Crveno prije sutona | Denis Ćosić

RAZMNOŽAVANJE U ZALJEVU AMEBA

U meni živi zaljev sjećanja satkan od srdoboljnih ameba. Došle su same, putem receptornih stanica i s vremenom doputovale u živčane ćelije mozga.

Prisjećanje je misaona oluja, naplavljivanje njihove obale. Svako prisjećanje uzrokuje diobu stanica ameba. Kada sjećanje dostigne svoju puninu, raspodijeli se i izrodi nova sjećanja.

Neke su amebe konkretne, pronađu miris kuhanog kukuruza i oblik prolivene kave na štednjaku. Druge pak čuju povlačenje popucalih tapeta i pomicanje staklenoga stola u dnevnom boravku. Treće prikažu riječi redovnik, mirnoća ili mekoća brade, sve s bijelog kalendarskog omota na kojemu sam ispisivao asocijativni niz o tebi.

Najgore su amebe koje razmatraju gustoću zraka među našim rukama, opseg slijepljenih obraza ili kako je moguće da se netko uvuče u svijetlu put naslikane žene koju držim visoko na polici. Takve apstraktne amebe žive najdulje i ponekad, ničim potaknute, paraliziraju mi shvaćanje svijeta.

Pokušao sam sjećanjima promijeniti oblik, dodati im novu nijansu stvarnosti, ali amebe ih privuku k sebi i progutaju. Ona ostanu razvodnjena u njihovim trbušastim stanicama. Amebe su jedina bića koja imaju autonomiju u održavanju sjećanja i ovisno o njihovim pobudama, stvaraju im dodatan sadržaj i produžetak.

Sve se moje amebe s vremenom začahure i miruju u tišini oseke. U tišini, riječi su iznova beznačajne, zvukovi ne dopiru u vodenu dubinu, a jedini miris koji prilazi još uvijek mi je nespoznatljiv. Ako ipak ugledam oblik tvoga lica, mozak će mi rasploditi poplava živih osjeta.