X | Želimir Periš

POŠTO SAM

poželim otkupiti svoje vrijeme, pa se pitam koliko košta godina mog života
šeretski vrtim glavom, cokćem, velim, ajde, ako je za mene, evo dam godinu za sto iljada
sto!? čudim se sam sebi, sliježem ramenima, previše, skup sam
e, skup skup, odgovaram, pa ne rastem na stablu da sam džaba, dobra je roba moja godina, uvjeravam sam sebe, kvalitetna, nisam ja tamo neki bofl
eh, odmahujem onda glavom, nije vjerovati prodavačima ni kad sebi prodaju. ne dam sto tisuća, tko će dat tolike novce, ne vrijedi više od trideset tisuća, cjenkam se
ma kakvi trideset, širim ruke u nevjerici, samo što se ne prekrižim i nebo ne pozovem. ni govora! pa to mi ne pokriva ni minimalne troškove, teatralno si objašnjavam. a gdje je kredit za stan, gdje su režije, pa dug s kreditne kartice što sam na dvanaest mjeseci kupio kuhinju, pa znam li ja uopće koliko to sve košta, znam li ja uopće što je to franak, što su to dječje noge koje rastu od svake kiše, evo, evo, osamdeset iljada, osamdeset! al samo zato što sam si simpatičan
četrdeset!
sedamdeset!
pedeset!
šezdeset! i dodam ti još i mjesec neplaćenog, na moje ime
pedeset i pet!
ne može ispod šezdeset!
kao kupac još se nećkam, ali sam vrlo uporan kao prodavač, to si moram priznati
ne mogu ispod šezdeset, prijatelju, samo gubim. šezdeset ili ništa
šezdeset tisuća, ne mogu vjerovati da to toliko košta, a šta je godina, malo buđenja, malo neprospavanih noći, jedno proljeće, jedva zima
onda, šta ćemo, pitam se nervozno, il kupuj il ostavi, lupkam prstima po pultu, ako ti nećeš ima ko će
šezdeset? pitam opet tužno, ne bi li u sebi probudio trunku samilosti
šezdeset, bešćutno si odgovaram