Makovo zrno | Neven Ušumović

OTAC I SIN

 

1.

Spustio je bicikl u jarak i krenuo poljskim putem pješice. Ali samo do usamljenog stabla topole koja se veličanstveno izdizala medu kukuruzima, nekoliko koraka od obrađenog zemljišta. Bilo mu je dosadno. Satima je vozio bicikl poljskim putovima, iz dana u dan, ne bi li istisnuo zagrebačke slike iz sjećanja. Dvije godine stratio je na Trešnjevačkoj tržnici prodajući balonere za Kineze. Tri godine studija prava rastegao je na pet, sve dok nije odustao.

Vratio se kod svoga dide. Njegova kuća nalazila se u blizini bolnice, na rubu naselja; dvorište, avlija, gledalo je prema njivama i prvim salašima. Teška i glomazna kapija otvarala se uz priličan napor; nekada je dida izlazio sa svojim tandrkavim traktorom i prikolicom na cestu koja je šleperima sve češće služila kao neka vrst obilaznice. Dragan je sada tu istu kapiju trebao odškrinuti samo toliko da izađe sa svojim biciklom; nije ju ni zatvarao. Za njim su lajala tri crna jazavčara; dida je već drugu godinu provodio ležeći u krevetu i buljeći u televizor. Avlija je zarasla u korov; uz korov raslo je još samo gnojište, na koje se bacalo sve i svašta, tako da ga se više nije moglo ni prodati sve rjeđim, tzv. aktivnim zemljoradnicima. Sa zemljom je bilo kao s crkvom: svi su bili vjernici, ali ne baš aktivni – crkve su, osim za velikih blagdana, zjapile prazne; jednako tako velik dio žitelja Subotice i okolice smatrao se zemljoradnicima, ali je već rijetko tko obrađivao zemlju. Vrijednost joj je pala na minimum, obrađivanje je bilo preskupo i prenaporno; mladi su radije nalazili neki sitni posao u gradu, ili, naprosto, nisu radili ništa. Dragan je u svakom slučaju spadao među ove posljednje.

Znoj mu je natopio majicu s izblijedjelim banom Jelačićem na prsima. Hladnoća i mrak kuhinje djelovali su na njega ošamućujuće, skoro je promašio stolac i pao didi u krevet. Ovaj to nije ni primijetio, bio je hipnotiziran jednom jedinom zvijezdom koja je titrala u mraku: televizorom. Dida je ležao u kujni i šutio po cijele dane, tek bi u Draganovoj nazočnosti progovorio, ali bi i tada divanio nešto svoje. Televizor je stajao na šporetu; antena je hvatala samo prvi i drugi kanal srpske televizije i didin govor sve je više podsjećao na govor srpskih spikera iz offa. Njegov bunjevački govor kopnio je zajedno s njegovim nacionalnim identitetom. Najviše je volio emisije o povijesti srpskog naroda i manastirima.

Ta naša avlija, jedino još šta mi priostalo, ne dam indžilirima! Pere je sad posto Rvat, cigurno se namiračio, di ne bi. Zna on šta je dobro đubre, samo bi od ovog našeg đubreta zaradio toliko iljadarki da bi i’ džakom kući nosio. Ajak! Ne dam Rvatima. Samo bi od cigalja po avliji mogo podignit kuću. Ne šupu, već kuću! Bio sam ja kod njegovog bać sto puta, sve blatnjavo, šor, ambetuš, kujna, avlija, samo gacaš po blatu, ne znaš di ćeš s cipelama. Dosta sam ja u životu štetovo, ne triba mi to! Prija si mi mogo zamazat oči, Pere, sad ja imam druge očale. Ne dam avliju zabadavad. Možeš ti s tvojim zagrebačkim škulama otrt gujcu!

Dragan se polako izvukao iz kujne, iako je na programu upravo bila snimka večitog derbija Zvezda – Partizan. Bojao se da ne postane Pere, dida bi još mogao zafrljočiti nešto na njega, ne bi bilo prvi put. Psi – vaške – skakutali su oko njega. Jedan je šepao, drugi je bio slijep, trećem su neki klinci odsjekli rep. Bacio im je kožicu od slanine veličine dlana.

 

2.

Nije mogao naći fotografiju iz šestog razreda na kojoj je bila njegova školska simpatija Slađana. Preturao je po kući, vadio komplete Cronina, Marxa i Engelsa, pregledao sve kutke čak i u gostinjskoj sobi, ali ništa. Sjetio se onda da ju je vjerojatno prošle godine bacio na đubrište, dobro se sjeća kako je na poleđini pisalo Dragan Buljovčić + Slađana Antunović. Prošle godine svaka uspomena na školske dane u njemu je izazivala gnušanje. Ovog ljeta preplavio ga je val nostalgije. Tako se tog jutra našao s lopatom na đubrištu.

Vaške su se jako obradovale što imaju društvo, po cijele dane provodile su tamo, njuškale i lajale na bicikle čija se škripa mogla čuti kroz visoku ogradu od niza letava. Iako je s prekopavanjem počeo prilično rano, smrad je bio nepodnošljiv; svaki pokret lopate oslobađao je nove zagušljive zapahe. Muhe su u oblacima letjele oko njega u svim bojama: smaragdno zelene, rubinsko crvene i boje ametista… Lijepile su se za njegov znoj, parile se u njegovoj dugoj kosi. Dida je, dok nije pao u krevet, držao svinje i osnovni sloj đubrišta još je činila slama koja je trulila u njihovim fekalijama. Svinje su rasprodane, muhe su ostale.

Pažnju mu je privukla golema kost, koju začudo vaške još nisu oglodale do kraja. Netko im je to izgleda bacio preko ograde, ali je meso po svemu sudeći bilo toliko žilavo da je čak i gladnim kerama presjelo glodanje. Osjetio je strah kada je kost uzeo u ruke, vaške su počele lajati i skakati oko njega, kao da je prvi put vide. Butna kost, kost čovjeka? Sigurno. Nije mu trebao atlas anatomije da bi to ustvrdio. Onda je, međutim, ugledao drugu kost zbog koje je odlučio da će se istog dana upisati u gradsku knjižnicu i posuditi anatomski atlas. Bila je poput golemog, skamenjenog leptira, kojemu su pseće kandže izrezbarile filigranske šare. A onda je vidio lubanju, i lopatom udario o kralješnicu.

Naravno, didi nije rekao ništa. Nekada se u avliji kuhala rakija; razni kazani bili su pobacani i zgurani u kut garaže zajedno s dijelovima traktora. Nekoliko dana za redom palio je vatru i iskuhavao kosti, sve dok nisu postale porculanski bijele. U svojoj sobi kostur je neuspješno sastavljao gotovo mjesec dana. Izgledalo je kao da su u pitanju bila dva čovjeka, iako je imao samo jednu lubanju koju je gurnuo na stranu jer mu je ona bila najlakše uklopljiv dio. Kosti je spajao žicom, isprobavao različite kombinacije. Kada bi te instalacije podizao, kosti bi se zaljuljale i zaplesale zrakom. Njegova imaginacija bila je sve poletnija: mogao je vidjeti novo biće, kržljavi ostatak čovjeka, kraj evolucije, proizvod regresije.

Kada ga je sve to zamorilo i kada je napokon odustao od svoga nauma da sastavi skelet kakav su u gimnaziji imali u kabinetu biologije, pregledao je lubanju. Do tada ga je zanimala samo njezina porculanska boja, kost kao kreda, a sada je jasno primijetio udubljenja i naprsline u području tjemena. Vratio mu se strah s početka, kada je prvi put podigao butnu kost s đubrišta. Konačno je dešifrirao taj strah: pred sobom ima ostatke ubijenog čovjeka, i to dvojice, ne jednog.

Umjesto na policiju, gdje su radili sve sami Srbi, odlučio je otići sutra u bolnicu do svoje rođakinje, koja je kao liječnica radila na ginekologiji. Posao u bolnici je odrađivala, a sve što je zaradila, zaradila je radeći u svojoj privatnoj ordinaciji. Poznavala je grad iznutra i mogla bi ga savjetovati. Možda i on izvuče neku korist od svega toga.

Samoća mu je odjednom postala nepodnošljiva; zavukao se kod svoga dide. Bila je u kujni još jedna postelja na kojoj je nekada spavala njegova baka, majka, kako to već Bunjevci kažu. Dlaka deke na koju je legao bila je oštrija od strništa, ipak, sve ga je to podsjećalo na djetinjstvo, suze su mu navrle na oči. Na programu je bila epizoda serije Bolji život, reprizirane po tko zna koji put. Dida je počeo svoj divan.

Dvajst svinja, mangulica, do sto kila su znale dogurat, sve sam prodo jedared za oce il’ materice, ne sićam se više, pravili su disnotor[1] i za nas, ta ima još i sad šunki pod ambetušom. Nisam im davo tušta kuruza, al’ prikrupe sa spirinama je uvik bilo. Strepio sam kad je počo taj rat s Rvatima, usfalit će ‘rane, udarit će kaka benga na nji. Oma smo zvali marvenog doktora, nek i’ prigleda da i’ prodamo za klanje. Imo sam niki pridosićaj, ratovat će dugo ovaj naš Milošević, neće se taj dat tek tako. Reko, da ne divani svit, ima Joso Buljovčić josaga[2], volje zadovolje, kad cili svit nema. Eto im sad, nek divane, nek nose đubre, jeptino ću dat! Moš mislit. Ko da sam ja protiv države, a nema lipše od ove naše. Ta šta će meni rvacko more, nit znam plivat, nit čovik moš tamo šta redovno posadit. Zdravo sam bisan na Jakova što je ošo u Riku, kruv mu njegov. Samo da mi pokuca jedared na vrata, uf, uf.

Dragan je prvi put uživao u didinim nebulozama. Zaspao je kao beba.

 

3.

U čekaonici, sjedio je medu trudnicama. Znoj im je orosio čela; srećom, bio je dovoljno pametan da ne ponese svoju crnu najlon vreću s kostima. Doktorica Šarčević bacila je pogled prema njemu, rekla mu zdravo i nestala u ambulanti. Bio je vrlo sparan dan, pacijentice su soptale od muke. Jučer, kada je nazvao telefonom, bio je toliko neodređen da je Šarčevićka brzo izgubila živce. Ipak, valjda ju je privukla njegova neuvjerljivost: izdiktirala mu je svoje radno vrijeme i rekla neka dođe kad hoće, posla i ovako ima preko glave.

Jedna trudnica bila je vrlo razgovorljiva, vjerojatno ga je pobrkala s nekim, pitala ga je za termin njegove supruge, rekao je oktobar, možda novembar. To su lijepi mjeseci, odgovorila mu je, taman zahladni, a još nije hladno. Složio se s njom. Prozvali su ga ipak prije nje, Buljovčić, iako nije bio trudan, niti je imao nekih problema sa svojim spolnim organom. Šarčevićka ga je uvela u sobu i zatvorila vrata. Pitala ga je za didu, za studij. Šteta, komentirala je njegov zagrebački fijasko, treba pobjeći odavde. Na sve načine. Na sve načine, ponovila je još jednom.

Priča o kostima brzo ju je zainteresirala, oko lubanje išla je u detalje. Iz njegovih odgovora shvatila je da se on nada nekom novcu. Možda misliš da nam trebaju te kosti za naše skelete? – pitala je otvoreno. – Nama ljudi poklanjaju kosti, leševe svojih bližnjih, na lepu reč, za znanost i nauku, kako god to zvali. Ustvari nemaju novce za sahranu ili su kivni na rodbinu. Tvoje kosti mogle bi zainteresovati neke druge ljude, a oni bi za njih zaista mogli i da plate. Očekuj poziv, Dragane – pružila mu je ruku, a sestra je već povikala u hodnik: Lendvai! Pozdravio je svoju sugovornicu iz hodnika i ponavljao to prezime do kuće. Osnovna škola, zaključio je na kraju, prva tri razreda. Zbog engleskog je promijenila razred, mi smo dobili njemački.

Sjeo je do dide, prvi put sa željom da mu nešto ispriča. Lendvai, Ivanka ili Nevenka?, sjedila je u posljednjoj klupi i nosila naočale s velikom dioptrijom, sodaške očale, rekao bi dida. Na TV-u reprizirali su Opstanak. Dida je počeo divan čim je Dragan sjeo; nikada neće čuti priču o djevojčici Lendvai koja će za mjesec dana roditi novu djevojčicu Lendvai. Ali, kako to da je zadržala djevojačko prezime? Ili, ipak, to nije ta Lendvai?

E, čuvarni, čuvarni moramo bit. Ko ide svaki dan mesa, neće dobro proć. Šta fali soparnom? Ta ja sam i u svatovima samo soparno io. Nemoj Joso, sićam se, kaže mi Manda, ostat će dica siromašna, ako im i u svatovima ideš samo soparno. Lati se ti paprikaša, pečenja… Ta rad čega? Nek idu i oni samo soparno, čuvarni nek budnu, pa nema krize. Jedino da nam sve ne pooduzimaje ovi sad što su vlast priuzeli! Ko će to već pratit, samo se minjaju. Al’ ostim danas krsta! Mora da je digod promaja. Ko je diro taj pendžer, oca mu njegovog? Ta nije to pendžer u škuli! I sad ga se sićam. Dosta je bilo da stoc metneš i skok, već si na ajeru, trčiš da te ne vidi učiteljica, nana il’ baćo, spavaš u kuruzima i klapiš kajase, dekaš dva paradna vranca po varoši, u karucama, sve se divojke obaziru na te…

 

4.

Poziv je stigao nenadano, u sedam ujutro. Dragan je bunovno podigao slušalicu.

– Pukovnik Blagojević. Dragan Buljovčić?

– Da.

– Budite kod kuće i pripremite kosti. Dolazimo za pet minuta.

Dragan je u polusvijesti reagirao kao po zapovijedi, ni o čemu drugom nije razmišljao: umivanje, oblačenje, na mestu voljno – sjetio se svoje JNA. Crna najlon vreća s kostima već je bila nasred sobe kada su tri vojnika pozvonila na njegova vrata.

– Dobar dan.

– Zdravo – rekli su bez predstavljanja. – Gde su kosti?

Odveo ih je u svoju sobu, ali su se oni za čas rasporedili po cijeloj kući. Pokušavao je, mumljajući, da im objasni kako nema potrebe pretraživati kuću, kosti su na jednom mjestu, ali klonuo je od njihove energičnosti. Iznenadila ga je raznolikost vojnih uniformi. Izgubio je svaki kontakt sa srpskom vojskom, nije pratio situaciju, samo ono što je vidio preko Dnevnika, a i onda je više slušao didu, nego što je mogao čuti spikere. Svaki od njih imao je neki drugi stil oblačenja: jedan je bio u maskirnoj uniformi sa sitnim, sitnim zelenkastim i žućkastim točkicama po sebi, drugi je bio sav u maslinastim nijansama, treći je bio načičkan amblemima: orlovi, vukovi, jelenski rogovi. Bili su gologlavi i neobrijani, ipak ne bio mogao reći da su imali brade. Napokon su uzeli vreću i krenuli van. Kao usput, najkorpulentniji mu je rekao:

– Uzmi najosnovnije, ideš s nama.

Vozili su se džipom, više od jednog sata. Dragan se nije sjetio javiti didi, sad mu je bilo žao i bio je vrlo loše raspoložen. Poznavao je put do Bačke Topole, dalje ništa. Kada su stigli, uveli su ga kroz kapiju nečega što je više podsjećalo na školu nego li na vojarnu. Ostavili su ga nakratko samog u učionici s velikom školskom pločom zelene boje. Sati su prolazili i Dragan se polako opustio. Prepustio se maštanjima: zamišljao je kako napokon sjedi sa Slađanom u klupi i kako se, kao slučajno, dodiruju rukama i koljenima. Najednom su se otvorila vrata koja dotada uopće nije primijetio, iza njega začuo se radostan glas:

– Dragan Buljovčić?

– Da, ja sam.

– Dođite da vas zagrlim!

Navikao da ispunjava zapovijedi, Dragan se prepusti zagrljaju. Snažno ga je pritisnuo o svoje grudi. Imao je prsa gotovo dvostruko veća od Draganovih i neukusno, šljašteće bijelo odijelo koje mu uopće nije pristajalo.

– Vi ste pronašli ostatke moga oca, mesecima tragam za njim!

A onda su osmijeh zamijenile suze.

– On je toliko zagovarao našu novu vlast da se nekom sigurno zamerio. Znate, mudre glave ovde služe samo za odstrel. Ali konačno imamo nove ljude, koji će to da promene. Vi ste učinili dobro delo.

Zbunjen, i kao da želi da sve vrati na početak, Dragan je upitao:

– Vi ste pukovnik Blagojević?

Čovjek u bijelom odijelu zagleda se u njega.

– Da, pukovnik Blagojević. Pavle Blagojević, oprostite nisam Vam se ni predstavio – pruži mu ruku. – U civilu sam zbog toga da podelim radost s Vama! Ja ću Vas bogato nagraditi, recite koliko tražite?

Napokon, željeni trenutak. Tisuću, dvije tisuće? Mjesecima se Dragan uspavljivao brojeći eure i kujući planove, kud s tim i kako potrošiti.

– Pet hiljada eura, u redu?

– Uh – uzdahne Dragan i stidljivo se nasmiješi.

– Znači, dogovorili smo se. Ali, i mi imamo neke uslove. Molimo Vas da za dvadeset i četiri časa napustite Srbiju. Vi imate hrvatski pasoš? Vi ste Hrvat? – upita ga Blagojević strogo.

– Ne, ne, ja sam Bunjevac. Mi nismo Hrvati, ja sam Subotičanin.

– Subotičanin, kažeš – reče pukovnik s vidljivim podsmijehom na licu i prede na ti. – Pa otkud ti hrvatski pasoš?

– Ma, studirao sam u Zagrebu, nisam završio, pa sam se vratio.

– Šteta, što nisi išao u Beograd, bilo bi ti bolje?

– Trebao sam, ali roditelji mi nisu dali.

– Nisu ti dali?

– Duga priča, poginuli su u saobraćajnoj nesreći, ima četiri godine.

– Žao mi je.

Nastane neugodna stanka. Pukovnik prekriži ruke na leđima i poče kružiti medu klupama.

– Ovako. Tebe će moji ljudi odvesti u Beograd. Tamo će te dočekati moj vojnik, lako ćeš mu zapamtiti ime, Dragan je k’o i ti. On će ti dati novce i ispratiti te na voz. Imaš jedan za Zagreb koji ide uveče.

– Da, znam, išao sam jednom s njim.

– No, eto vidiš.

Pukovnik stane ispred Dragana, odmjeri ga još jednom.

– E pa, sretno. I hvala – pruži mu ruku.

– Hvala Vama – reče Dragan.

I tupo, ali ipak s olakšanjem, pogledom isprati čovjeka u bijelom odijelu. Vrata se zatvore treskom.

 

5.

Bilo mu je lijepo u Beogradu. U kavani Ruski car popili su kavu sa šlagom. Taj njegov Dragan uopće nije bio u uniformi; s malenom aktovkom izgledao je kao neki poslovan čovjek. Buljovčiću je bio ugodno društvo, iako nije mnogo pričao. Samo općenito o Beogradu i o tome kako je sada sve bolje kada se više ne ratuje, a vlast su preuzeli novi ljudi. Zajedno su se osvrtali za ljepoticama koje su prolazile Knez Mihajlovom. Dragan mu je čak dopustio da obiđe knjižare i kupi dvije knjige za put. Kupio je nove prijevode Ludluma i Grishama, svoje omiljene pisce.

Buljovčić je pitao Dragana nešto o čemu je s pukovnikom Blagojevićem zaboravio razgovarati. Zašto nije mogao sastaviti skelet, zašto ima gotovo dvostruko više kostiju? Dragan se samo nasmiješio i rekao da njemu nisu ništa govorili. Njegov je zadatak Buljovčić.

Dragan mu je kupio kartu za Zagreb. U čekaonici, oprezno je otvorio tašnu i iz debelog novčanika izbrojao pet tisuća. U tašni je imao čak i nov novcati novčanik boje crnog vina; u njega je stavio novce i predao sve Buljovčiću. Pozdravili su se na peronu kao stari prijatelji. Mahali su jedan drugom.

Kupe je bio pun i Buljovčić je stavio dlan na novčanik koji je smjestio u prednji džep na hlačama. Osjetio je kako mu se istodobno upalio mali kalkulator u glavi. Njegov pogled rastreseno se vezao za crnu šminku kojom je mladić nasuprot razvukao svoje očne kapke u svetačko-vampirski look; zatim je, kao pravi muškarac, lutao oblinama ne baš mlađahne gospođe pokraj mladića, prave očuvane Beograđanke. U glavi su mu se, međutim, rojile različite udarne kombinacije: većinom se sve svodilo na šverc za Srbiju u koji bi se on uključio iz mađarskog Segedina gdje je imao prijatelje. Marihuana? Žestoka pića? Meso? Možda bi se sa svojim kineskim prijateljima mogao baciti na fast-food po Budimpešti?

Ali ne, ne Mađarska. Kolikogod da mu se Zagreb smučio, morao bi iskoristiti drugu šansu koja mu se pruža. Nadao se da su ga zagrebački prijatelji, a još više neprijatelji, već zaboravili. Hoće li predstavljati ugroženog Hrvata ili šutljivog poduzetnika iz Srbije, bilo mu je sad svejedno. Novac koji ima nije velik, ali ako bude investirao pametno, začas će osigurati sebi potreban ugled.

A onda mu je sinulo. Čim stigne u Zagreb, otići će na Trešnjevačku tržnicu. Potražit će svoje stare kolege Kineze, koji tamo sigurno još drežde po cijeli dan i prodaju koještarije. Sad kad ima novac, otkupit će jedan njihov štand i pokazati im kako se radi posao!

– Imate li što za prijaviti? – prekinuo ga je srpski carinik, službeno, listajući njegovu putovnicu, kao da se – iz čistog profesionalizma – trudi govoriti hrvatski.

– Imaš šta za prijavit’? – upita ga nedugo zatim hrvatski carinik, familijarno.

Ne, ne, odgovarao je nijemim osmijehom. Dom, novi dom, bio je sve bliži.

I do Zagreba škakljali su ga poučni stihovi iz čitanke:

Domovina se brani lepotom,
I čašću i znanjem,
Domovina se brani životom,
I lepim vaspitanjem.

 

 

BILJEŠKE

[1] disnotor – svinjokolj (bunjevački, od mađarskog disznótor)

[2] josag – blago, stoka (bunjevački, od mađarskog jószág)