Tumačenje snova | Ivana Rogar

PREMA SREDIŠTU SPIRALE

Kad se Karla rano ujutro probudi, ide joj krv iz usta. Pljune u lavabo pa niz bijelu keramiku poteče crvena boja. Ponekad pljune odmah na jastuk da vidi je li se stanje promijenilo, a onda fleka ostane ondje, poprimajući svakim danom tamniji ton sve dok ne završi u prljavom vešu skupa s jastučnicom. Danas ravno iz kreveta Karla pljuje u tanjurić ostavljen sinoć na podu u kojemu je sad stvorila ameboidnu, crvenkastu smjesu, prozirnu sluz pomiješanu s crvenim vlaknima.

Doručkuje u pet sati. Prema običaju jede zobene pahuljice s voćnim jogurtom čije okuse mijenja prema danima u tjednu. Dok pere zube, nema krvi. Žustro pritišće četkicom meso i pokušava pronaći bolesno mjesto, ali ne uspijeva. Gleda u ružičaste desni bez oštećenja, zatim pregledava usnu šupljinu koliko joj svjetlo omogućuje. No sve izgleda u redu.

Pred izlazak iz stana ruje po torbi da vidi je li uzela ključeve, kišobran, novčanik pa izlazi i autobusom ide do studija na Prisavlju. Spušta se niz blatan savski nasip i hoda prema golemom vrtu što omeđuje zgrade nacionalne radiotelevizije. Dugo korača kroz mutno jutro, a kad stigne do ograde, pokazuje identifikacijsku karticu. Kad je čuvar u montažnoj kućici propusti, prolazi širokim polupustim parkiralištem do prve zgrade gdje je Hrvatski radio. Uspinje se na treći kat i ulazi u jednu od kabina za majstore tona. Odlaže jaknu na vješalicu i sjeda za golem pult što se prostire od jednog kraja prostorije do drugog, sa solo tipkama, regulatorom, kompresorom, panoramom, ekvilajzerom i zvučnim spektrom, koje svakodnevno podešava i pritišće, sad već sasvim automatski, ne obraćajući pozornost na pokrete. S njom je još jedan tonac kojeg danas nema. Urednica i voditeljica emisije je u sobi preko puta. Dijeli ih stakleni zid što sprečava protok zvučnih valova i, Karli se čini, prisnost, ali kad progovore u mikrofon, jasno se čuju. Prva emisija je Glazbena stilistika; urednica će puštati Maliszewskog, Lutosławskog i Panufnika, a u pauzama govoriti o njihovom međusobnom utjecaju. S Almom Zanenović Karla radi od svoje tridesete, već pet godina, uvijek na emisijama o klasičnoj glazbi koje se na Trećem programu uglavnom izmjenjuju s emisijama o književnosti. Alma je diplomirala iz muzikologije na Oxfordu i Karli se činilo da je posupala sve znanje dostupno ljudima. Povezivala je Marleyja i Vivaldijeve motete i radila svakakve druge prispodobe koje bi se činile priglupe ili svetogrdne kad bi došle iz laičkih usta. Karla je zato doista obraćala pozornost na muziku koju je puštala. Bile su dobro uštiman tim. U pet do šest Alma bi kimnula Karli, a ova bi podesila filtre te bi se prostorom razlio kakav motet, napjev, stavak koncerta. Sad pušta Lutosławskog, ali baš ga i ne voli jer joj sliči na namjerno izvrtanje muzičkog, nezgrapnost koja se dokazuje kao umjetnost zato što svjesno biva nezgrapna. Jeftin štos. Ne bi se to nikad usudila reći Almi jer misli da bi ova zaključila kako je Karla priprosta. Sljedećih pola sata kopa po torbi tražeći mobitel, kemijsku olovku i uložak. Donedavno je voljela slušati Almine aranžmane, ponekad je osjećala opuštanje, drugi put otvaranje novih mogućnosti, zapravo sve ono što je Alma bila najavila par sekunda ranije. No zadnjih mjeseci postala je nervozna i teže se koncentrirala. Nakon sat i pol klasične glazbe slijede najava programa i interaktivna emisija Jutro na Trećem u kojoj će razgovarati nekolicina zagrebačkih kustosa i likovnih umjetnika. Emisije se nastavljaju izmjenjivati zajedno s urednicima, voditeljima i gostima. Prije je Karla slobodno vrijeme u kabini kratila uz muža, radijskog režisera, ali on se prije dvije godine prebacio na televiziju i počeo raditi u čudne sate. Radno vrijeme postalo mu je nepredvidljivo, kaotično, Karla je govorila „apokaliptično“, pitajući se kako se uopće uspijeva održati i ne izgubiti se u nekom kutku potpune konfuzije i dezorijentiranosti. Uz to muž joj je prošle godine, nakon odgledanog ciklusa suvremenog latinoameričkog filma u Tuškancu, postao opsjednut te je satima proučavao snimke koje bi donio kući s posla, potpuno zadubljen u tematiku, snimateljsku tehniku, rasvjetu i filtre. Odonda je objavio već dvije knjige o svojstvima latinoameričke primjene planova i kadrova, vrstama montaže i kretanja kamere, tipologiji likova i matricama radnje. Karli su se teze u knjigama činile nategnute, a argumentacija isforsirana gomilom selektiranih podataka, ali nije muža željela obeshrabrivati. „Odlično ti to ide“, rekla bi, osjećajući da joj je osmijeh neprirodan. Naposljetku je muža T–portal angažirao kao izvjestitelja s dvaju latinoameričkih filmskih festivala. On bi odjurio u Brazil, pisao entuzijastične reportaže s analizama filmova; na portalu bi ih izdašno kratili i za sve mu isplaćivali mizernu svotu. Po završetku Skica za povijest glazbe Karla se spremila i izišla iz studija prema liftu.

Kod kuće ugleda muža za kuhinjskim stolom. Proširio je područje rada na cijeli stan pa ona nalazi podsjetnike i bilježnice u zahodu, na vešmašini u kupaonici, na vodokotliću, mokre i beskorisne, jer se tinta razlila pa rukopisi izgledaju kao palimpsesti. Knjige su u radnoj sobi, na kuhinjskom kredencu, na zajedničkom krevetu, njegovoj i njezinoj noćnoj komodi. Akoš, njezin muž mađarskog podrijetla, pilji u tekst. Piše knjigu o suvremenom brazilskom filmu na što ga je potakla Kuća od pijeska, priča o ženi koja se uporno pokušava vratiti kući iz pustinje, koju je vidio jedne godine na Motovunskom festivalu i odonda nije na nju prestao misliti. Ne odzdravlja na Karlin pozdrav, nego rukom makinalno posegne za ostacima ćevapa koji, pomiješani s lukom i ajvarom, stoje među papirima. Karla odlazi u kuhinju i iz frižidera uzima sir i salamu i radi sendvič. Zatim pije vitamin C u šumećoj tableti pa cijedi limun te ga miješa s propolisom. Plastičnom žlicom.

Prije godinu dana Karla je posjetila dvojicu stomatologa i obojici objasnila da joj već nekoliko mjeseci iz desni ujutro ide krv. Neko je vrijeme mislila da je posrijedi upala pa je tjednima grgljala antiseptičke vodice. Isprobala je hexoral i korsodil, ali nisu pomogli.

„Gingiva vam je potpuno zdrava. Evo, čak i kad potegnem po njoj, nema krvi. Kažete, to je ujutro kad perete zube?“ upitao ju je jedan.

„Ne, prije pranja.“

On se zapiljio u nju. Zatim joj je rekao da će joj očistiti kamenac sa zuba kojeg praktički niti nema. „Najčešće je on taj koji uzrokuje upalu.“

„Ali rekli ste da nema upale“, rekla je Karla.

Zubar je šutio pa je naposljetku rekao: „Čim je prisutno neko krvarenje, mora biti upale.“

Preporučio joj je vodicu za ispiranje usne šupljine curasept, srednje jačine i meku stomatološku četkicu koja se kupuje u ljekarni. „Možda vam nedostaje vitamin C“, nadodao je. Drugi zubar je rekao da joj je vjerojatno slab imunitet. Poslije drugog posjeta otišla je ravno u ljekarnu i kupila curasept, čaj od kadulje za grgljanje, nekoliko mekih četkica, konac za zube, vitamine, pastu prema preporuci magistre i propolis.

Ulazi u kupaonicu i započinje redoviti ritual pomnog čišćenja zuba od pola sata. Na četkicu istisne pastu i zatim pet minuta kružnim pokretima četka zube i meso, pazeći da joj ne promaknu umnjaci. Zatim ispere usnu šupljinu, otrgne komad zubnog konca i nekoliko puta njime provuče između donjih jedinica. Za svaki sljedeći zub koristi novi komad konca jer joj je stomatolog rekao da istim komadom konca samo prenosi bakterije s jednog mjesta na drugo. Nakon bezbroj končanih komadića Karla ponovno ispere usnu šupljinu i otpije gutljaj antiseptičke tekućine pa stane grgljati. Poslije minute i to ispljune.

Sutradan na poslu od kolega načuje da se spremaju nekakvi otkazi, ali da nitko ne zna o čemu je točno riječ. Uglavnom su zabrinuti tonci i snimatelji jer se već odavno priča da ih na HRT–u ima previše. Ali nitko nije upro prstom u njih i ne zna se otkud je došla glasina. Vidjevši je kako utučeno sjedi za pultom u studiju, Alma joj obeća da će joj reći sve što dozna jer Karla je sjajan tonac i ne zavređuje otkaz. Na ulazu u kantinu Karlu zapuhne smrad višestruko rabljenog ulja i sjeti se Akoševih ćevapa koje jede svaki drugi dan, naizmjence s pizzom iz iste pečenjare. Ugleda skupinu tonaca za jednim stolom pa krene prema njima. Odsjedila je s njima dvadeset minuta, ali oni su samo prežvakavali što je već čula, svatko drugim riječima, kao što se motiv ponavlja u raznim varijacijama u skladbama iz Alminih emisija. Onda se zapita jesu li baš svi iskreni ili netko od njih zna što se događa, ali čuva dupe. Na odlasku u hodniku susretne šefa i on joj se srdačno osmjehne. Razmišlja je li ipak sve u redu ili on samo glumi.

Ostatak tjedna na poslu provodi slušajući kako usplahireni kolege sve češće prepričavaju glasine o smanjenju osoblja. Ako doista dobije otkaz, ne zna gdje bi počela tražiti drugi posao.

Kod kuće zatiče Akoša u istoj pozi kao prethodnog dana kako, pognut nad knjigom, ustima oblikuje riječi koje čita. Stol u dnevnoj sobi ponovno je pun knjiga i papira. Morat će jesti u radnoj sobi.

„Nije dobro…“ počinje.

Akoš samo promrmlja: „Aha.“

„Stvarno nije dobro“, kaže glasnije. On je pogleda. „Na poslu se spremaju nekakvi otkazi. Priča se da su na meti tonci.“

Vidi da bi se Akoš najradije vratio s razgovora na knjigu. „Otkako si smanjio rad u režiji, manje i zarađuješ. Ako ja sad dobijem otkaz, morat ćeš se vratiti na puno radno vrijeme.“

On je uvrijeđeno pogleda. Prema njegovu držanju Karla ponovno osjeti da on razmišlja kako sve ovo vrijeme još nije naučila cijeniti njegov rad na filmu. Doprinos hrvatskoj kulturi. Često je znao istaknuti da je napisao jedine dvije hrvatske knjige o latinoameričkom filmu.

„Hajmo o tome razgovarati ako stvarno dobiješ otkaz, a, iskreno, ne vjerujem da ćeš ga dobiti. Zbilja mi je važno da dovršim ovu knjigu.“ Na stolu su papiri s imenima režisera, scenarista i montažera, slike iz filmova označene Akošu poznatim simbolima, stručni radovi o brazilskom filmu što ih je našao u raznim bazama podataka.

Na kredencu, umetnute iza stakla, Karla ugleda neplaćene račune za vodu, internet, plin. Sjeti se da nešto od toga prilično dugo nisu platili pa otvori ladicu gdje drže plaćene račune. Ondje nađe gomilu neplaćenih, koje je Akoš samo strpao unutra; sve je tu: pet mjeseci čistoće i vode, pet mjeseci struje, šest mjeseci plina.

Karla gleda Akoša; ne može se sjetiti kad je postao takav. Sjeća se da je prije dvije godine, kad su radili zajedno, svaki put donosio birano voće koje su zajedno jeli; sjeća se dodira, glave u krilu, zagrljaja s leđa. Sjeća se kako je čekao da ona završi s poslom pa da zajedno idu kući, prvo autobusom do kolodvora, a onda pješice, držeći se za ruke, do Gornjeg grada gdje su unajmljivali stančić u prizemlju. Sjeća se da ju je nosio krke-paprike kad je nažuljala stopalo u novim cipelama. Akoš lista knjigu i pravi bilješke kao da je sam. Izgleda potpuno zaokupljen poslom, a Karla više ne zna je li to njegova strast ili nedostatak strasti.

U ponedjeljak ujutro odlazi k liječnici opće prakse jer jednogodišnji trud oko usne šupljine nije nimalo popravio stanje. Svakog jutra sve je više krvi. Liječnica joj kaže da joj vjerojatno nedostaje željeza, a od toga često krvare desni. Daje joj uputnicu. Odmah nakon posjeta liječnici Karla kupuje tablete sa željezom. Nakon dva dana dobiva sasvim uredan nalaz. Željezo je i malko povišeno. Liječnica joj zatim preporučuje da pogleda koje lijekove uzima jer oni mogu pospješiti prokrvljenost gingive. Neki lijekovi utječu na širenje krvnih sudova. Sredstva za smirenje, na primjer, antidepresivi i antipsihotici pa i antiepileptici. Karla shvaća da će se morati riješiti lexaurina.

Nekoliko dana bez tableta prolazi normalno. No poslije dva tjedna samokontrola joj popusti i u njoj počne rasti nemir. Stane se ogledavati na hodnicima pa i u studiju, a svaka dva sata zatvori se u zahod i plače. Boji se da će netko primijetiti čudno ponašanje, istovremeno boji se prekinuti osvrtanje. Kod kuće uzima Akoševe knjige s kreveta i baca ih po sobi, no Akoš ne primjećuje. Karla trpi dva tjedna pa sasvim gubi ideju o tome koliko dugo već ne uzima lexaurin i dolazi do faze kad pomišlja da će je izdati srce. Međutim, odjednom nastupi mirno razdoblje pa se ona ponada da je preboljela krizu. Pokuša ispitati desni, no one i dalje ujutro krvare.

Na HRT–u vlada sve veća nervoza. Karli se čini da se tonci kriomice pogledavaju kao da ispituju je li netko među njima špija. Kome se uopće može vjerovati u ovo doba, rekao je jedan tonac snimatelju. Na pauzi vidi da svi i dalje sjede zajedno za stolom, ali razgovor im baš ne ide. Alma se raspitala kod kolega na višim mjestima što se događa pa je doznala da šefovi sastavljaju popis nepotrebnih radnika.

Nakon nekog neodređenog vremena Akoš je obavještava da ide na tri dana u Brazil na festival svjetskog filma kojim, ipak, dominiraju brazilski. Dobio je jako povoljnu avionsku kartu i bilo bi ludo propustiti takvu priliku. Da, našao je smještaj, baš u gradu gdje se održava festival. T– portal mu je sredio akreditaciju, ide za dva dana. Karla je ponovno tjeskobna zbog prestanka uzimanja lexaurina i zapravo je nije briga. Ništa ga ne pita, nego nastavlja razmišljati o otkazu, a srce joj lupa o rebra kao šaka.

Akoš prije odlaska uzme njihov kofer i u njega strpa ono robe što je bilo u ormaru. Našao je jedne čiste gaće. Kad je otišao, ostao je pretrpan i prazan stan. Karla posvuda vidi njegove bilješke i knjige nagomilane stalnim naručivanjem preko Amazona. Nisu mu stale u radnu sobu. Kako će uopće dovesti stan u red ako se on ne odrekne nekih knjiga, skripta ili DVD–ova? Mogla bi ih sve baciti u smeće dok ga nema, ali ustvari ne bi.

Sljedećeg dana na rampi HRT–a, gdje su se pregledavale radničke iskaznice prije svakog ulaska, čuvar joj kaže da su Almu Zanenović optužili za krađu kolegičina novčanika i do daljnjeg joj zabranili pristup HRT–u. Budući da Karla najviše radi s Almom i da s drugim urednicima ima malo emisija, rekli su mu da ni Karla ne treba dolaziti dok se stvar ne riješi. „Ne trebate dolaziti, odmorite se.“ Nježno obojena zabrana pristupa radnom mjestu gdje je provela godine i na kojemu je držala i osobne stvari. Prethodni vratar ju je dobro poznavao i nije joj provjeravao isprave, nego joj je pričao o vinogradu i često obećavao bocu vina. Ne vjeruje da je Alma išta ukrala, pomisao je apsurdna. Alma je poput nekog svamija koji je pronašao mir. Nikad iznervirana ni uzrujana, pa čovjek pokraj nje ima dojam da život napokon teče svojim tokom bez smetnji. Je li to taj otkaz o kojemu se pričalo?

Vraća se kući osjećajući užasan umor što ju je počeo obuzimati zbog tjeskobe. Svali se u krevet. Akoševe bilježnice bacila je na pod i ubrzo zaspala mrtvim, tupim snom. Ne budi se do sutradan poslijepodne. Prvo što čini kad se digne je pregledavanje mobitela. Nitko je nije zvao. Nije stigao ni mužev SMS. Potraži podatke što ih je ostavio o smještaju i nazove dugačak strani broj. U vremenu u kojemu joj je svaka sekunda postala vidljiva u obliku znamenke pred očima javlja se netko na portugalskom. Karla na engleskom kaže da želi razgovarati s Akošem, ali glas nastavlja govoriti portugalski.

„Akoš. Akoš Nagy“, govori, ali glas odbija suradnju. Koliko joj se čini, mogla je dobiti i privatan stan. Na internetu potraži pansion čije joj je ime Akoš ostavio, ali ne nalazi ništa.

Naredne dane provodi ležeći u krevetu, povremeno odlazeći do frižidera. Nakon šest dana Akoš se još nije vratio. Nazove HRT gdje joj kažu da je predmet još u tijeku.

Krv ne prestaje curiti.