Crveno prije sutona | Denis Ćosić

KAKO NA NEBU, TAKO I NA ZEMLJI

Vodu smo držali u lastavičjim gnijezdima. U šumi je bilo vlažno, travke su se uspinjale prema visećim nastambama. Lastavice smo čekali kraj kamena. Šumski čovjek smatra da kapljice kondenziranog mora majke nose u gnijezda kako bi oprale ljuskava krila mladunčadi. Svojom slinom prebrisale bi im kljunove, a nakon toga bi čučavci trljali svoja tjelesa o rubove gnijezda. Šumski čovjek kaže da se možemo ugurati u gnijezdo ako skinemo sa sebe odjeću, zalijepimo kapke i pričekamo da nam koža nabubri od isparavanja drveća. Majka lastavica uzet će nas k sebi i milovati slanim vršcima krila.

Trava se u vrtlozima usmjerava do ptičjeg staništa, stvara dvosmjerni tobogan prema rodilištu. Hrastovi crnike priljubljuju se uz naša usta, izdišu nam u grla svoje gorke žirove. Kamenje je dobilo noge i trči ususret slijepim pticama. Priroda se uvijek pokloni majkama lastavicama.

Kada nam je koža postala mekana membrana, ušima smo čekali poziv u gnijezdo. U sumrak, kada lepet krila podiže vlagu s površine listova, majka ispljune dobrodošlicu i pokupi nas nogama. Prije prolaska kroz otvor, obliže nas morskom vodom, prekrije perjem i kljucne zatvorene oči.

Progledajte, djeco moja, s ove visine čuvari ste voda! Svojim letom posolite nebo! S vama more odlazi u oblake!