Crveno prije sutona | Denis Ćosić

LOVAC U ŽUTOJ TRAVI

Bježanje od visokih valova svojstveno je skakavcima koji se redaju po šupljikavom kamenju uz more. Pri pljusku i odronu istog kamenja, završe plutajući na površini ako se prije toga nisu odbacili na više predjele stijena. Sjene im se stapaju sa sunčevim odrazom i ako ih valovi ne nanesu lučici, tijela im se skuhaju. Preživjeli skakavci svoj zaklon traže u žutoj travi. Znaju kako sunce poznaje boju svojih zraka i ne nastanjuje se na stijenkama zgasnute trave. Sunce je mimoilazi i daje im dovoljno vremena da svoju zelenost privremeno prikriju dok se u danu ne promijeni dominantna boja na plohama.

Skakavce sam potražio u predvečerje. Ulazak u žutu travu iziskuje poneke pripreme. Potrebno je zavezati istobojni konac oko zgloba lijeve ruke. Njime skakavcima signaliziram sigurnost. Kada ga ugledaju, mogu promoliti glave iz svojih skrovišta. Na leđima treba nositi poveću naprtnjaču. Kada skakavci budu svjesni mojeg dolaska, polagano se mogu uspinjati mojim nogama i uskočiti u nju. Desna ruka treba biti uvučena u mekanu rukavicu. Sve malene skakavce koji su još nespremni za ulazak u naprtnjaču trebam zamoliti da se smjeste u moju ruku. Nemirne skakavce, koji se iznimno straše sunčevih zraka čak i pri njegovom gašenju, mora se dozvati okretanjem čegrtaljke. Jedan brzi okretaj. Dva usporena. Jedan brzi okretaj. Tri usporena. Tišina. Oglasit će se nakon par sekundi i uroniti u naprtnjaču.

Pri paljenju prvih uličnih svjetiljki, skakavce odnosim u vrt koji se proteže prema Vračevom brdu. Iz dubine sumraka, mjesec iznese svoju bijelu glavu. Uperi pogled prema vrtu i iscrta svileni obris po travnjaku. S rukavice otpustim djecu skakavaca pušući im u vratove. Odrasle skakavce pozovem iz naprtnjače, svakom pomilujem ticala i trup. Konac oko lijeve ruke zasiti se sivilom.

Skakavci se poredaju u dugačku okomicu i zahvale mi se trljanjem krila. Kada se mjesec smjesti na vršnu točku brda, svi do jednog uskoče u njegova usta.