Tumačenje snova | Ivana Rogar

SPOMENAR

Šefica nije dopuštala da svjetla budu upaljena nakon radnog vremena i Ana je to poštovala ne pokušavajući joj objasniti da bi čitanjem u djelomično osvijetljenom prostoru mogla pokvariti vid. Kroz velike prozore dopiralo je narančasto ulično svjetlo pa se još vidio pult i niz polica koje su se, napredujući prema dnu prostorije, sve više gubile u mraku. Ana je ostala ipak malo dulje da upiše opise novopristiglih knjiga u knjižničnu datoteku. Odlično ih je sastavljala, bili su jezgroviti, a pružali relevantne podatke. Šefica je bila najsretnija kad bi to Ana odradila jer drugi knjižničari… eto, nisu bili toliko vješti s riječima. U osam i pol zaključala je knjižnicu. Iz Tomićeve je skrenula u Ilicu, vječno živu, nalik dugoj glisti koja nikako ne miruje, i hodala prema Trgu. Ondje je sama usred gomile čekala tramvaj.

Dok se vozila prema Ferenščici, kriomice je promatrala ljubavni par koji se gnijezdio u sjedalici i strastveno žvalio, kao da se natječu tko će koga prije pojesti. Ana je posegnula rukom prema 24 sata ostavljena na stolcu nasuprot njoj da bi slobodnije promatrala ljubavnike. Usput je pročitala da je Karamarko učvrstio veze s crkvom, da su na Visu uhvatili ražu tešku pedeset kilograma i da je Kate Middleton pokazala prevelik prorez na haljini. Buckinghamska palača još nije reagirala. Ana je dignula pogled s novina. Par se dalje mazio, ne obraćajući pozornost na druge ljude. Mladić je zavukao ruku djevojci u hlače. Vani su kroz noć pokraj tromih tramvajskih prozora brzale ulične lampe i bandere, glave prolaznika munjevito su šibale, kao rukometne lopte prema golu.

Sišla je u Vukovarskoj pa sporo, preko široke avenije, krenula kroz maglu prema Ferenščici I. Od pločnika do visokih stambenih zgrada vodili su puteljci sastavljeni od starih kamenih ploča, a polovica ih se bila izgubila u blatu. Pipala je oko sebe i hodajući uskom stazom dodirivala bodljikavo lišće božikovine što je rasla po strani. Ušavši u jedan od nebodera, uspela se dizalom na peti kat.

U stanu je uključila svjetlo i obasjala pokretnine: jeftin namještaj koji se selio svake dvije godine iz jednog iznajmljenog stana u drugi. Presvlake za jastuke raznih oblika što su sjedili na kauču i fotelji bile su, doduše, nove i jarkom plavom i ljubičastom davale su dozu vedrine dotrajalom ambijentu. Ana je iz frižidera uzela majonezu i namazala je na kruh. Jedući, prolistala je jučerašnji Večernji list koji je već bila pročitala. Jelo je nekako uvijek išlo s čitanjem. Večernji reciklira vlastite članke, mislila je. Trebala bi oprati veš, jer u ladici više nema čistih gaćica, no još žvačući, uključila je kompjutor i ulogirala se u OkCupid, društvenu mrežu namijenjenu pronalasku ljubavnih partnera. Otvorila je svoj profil Theodorra_85 i pregledala pristigle poruke. Slika na profilu nije bila njezina; pripadala je nekoj vidno mlađoj djevojci s nasmijanim tamnim očima. Warner-Bro iz Zagreba napisao joj je: „Hej ljepotice, oćemo se dopisivati?“ Kliknula je link na njegov profil i pogledala fotografije. Izgledao je kao mravojed i pisalo je da voli cure koje razmišljaju svojom glavom. Otpisala je: „Sorry, ali ipak imam neke estetske kriterije.“ Daniello2 iz Karlovca napisao je samo: „Ćao“. Pregledala je njegov profil i iz priloženog vidjela da ga knjige ne zanimaju, da voli jeftin američki humor, da mu je važan curin horoskopski znak kao i to da nije sponzoruša. Suzdržala se od ironije i odgovorila samo: „Ne zanimaju me frajeri koji ne žive blizu mene. Uostalom, to ti piše na mojem profilu; mogao si pročitati.“ Daniello2 joj je odmah napisao: „Dobro ne moraš se ljutit.“ Obrisala je poruku i kliknula na one od prethodnih dana. Pročitala ih je već nekoliko puta. Nakon pola sata isključila je kompjutor. Bila je umorna pa je oprala zube i otišla spavati misleći da će gaćice morati izdržati.

Ana se punim imenom zvala Antoaneta. Ime je bilo plod majčina poriva koji je osjetila prije trideset i četiri godine u Petrovoj bolnici kad je prvi put primila svoje dijete u naručje i ugledala nešto sasvim posebno. Ana se, međutim, nikad nije tako predstavljala, a isposlovala je i da joj na osobnoj iskaznici ne piše puno ime. Učinila je to čim je konačno prekinula magisterij za koji se bila naivno zagrijala vjerujući da je znanje doista moć. No bila je uspješno diplomirala komparativnu književnost i njemački, postavši prva vlasnica diplome u obitelji. Već s dvadeset i šest našla je posao knjižničarke, u ono vrijeme kad završen studij bibliotekarstva još nije bio potreban da bi se zaposlilo u knjižnici. Stabilno, pouzdano mjesto s umjerenom plaćom; što je više mogla poželjeti?

Sljedećeg dana knjižnica je opet bila pusta. Tek pokoji korisnik zadržao bi se dulje od deset minuta. Uglavnom su ulazili i izlazili kao na tramvajskoj stanici, bez pozdrava, šuteći, uvučeni u misli. Najviše su posuđivali lektiru. Ana je za pultom skrivećki čitala novinske portale. Većina vremena na poslu tako je otpadala na Jutarnji i Večernji list, uz brzinsko prelijetanje preko rubrike sa skandalima, samo kratko, tek toliko da bude u toku. Kad bi naišla glavna knjižničarka, brzo je micala otvorene prozorčiće i glumila da sastavlja opise knjiga.

Oko pet sati počeo je padati snijeg i kad je Ana u osam i pet krenula kući, gacala je niskim cipelama kroz bljuzgavicu nastalu od nebrojenih koraka drugih ljudi. Raskvašeni snijeg ulazio joj je u cipele i hladio stopala. Na glavnom trgu pričekala je šesticu tresući se od hladnoće. Snijeg na tlu usporavao je promet. Sablasni tramvaji skretali su na trg kao da vise o tankoj niti, kao da ne postoji zacrtana trasa, nego samo paučina što drži vozila uspravno.

Kod kuće je strpala prljavo rublje u stroj; pogledala se u ogledalo i zatim pregledala zube. Blago je stisnula meso, a iz njega je kao i obično potekla krv. Navodno je trebala pripaziti na prehranu i unositi više vitamina C. U dnevnoj sobi uključila je TV, star model iz dvijetisućite. Ani nije smetalo. Mijenjala je kanale i zaustavila se na Trećem programu. Igrao je Caprin Divan život.

Sutradan je Ana poslije posla nabasala na poruku zalijepljenu na vrata haustora: „Gđa. Ana Horvat s petog kata molimo vas očistiti snijeg pred ulazom, vaš je red. Stanari“. Čini se da su joj zamjerili što prošle godine nijednom nije uzela lopatu u ruke. Osvrnula se prema zgaženom snijegu na prilazu. Bilo ga je puno i trebalo je prokopati barem uzak prolaz. Otišla je u podrum gdje su stajali alati i uzela široku lopatu. Dosad je to uvijek obavljao Boris. Zagrabila je snježnu masu i teškom je mukom prebacila u stranu. Ponovno je zagrabila. Bilo je teže nego što je izgledalo. Pokraj nje je bez pozdrava prošao bračni par iz polukata. Nastavila je grabiti i prebacivati snijeg na travnjak pokraj prilaza. Kad je poslije pola sata izradila puteljak, osjetila je da nešto tvrdo pada po njoj pa je dignula pogled. Ravno u nju gledala je susjeda s osmog kata i bacala kruh.

Kad je očistila prilaz, ruke su je boljele, dlanovi su joj bridjeli. U stanu se strovalila na kauč i uključila televizor. Nakon dva sata dosadio joj je Ples sa zvijezdama i druge zabavne emisije pa je pregledala e-poštu i vidjela da joj je stigla obavijest da joj je Warner-Bro odgovorio. Brzo se ulogirala u OkCupid i otvorila poruku. „A ti si ko neki top model? Daj se sredi.“ Odgovorila mu je da je budala i neka joj više ne šalje poruke. No poruka je unatoč tome stigla. Brutalno uvredljiva. Ana ju je pročitala nekoliko puta, a u kutu očiju formirale su joj se suze: „Što si ti umišljaš glupačo? Da si bogomdana? Nestani, to bi bilo najbolje za ljude oko tebe.“ Stegnulo ju je u grlu pa u prsima. Bilo bi najbolje da nestane. Otvorila je sljedeću poruku. Obad joj je pisao: „Hoćeš na kavu?“ Ogorčena zbog prethodne poruke, napisala je da zasigurno neće na kavu s potpunim neznancem, neka se nauči nekom normalnom redu upoznavanja. Otišla je spavati odjevena, ostavivši upaljen televizor.

Mama je Ani govorila da živi nezdravo i da bi trebala kupovati povrće i voće na tržnici. Ani se nije dalo. „Čime se ti hraniš, keksima?“ pitala bi je ne čekajući odgovor. „Dušo, moraš paziti na sebe. Kad si zadnji put pojela juhu?“ Tržnica je bila daleko i vječito krcata ljudima. Na tom sajmištu bilo je više ljudi nego robe, gurali su se, češali, dovikivali si, natezali se s prodavačima za sitniš. „I sad moram slušati kako tip traži da mu snize grincajg za kunu“, stajala bi Ana sa strane i gledala u nevjerici. U samoposluživanju natovarila bi se namirnicama za više dana, tako da tijekom tjedna ne mora odlaziti u dućan, nego s posla može ravno kući. Kupovala je po dva čarlija, pet litara mlijeka, kruh u celofanu, dvadeset dekagrama podravca i isto toliko šunke u ovitku. Jednom je kupila tri vreće toaletnog papira i time unaprijedila kolanje tračeva po susjedstvu. Problem je bio što nije imala auto, a ni vozačku, pa je silne vrećice, nabrekle od namirnica, morala tegliti do kuće. Put nije bio kratak, trebala je prijeći petsto metara pločnikom uz travnjake na jednoj i aveniju na drugoj strani, a Ani se nekoliko puta učinilo da je vidjela susjede u automobilu kako se okreću za njom.

Kad se u subotu vraćala iz nabavke, zahvaljivala je bogu što pred liftom nema nikog osim nje jer pokraj pet vreća punih boca s mlijekom i jogurtom, tegli krastavaca, ajvara i višanja u lift osim nje ne bi stao nitko. Kod kuće je na brzinu skuhala tjesteninu i u rajngli rastopila podravec u vrhnju. Pomiješala je umak s tjesteninom i sve pojela iz rajngle, surfajući internetom. Zatim se ponovno ulogirala na OkCupid i pronašla dvije nove poruke te OkCupidove preporuke za dečke koji bi joj mogli odgovarati. Obad joj nije ništa odgovorio. Jogamod ju je pitao kako to da je tako zgodna cura bez dečka. Kliknula je na link za njegov profil, pogledala sliku i zaključila da je neumjesno što joj se uopće javio. Podaci na profilu, k tome, bili su puni pravopisnih pogrešaka. Napisala mu je: „Nauči prvo pravopis pa se onda javi. Zapravo, ne moraš se uopće javljati.“ Drugu poruku poslao joj je Aaaaandrijaaaaa: „Šta se radi?“ Na takve ulete koji nisu tražili konkretan odgovor, a na koje si svejedno trebao odgovoriti Ani bi se tlak povisio za duplo. Pogledala je i njegov profil. I on je bio pun pravopisnih anomalija te je odavao osobu bez nekih životnih interesa. Nekog tko je redovito išao u teretanu, a za ostale je zanimacije napisao: „Tko oče znat nek me pita kaj volim.“ Srdito mu je otpisala neka je ostavi na miru jer nema vremena za čet. Sjela je pred televizor i zagledala se u neki film čiji naslov nije znala.

U četiri poslijepodne otišla je u šetnju kvartom. Snijeg nije prestao padati i kroz pahulje su se posvuda uz cestu i ulice vidjeli bijela brdašca nalik igluima. Veliki travnati dijelovi bili su sasvim bijeli, neokaljani. Dok je šetala, nazvala ju je Alma, jedina prijateljica s kojom je ostala u kontaktu nakon razvoda od Borisa. Poslije razvoda prijatelji su nekako bili skloniji Borisu nego njoj, iako se on ponio kao zadnje govno. Jer u takvoj situaciji moraš birati. Nije baš imala tog trenutka o čemu pričati s Almom, činilo joj se da je zove jer je maloprije razgovarala s Borisom pa je htjela suzbiti grižnju savjesti. Premetale su sveprisutne teme: recesiju i nezaposlenost, nedostatak kulturnih događanja u gradu i noćnu moru od javnog prijevoza zimi. Dogovorile su se na kraju da će se uskoro naći. Došavši kući, Ana je uključila televizor. Prebacujući programe, zaustavila se na emisiji Krv nije voda. Kakvo dno, pomislila je. Gore od ovoga ne može. Neka je žena prevarila dečka s majstorom koji je došao oličiti sobe, a sad je dečka pokušavala opet zavesti jer je imućan. Ponovno je sjela za kompjutor i pogledala što igra u kinima. U Tuškancu su prikazivali ciklus Alaina Resnaisa. Mogla bi pitati neku kolegicu s posla da joj se pridruži, ali sumnjala je da bi to ijednu zanimalo. Ulogirala se na OkCupid da vidi ima li kakvog potencijalnog poznanika s kojim bi otišla u kino. Našla je poruku koju je poslao Aaaaandrijaaaaa: „džubre jedno jedi govna. stoko. mogu se kladit da si kurvetina i da ideš u krevet sa svakim. sigurno i smrdiš, zato i jesi na cupidu jer te nitko neće. bezvrijedno smeče idi nađi neki posao, sigurno nemaš ni za kavu umjesto da tu pišeš pizdarije. jebi si mater rugobo. šta si umišljaš da si zgodna? nitko te ne želi.“ Ana je osjetila kako je riječi preplavljuju. Pročitala ih je ponovno. Suze su joj počele brazdati obraze. Brisala je oči rukavima majice i iščitavala poruku opet i opet sve dok se nije izlizala.

Nedjeljni ručak Ana je inače provodila kod roditelja na drugom kraju grada, u Sesvetama. Mama bi tad obično ispekla nadjeveno pile, a na stolu bi uvijek bile barem tri vrste salate: cikla, krastavci i zelena salata. U posebnoj zdjeli po mesnom soku mirisali bi pečeni krumpiri. Mama bi izvadila oslikane tanjure rezervirane za posebne prigode i postavila salvete. Pokreti su joj bili graciozni. Ana nije doživljavala to dvorenje, zapravo, osjećala je muku. Ovaj put mama je priredila pržene lignje i kuhani krumpir s blitvom. Tata je jeo u tišini, a mama je pogledavala Anu.

„Izgledaš mi umorno. Jel dovoljno spavaš?“

„Da, imam vremena za spavanje. To je najmanji problem.“

„Gnjave te na poslu?“

„Ne gnjavi me nitko.“

„Ne daj da ti uvaljuju tuđi posao.“

„Ma nitko mi ništa ne uvaljuje.“ Bio je to razgovor koji se ritualno izvodio, umjesto priče o tome što je novo. Prošle su dvije godine otkako ju je mama prestala pitati ima li što novo.

„Ne daj se, nisi ti bilo tko“, nastavila je mama.

„Ma dobro, mama.“

„Hoćeš li još krumpira, dušo?“

„Ne, hvala.“

Mama ju je kriomice promatrala, ali Ana je znala da je gleda i misli da je izuzetno lijepa i pametna.

Kad je stigla kući, bila je već večer; mrak je padao rano. Snijeg je počeo padati još ranije pa kad se ugledala u ogledalu u hodniku, učinilo joj se da nosi nekakav teret na ramenima i glavi. Stresla je snijeg sa sebe i bacila pogled na praznu dnevnu sobu. Bilo je u njoj puno knjiga, ali na svakoj se između korica ugnijezdila meka, siva prašina. Ana je sjela za kompjutor, otvorila OkCupid i našla tri nove poruke. Jogamod joj je odgovorio da joj više neće odgovarati, a ona je uzvratila: „Domagoje, upravo si odgovorio. Nisi baš dosljedan samome sebi.“ Athletic_Ronnie iz Dallasa joj je na engleskom napisao da je prekrasna. Odgovorila mu je da on baš i nije i neka je ostavi na miru. Zanzeebaar je napisao: „Volio bi uživo vidjeti te crne oči.“ Theodorra_85 je odgovorila: „Neće ti se posrećiti.“ Zatim je pogledala njihove profile. Zanzeebaar je bio debeo i ćelav. Napisao je da voli svaki drugi dan pojesti ćevape s lukom i da je curin problem ako je to smeta. Athletic_Ronnie je u rubrici „Šest stvari bez kojih ne biste mogli“ napisao: „Bicikliranje, planinarenje, penjanje po stijenama, skijanje, skydiving, seks“. Odlično, bio je to jedan od onih s kojima bi mogla samo razgovarati o sportu i gledati sport. Mrzila je sport, od srca. Osvježila je stranicu da vidi je li joj u međuvremenu tko odgovorio, no nije bilo ničeg. Prosurfala je internetom, upoznala se s političkim prilikama koje su se svele na razmirice između HDZ–a i SDP–a te srpske i hrvatske vlade. Milanović je zamjerio srpskom premijeru što prilikom posjete Osijeku i Vinkovcima nije svratio i u Zagreb i to je tumačio kao jasnu provokaciju. Osjetila je zasićenje nakon nekoliko minuta. Novine ne treba niti čitati, jedina razlika u sadržajima je sporni predmet, ali jasno je tko su stranke spora. Vratila se na OkCupid. Nije bilo novih poruka. Bila su već dvadeset i tri sata. Ponovno je kliknula na poruke i nastavila to raditi svakih pet sekunda. Inboks je ostajao prazan, ali njezino iščekivanje nije jenjalo. Govorila je glasno: „Niste u stanju odgovoriti na običnu provokaciju, seronje.“ Nije prestajala osvježavati stranicu ni kad je prošla ponoć.

U knjižnici je bilo živo. Srednjoškolci su u parovima razgledavali police i hihotali zbog Marinkovićevog lika dona Jere.

„Don Jare, hahaha.“

„Hahahaha, papak…“

Vadili su knjige s polica, gledali ih i vraćali na prvo slobodno mjesto. Umirovljenici su posuđivali Toma Clancyja, Johna Grishama i Judith Krantz. U dječjem odjeljku bilo je nekoliko djece koja su se igrala gumenim kockama. Za pultom jedan je krupan muškarac pravio probleme kolegici oko zakasnine. Ana je prišla pultu i upitala u čemu je problem.

Čovjek je dreknuo: „U čemu? U tome da ne smijem ostati dužan usranih pet kuna do sljedećeg puta!“

„Gospodine, zakasnina se treba platiti prije nego što posudite novu knjigu. Dakle, ako želite odgoditi plaćanje zakasnine, ne možete sad posuditi knjigu“, odgovorila mu je Ana mirno.

„To mi je rekla i ova ovdje“, pokazao je na Aninu kolegicu. „Kakva vam je to usrana politika? Nije ni čudo da vam je knjižnica vječito prazna kad se tako kretenski ponašate prema ljudima!“

Iz Ane je grunulo: „Tako nećete razgovarati sa mnom! To si možete vikati prijatelju u birtiji! Ovo nije mjesto za takvo ponašanje niti smo mi plaćeni da ga trpimo! Ako želite biti član knjižnice, poštovat ćete pravila!“

Muškarac je umuknuo. Ostali su također nijemo buljili. Nakon par trenutaka okrenuo se i izjurio iz knjižnice. Kolegica je Anu gledala u čudu.

„Hvala ti, Ana“, rekla joj je. „Nisam znala da si tako oštra.“ Ana se tresla, a glas joj je podrhtavao.

Kad je stigla kući, odmah se ulogirala u OkCupid. Zanzeebaar je bio napisao: „Puna sebe. Gibam.“ Athletic_Ronnie nije ništa odgovorio. Nije bilo drugih poruka. Prekopala je po starim porukama i našla one što ih je bio slao Aaaaandrijaaaaa. Napisala mu je: „Ti si kreten. Žao mi je tvoje buduće cure.“ Zatim je ustala i otišla večerati. Iz frižidera je uzela šunku u ovitku, narezala pet šnita i naslagala ih na dvije kriške polubijelog kruha. Kad se vratila za kompjutor, odgovor je bio stigao: „marš u kurac droljo. uopče me nediraju tvoje poruke. nadam se da ćeš najebat sa svojim pederskim dečkom ako ga uopče nađeš. jadna si u pičku materinu.“ Opet je osjetila kako riječi ruju po njoj mrveći i gazeći sve što je moglo biti lijepo. Odgovorila je: „Odjebi, idiote. Nepismen si u pičku materinu.“ Za pet minuta stigla je nova poruka: „goni se kravo. ružna si ko svinja. ako te vidim u gradu ubiti ću boga u tebi. Izvadit ću ti crijeva i baciti ih psima. pederska kravo.“ Oči su joj zasuzile. Napisala je: „Sigurno smrdiš kao tvor.“ A on je odgovorio: „rugobo smrdljiva ti ćeš meni govoriti nešto, goni se u kurac džubre.“ Otišla je u kupaonicu i pogledala se u zrcalo. Bilo je to ružno, jadno, uplakano lice koje nitko nije htio. Usta su plačući pravila neobične, ameboidne oblike, rastezala se preko lica i otvarala sve veću crnu šupljinu. Izobličeno, lice je jecalo nad svojom nakaznošću. Ana je primila debeo pramen kose i potegnula ga iz sve snage. I kosa je popustila.

Sutrašnji dan bio je prekrasan. Korisnici su bili pristojni, nije ih bilo previše, posuđivali su dobre knjige, nitko nije morao platiti zakasninu. Bezlično zimsko nebo propustilo je malo sunca i atmosfera se podigla. Ana je pila kavu s kolegicama i pričala im kako na jednoj društvenoj mreži za sparivanje ljudi, čiji je član, ima takvih idiota i primitivaca da ne bi vjerovale. Pričala im je kako su nepismeni i glupi, kako joj se javljaju bez obzira na to što na njezinom profilu piše da želi nekog tko živi u Zagrebu i nekog tko čita knjige. „Ja napišem da želim nekoga tko je pismen, a on mi odgovori da će radi mene naučiti pravopis!“ Kolegice su vrištale od smijeha.

Prepiska s korisnikom Aaaaandrijaaaaa nastavila se. Ana bi mu napisala da je glup i na nju bi se poput odrona zemlje srušile uvrede i psovke. Pisao joj je da je manje vrijedna, da joj je nick trebao biti „Ružna“, da će joj jebati mater kad je vidi, da će joj se popišati po licu i da će je natjerati da guta pišalinu; zgazit će je kao žohara, gasiti na njoj čikove, iščupat joj zube. Ana je sve to mirno čitala i odgovarala pokojom rečenicom: „Napasi se govana.“ Ili „Želiš me, a nećeš priznati.“ Aaaaandrijaaaaa je na njezine poruke odgovarao dugačkim odlomcima kamo bi natisnuo sve gadarije koje su se činile mogućima. U detalje je razrađivao kako će je mučiti, sjeći, bosti, klati, rezati, sodomizirati, gušiti, udarati, cipelariti, čupati. Tjerat će je da liže pseća jaja, gurat će joj u pičku mesarski nož, odgrist će joj prste, a lice će joj zašpricat dezodoransom i zapaliti. To su bili eseji sastavljeni od nabacanih misli, nepovezane nasilničke pjesme u prozi, struja divlje svijesti na što je Ana reagirala rečenicama poput: „Na profilnoj slici izgledaš kao usplahirena svinja.“ Trajalo je to tako nekoliko tjedana dok Aaaaandrijaaaaa u poruci nije napisao njezinu IP adresu, puno ime i prezime te stvarnu adresu na Ferenščici. „ubit ću te kurvo. vlastita majka te neće prepoznati kad te razbijem. sad si ružna, ali kad te dohvatim biti ćeš najružnija. iskasapit ću ti to lice kurvetino. lizat ćeš pod po kojem ću pišati.“

Prvotna reakcija bila je krv u obrazima, trnci su joj jurnuli prema neodredivom cilju i strugali joj meso pod kožom. Zatim je paničan strah kao neka sjenka krenuo od dušnika preko prsa, želuca, zaustavio se kod rodnice pa nastavio u obliku trnaca kroz noge i završio duboko u petama. Gledala je u poruku, ne mičući se. Nakon minute pogled joj je stao lutati po sobi, s fotelje na kauč, s kauča na televizor, s televizora na jastuk… Pokušala se nečemu dovinuti, ali ništa joj nije padalo na pamet. Nije ga mogla prijaviti policiji jer ga je svjesno izazivala, a oni ionako ne bi ništa poduzeli dok on zaista nešto ne pokuša. Nije imala nikakvog prijatelja snagatora da je zaštiti, a nije bila ni dovoljno hrabra da mu napiše da je dobio pogrešne podatke i nastavi ga vrijeđati. Mogla se samo nadati da neće učiniti ništa.

Kopirala je Andrijine poruke u Wordov dokument od stotinjak stranica gdje je čuvala ostale odgovore s imenima njihovih autora koje je prikupila dopisujući se i komentirajući na hrvatskim i stranim forumima o majčinstvu, veganstvu, zaštiti šuma, zabrani abortusa, pravu na izbor, organskoj prehrani, reikiju, NDH, Titu, Holokaustu, ratnim veteranima, Paulu Coelhu i na svim blogovima kamo su joj zabranili pristup. Dok je brisala profil na OkCupidu, krv je i dalje curila iz desni.