Crveno prije sutona | Denis Ćosić

BUNAR

Uspomena na tebe cvate ugašenim bojama. Spustio si me u bunar jer trebam piti mirnu vodu.

Skorilo je sunce blato na ciglama. Ostavio si me da žvačem crveno nebo što titra na površini kopita.

Spojili su te nokti iz oblaka. Kada otpustiš uže, spotaknem se o rubove bunara. Ovo će biti moja tamnica, posljednja postaja, u kojoj ću spoznati opuštene ruke što ne izvlače moje tijelo. Njega ne gledaju utopljene oči, njima nebo nad glavom nije crveno prije sutona.

I mrak se pokida po ciglama i postanem mrak. Zakopat će bunar tvoje ruke, toliko će imati snage isušiti vodu, slijepiti se s blatom na ciglama.

Nitko me neće naći u selu bez stanovnika. Nikome ne treba zemlja, nikome ne treba voda, nikome ne treba moje tijelo. Sve to ništa, izrodit će divljinom.