X | Želimir Periš

TKO ĆE NAS SPASITI

 

tko će nas spasiti, pitam, kad znam da to ne može ni isus, ni premijer, ni europska unija, posebno ne njih troje
znam da previše očekujem od budućnosti, ali to mora da je ljudska priroda, maštati o boljim vremenima a ništa ne činiti za njih
sklon sam davati pretjeranu važnost neobičnim stvarima koje mi se dogode, sklon sam nadati se čudu, gajim određenu slabost prema nemogućim rješenjima
samozavaravanje mora da je ljudska izmišljotina, zaostavština neke davne svađe, pitam se lažu li se i životinje
a zašto bi, životinje ne gledaju u zvijezde, ne očekuju pisma, ne razmišljaju, na primjer, o mladoj dalmatinki osamljenoj tri tisuće kilometara daleko od doma, životinjama nije stalo do toga da budu zamijećene
samo čovjek može izmisliti prošlost, samo čovjek zna kakav je okus falsifikata i kako surovo bridi ogorčenost
jezik prirode opire se takvim konstrukcijama, lakše je maštati o prirodnim zakonima, na primjer, o djeci koja napuštaju roditelje
lakše je poimati sunce nego ljudske odnose, to je zato jer je sunce više od simbola, naša žuta zvijezda dijeljena je dobrobit svih pod njom
važno je biti dio te zajednice, interakcija i socijalizacija su nam upisani u krvi, predodređeni smo za čopor
možda bih trebao izaći, među ljude, kaže se, ali ovih dugih kolovoških dana sklon sam ograditi se zidom od potmulih vjetrova i dopustiti idejama da me zanesu
ova se pjesma tiče trenutaka kad mi nadire strah jer shvaćam da je svijetu oko mene gore negoli meni u njemu
a imam li to pravo? empatija prema tuđim tragedijama manje je izražena u društvu u kojem cvjeta prosperitet, time i dekadencija
u tom smislu mi smo pobjednici, prvaci svijeta u sukobu interesa, participativni gubitnici vremena i nade
a takve
tko će nas spasiti, pitam

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.