Tumačenje snova | Ivana Rogar
CRVENE KOCKE ZA KROV
Darija gleda kroz prozor kako niz osvijetljenu Vlašku brzaju mračne zgrade, nalijepljene jedna na drugu, sive i smeđe, prljave i obložene patinom od smoga. Pod u tramvaju je prljav, vlažan i crn od bljuzgavice. Stalno ga gaze noge u mokrim čizmama i cipelama koje prenose bljuzgavicu naokolo, od sjedala do sjedala. Niskopodna četvorka staje na Iblerovom trgu, otvara vrata i u polupuni tramvaj ulaze dvije žene i jedan mladić. Jedna žena je nepočešljana, prosijeda i prljava. Odjeća joj je stara, loše sparena. U rukama nosi dvije Konzumove vrećice pune plastičnih boca. Nakon nekog razmišljanja žena sjeda točno preko puta Darije, ne gledajući je, a vrećama dodiruje Darijina koljena. Kosa joj je zamršena i suha, raspuštena pada po naslonu sjedala. Darija je promatra i razmišlja kad je zadnji put oprala ruke. Ima li baš sad menstruaciju i jesu li joj na rukama trunke krvi preostale od mijenjanja uloška. Okrene glavu i pogled joj pada na mladića koji je također ušao. Pod oko njega mokar je od crnog snijega što je donio sa sobom. Mladić u ušima ima slušalice i sluša elektro muziku na mobitelu. Ne gleda u poplavu pod nogama. Kad je zadnji put drkao? Muškarci u njegovoj dobi masturbiraju svakog dana. Je li oprao ruke nakon toga ili ih je samo obrisao? Je li ostavio stanice sperme na rukohvatu za koji se upravo drži? Darija se sjeti kako je prije par godina ostala zapanjena otkrićem da neki ljudi ne peru ruke nakon mokrenja jer si „ne pišaju po rukama“. Zasvrbi je vjeđa, ali se odupre porivu da se počeše. Tramvaj staje kod Petrove crkve, u blizini bolnice gdje svakodnevno vade krv. Možda je nekome tko je vadio krv maloprije pala kap-dvije na tlo na putu iz bolnice, možda je netko drugi ugazio u krv i donio je na cipelama u tramvaj. Darija pokuša misliti o toplom krevetu kod kuće, kako se navečer ušuška u njega i gleda filmove na trećem programu. Na Kvaternikovom trgu ulazi horda ljudi. Darija gleda treba li se kome ustati. U tom bi slučaju isturila trbuh, na njega položila ruku i glumila trudnicu. Mlađi dio putnika po ulasku počne mobitelima surfati internetom i ona se posrami jer ju je vrijeme pregazilo. Na Facebook se ulogirava na poslu i kod kuće, s računala. Mail također ne pregledava na mobitelu. Začuje da netko kašlje i zamišlja kako čestice sline putuju zrakom pokraj drugih putnika sve do nje i njezinih očiju, nosa, usta, onih izloženih dijelova tijela sa sluznicom. Ne smije otvoriti usta. Ima problem s desnima koje pri svakom pranju zuba krvare. U jednom trenutku uhvati je panika: što ako čestice sline onog čovjeka dopru do njezinih osjetljivih desni? Po stoti put preplavi je strašna spoznaja da joj desni nisu otporne. Zubarka joj je rekla da to nije ništa neobično, ali Darija svejedno brine, zamišlja, stvara scenarije u glavi u kojima joj desni popuštaju pred napadom tuđih bakterija. Okrene glavu prema prozoru i uroni u mrak.
Stanicu iza Kvatrića iziđe i skrene u ulicu desno. Hodajući, izbjegava zelene kontejnere sa smećem što spokojno stoje kod svakog ulaza. Putem gleda u tlo i zaobilazi ispljuvke koji na zemlji odolijevaju vjetru. Neki su pomiješani s rastopljenim snijegom pa se ne mogu razaznati. No zaledit će se i bakterije će umrijeti. Ili neće umrijeti? Neke bakterije vjerojatno prežive i u ledu. Ali ništa joj ne može biti; nikome se nije dogodilo ništa strašno od hračka na podu. Ljudi normalno žive na tim zapljuvanim ulicama već stotinama godina. Dođe do ulaza broj dvadeset i pritisne kvaku laktom. Na zidu piše: „Molimo, zaključavajte vrata haustora.“ Ne obazire se i grabi stepenicama do trećeg kata pazeći da ne dodirne rukohvate. Vrata preko puta njezinog stana se otvaraju i glavu promoli susjeda Marković. Sijeda je, a kosa joj je rijetka kao dlake na rukama.
„Dobar večer, Darija, jeste zaključala vrata?“
„Jesam, jesam“, odgovori ona rujući po torbi i tražeći ključeve.
„Jer, znate, mogu nas pokrasti. Jeste vidjela kak su na Jelačić-placu postavili eksploziv?“
„Da“, kaže Darija. „Zaključala sam vrata.“ Nalazi ključ i okreće leđa gospođi Marković. „Do viđenja.“
U stanu je mračnije nego vani. Darija u hodniku nazre troja vrata i staru komodu za cipele koju nikad ne otvara. Pali svjetlo. Žarulja na stropu bljesne, a njoj se učini da može vidjeti kako se fotoni razliježu zrakom. Škiljeći se izuva. Cipele stavlja sasvim u kut i onda se još jednom suočava s ključnim pitanjem treba li ruke oprati sad ili kad se presvuče u kućnu odjeću? Ako ih opere sad, zaprljat će ih ponovno dok će oblačiti trenirku jer će ih dotaknuti stopalima. Ako ih opere poslije, znači da će se oblačiti prljavim rukama. Umorno odlučuje učiniti to i prije i poslije presvlačenja. Oprat će ih samo nakratko da joj se izlizana i crvena koža ne ošteti još više.
U kupaonici istisne pozamašnu količinu tekućeg sapuna iz bočice i stane trljati. Pri ispiranju na pamet joj padne mogućnost da je prstima dodirnula dno lavaboa, kamo odlazi sva prljavština, sve ono loše i gadno što ne treba dirati, što joj može nauditi i što se vrti udesno iznad odvoda gotovo čitavu minutu prije nego što će nestati duboko dolje. Natače si novu dozu sapuna. Ispravši ruke, pomisli da ih nije dovoljno oribala. Ponovno natače sapun. Pere, trlja, ispire, natače, trlja, ispire. Nakon dvadeset i trećeg pranja umorno se okreće prema ručniku i razmišlja koji kraj smije upotrijebiti jer se sjeća da je ujutro jednim dijelom ručnika obrisala zrcalo iznad lavaboa. Zrcalo ne smije dirati jer dok pere ruke, sva ona prljavština koja odlazi s vodom i sapunicom prska po njemu. Pokuša racionalizirati situaciju: što može biti loše na zrcalu? Što joj mogu bakterije na zrcalu? Ništa. Baš ništa. Tad pomisli da je stvarno dotaknula zrcalo, one bijele pjege koje su ostale na njemu od prskanja, pa opere ruke još jednom. Naposljetku tromo iziđe iz kupaonice i laktom zatvori vrata.
Sjeti se da nema šećera i da bi trebala u dućan, ali sad se već presvukla u trenirku i uspješno oprala ruke pa niti ne pomišlja otići. U dnevnoj sobi svali se u fotelju koja se odazove škripanjem. To je bakina fotelja, kao i sve ostalo u stanu. Pogleda ruke. Crvene su, a koža na njima čini joj se tanka. Je li moguće da si je tolikim pranjem stanjila kožu? Što ako sad bakterije budu mogle prolaziti kroz nju? Ne smije se zaraziti, ne smije, ne smije. Guši je u grlu dok pokušava ostati prisebna. Uključi televiziju i okrene RTL–ov program koji vrti humoristične serije. Ne smije se zaraziti.
Darija ne zna točno zašto je opsjedaju iracionalni strahovi i sulude pomisli koje njezina sestra naziva strahom od udarca meteora. Katkad razmišlja o razlogu i prisjeća se što su joj rekli psihoterapeuti, njih nekolicina koje je posjećivala. Možda ih je pokrenuo šok kad joj je tata umro prije šest godina, a zatim godinu dana kasnije baka. Toliko je otprilike trajala njezina neprekidna jeza, vožnja od jedne do druge stanice na kojima se mijenjao samo izvor prijetnje, a osjećaj je ostajao isti. Kad se nije bojala da će se zaraziti, mislila je da je već zaražena i da bi se trebala liječiti. Na internetu je čitala o simptomima Creutzfeldt–Jakobove bolesti koju uzrokuju prioni, posebne bjelančevine u zaraženom goveđem mesu. Ne mogu se ubiti ni pečenjem, preživljavaju vrućinu od 80 stupnjeva. „Kravlje ludilo je stvar prošlosti, bluno!“ govorila joj je sestra. „A ni tad nije bilo sigurno što se točno događalo.“ Svakog dana, iz sata u sat, Darija se nosila s mišlju da će je dotaknuti neka nasumična čestica tko zna čega, oduzeti joj zdravlje i sve što ima, obilježiti je kao bolesnu i stoga nepodobnu za društvo. Sjetila se da je na bolesti pomišljala i prije tatine smrti. Ali ne toliko, ne toliko.
Tatina smrt nije zatekla samo nju. Iznenadila je mamu, Tihanu i baku. Dobio je moždani udar kad je autom išao na posao. Na semaforu se upalilo zeleno svjetlo, a on nije krenuo. Vozač iza njega zasjeo je na trubu, a zatim ga zaobišao, usput mu pokazujući srednji prst. Zatrubili su i drugi vozači pa je nakon nekog vremena došao policajac i otkrio da tata ne diše.
Darija se nije sjećala trenutka kad su joj rekli da je umro. Nema pojma što je tad radila i kako je reagirala. Sjeća se samo mučnine koja ju je počela pratiti, neodređene težine što joj se navalila na leđa i pogrbila je. Tad je već godinama bila živjela u Zagrebu, a kad je u novinskoj redakciji gdje je odnedavno radila zatražila slobodne dane da ode u Labin na sprovod, znakovito su je pogledali: nije tu ni pola godine, a već bi šetala okolo.
U Labinu su je dočekali kao i svaki put: napola srdačno, napola hladno. Ona polovica srdačnosti dopirala je od sestre, hladnoću je osigurala majka. Činilo se da će Darija nastaviti bakinu tradiciju jer ni ona nije razgovarala s mamom. Baka ju je bila prekrižila u startu jer je mama tatu odvela iz Zagreba. Tata je na studentskom ljetovanju bio upoznao mamu, neko se vrijeme s njom dopisivao, pa se ponovno našao s njom i na kraju preselio u Labin. Postao je provincijalac radi jedne provincijalke. Baka to nije mogla pregrmjeti; rogoborila je protiv mame, nabrajala joj felere, a onda se ljutila kad je mama ne bi nazvala da joj čestita Uskrs. „Nikad me nije pozvala k sebi“, rekla je nekoliko puta. „A bogami ne bih ni otišla u tu vukojebinu.“ Dariji naravno nije smetalo što se rodila u Labinu, smetala ju je samo mamina ravnodušnost. Mučan osjećaj kad uđeš u kuhinju, a ona sjedi za stolom i rješava sudoku ne dižući pogled, kao da samo čeka da se makneš. Nije se sjećala ni kad je mama postala ambivalentna, možda kad joj je Darija rekla da ide studirati u Zagreb ili kad joj je rekla da će ondje ostati i da će stanovati kod bake ili možda kad ju je mama uhvatila kako joj krade novac iz novčanika. U nekom je trenutku stupio na snagu prešutni dogovor da se više ne priča; i više se nije imalo što reći.
Darija se sjeti sestre. Sanjala ju je ponovno neki dan. Igrale su se i od kocaka gradile kućice. Kuće su bile obično raznobojne, žutozelene, plavobijelocrne, a crvena boja se čuvala za krov. Uzme telefon i okrene broj. Na drugoj strani javi se mladenački glas. Dariju obuzme toplina, želja da iscijedi iz sebe svu milinu, pretoči je u telefonsku žicu i pošalje u Dalmaciju na tu jednu jedinu adresu. Tihana je deset godina mlađa i studira njemački u Splitu. Zajedno prvo obave pristojan, regularan razgovor, a kad se uvjere da je sve u redu, počnu si dobacivati uvrede i izraze nježnosti istovremeno, potkubavati se i hvaliti i oslovljavati gnjusnim nadimcima od milja.
„Žabo moja bezobrazna“, rekla je Darija.
„Sekica smrdljiva“, nastavila je Tihana.
Naposljetku, Tihana je upita želi li razgovarati s mamom. Darija ne želi. Uvijek bi je to pitala na kraju razgovora. Zato što se nadala da će se Darija i mama pomiriti? Iz pristojnosti? Iz inercije? Vjerojatno reda radi jer nije mala stvar zaboraviti majku.
Godinu dana nakon tatine smrti umrla je baka kod koje je Darija živjela. Svekrva koja nije htjela razgovarati sa snahom, snahom koja joj neće doći na sprovod. Neće morati jer je muž već umro. Negdje u jeku spoznaje da je ostala sama u gradu, u stanu punom starog namještaja i tepiha što se raspadaju, Dariji su na pamet počele padati ideje o krhkosti ljudskog tijela.
Odlazi u kuhinju i radi sendvič od tosta i sira. Razmišlja bi li u njega stavila narezane kisele krastavce: kupila ih je tek jučer i nije sigurna jesu li bakterije na staklenci u međuvremenu pocrkale. Sjeti se da u donjem pretincu frižidera ima rotkvica s tržnice pa ih izvadi i nareže. Poslaže ih na sir i poklopi šnitom tosta. Jedući, pomisli na tržnicu i na silne ruke koje su prije nje dirale rotkvice. Pokuša taktikom: rotkvice su oprane. No taktika propada kad se sjeti da to ipak ne znači da su sve bakterije uklonjene. Pa nisu oprane deterdžentom, zaboga! Zatim se pokuša umiriti govoreći si da su kupljene još prije tjedan dana. No neke bakterije žive mnogo dulje. Suznih očiju Darija se vrati u kuhinju i baci napola pojeden sendvič u smeće.
U kupaonici na četkicu za zube stavi pastu pa počne četkati zube i desni. Iz usta joj ispadaju bijele grudice pjene. Iščekuje. Napokon, nakon minute pojavljuje se prvi krvavi ispljuvak, zatim drugi. Zubarka je rekla da nema parodontozu, nego da mjesto koje krvari mora masirati, ali što Darija više masira, to ide više krvi. U jednom trenutku stane i pogleda u ruku punu crvene pjene. Obuzima je samosažaljenje i neizmjerna tuga, osjeća da će se zaraziti, to joj je dano, predodređeno, specijalna sudbina samo za nju. Očajna ispere ruke i sjedne na rub kade. Razmišlja kako je njezinim prijateljima život lagan, kako nemaju ovakvih briga, kako žive od danas do sutra ne brinući se, ne razmišljajući, kako im život klizi kao niz travnatu, sklisku padinu, ravnomjerno uz pokoju grabu. Zašto Dora ima savršenog dečka koji je voli i zašto oboje imaju siguran, odlično plaćen posao tako da si mogu priuštiti putovanja u Las Vegas i Tokio? Zašto je Morana tako lijepa i uvijek fenomenalno odjevena iako nema veliku plaću? Darija ode u spavaću sobu, u trenirci legne u krevet i pokrije se poplunom.
Ujutro zvoni alarm na mobitelu. Bunovna skida trenirku i oblači traperice i majicu. Zatim pere ruke jer je oblačeći hlače stopalom prešla po njima i odlazi pojesti müsle. Na pola puta do kuhinje shvaća da nije dobro oprala ruke i vraća se u kupaonicu. Nakon dvadeset minuta u kupaonici, odlazi na posao jer više nema vremena za doručak. Na stanici čeka četvorku ili dvanaesticu. Redakcija gdje radi kao novinarka u rubrici Fétiche nalazi se blizu Ciboninog tornja, koji je nekad bio lijep, ali sad izgleda kao leglo štakora. Žena pokraj nje hripavo se nakašlje pa se Darija makne u stranu, no na desnoj strani krajičkom oka ugleda kako neki čovjek pljuje. Osjeća se bezizlazno. Zašto je ta budala morala baš tu pljunuti? Zašto je uopće morao pljunuti? Otkuda ljudima ta navada da pljuju po cesti? Pljuješ li po stanu? Ne. Pljuješ li na poslu? Ne. Kog vraga onda pljuješ kad iziđeš? Dolazi tramvaj i Darija bijesno ulazi gurnuvši dvije starice ispred sebe. Mora naći sjedaće mjesto, kad bi ostala stajati, morala bi se primiti za rukohvat, a poznato je da su rukohvati u tramvajima nešto najprljavije poslije kontejnera za smeće. Nasreću ugleda slobodan stolac i progura se do njega. Na sjedalu nasuprot njoj sjedi momak, zacijelo srednjoškolac, koji prstom grebe đon tenisice. Darija to promatra i razmišlja o blatu kroz koje je tenisica prošla, o sivim lokvama i tuđim ispljuvcima, o osušenoj mokraći koju je neki vrli građanin izbacio iz sebe skrivajući lice u kutu zgrade. Kako taj dečko bez ikakva straha može vući prste niz đon i kako to da mu ništa neće biti? Kad je već tako, zašto ona misli da bi njoj nešto bilo? Mogla bi i ona dodirnuti vlastiti đon. Krene rukom prema njemu, a onda je preplavi užas. Bakterija će joj s đona ući preko kože u krvotok i kazniti je za tako slobodnu gestu. Zašto bi njoj moralo nešto biti? Pravedne kozmičke sile, u koje nije vjerovala, kaznit će je za nebrigu i nemar. Ili za zloću? Za ravnodušnost prema majci, nebrigu za sestru, nedostatak ljubavi prema pokojnoj baki. Ponekad joj se čini da je daleko gora od drugih ljudi. Baka joj je išla na živce bezbrojnim pitanjima i potpitanjima pa se Darija obrecivala, a nekad se pravila da je ne čuje. Prilazi joj prosjakinja u dvadesetima i prima je za ruku, mrmljajući molbe kao mantru. Darija nagonski drekne i istrgne ruku iz blagog stiska. Prosjakinja se povlači. Na sebi nosi prljav ružičasti prsluk i zelenu majicu poderanu na laktovima. Već je skrenula pozornost s Darije i dira druge putnike, no ona vrti film o prljavštini što je s prosjakinje prešla na nju, na odjeću, na tanku kožu na rukama, a sad je napada i svladava. Mogla je pričekati drugi tramvaj, ali tko zna bi li se u njemu našao kakav smrdljivac koji bi se naslonio na nju, ne pazeći, ne razmišljajući. Na Trgu je uvijek velika razmjena ljudi: jedna horda izlazi, druga ulazi. Darija još nije raščistila sa sobom je li to dobro. Neki koji su možda bili bolesni izišli su, ušli su drugi koji su također možda bolesni. Ljudi se tiskaju jedni o druge, oni na ulazu guraju ove koji su već ušli. Ona spazi staru krupnu ženu kako joj se približava pa smjesta izbaci i opusti trbuh te još svine kralješnicu prema naprijed. Položi dlan na nabrekli trbuh i malko se ispruži u sjedalu. Nakon pet minuta primijeti da je stara žena nekako milo promatra.
„Koliko ste dugo?“ upita je ova.
„Sedmi mjesec“, odgovori Darija.
Žena se raznježi: „Divno je to. Neka vam je zdravo.“
Netko se naginje preko Darije kako bi dohvatio primjerak Jutarnjeg ostavljen pokraj sjedala. Muškarac stane listati novine čije stranice vise dva centimetra ispred Darijina lica i podrhtavaju pri vožnji. Najradije bi mu iščupala papire i pljusnula ga. Tramvaj je prešao u jureću fazu pa zanaša ljude, a Jutarnji se opasno približava Darijinu licu. Skrene kod Ciboninog tornja iz Savske u Ozaljsku i stane zajedno s novinama. Darija napokon siđe i krene prema redakciji, gledajući u pločnik i zaobilazeći ispljuvke. Prijeđe veliko križanje puno prljavštine, pljuvačke i smoga, koji vjerojatno sadrži i druge osim kancerogenih tvari, pa uđe u zgradu na početku Ozaljske i uspne se stepenicama ne dodirujući zidove.
Ured joj je zbijen, pun papira, dijeli ga s dvjema novinarkama. Nema mnogo zajedničkog s njima, ali žene su u redu. Zbog vlage sa stropa u kutu pada boja, ali se Darija tješi da je taj kut na dijagonalno suprotnoj strani od njezina stola. Sjeti se dana kad je došavši na posao ugledala Tamaru kako stoji na njezinu stolcu u cipelama i krpom pokušava dosegnuti paučinu na stropu. Suspregnula je užas, a kad je Tamara sišla sa stolca, sjela je na rub glumeći ravnodušnost. Tamara je za svojim stolom i jede čips. Punih usta nudi Dariju i ona uzima par komada. Osmjehuje se Tamari i gleda kako dira tipkovnicu, a zatim ruku uvlači u vrećicu s čipsom. Tamara joj kaže da će danas po nju doći dečko pa će ga Darija upoznati. Darija se još jednom osmijehne. Na oči joj pada mrak.
U novinskoj agenciji Flash News počela je raditi prije dvije godine, prešavši onamo iz druge redakcije. Uskoro će biti godišnjica otkako je dobila bolje radno mjesto, trebalo bi to proslaviti; ali ona je sva prijateljstva zapustila, a prijatelje udaljila od sebe stalnim pitanjima o bakterijama, izlučevinama, prljavštini i mogućnostima zaraze. Jednom kad je s Dorom razgovarala o masturbaciji, Dora joj je rekla: „Znaš li ti kakvo je olakšanje prestati razgovarati o bakterijama s tobom?“ Darija je prestala nazivati prijatelje i nalaziti se s njima jer su joj izlasci iz kuće bili vrlo naporni. Zahtijevali su presvlačenje, opetovano pranje ruku i suočavanje s vanjskim svijetom. Mogla je nazvati Doru ili Moranu, ali one bi je pozvale van umjesto da dođu k njoj, a onda bi Darija morala još jednom reći ne i sve bi se opet vratilo na staro, na početak ciklusa. Postala je stereotip: stalno se ponavljala, a nije mogla prestati. Toliko puta su joj rekli da se mora suočiti s time, pružiti otpor, pokazati nekakvu reakciju. Ona je odgovarala da pruža otpor, ali da drugi to ne primjećuju jer joj ne uspijeva. Nije joj nikako polazilo za rukom i sad je već bila preumorna za reakcije. Više joj se nije dalo.
Kod kuće nazvala je sestru u Labinu i provela večer pričajući s njom. Tihana je bila njezino „Zlato“ od djetinjstva: peglala joj je pelene, hranila je voćnim kašicama, igrala se s njom, vodila je iz vrtića kući, pričala joj prije spavanja priče o pelikanima i žabama, pomagala joj s domaćim zadaćama i objašnjavala kako treba izgledati lektira. Premda, radila je sve to na brzinu, da se što prije vrati vlastitim zanimacijama. Sad je mislila da je Tihana jedini vrijedan dio njezina postojanja.
Prije spavanja pere ruke da bi bile čiste dok pere zube. Umorna je i nervozna. Ne uspijeva ih oprati kako želi. Nakon prvog pranja čini joj se da je dodirnula slavinu koja je nužno prljava jer ju je bila dirala prljavim rukama kad je puštala vodu. Ponovno sapuna ruke i ispire ih. Ovaj put dodirne kosu prije nego što obriše ruke. Ne zna zapravo je li to kobno, ali odlučuje ih ponovno oprati. Ritual se ponavlja, ide bez granice, bez opcije odmora i zaustavljanja, spiralno se proteže u beskonačnost koja bi bila loša i kad bi je Darija dosegnula. Nakon pola sata bole je leđa, iskrivila se stojeći pogureno nad lavaboom i trudeći se da ne dotakne ništa sa strane. Pogotovo ne zrcalo, samo ne zrcalo! Pere ruke i zbog zrcala, jer ono ne šalje samo Darijinu sliku, nego i kapljice prljave vode što tijekom pranja padnu na njega. Već dvadeset i peti put pere ruke i hvata je očaj besmisla, osjećaj beskorisnosti takvog života, ogorčenost na druge koji su sretni, koji žive normalno i dobro im je i s tom prljavom vodom. Sjeti se prijateljice Jasne, odnedavno udane i trudne. „Nadam se da ste sretni! Nadam se da uživate u svojoj sreći!“ dere se i bjesomučno briše ruke i tad se sjeti da je dio ručnika prljav, da je njime brisala zrcalo i da joj je trud bio uzaludan. Opet sapuna ruke. „Budite si veseli i sretni. Jebeš to što meni nije dobro!“ Sapuna je ostalo malo, tek za još jedno pranje pa Darija izlije i to na ruke te ih ponovno opere. Mahnito obriše ruke i iscrpljena krene u spavaću sobu. Legne na krevet i plače.
Te noći ponovno sanja kako se igra sa sestrom. Tihana ima šest godina, a Darija šesnaest. Tihana je njezina „Sreća“ i „Sunce“. Sjede na podu u Tihaninoj sobi i grade toranj od Lego-kocaka. U sobi je vrlo svijetlo jer se sunce razlijeva kroz široke prozore. Tihana je revna i predana, ali dodaje kocke pogrešne boje. Toranj je crnobijel, a Tihana na njega stavlja raznobojne dijelove. Darija joj kaže neka to ne radi jer će toranj biti ljepši ako je napravljen od dviju boja. Tihana šuti i prstom grebe hlače kao da želi s njih odstraniti neku mrlju. Igraju se dalje. Nakon nekog vremena Tihana opet doda pogrešnu boju. Darija joj govori povišenim glasom da ružičasta ne ide u crnobijelu građevinu. Zna da je to Tihanina omiljena boja, ali ako su toranj već napola izgradile crnim i bijelim kockama, nema smisla na njega stavljati roze kocke. Tihana gleda u pod. Darija je pita: „Pitanje je želiš li se igrati ili ne?!“ Tihana tiho odgovara da želi. Uzima kocke druge boje i polako stavlja uz toranj. Darija osjeća kako joj se diže tlak. Tihana čeprka po kutiji s kockama pa joj nudi crvene kocke za krov. Darija gubi živce i vikne da joj se ne da igrati. Ustaje, izlazi iz sobe i tresne vratima.