Crveno prije sutona | Denis Ćosić

SABAT

Tisuće termita pretrčava brdo i nogama ocrtava padinu. Zlatni traci svijetle u pukotinama stakla, slijevaju se u šupljine i spremaju dan u podzemni rezervoar. Na vrhu brda mjesec izranja iza paravana, čuje se staklena rika, crna rika, koja oči izlijeva u korito.

Spremni smo zahvaliti se za uspješnu berbu gusjenica. Na Vračevom brdu, okupljeni oko bubnja, dijelimo međusobno pomrčinu. Naši su životi spojene pupkovine do mora — ako ih prekinemo, naša će tijela postati užegle ljuske iz kojih ćemo odletjeti u želudac crvenog diva. Naši su snovi zajednička aorta, kojom protječe ista želja o širenju žila u nove gusjenice — ako je ne osvijestimo, tijela će nam postati stvrdnuta kora stijene, cestu ćemo strugati zubima, asfalt jezikom, crninom pupoljaka. Naša je želja ne tražiti srastanje brda između nas, ne vidjeti žute vagone s našim ucrtanim imenima, ne pitati žabe na raskrižju da nam signaliziraju sjever — u našim džepovima leži sidro, puno sjemenja i punoglavaca, kojim ćemo se zakačiti za pomirbene ruke zemlje.

Kada se uhvatimo za ruke i propadnemo kroz obruč pomrčine, proleti jedna lasta. Kolutovi naših usana isplove u crnu sporu mjeseca. Na proplanku podno brda, sočna tikva popuca po sredini medvjeđeg nosa.