Crveno prije sutona | Denis Ćosić

ŠUMSKI ČOVJEK

Neki se šum izgubi krošnjama, neka hladna struja ugura vjetar pod nakvašenu travu. U studeno jutro čovjek poželi vratiti svoje ruke. Rekli su mu: “sve ćeš prste pronaći skupljene u hrastovom korijenju”.

Pomisli, jutrima sam u naručju držao sjenovitu glavu, podnevima sam grlio zaklopljene uši, večerima sam njegovao potamnjene oči — ruke su mi odnošene svakoga dana.

Rekli su mu: „šuma je blaga, ako se dovoljno primiriš, sama izrodi tvoje želje“.

On sjedne uz stablo, iskopa jedan korijen i isplače mu se na dlačice. Zatim ga omota trulim lišćem, ugura nazad pod zemljani pokrov i zamoli mrave neka ga čuvaju. Vratit će se uslijed proljetnog jednakonoćja.

Ruke zriju od zviježđa Jarca do zviježđa Riba. U sebi drže sate, pomiču datume i uzimaju onoliko sunca koliko je potrebno vodi da dopre arterijama u njihov kožni pokrov.

S prvom ožujskom svježinom, na granama promole pupoljci prstiju. Nakon tjedan dana, rascvjetaju se šake. U jutro ravnodnevnice, drvo čovjeku raširi ruke.

Čovjek se vrati šumi i potrči u hrastova njedra. Drvo ga prihvati, pomiluje lisnatim prstima, raširi grane i obgrli nebo. Nakon puno vremena, on se odmori u iskrenom naručju.