Tumačenje snova | Ivana Rogar

REPETITIO AD ABSURDUM

Cesta je sasvim pusta, ni na jednoj strani nema ničega; samo siva strništa kojima nedostaju vrane. Asfalt je tvrd, jak, ravnodušno siv i vodi u beskraj. Cesta juri u suprotnom smjeru od nje. Ona brza, preskakuje metre, vjerojatno i sto pedeset na sat. Gore je plavo nebo, ali pogled uvijek pada na tlo što se reproducira samo od sebe i ide vrtoglavo. Čovjek bi mogao udariti o zemlju ako ne pazi, razbiti glavu, ruke, zakotrljati se niz taj beton i udarati o njega dalje i dalje. Ali ipak ne usporava, brza još više i nema žive duše koja bi je vidjela.

Okreneš se u kratko vrijeme za sto osamdeset stupnjeva; ne samo ti, tvoja osobnost i izgled, nego način života, način na koji se drugi odnose prema tebi, na koji mjeriš vrijeme, prije satima, sad žličicama. Petri su ruke drhtale dok je primala stvari; pogotovo kad se trebala potpisati, djelovala je kao da je oboljela od artritisa. A tako mlada, mislili su ljudi. Na javnim mjestima okretala se svaki čas da na vrijeme uoči potencijalnu opasnost. Postala je svjesna da je svijet suviše opasno i nesigurno mjesto. Mogućnosti nasilne smrti bile su beskonačne.

Dobila je sijede, a na licu su joj se pojavile fleke. Oči su joj upale i promijenile boju — od zelenih postale su neprobojno sive, bez šarenica i zjenica. Iz desni joj je sama od sebe počela jutrom curiti krv. Jastuk je svakog jutra bio crven. Sluh joj se izoštrio pa je mogla čuti sve zvukove, izdvojene i pojedinačne, dok je sjedila s prijateljima na kavi ili se vozila tramvajem. Znala je tko u tramvaju žvače i mljacka iako ga nije vidjela i čula je dahtanje psa koji je sjedio dvadeset metara od nje.

Čekalo se poboljšanje; godinu dana svi su govorili da će krenuti nabolje. Roditelji pogotovo. U nekom trenutku stvari će se vratiti na staro. Nisu se mogli odlučiti da je hospitaliziraju. Mama je neprestano trčala oko nje i domišljala se kako da joj pomogne, idući često u krajnost, kao kad je prestala pripremati šnicle i zamijenila ih mesnim rižotima jer se bojala da Petra neće htjeti žvakati veće komade. U znakove poboljšanja stanja roditelji su trpali slučajan osmijeh, samostalan odlazak u šetnju, češljanje, dotjerivanje. Promatrali su je i došaptavali se. Mama je Petru pokušavala nasmijati vicevima i zgodama iz svoje mladosti, ali Petra je vidjela da postoji druga strana tih viceva. Druga strana bilo čega. Optimizam je bio obično filozofsko stajalište kojim su se ljudi branili od stvarne ugroženosti. Svaka filozofija bila je podložna kritici. Stvari su bile nesigurne, nigdje nije bilo oslonca, ni na što se nije moglo računati. Svijet je postao labilan, fluidan, pun rupa.

Kad je u dnevnim novinama bila pročitala opis događaja, nazvala ih je ogorčena, zahtijevajući da joj na telefon daju urednika crne kronike. Urednik je napokon rekao „halo“, a ona je dreknula u slušalicu: „Jeste li svjesni što objavljujete?! Zašto ne pišete što se stvarno dogodilo, nego izmišljate? Jer vam je tako lakše? Ja nisam mogla biti za volanom jer nemam vozačku. Drugo, nismo prošle kroz crveno, bilo je zeleno. U gori raste zelen bor, raste trava zelena, zeleno je na semaforu, jel vam to shvatljivo? I kamion je vozio u našoj traci, a ne u susjednoj! I, ne, nismo mi jurile, nego idiot u kamionu! Kako možete pisat takve pizdarije? I još nešto, taj jebeni kamion nije bio crven, nego plav!“ Na drugoj strani slušalica je bila spuštena.

Najgore je bilo kad bi zaspala. Imala je problema s nesanicom pa je cijele noći provodila budna, no kad bi uspjela zaspati, uvijek bi pred sobom vidjela pustu cestu koja juri suludom brzinom i nestaje iza nje, hrapav asfalt na kojemu se ne može zaustaviti. Znala je jedino da će uskoro naletjeti na kamion. Teško plavo metalno vozilo s velikim staklom samo što nije. Udarac je blizu. Iz sna su je budili ili se sama budila uvijek iznenada, s teškim palpitacijama, a posljednja joj je stvar u sjećanju bila ta tvrda, gola cesta ispod nje.

Mjesec dana poslije Petra se vratila na posao jer su roditelji inzistirali. Inače, rekli su, potpuno će se zatvoriti u kuću. Svakog jutra sklupčana je ležala na krevetu i zurila u zid dok joj je u glavi udarao zamišljen sat. Mama bi ušla u sobu, sjela na krevet i pitala što želi za doručak. Nekad bi je Petra ignorirala, nekad bi se obukla i otišla bez doručka, ne obazirući se na zanovijetanje. Prestala se šminkati, zatim se prestala gledati u ogledalu i naposljetku više nije oblačila novu odjeću. Jednom je otišla iz stana u pidžami koja je dovoljno nalikovala na trenirku. Imala je sreću što uglavnom nije radila sa strankama, nego u vlastitom uredu kao tajnica. Samu sebe bi preplašila ugledavši se u uredskom ogledalu u kućnoj majici, upalih obraza s crnim kolobarima i raskuštranom kosom. Bila je slika i prilika vještice iz slikovnica, spremna za fašnik. Pomislila je da drukčije i ne može izgledati nakon onakvih snova. Poslije mučnog putovanja cestom nije imala energije uraditi bilo što u vezi izgleda.

Od ravnatelja do znanstvenih novaka u Institutu za društvena istraživanja svi su jednoglasno odlučili dati joj podršku pa su joj olakšali rad za pedeset posto tako što su sami odlazili na poštu, dogovarali sastanke i unosili podatke u računalne baze. Petra je u početku osjećala veliku grižnju savjesti, no čovjek je podatan i sposoban naviknuti se na bilo kakve uvjete pa je o toj dobrohotnosti suradnika sve više mislila kao o nečemu što joj prema pravu i kriterijima logike pripada. Stoga se sklanjala u zahod kad bi čula da dolazi netko izvana i gledala kroz prozor kad je trebalo poslužiti kavu. Većinu radnog vremena provela bi tupo zureći u dopise na stolu i ne razmišljajući o njima. Jurila je cestom za sudare.

Dva puta tjedno odlazila je na privatnu terapiju k poznatom psihoterapeutu i ondje ponavljala priču. Međutim, kako je psihoterapeut zaključio, stvar je bila mnogo složenija od PTSP–a prouzročenog običnom traumatskom epizodom. Valjalo je raditi na odnosima s ljudima, na odnosu s majkom, ocem i sestrom, s prijateljima, s nepoznatim ljudima s kojima dolazi u kontakt kupujući pecivo, vozeći se tramvajem. Psihoterapeut je želio da krenu od sitnica: kad bi se vratila ravnoteža tim malim stvarima, Petra bi bila jača i nadvladala bi strah.

„Što ste danas radili s mamom?“ upitao bi on.

„Ništa“, odgovorila bi Petra.

„Ali rekli smo da biste trebali osnažiti odnos s roditeljima. Vratiti povjerenje.“

„Povjerenje ne postoji. To je iluzija kojom se zavaravamo da je sve u redu“, rekla je Petra. „A zapravo ništa nije u redu. Sâm taj život koji toliko slavite i uzdižete može vas svakog trena opandrčiti posred face i pokazati vam koliko je svijet ravnodušan.“

„Vi sad imate dojam da ste u slijepoj ulici i da nemate kamo…“

„Ne, ja imam dojam da sam na čistini izložena rafalnoj paljbi i mogu kamo god poželim, ali to nije važno, jer paljba je posvuda.“

Psihoterapeut je Petrinim roditeljima rekao da je s njom jako teško razgovarati jer odbija bilo kakav savjet i mogućnost poboljšanja. „Ona želi ostati u tom stanju u kojemu se sad nalazi.“

Kad je razmišljala o svojem stanju, što je bilo rijetko, mislila je da je nešto u njoj puklo pa ne funkcionira. Bilo je to kao neko oštećenje, pukotina kroz koju napokon vidi svijet u svoj njegovoj lažnosti. Kad bi se uspjela zapitati kako namjerava dalje, osjetila je jedino potrebu za čekanjem. Samo neka je puste na miru i nekako će izgurati dan. Pa onda onaj za njim. Velik dio problema nestao bi kad ne bi bilo noćnih mora. Ubijale su je i psihički i fizički, utjerivale u nju neviđen strah što bi joj se slijegao na udove, usporavao joj pokrete i misli, a volju zamatao u slojeve pamuka, staklene vune i celofana.

Prošla je zima pa proljeće, nebo je mijenjalo boje, grad je mijenjao lica. Petra je išla u šetnje sa sestrom i prijateljima. Dopuštala je da je odvedu u kino. I dalje je odlazila na posao. Gurala je jedno te isto. Na ulici je izbjegavala ljude i bojala se prijeći preko pješačkog prijelaza. Još je sanjala golu cestu koja će ići u beskonačnost. Kilometri i kilometri asfalta prostirat će se unedogled da bi mogli negdje na sebe smjestiti katastrofu. Snovi su tako velikodušni, uvijek omogućuju rušenje logičkih granica, beskonačnost, neizmjerne količine boja, šume, vode, uzbuđenja ili, eto, ceste i straha. Nekad bi isti san sanjala dva-tri puta zaredom pa se budila oblivena znojem, izmoždena, a to stanje joj se činilo kao neko kozmičko pretkazanje.

Nakon jednog od dugih razdobalja nesanice spavala je četrnaest sati u komadu. Ponovno je sanjala cestu i crte što su razdvajale jednu traku od druge i istovremeno munjevito prolazile ispod nje. U snu je znala da ih ima beskonačno i da će ih biti sve dok ne udari u kamion. Cesta se neće prekinuti, neće skrenuti, neće dovesti do neke zgrade. Osjećala je kako joj srce lupa na javi, ali brzinu nije mogla smanjiti. Jurila je dvjesto na sat na putu ispražnjenom samo radi nje: svi auti, teretnjaci, motori uklonjeni su radi nje, cesta je izgrađena u nedogled radi nje, nesreća će se dogoditi jedino radi nje. Udarit će u nešto. Neće se stići niti sagnuti. Na goloj cesti nikad nije bilo ničega, ali u toj sablasnoj pustoši cijelo je vrijeme znala da nešto dolazi. Plavi kamion. Plava kabina, golemo staklo. Nešto ju je povuklo u stranu. Vuklo ju je s ceste na strnište, povlačilo je za ramena i ruke i skretalo s putanje. Probudila se. Njezina starija sestra Branka stajala je nad njom.

„Opet si vozila Ferrarri?“

„Da“, odgovorila je Petra zadihano. Kosa joj je bila sasvim mokra, znoj se cijedio u udubine između ključnih kosti i vrata. Branka se s cijelom stvari nosila praveći od nje šalu.

„Pa, čovječe, piši putne naloge. Neka ti firma to nadoknadi.“ I Petri bi pritom bilo lakše. Kad bi se smirila, obje bi se smijale toj ludoj sestri koja si ne da pomoći. Tad bi na red došle sve Petrine anomalije, sve što je izvela tog dana.

„Kužiš, nisam htjela krenuti preko zebre. Čekala sam da on ode prvi i mahala mu u znak zahvale. On je pak meni mahao neka prijeđem. I tako par minuta.“

Branka se kesila.

„Na kraju je izgubio živce i otišao. Vjerojatno je mislio da sam luda. Pa… imao je pravo“, zaključila je Petra.

„Hoćeš u šetnju?“ upitala ju je Branka. „Oko bloka?“ Petrino je lice postalo sjetno. Odmahnula je glavom.

Kad je Branka izišla iz sobe, Petra je otišla do kuhinje i iz kutije na stolu izvadila kruh. U tom jednom trenutku nenamjerno si je dopustila prosvjetljenje, proplamsaj nečeg što je već znala, ali je zaklanjala od misli, kao kruh u kutiju. Posrijedi je bila obična, jednostavna jednadžba: ne učiniš li sama nešto, zauvijek ćeš ostati takva. Sjedila je u kuhinji, žvakala crni kruh s mortadelom i iznenada ju je obuzelo neopisivo samosažaljenje. Odradila je stotinu i neku noćnu moru. Do kraja će ih odraditi još tisuću puta toliko.

Ako ne učiniš sama nešto. Ako se ne prisiliš.

Krenula je u gužvu. Krenula je na magistrale i autopute. U početku je samo promatrala promet, a onda je poslije nekoliko dana ušla u taj mravinjak i pomiješala se sa sudionicima. Koračala bi posred trake, a auti i kamioni koji su jurili iz suprotnog smjera kočili bi i skretali, naguravali se, sudarali ili vijugali. Vozači bi vikali i psovali. Pretrčavala je ceste taman kad su kretali, što je prouzročilo čepove i gadnu buku truba. Odlazila je na najprometnije čvorove u gradu, kao što je križanje Vukovarske i Savske gdje ne znaš iz kojeg će od četiriju smjerova krenuti vozila, hoće li tramvaj ići ravno ili skrenuti i, uopće, hoće li te vozač propustiti. Dobila je više prekršajnih prijava, nekoliko puta šamar te skoro i ozbiljne batine. Sestra joj je govorila da je glupa jer ugrožava i tuđe živote. „Sad više stvarno nisi normalna!“ Petra se uhvatila u kompulziju i nije prestajala. Uzela bi taksi i zahtijevala od vozača da vozi najbrže što može. Tjerala je prijatelje da je vode na trkaću stazu Zmaj u Velikoj Gorici i voze dvjesto na sat. Neki nisu pristali, nekima je bio gušt. Njoj nije bio gušt, ali je vikala: „Brže! Možeš još brže!“ i kad bi prešli dvjesto.

Kako je to trajalo iz dana u dan pa iz tjedna u tjedan, Petra je imala dojam da rješava problem. Izišla je iz crne rupe kamo je bila usisana. Ali unatoč naletu snage i volje, još je sanjala. Snovi su tako bogati, obilni, bez dna, bez materijalnog završetka. Kao trpeze na dvoru francuskih kraljeva. Suvišak je uvijek bio prisutan. Ta neiscrpna moć reprodukcije. Bila je fascinantna na neki način.

Teta Olga iz Bjelovara je čula da se Petra oporavlja. Roditelji su joj rekli da radi na sebi i da joj je sve bolje. O snovima nisu govorili jer oni nisu stvarni. Teta je došla posjetiti Petru, dati joj podršku, produbiti entuzijazam, dodati težinu optimizmu. Odlučila je biti puna ohrabrenja. Htjela je i od Petre čuti ono što je čula od njezinih roditelja. Nije željela drukčije stvari. Nek joj samo da potvrdu, nekakav certifikat da su gluposti i mušice u glavi nestale. Mama je ispekla kolače i napravila bogat gulaš od sipe i liganja. Jeli su iz sve snage. Nakon ručka mama je na stol iznijela mađarice i sklopivši ruke u krilu, čekala da Petra kaže nešto o tome kako se sad osjeća. Teta je promatrala Petru, rekavši samoj sebi da izgleda puno bolje. Mama ih je sve ponudila kolačima. Petra je rekla dvije-tri rezignirane rečenice o tome kako nije baš sve idealno, ali ide na bolje. Vjerojatno će biti dobro. Teta nije razumjela pa joj je mama predložila da pojede koji kolač. Petra je objasnila još jednom da će proces oporavka sigurno biti dug. Ne postoji kratak put. Ali teta nije bila zadovoljna: „Pa ti si nadomak oporavka.“ Mama se meškoljila u stolcu te je teti približila tanjur s mađaricama. Teta se nije obazirala, nego je gledala u Petru. Nije joj bilo jasno što nije u redu, a nešto očito nije bilo u redu. Mama joj je rekla: „Uzmi kolač“, a teta je odgovorila da više ne može jesti jer se prejela. Petra je ponovila da je sve to samo početak oporavka. Oporavak je trajan proces. Teta je složila grimasu i zapiljila se u kolače.

„Uzmi, Olga“, ponudila ju je mama.

„A što misliš kad će sve biti po starom?“ upitala je teta. Petra je odgovorila da sumnja da će ikad sve biti po starom. Teta je rekla da su to gluposti i da treba ustrajati.

„Probaj kolač, Olga. Odličan je“, rekla je mama. Teta je odmahnula rukom i ponovno se zagledala u Petru.

„Važna je volja. Volja je važna“, napomenula je, a mama je dodala: „Kolači su dobro ispali.“ Teta je dalje promatrala Petru pa kad ova nije dala nikakav znak, namrštila se. Mama joj je gurnula pod nos pladanj s mađaricama.

„Možda se ti sad bojiš reći da si dobro da ti se ne bi obilo o glavu, ali to je praznovjerje“, rekla je teta. Petra je zaustila da nešto kaže, ali mama ju je preduhitrila: „Hoćeš kolač, Olga?“ Petri se skvrčio želudac, stisnula su joj se prsa i grunula je u smijeh. Šmrklji su joj izišli kroz nos.

„Ma što ti je?“ zinula je mama, ali Petra se nije mogla zaustaviti. Previjala se. Smijeh je prešao na tetu pa se i ona nasmijala.

„Dobro, što je smiješno?“ mama je zahtijevala objašnjenje jer Petrino gakanje nikako nije prestajalo. Shvativši da se ne može suzdržati i da će to potrajati, Petra je bolnog trbuha otišla u sobu gdje se nastavila smijati. Mama je zbunjeno gledala za njom.

Teta je rekla: „Pa vidiš da nas sve voza. Skroz je dobro.“

Hodala je Šubićevom pomiješanih dojmova. Na pješačkom prijelazu kod Džamije skoro ju je zgazio auto, ali nije primijetila. Išla je polako pločnikom ne obazirući se na rijetke prolaznike: već je bila noć. Kod kuće je sjela pred televizor. Ubrzo je ustala i otišla do frižidera koji nije otvorila. Premjestila se u sobu i nasumce vrtjela video-spotove na YouTubeu. Laurie Anderson, Patti Smith, Dire Straits. Svi su lebdjeli u nekom međuprostoru, ne dotičući je. U dvanaest je otišla spavati. Sklupčala se prema običaju u fetalni položaj i pokrila dekom preko glave. To je radi mojeg mira, govorila je. Spavala je mrtvim snom do pet ujutro, kad su je ponovno spopale slike ceste. I ponovno snažan zazor i strah, ponovno je jurila gledajući u tlo, osjećajući kako joj luđačka brzina udara o grudi. Vrtjelo joj se u glavi pa je zamahnula rukama. Na obzoru je ugledala nekakvu nastambu, a kad joj se približila, prepoznala je kafić uz cestu. U kafiću su sjedili ljudi, a kad su je vidjeli u letu, mahnuli su joj. Petra se zaprepastila. Cesta pod njom stala se granati i u panici je spoznala da može skrenuti kad poželi. Nije znala kamo da skrene. Stali su iskrsavati prometni znakovi. Uz cestu su izronile borove šume. Naišla su vozila, ali ona je bila visoko iznad njih. Naišle su prometnice, semafori, željezničke pruge, kolosijeci i vlakovi, naišla su križanja i pješaci, zgrade i trgovi, ljudi koji su se smijali i pod suncem otvarali kišobrane. Naišli su parkovi i na njima izletnici, ljubavni parovi zagrljeni na klupama, golubovi na strehama i u jatima na nebu. Naišla je njezina zgrada, poznanici koji su joj mahali i sestra koja joj je vikala da je luda kao batina. Osjetila je bojažljivu sreću. Nebo se mijenjalo svakog trena, oblaci su se vrtjeli, parali i spajali. Pod njom je bila gusta meka trava, a djeca iz susjedstva našutavala su veliku žutozelenu loptu koja je polijetala uvis kao cepelin. Ona se spustila na susjedov balkon i bacila pogled odozgo. Travnjaci i ulice, krovovi, krošnje i lica — kakvo će lice složiti susjed kad je ugleda kako klatari noge sjedeći na njegovoj ogradi visoko iznad tla.