako me razumijete, skoro da smo i mi počeli balzamirati naše narodne heroje i rukovodioce kao Staljin Lenjina, a sve to dovelo je do stanovite moralne hipokrizije među našim rukovodiocima, kao da se tražila neka ersatz-religija za narodne mase, iako je proces razotuđivanja već, usporedo, na nekom drugom, slabo vidljivom kolosijeku, je li, započeo. Ovo vrijeme, rekoh, traži suptilnije metode koje bi dovele do praktične izgradnje socijalističkog društva, a ta izgradnja mora proći kroz svakog pojedinca, mora se pounutriti, moraju se individualizirati socijalistički moralni principi. Postoje među nama rigorozni aktivisti, znate, oni koji se žderu zbog svakog beznačajnog propusta, znate, oni koji vječito preispituju svoju valjanost, ili podobnost, ili spremnost, kao da su moralni principi usađeni u nas, i kao da ne ovise od konkretnih okolnosti. Znamo, drugarice Esztera, da ste Vi jedna savjesna osoba, osoba svjesna patnje koju je Vaš narod prošao zbog egoizma pojedinaca, kapitalista kao što su bili Hartmann i Conen, znamo ujedno da Vas naša molba dovodi do stanovitog konflikta između obiteljskih dužnosti i dužnosti prema domovini, ali potrebno je sve podvesti pod jedan općenitiji moralni princip i stvar je riješena. Potpišite papir kojim se odričete prava na imovinu firme Hartmann és Conen Rt., kao jedina preostala nasljednica, i napustite konačno našu zemlju u roku od mjesec dana i mi ćemo Vam biti zahvalni. Vaš opstanak u našoj sredini predstavlja prepreku razvoju našeg socijalističkog društva, prepreku razvoju mesne industrije u našem gradu, i mi ćemo morati povući drastičnije mjere, ukoliko ovaj naš razgovor ne završi pozitivnim ishodom.

Esztera je zanijemila pred dužinom ovakve argumentacije. Trebalo je sabrati posljednje ostatke dostojanstva medu ovim banditima.

– Ali kamo da idem, možete li mi savjetovati?

Umjesto odgovora, jedan od njih, s beretkom i naočalama, istupio je pred nju s papirom i penkalom. Sjeli su u prvu od klupa koju im je nudila sinagoga. Iznad svog mjesta za potpis, Esztera je u polumraku mogla pročitati samo frazu koju je već čula: razvoj mesne industrije u našem gradu. Uspravila se i osvrnula prema publici, nejasnim siluetama koje su se rastakale u svjetlu farova:

– Ako je za meso, onda može – rekla je, potpisujući se, glasno i ironično. – Nisam ga vidjela godinama.

Ustala je i poklonila se. Njezin potpis dobio je gromoglasan aplauz od koga je sinagoga ječala još dugo nakon što su svi akteri ove pogodbe napustili scenu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.