Tumačenje snova | Ivana Rogar

KRONIKA OBIČNE MLADOSTI

 

Pokraj kreveta na kojemu sjedi je metalan stolić s čašom narančinog soka. Ljerka uzima čašu; nagnuvši je, ledena lavina cijedi joj se niz vruće grlo i pravi pustoš u želucu. Ispit je bio iz glagolskih vremena i kondicionala. Stavlja pred sebe nov ispit i kreće dvadeseti put ispočetka. „Koji kondicional je iskazan u rečenici: Bio bi razgovarao s ocem da je želio.“ Ispit je Mirelin. Mirela je djevojka s kojom se nitko ne želi družiti, koja često smrdi po znoju i ima problem s prehranom. Njezini je kolege iz razreda zovu Orka. Orka im odvraća pokazujući srednji prst ili im psuje majku. Ne kinje je zapravo zbog debljine koliko zbog nedostatka smisla za humor. Ispit je loše riješen, gotovo da nema točnog odgovora. Ljerka promatra kako se svjetlo igra na parketu. Poslijepodnevne šare kreću se po podu nestalno kao vrapci.

U osmom razredu osnovne i Ljerka je imala problem s težinom. Jela je kad god je našla slobodno vrijeme, tijekom stanki za učenje, i pritom čitala knjigu ili strip. Kad bi se vratila iz škole, odmah bi krenula prema frižideru. Što prije, to bi se ranije opustila. Otvorila bi ga i uzela sir, šunku i kisele krastavce i napravila si četiri sendviča. Ili bi podgrijala ono što je mama ostavila za ručak: pileći gulaš ili varivo od graška s komadićima piletine.

 

Bila je sredina devedesetih. Stanovala je u centru Zagreba, prepunom starih stanova čiji parketi su bili crni i masni od prljavštine što je prionula uz drvo, prastari, izjedeni prozorski okviri ravnodušno su puštali da s njih otpada boja, a zidovima su se rašljale crte gdje je bila popucala žbuka. U jednom takvom potkrovnom stanu Ljerka je živjela s mamom i tatom. Iz vlažne drvenarije na prozorima i vratima rasle su gljivice, a zidovi, zadnji puta krečeni sedamdesetih, bili su žuti od dima cigarete, što je značilo da kući ne možeš dovesti prijatelja jer će poslije cijela škola znati da živiš u rupi. U školi je bila dio nepopularnih, onih koji su uz učenje imali zadatak paziti kako se ponašaju. Jedan pogrešan korak i iz nekog kuta doletjela bi sočna uvreda, izgovorena s dugo iščekivanim užitkom. Kad je doviknula Dijani neka joj vrati tehničku olovku, Stipe joj se iskreveljio u lice: „Šuti, ružnobulja!“

Ljerka je doista bila ružna otkako se udebljala; ili je možda ipak samo ona to mislila. Kad se promatrala u zrcalu, vidjela je široko lice s velikim, isturenim obrazima koji su se povećavali proporcionalno s vremenom promatranja. Još u nižim razredima bila se ponašala kao muško i nosila kratku frizuru, a sad je prestala paziti kako se oblači, jer je to bilo uzaludno kao i bilo kakav napor da izgleda bolje. Bilo bi smiješno obući majicu jarkih boja koja bi joj istaknula lice ili bijelu majicu koja bi istaknula trbuh. Velik broj odjevnih predmeta svjesno je zaobilazila.

Zbog velikih grudi hodala je pogrbljeno da se što manje ističu. Hrvoje joj je dobacivao: „Sise ti se objesile!“ Htjela ih je utopiti u sebi, izbrisati ženskost. Htjela je da kao svi dečki može luđački skakati po razredu, vikati, hodati po klupama i pričati glasno da baš svi čuju. Kad je bila manja, nije se igrala s lutkama, nego s čekićem i čavlima, daščicama i žicama od čega je pravila kućice za gumene figurice Paje Patka, Mikija, Ježurke. Kad su joj bile narasle grudi, mama joj je dala dva vlastita rastegnuta grudnjaka koji nisu ničemu služili i više je nije pitala za prsa. Dojke su visjele i padale svaka na svoju stranu. Ona koja je obratila pozornost bila je Anka, tatina prijateljica s faksa.

„Ljerka, jel se ti to držiš tako pogrbljeno zbog grudi?“

Ljerka je osjetila kako joj krv juri u glavu. „Neeeeeee… Ne, ne. Ma kakvi“, odgovorila je.

„Sigurno? Jer nemaš se čega sramiti.“

„Ma ne, nije zbog toga. Ni ne kužim da sam zgrbljena.“

Anka je ostala u nedoumici.

Tata je bio dizajner i radio u donekle uspješnoj firmi, no sam nikad nije dobio neko osobito priznanje niti napredovao u poslu. Na fakultetu je bio učio povijest umjetnosti i imao je oko za lijepo. Jednom je ispričao Ljerki da su, kad je polagao test inteligencije na razgovoru za radno mjesto, prilikom objave rezultata prozvali njegovo ime da vide tko je taj genijalac. Ljerki je u nekoliko navrata pokušao pokazati kako bi se trebala oblačiti pa joj je kupio haljine i suknje, ženske pulovere pastelnih boja koji su izgledali kao ručni rad. Kad bi ona navukla neku od tih haljina, izgledala je kao golema, debela lutka za djecu u opravici što joj je jedva pokrivala dupe. Jedina suknja koju je pristajala staviti na sebe bila je dugačka isprana crna krpa. Osim nje, nosila je crne majice pune rupa na krajevima rukava što su nastajale grickanjem za vrijeme školskog sata. Tatin je ukus bio skroz neukusan. On joj je govorio: „Ne drži se pogrbljeno.“ „Kakva ti je to poderana majica?“ I smatrao je da iznad svega žena mora biti ženstvena. Ni njezina muzika mu se nije sviđala. The Cure nisu valjali; ako liče na klaune, valjda tako i sviraju. „Kad si ti čuo kjurovce?“ mislila je. Bauhaus je za njega bio kopija nekakve građevinske udruge. Je li poslušao barem jednu njihovu pjesmu?

Kad je Ljerka, još štrkljavo derle, išla u šesti razred, rodio se Tin; crveno stvorenje plavih očiju koje ju je poprijeko gledalo. Ljerka bi ga uzela u naručje, a on je lamatao ručicama i pljuckao. Za Ljerku bio je najljepše dijete koje je vidjela u životu. OK, puno je lijepe djece, ali Tin… To je to što se može dobiti od ljepote. Kad je malo narastao, ponosno ga je vozila u kolicima Zrinjevcem, između platana i ljudi koji su zastajkivali da vide to malo čudo. Jednom joj je neki tip dobacio: „Je li tvoje?“ Osjetila je kao da su joj opalili šamar.

Ljerki se činilo da je u tom mutnom i zbrkanom razdoblju Tinove prve godine mama postala čudna. Sad više nije išla na posao i imala je cijeli dan na raspolaganju, ali je samo nosala Tina u naručju i plakala. Nekad bi ga zaboravila nahraniti pa bi uskakao tata, uzdišući i praveći grimase. Mama je često plakala i bez Tina. Sjedila bi u sobi na kauču i piljila u prazno; ugasle plave oči postale su vodenaste i rastakale se niz lice. Tin bi sjedio u kinderbetu pokraj nje, jednom se ručicom držao za ogradu, a drugom mahao i glasno tumačio, pričajući cijelo vrijeme sam sa sobom.

 

U sedmom razredu postalo je važno po povratku iz škole zaletjeti se do frižidera i vidjeti što je novo unutra. Ljerka bi našla majonezu, paštete, kulen, prešanu šunku i topljene sireve. Ne opravši ruke, uzela bi jogurt ili vrhnje koje bi posolila i pojela s kruhom. Nakon toga namazala bi na kruh majonezu iz vrećice i pojela tri šnite, osjećajući nešto slično sreći. S vremenom je nakon takvog ručka osjetila da može jesti još pa bi pogledala što je mama izvadila iz zamrzivača. Ako bi našla grašak s piletinom ili pohane šnicle, navalila bi na to. Ako bi na štednjaku bilo varivo od mahuna, nalik na močvaru, vratila bi se frižideru. Popunjenost je bila bolja od manjka. U osmom razredu sadržaj frižidera više nije bio dovoljan. Ljerka je tamanila sve što je našla: po dvadeset dekagrama salame, isto toliko gaude i podravca, po dva jogurta i cijelu pileću paštetu. Iako je bila nesređena, mama je bila dovoljno prisebna da se zbog toga nekoliko puta izviče na nju. Ponašala se kao da jedino ona u stanu jede. Zar uopće ne misli na to što će jesti ona i tata? Zapravo, ne, nije mislila. Promijenila je taktiku i počela krasti sitniš iz maminog novčanika i kupovati vlastitu hranu. Novčanik je bio dugačak, smeđ, ofucan, imitacija kože. Nikad nije bio u torbi, nego se povlačio po stolu i kredencu u kuhinji, među starim Kviskotekama. U njemu je uvijek bila gomila nepotrebnih papirića, računa iz Dione i Žitnjaka, omota žvakaćih guma Efekta. Bila je ondje, umetnuta iza prozirne folije, i Ljerkina slika iz trećeg razreda. Nasmijano, bezbrižno crnokoso dijete. Nasreću, nitko nije posumnjao. Ljerka se često pitala kako to da mama uopće ne primjećuje nestanak novca. Pretvara li se? Zna li da joj uzima novac? Zašto je ništa ne pita? Naljutila se na nju jer prava majka ne bi ravnodušno dopustila da joj dijete bude lopov.

 

Kraj osnovne škole Ljerka je izgurala maštajući o novom početku u srednjoj školi. Dotad će smršavjeti, pustiti da joj kosa naraste do struka i kupiti dugačku, usku crnu vestu koja će sezati do koljena i isticati joj mršavost. Bit će tajanstvena i kul. Drugi će tražiti njezino društvo, a ne obratno. I nitko neće znati da je bila ružna i debela.

Došla je srednja škola, a Ljerka je bila još deblja. Hrana u frižideru više joj ni blizu nije bila dovoljna za dnevne potrebe. Mama se na nju stalno derala jer bi u dva dana pojela ono što je bilo predviđeno za cijeli tjedan. „Uopće ne misliš na brata!“ urlala je. Istina, nije mislila što će brat jesti, mislila je kako utoliti vlastitu glad jer bila je jako, jako gladna. Na povratku iz škole skrenula bi u Dionu iza ugla. U maloj krcatoj trgovini na policama su se paketi tosta opasno njihali navrh tetrapaka sa sokom od rajčice. Sve te naherene namirnice poslagane jedne na druge izgledale su kao potencijalni odron. Škrinja sa smrznutim proizvodima služila je kao tezga. Prodavačice su dobro znale Ljerku; bila je redoviti kupac. Ona bi zastala pred frižiderom gdje su bili mliječni proizvodi i razmišljala hoće li uzeti sir Zdenka ili ABC, dva ili tri vrhnja. S police bi zgrabila dva paketa čipsa i jedan Kroki-kroket. Ljeti bi kupila litru sladoleda od lješnjaka i pistacije, jer taj je bio najjeftiniji, te još nekoliko sladoleda u kornetu, a zatim je jurišala kući, mršteći se na svako crveno svjetlo na semaforu. Iako je stan u to doba bio prazan, jer su mama i tata bili na poslu, a Tin u jaslicama, ona bi ušla kriomice s blagom pohranjenim u ruksak i šmugnula u svoju sobu. Iz želuca je dolazio poziv za ispunjenjem, poput bankovnog kredita koji je trebalo platiti: ne podmiriš li ratu, sustav te ne pušta dalje.

Tata joj je nekoliko puta rekao: „Nemoj toliko jesti. Da smršaviš, bila bi ljepotica!“ A njoj bi na pamet palo kako je u sedam mršavih godina osnovne škole nije pogledao nijedan dečko osim Alena. Alen, tri godine mlađi Ankin sin, gledao ju je kao boga dok je objašnjavala da se u zračni pištolj ne stavlja samo puna patrona, nego i prazna ispred pune jer tako „opaljuje titovski“. Tata je očito mislio da je lako ne jesti, da je to potpuno proizvoljno; govorio je o tome kao kad nekome govoriš da zatvori prozor. Ako ne moram puno jesti ja, ne moraju ni drugi. Fantastična logika za nekog tko je ljude zadivio riješenim testom inteligencije. Valjda kad odrasteš uz mamu koja ti pegla košulje kao na traci i pazi da sve na tebi bude uredno, koja oko tebe trči i kad navršiš tridesetu, ispitujući te jesi li gladan i što bi htio za ručak, možda sam sebe uvjeriš da neke stvari dolaze same od sebe.

Ljerka je srednju školu provela skrivajući se. Kad bi hodala ulicom, mislila je da svi s gađenjem zure u nju pa je pritom najčešće sama gledala u pod. Imala je 75 kilograma i 165 centimetara, noge su joj donekle bile vitke, ali trbuh i grudi stršali su kao tri lubenice. Debljina je uvijek neprivlačna, razmišljala je, gledajući tijelo. Nema šanse da bi nekoga mogla privući pa se sama nije niti trudila oko izgleda. Prestala je prati kosu jer joj je čista izgledala presvilenkasta i njegovana pa se bojala da će netko pomisliti da se dotjeruje. Što se imaš uređivati kad si tako ružna? Što si umišljaš? Nije željela od sebe stvoriti još i klauna, rugobu koja se licka. Naglasila je muškobanjasto i grubo ponašanje. No čudila se kako njezinoj imenjakinji u razredu polazi za rukom biti ženstvena pokraj još veće debljine. Druga Ljerka bila je deblja, ali sva lepršava i nježna, bez trunke srama zbog izgleda. Usuđivala se ići k frizeru i zahtijevati posebne frizure koje je unatoč svemu ne bi nagrdile. Ljerka je naglasila svoj intelekt: nije lijepa, ali je zato pametna. Dečki u razredu prihvatili su je kao odličnu prijateljicu i zanimljivu osobu koja zna rastumačiti zašto je Marin Držić ipak jedan kvalitetan pisac, a ne derutni davež. Za vrijeme odmora boravila je s njima na hodniku i raspravljala o Jane’s Addiction i Montyju Pythonu i hodnik je često odzvanjao od njezinog smjelog smijeha. Kad je trebalo dati ocjenu nekom filmu ili knjizi, pitalo se nju, a kad netko nije volio Let iznad kukavičjeg gnijezda tužili bi ga Ljerki na što bi ona odvraćala primjerenom grimasom. No nije izlazila. Ni u disko klubove, ni na pijanke. U kafićima ju je bilo sram pogledati konobaru u oči i narudžbu bi redovito izgovarala ispod glasa, mumljajući. Nije mogla gledati muškarca dulje od par sekunda: čovjek će pomisliti da joj se sviđa, a onda će sigurno osjetiti gađenje zato što privlači nekog tako neprivlačnog i ružnog. Skrivala je pogled, skrivala je neugledno lice, skrivala je velike grudi, veći dio komunikacije s ljudima svela je na igru skrivača.

 

Kad je upisala kroatistku i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu, našla se u posve novom okružju. Aulom su brzali studenti, profesori, asistenti obuzeti transcendentalnim poslanjem ili zaokupljeni razgovorima o upitnosti Nobelove nagrade za mir i podršci štrajku nastavnika. Nitko te nije odmjeravao niti zastajao da osmotri što nosiš na sebi. Ljudi su bili u nekom filmu koji su furali bez obzira koliko neprohodan bio i zbog te bezbrižnosti bili su posebno lijepi, poput astralnih bića, prosvijetljenih do granice kad znaju da je sve materijalno bezvrijedno, osim možda pet kuna za kavu u kantini. Ljerka je tad težila 85 kilograma. Iznenada je na predavanju iz renesanse, doživjevši sublimno kod Petra Zoranića, shvatila da se više ne može nositi sa svojom ružnoćom. Ne na ovom mjestu, ne tu gdje ti daju toliku slobodu da budeš što želiš biti, a ona je željela biti lijepa. Više od svega željela je biti lijepa. Nije se više mogla okretati od ljudi. Njezin instruktor iz matematike u srednjoj školi bio joj je rekao: „Zar ti misliš da si samo meso od kojeg si sastavljena? Da ti se tijelo sad razmrvi, misliš li da bi to bila Ljerka?“ A kako to, molim vas, biti više od toga kad te cijeli svijet doživljava kao zbroj stanica i atoma? Morala je na dijetu. Ali neće umjereno smanjiti unos hrane, jesti pošten doručak i polovicu ručka, a večeru preskakati, jer takva bi dijeta, s obzirom na njezinu kilažu, trajala dovijeka. Dijeta je morala biti što kraća i jača. Željela je smjesta skinuti sa sebe taj overall sala i masti i izroniti kao sirena. Nekim algoritmom ispalo je da će se dnevni unos sastojati od dvije jabuke i čaše soka. Mama i tata uvjeravali su je da si čini loše. „Ne unosiš dovoljno vitamina u organizam. Bjelančevine ti fale.“ Govorili su zidu. Ljerka bi se izgladnjivala tjedan dana dok bi joj sat za satom glad rovala po trbuhu i u mozak slala signale: „GLAD! GLAD! GLAD!“ Nakon tjedan dana više ne bi mogla izdržati. U jednom trenutku glas u glavi bi umjesto „Glad!“ rekao: „Još samo ovaj put“ i ona više nije znala ni za dijetu, ni kilograme, ni izgled. Frižider je bio pun, u ostavi je bio slastan kompot od marelica, a u kredencu Milka s punjenjem od jogurta i čips s okusom paprike. Dohvatila bi prvi komad hrane koji bi joj došao pod ruku i halapljivo ga progutala. Nije bilo vremena da složi sendvič, nego je salamu, sir i kruh trpala u usta jedno za drugim i pohlepno žvakala. Radila je to manijakalno, kao u transu; ako bi zazvonio telefon, ne bi se obazirala, a prestala bi jesti tek kad bi se prežderala i kad ne bi mogla zakopčati hlače. U tom istom trenutku kemija u mozgu prevagnula bi na drugu stranu i ona bi umjesto želje osjetila beskonačan očaj. Pred njom bi se razjapio crni Tartar zbog upropaštene prilike, bezdan ništavila kao kazna za lakomost, povodljivost i nedostatak karaktera. Otišla bi u sobu i ondje šakom strugala po stolu dok je ne bi raskrvarila. Ili bi to činila nogom. Bilo je glavno da si nanese bol. Jednom je, poslije prejedanja, kad ju je obuzelo beznađe, uzela metlu i iz sve snage drškom lupala po rubu kade. „Jebem vam mater svima!“ urlikala je. Metla je pukla napola. Krajičkom oka vidjela je kako se Tin prestrašeno odšuljao pokraj kupaonice i šmugnuo u svoju sobu.

Što je Tin bio stariji, Ljerka je postajala sigurnija da joj je on najdraže biće na svijetu. Stalno ga je promatrala: bio je tako pametan, smiješan i duhovit. Dolazila mu je u sobu da se igraju, međutim, njezina je zainteresiranost bila kratkotrajna. Igra bi joj brzo dosadila, a on bi joj počeo ići na živce. Tinove ideje o građenju tornja od slikovnica kosile su se s njezinima jer bi vidjela da će se njegov toranj odmah srušiti. Stala mu je naređivati što da radi i vikati na njega kad bi mu soba bila neuredna, kad bi našla nekoliko pari prljavih čarapa pod krevetom ili omot i ostatke čokolade iza ormara. Prilikom učenja matematike nije imala strpljenja pa mu je grubo otimala bilježnicu iz ruke da mu pokaže kako se računa.

Tata joj je govorio: „Da smršaviš, bila bi ljepotica.“ Od milja ju je zvao Debelo Galiko. Mamu nije zanimala toliko njezina debljina, ponašala se kao da je Ljerka posve normalno građena. Tatina zanovijetanja nije čula, jer sve je manje slušala bilo što što bi on rekao. Možda zato što nju njezina majka nikad nije bila pitala je li dobro; u mamino doba podrazumijevalo se da je sve na mjestu. Mamu su više zanimali Ljerkini ispiti na faksu, kao što ju je prethodnih godina više zanimao njezin školski uspjeh pa je dobivala kompulzivne napade panike vezane za neizvjestan ishod školske godine. Jedanput ili dvaput mama ju je tješila nakon prežderavanja; rekla joj je da od jednog pretrpavanja hranom neće ništa biti. Grlila ju je i privijala k sebi kao malo dijete, s neizmjernom ljubavlju, ali kad je vidjela da se obrazac ponavlja, odustala je.

Kad se Ljerka jedne subote prejela, nakon cjelodnevnog izgladnjivanja, mahnito je banula u zahod i gurnula prst u usta. Neko je vrijeme dražila nepce i uskoro je prvi val neprobavljene hrane sunuo u školjku. Ostaci jela pomiješani sa slinom pošpricali su je po licu. Ponovno je gurnula prst u usta, a oči su joj zasuzile. Ružičasta smjesa s komadima kruha i cikle izletjela je iz nje poput vode iz šlaufa. Još nekoliko puta i sve što je bila strpala u sebe plutalo je na zahodskoj vodi. Gusta prljavo roza tekućina osuta mjehurićima izgledala je kao ljekovito blato koje se puši. Ljerkini obrazi bili su slijepljeni, a oči suzne. Obrisala se toaletnim papirom. Promatrajući bljuvotinu, osjećala je da se spasila. Pustila je vodu.

Sljedeći put kad se prejela, ponovno je povratila. Tad si je rekla da to više neće raditi. To je bio zadnji put. Međutim, kad je nakon tjedan dana trebalo nastaviti ne jesti, a zatim otrpjeti prežderanost, nije imala snage. I ponovno je zauzela školjku, kleknuvši pred nju kao pred oltar.

U početku hrana je izlazila čim bi stavila prst u grlo. Niz njega su se slijevale boje i okusi, ćevapi, keksi s mlijekom, štrudle od višnje, kremšnite, zapečeni pereci. Otkrila je da je najlakše povratiti sladoled. Kliznuo bi uz grlo kako je i ušao: glatko, bez naprezanja; tekao bi ždrijelom kao nježna krema. Ljerka nije mogla prestati kad bi povratila samo dio onog što je pojela, nego su sa želučanom kiselinom morali izići i posljednji komadići. Stezala je prazan želudac, napinjala se, gurala prste duboko u jednjak, tarući ih pritom o zube tako da su joj na zglobovima nastale rane. Izmorena, prestala bi kontrahirati želudac tek kad bi počeo izbacivati samo praznu, jetku kiselinu. Hrana koja je prije bila tako lijepa i poželjna da se Ljerka nije mogla suzdržati od halapljivog gutanja, poprimala bi u školjci svoj pravi izgled: gadne, smrdljive smjese sastavljene od škroba i šećera.

Prošlo je mjesec dana otkako je živjela zatvorena u paradoksu da se žuđena hrana pretvara u strano i neželjeno tijelo u trenutku kad postane tvoj sastavni dio. Međutim, njezini su kilogrami počeli nestajati i premda je imala grižnju savjesti zbog povremenog nasilja, oduševila se kad je stala na vagu. Umjesto 85 imala je 75 kila. U ogledalu je također uočila promjenu: trbuh je bio manji, noge su bile uže. Sinula joj je spasonosna ideja da povraća dok ne dođe na 50 kila, a onda počne jesti umjereno. „Samo da se vratim na normalnu težinu i prestat ću ovo raditi, bit ću OK, dovest ću se u red.“

U Dioni u Gajevoj ulici, koja se križala s njezinom, kupovala je smrznute štrudle s marelicom, piroške i krafne. Na Dolcu je od preprodavačica uzimala čokolade, po tri komada za deset kuna (najbolji je bio okus karamele) i kekse koje je kod kuće umakala u mlijeko ili topao čaj od šipka. U dućanu podno tržnice nabavljala je pudinge od vanilije ili jagode što su odlično išli uz čokoladni sladoled i samu čokoladu. Kad je imala novca, kupovala je kuglice Raffaello i bajadere. Mama je kući donosila salame, čajnu kobasicu, gaudu, edamer, žemlje. Nakon predavanja stan je još bio prazan pa je Ljerka mogla namirnice slobodno poslagati na radni stol. Ako bi Tin bio kod kuće, rekla bi mu neka joj ne ulazi u sobu, jer nije imala ključ. Odmah zatim sjela bi i stala jesti, ne pomislivši da uzme tanjur. Jela je po tri hamburgera, brzo žvačući, jedva čekajući da kruh ode niz grlo pa da može uzeti sljedeću stvar, polovicu kutije keksa koje je nadijevala marmeladom, pet princess krafni kupljenih u pekarnici malo dolje u svojoj ulici, koje nije niti trebalo žvakati, kakvog li olakšanja, sve tri čokolade od deset kuna te tri šnite kruha namazanog ABC sirom i prekrivenog prešanom šunkom. Kad bi osjetila da je puna i da joj se hrana počinje gaditi, krenula bi u zahod. Ondje bi otvorila prozor da smrad bljuvotine ne ostane visjeti u skučenom prostoru, nagnula bi se nad školjku i napela želučane mišiće.

Nakon stotinjak izrigavanja napokon se dogodilo da hrana nije htjela van. Nije išlo. Napela je želučane mišiće još jače. Nije išlo. Napinjala ih je sve dok, iscrpljena, nije sjela na zahodski pod. Za deset minuta pokušala je ponovno. Naglo je uvukla trbuh i uzburkala sadržaj želuca. Hrana nije izlazila. Gurnula je ruku skroz do jednjaka i dalje naprežući trbuh. Poslije nekoliko minuta smoždena se svalila na pod. I to je bilo sve? Završetak uživanja? Gotovo je s prežderavanjem? Ponovno je obgrlila školjku i umorno gurnula prste u usta. Bezvoljno ih je zabijala u jednjak, a onda se kroz ždrijelo uz podrigivanje vratilo sve ono što je netom prije mahnito trpala u njega. Nakon nekoliko takvih trzaja umorno je sjela uz školjku i zurila u masnu žućkastu tekućinu koja je prionula za stijenke.

Uobičajilo se da se više upinje pri povraćanju. Više nije išlo glatko. Ponekad bi na zahodu provela sat vremena čekajući reinkarnaciju. Taj gubitak moći ju je izluđivao. Nestrpljivo je hodala uzanim hodnikom od kojeg se sastojao zahod i mahala rukama; čučala je naslonjena na napuknute bijele zidne pločice; minute su prolazile. Uz to povraćanje je postajalo sve učestalije da bi se pretvorilo u svakodnevnu radnju. Ritual. Nije bilo više moguće gladovati jedan dan pa sutra nadoknaditi. Sad je žderala svaki dan i svaki je dan mršavjela. Izgubila je još deset kilograma.

Mami i tati ništa nije bilo sumnjivo. Štoviše, bili su zadovoljni pretvorbom. Kako to da ništa ne sumnjaju? Kako im nikad ne padne na pamet da je predugo na zahodu? Možda znaju, ali glume da ne znaju. Bila je mislila da će ablucije izvoditi mnogo teže, svatko normalan pomislio bi da nešto nije u redu. Je li moguće da znaju, a ništa ne govore? Da okreću glavu? Opet se naljutila.

Ljerka je tri para hlača odnijela krojaču na sužavanje. Slobodnije je išla ulicom, nije izbjegavala poglede. Ni pogledi nisu izbjegavali nju. Odlučila je pustiti kosu da raste. I više nije bila muško.

Sljedećih mjeseci dnevni raspored povraćanja se učvrstio. Ljerka bi provodila sate u zahodu dok iz sebe ne bi izvukla zadnju trunku hrane. Postalo je normalno gubiti beskonačno vrijeme, što se moglo provesti učeći, družeći se s Tinom, u kinu s prijateljima, bilo kako drukčije. Psihoterapeutkinja kojoj je mnogo kasnije krenula upitala ju je: „Znate li da si tako remetite ravnotežu elektrolita u tijelu?“ Ne tim riječima, doktorice, ali, da, znala je da si čini loše. Uz sve drugo, desni su joj krvarile vjerojatno zbog nedostatka vitamina. Bojala se da se nepovratno uništava i da poslije stvari neće biti iste, ali nije mogla prestati. U vrzinom kolu mršavjela je bez prepreka. Što je više mršavjela, to je više jela; što je više jela, to je više povraćala; što je više povraćala, to je više mršavjela. Iscrpljena bi klečala pokraj školjke gdje bi se u tamnožutoj smjesi na površini vode ljuljali prožvakani komadići pomfrita i pečenog pileta, i sluzave trake zelene salate. Često je promatrala bljuvotinu, kremastu masu ispunjenu djelićima tjestenine ili kruha, i osjećala podvojenost, olakšanje i sram. Kad bi drugi znali za njezinu tajnu, bi li se družili s njom? Sigurno bi je sažalijevali još više nego što su je žalili kad je bila prasolika. Kad bi samo znali tko se druži s njima — ona koja se upinje iz sve snage povratiti hranu, koja zato gura prste duboko u ždrijelo i siluje želučane mišiće. Jedanput, dvaput, triput… ne ide… četvrti put, peti put. Prima se za struk i mijesi trbuh da bi uskomešala unutrašnjost. Bućkuriš suklja iz nje kao jak mlaz iz tuša. Još jednom, treći put, četvrti put, peti… Nakon povraćanja slijedi osjećaj blažene praznine i srama. Lice i ruke su joj puni ljepljive bljuvotine i sline, a ona se osjeća čisto, kao da se ponovno rodila.

 

S dvadeset i dvije bila je uska, tanka, nosila je najmanji broj hlača, a često su joj i ti najmanji bili preširoki. Noge su joj bile kao grane orahova drveta, a opet lijepog oblika. Naučila je blago njihati uskim bokovima pri hodu i zabacivati ruku unatrag. Ne previše, tek toliko da oda počast ženstvenosti. Tamnosmeđa kosa dopirala joj je do ramena. Oči su joj ponovno oživjele i raširile se.

Još je bila bojažljiva i pitala se može li se svidjeti muškarcu. Bilo kojemu muškarcu. Jer ona nije imala nijednog. Svjetlana, kolegica sa španjolskog, hodala je s trećim dečkom. Znači da je spavala najmanje s trojicom. Mogla se zakleti da su dosad sve njezine vršnjakinje našle barem nekoga za jednu noć.

Osim sa Svjetlanom družila se s Martinom, također studenticom španjolskog. Martina je bila nasmijana deblja alternativka koja je, unatoč kilogramima, izgledala odlično u svojoj odjeći. Ljerka ju je zavidno gledala jer je tako dobro nosila tu debljinu, kao da je nema, bez skrivanja i pažljivih pokreta, tako dobro da je nitko na njoj nije primjećivao. I svi su se željeli družiti s Martinom; imala je taj duh koji Ljerka nije znala objasniti, a kakav je i nju privlačio. Martina se smijala situacijama kojima ju je svijet obdarivao kakve god bile — sve je bilo OK, život je super i nemoj sebe shvaćati preozbiljno jer ćeš gubiti vrijeme na gluposti. Na izlascima često bi završile u bogzna kojemu kvartu, u kući čijeg vlasnika nikad prije nisu vidjele, pa ni tad, i napušile se ili se napile kao zadnje pijandure. Travu ili šit imao bi kod sebe prijatelj pa bi obje savjesno uvlačile i zadržavale dim sve dok više ne bi izdržale. Izdahnule bi, supstanca bi ispunila kanaliće u mozgu, a one nakratko otupjele i zasmijuljile se jer, eto, sjede točno ispod ure na zidu.

„Polako ispuhuj. Ovako…“ pokazao joj je na jednoj čajanci neki zgodan dečko koji je došao sa skinsima. Sjedili su sami u sobi gdje se puštala glazba. Upravo su se vrtjeli novi Rolling Stonesi i „Anybody Seen My Baby?“ Složili su se da je pjesma dobra, ali ona na broju pet bila je najbolja. Petica je zaista bila sjajna, petak je bio vrhunski. Ljerka je osjetila da ne može očijukati s tim dečkom. Bio je preveliki frajer. A ona je bila previše napušena za bilo što osim da se smije njegovim forama. Osjetila je nemoć. On ju je čak jednom dirnuo rukom dok joj je objašnjavao kako je tekla karijera Stonesa, ali Ljerka to nije mogla protumačiti kao flert i sama nastaviti. Trebalo je plesati, a koraci su joj bili nepoznati.

Kosa joj je još narasla. Mama joj je dala novac da kupi novu odjeću, jer je stara visjela s nje kao cerada. Kupila je uske, rastezljive smeđe i sive hlače i majice što su se pripijale uz tijelo. Prije odlaska na predavanja stavljala je sjenilo i maskaru i hodajući ulicom potajno pratila gleda li koji muškarac za njom. Na povratku s predavanja uvijek je skretala u Dionu po hranu, a zatim je, penjući se stepenicama do stana, nosila u objema rukama pune vrećice. Nekad bi umjesto grickalica i narezaka kupila kilogram bijelog kruha i cijeli ga ispohala. Dobro bi ga natopila u mlijeku i pržila kao lepinju. Tinu je jedna šnita bila sasvim dovoljna, ostali dio Ljerka je smazala ne trepnuvši.

Jedne subote, kad nije mogla računati na privatnost, jer je bio neradni dan, izišavši iz zahoda, nabasala je na mamu koja ju je bijesno gledala.

„Opet povraćaš?“ zajedljivo je upitala. Ljerka se smela.

„Ne“, odgovorila je kratko i pobjegla u sobu. Ali mama nije krenula za njom.

Mama je znala? Cijelo vrijeme je znala? Zašto je bila ljuta? Nije li trebala biti zabrinuta? Gledala ju je kao da je mrzi. Kako je mogla znati i ne reći joj? Kako je mogla ne razgovarati o tome s vlastitim djetetom? Kako sve… Ljerki su stale izmicati referentne točke.

No ako prigrlimo pragmatičnost nauštrb etike i empatije, dobro je da je mama nije pritisnula, jer u protivnom Ljerka ne bi mogla nastaviti onoliko jesti. Kako bi i dalje mogla uživati? Cijeli život bi joj se promijenio, kontrolirali bi je i motrili. Ponovno bi se udebljala i završila na početku, kao rugoba. To bi bio njezin kraj, više se ne bi mogla vratiti. Ne smije dopustiti da je maknu od zahoda. No dan je prošao, a mama je nije ništa pitala. Ni sljedeći dan nije spomenula incident. Nitko joj nije ništa rekao, ostavili su je na miru. Bilo je to veliko olakšanje jer njezina je potreba bila neizreciva, ne bi mogla dokazati ni mami ni tati da treba jesti, žderati, napuniti se do kraja, do zadnje pukotine i da treba isprazniti želudac. Sve su to bile stvari koje je čovjek jednostavno morao napraviti da bi se mogao baviti drugim predmetima.

 

Ljerku je mučilo što su već sve cure u dvadeset trećoj spavale s nekim, jedino je ona bila junferica. Nije ni s jednom od prijateljica mogla pričati o dečkima, uvijek bi se prije ili kasnije potegnulo pitanje njezinog iskustva. Sjetila se Matije, prijateljevog prijatelja koji je u nekoliko navrata na tulumima htio brijati s njom, ali ona uopće nije bila zainteresirana. Bio je nizak, ćelav, krhak. Nalikovao je na ostarjelo dijete i čudnovato ju je izrazom lica podsjećao na njezinog djeda. Nazvala ga je. Došao je po nju autom na ugao Zrinjevca i Zelenog vala i odveo je u neku potleušicu na Prisavlju gdje je držao alat i strojeve za svoj obrt. Bavio se izradom alata. Oko kuće je bilo blato pa su joj visoke pete tonule u zemlju. Cijelo Prisavlje bilo je u magli, nekako prikladnoj za tamošnje kuće čiji su konkavni krovovi tonuli pod nevidljivim kamenjem. Bila je zima, a u kućerku nije bilo grijanja. Vlaga je ubijala atmosferu pa je Ljerka mislila kako je dobra stvar što nema struje, jer bi svjetlo dokrajčilo i ono malo romantike; stvarnost je zapravo bila poput sluzavog kuhanog špinata na cjediljci. Matija ju je počeo ljubiti. Uzvratila je. Mora se. Ljubio ju je u usta, po obrazima i vratu. Nikako da je počne svlačiti. Sama je skinula kaput pa vestu i majicu. Zatim je skinula njegov pulover i počela ga ljubiti po prsima, bijelim, ravnim, bez imalo masnoće i mišićne mase. Hvatajući se i žvaleći, pali su na trošan dvosjed, uleknut na sredini. Vjerojatno su ga požderali štakori. Valjali su se po ustajalim, vlažnim dekama i pokrivačima koji su na dvosjedu čekali da ih netko napokon odnese na Hrelić. Matija ju je primao za grudi, stiskao ih i gledao kao da ispituje hoće li procuriti mlijeko. Otkopčala mu je traperice i krenula ih skidati. On joj je pomogao i uskoro je bio samo u boksericama. Ponovno ju je primio za grudi; prislonio je usta na jednu bradavicu i stao je sisati. Ljerku je preplavila ugoda; zastenjala je. Otkopčala je hlače i nespretno se počela izvlačiti iz njih. Matija je i dalje bio zauzet sisom. Cmakao ju je kao fermentiranu krušku s koje se cijedi sok. Ljerku je bilo pomalo sram jer je imala obične pamučne gaćice s visokim strukom. Nije imala nikakvo seksi rublje. Matija ih je skinuo i izvadio kurac. „Valjda je velik“, pomislila je Ljerka promatrajući ga. „Izgleda veliko.“ Matija ga je primio i namjestio na otvor njezine pice. Gurnuo ga je dva–tri puta, ali ništa. Kurac je ostao vani. Matija je polizao prste i gurnuo ih u pičku. Ponovno je naciljao kurcem i gurnuo ga. Nije išlo.

„Suha si“, rekao joj je.

„Molim?“ upitala je Ljerka.

„Nisi vlažna.“

Tad se naslonio na nju svom težinom i nakon nekoliko trenutaka počeo prodirati. Osjetila je užasan bol i vrisnula. Matija se povukao, međutim, uskoro je opet zalegao u nju. Nije mogla suzdržati vrisak. On se nabijao pokrivši joj usta rukom. Na kraju više nije mogao slušati i maknuo se. Na kurcu je vidio krv. Raširio je oči.

„Ja sam mislio da se ti zabavljaš s dečkima“, rekao je bojažljivo.

„Molim?“ upitala je ponovno.

„Mislio sam da se zabavljaš.“

Nije ga shvaćala. Obukla je gaćice, hlače, majicu i vestu te čekala da se i on odjene. Matija je petljao oko hlača pogledavajući je. Naposljetku su oboje izišli iz kuće i sjeli u auto. Dok ju je vozio kući, nisu prozborili ni riječ. Šutnja je bila nepodnošljivo neugodna, ali Ljerki se nije dalo razgovarati. Matija ju je ostavio kod Glavnog kolodvora.

Za tjedan dana ponovno ga je nazvala. Opet su otišli u straćaru na Prisavlju gdje ju je Matija morao opet pritisnuti da bi ušao u nju. Prije toga neko vrijeme ju je dirao po pici.

„Bez veze. To igranje i prtljanje…“ mislila je. „Dosadno je.“

Dok je Matija prodirao u nju, zamišljala je kako joj zarivaju žarač u trbuh. Čemu sva ta pompa oko seksa? Ili je to boljelo samo nju i uvijek će je boljeti?

Četvrti put kad su se seksali, više nije boljelo. Šutke ga je promatrala kako ulazi i izlazi iz nje i ritmično se miče naprijed-natrag poput sprave. Izrađujući alate i sam je postao alat, umovala je. Njegove oči podsjećale su na djedove, a ćelava glava bila je kao starčeva.

 

S Martinom i njezinim društvom iz srednje škole završila je jedne noći u veljači na klupi nepoznatog parka s bocama votke koju su bili kupili u dućančiću u Ciboninom prolazu, jednom od onih tijesnih koji rade cijelu noć. U društvu nije bilo nikog kome bi se upucavala i na kome bi vježbala ženstvenost. Nalijevali su votku i đus u plastične čaše. Nakon njih nekoliko shvatila je da je popila previše. Zavrtjelo joj se pa je otišla do obližnjeg stabla i povratila. Izlazila je samo tekućina jer je hranu tog dana već bila izbacila iz sebe. Prisjetila se kako je grubo zabijala prste u ždrijelo i kako je bljuvotina špricala po cijeloj školjci. Martina je negdje našla vlažne maramice. Odlično, neće smrdjeti. Kad se vratila do klupe, vidjela je da se društvo povećalo. Pridružili su im se neki drugi mladi ljudi i postalo je veselo. Srela je poznanika s dramske sekcije kamo je išla u osnovnoj i srednjoj školi; on je sad htio razgovarati s njom i pitala se je li to zato što je pripit ili zato što više nije ružna, debela cura. Upoznala je i druge dečke pa i neke s kojima je pohađala srednju školu, ali su uvijek bili izvan dosega za razgovor, jer su išli u viši razred. Upoznala je i jednog momka koji je studirao matematiku i navodno je imao sve petice. Kako li je taj trebao biti inteligentan! Ljerku je oduševilo njegovo stalno skretanje pogleda. „Uopće me ne gleda u oči“, mislila je Ljerka. „Kako je to slatko!“ Denis je pričao i pritom gledao lijevo i desno. Ljerki se učinio nedostižan i postao je poželjniji od svih drugih frajera koji su joj mogli pasti na pamet. Pričali su o suvremenoj glazbenoj sceni, o bendovima koji nešto doista vrijede, Mr. Bungle, Zeni Geva, John Zorn. I svaka čast Pearl Jamu, ali nisu li oni zapravo čisti mainstream?! Denis ju je u sitne sate otpratio na stanicu i s njom pričekao tramvaj. Dogovorili su se da sutra dođe s prijateljem na projekciju filma Kolja u kinu Jadran u Ilici. Poslijepodnevna projekcija. Ljerka će doći s Martinom.

Ljerka i Martina pojavile su se u 16:30 i kupile karte. Stajale su ispred kina i gledale gužvu, ljude koji su išli lijevo i sukobljavali se s onima što su jurili desno, te procesiju tramvaja što je presijecala taj dvosmjerni karneval. Denisa nije bilo. Možda mu se uopće nije svidjela. Možda mu je samo imponiralo to što je uspio navesti neku curu na dogovor. Možda je želio doći, ali je jednostavno bio glup pa nije.

 

Kod kuće Ljerka je mnogo vremena provodila ispred psihe u hodniku. Pred zrcalom se okretala lijevo i desno; ponajviše se gledala iz profila i uvlačila trbuh. Bila je taman. Hlače su joj bile taman. Majice što ih je isprobavala u buticima savršeno su joj pristajale. Međutim, nije izlazila iz kabine niti se promatrala u zrcalu pred prodavačicama. Pomisao da je netko vidi kako se šepiri, uvjerena da dobro izgleda, bila je nepodnošljiva. Jer, ustvari, ostala je ružna osoba koja se nema zašto dotjerivati; pozornom promatraču to bi bilo jasno. Zato bi najčešće stvar kupila nasumce, a kad bi izišla iz kabine da plati, u zrcalu bi vidjela zgrbljenu djevojku, obješenih grudi.

Povraćanje je već bilo stara priča. Uhodalo se. Nekad bi se prežderala i povratila dvaput na dan, svjesna da je dan izgubila.

Vrijeme studiranja se rasteglo, jedan dan je imao mnogo više sati nego što se tvrdi da ima; dani su trajali mjesecima i ono što je do večeri trebalo biti gotovo, moglo se obaviti u daleko većem razdoblju. Vremena je bilo na bacanje, kao voćnog otpada na tržnici nakon zatvaranja.

Ljerkina školska prijateljica Anita u srpnju je slavila rođendan; odredište je bilo Saloon, a cilj popiti što više pelinkovca i izdivljati se na podiju. Ljerka je predvečer obukla usku bijelu haljinu na bretele ispod koje su bubrile bijele grudi. Ne treba joj grudnjak, a bude li dovoljno uvlačila trbuh, neće se primijetiti višak kože koji joj je ostao nakon mršavljenja. Pobrinula se da taj dan jede i povraća ranije kako bi imala vremena spremiti se. Nakon što je povratila u kadu, izribala ju je domestosom i zatim se u njoj okupala. Našminkala je oči tamnim sjenilom i dugo se promatrala u zrcalu u raznim pozama. U deset je s Anitom i njezinim dečkom otišla do pivnice Pinte u Radićevoj ulici gdje su naručili nekoliko rundi bambusa. Nakon dva sata polupijani su krenuli prema Saloonu na Ruby Tuesday; puštao se rock. Hodali su Ilicom i hihotali se; alkohol je bio divno društveno sredstvo. U Saloonu su naručili pelinkovac, najjeftinije podnošljivo piće i stali po strani, čekajući pjesmu koja će ih povući. Iskapivši čašice, požurili su na „Wild Thing“ i banuli na podij kao seljaci u kokošinjac za lisicom. Odmah su se prilagodili muvingu i počeli se uvijati u ritmu. Uslijedilo je još pelinkovca i još plesa. U dva poslije ponoći Anita je bila gotova. Raskrečena je sjedila na barskom stolcu i klimala glavom. „Idem kući“, mumljala je i zurila u šank. Ljerka se pak tek uhodala, muzika je bila luda, ekipa na podiju kao da je bila uvježbana, sve je bilo sinkronizirano. Anita nije imala ništa protiv toga da Ljerka ostane, ionako je živjela dvadeset minuta hoda od Saloona. Oni će pak morati čekati noćni tramvaj. I Ljerka je ostala sama. Mahala je rukama i tresla dupetom na „Lust for Life“ koja je bila postala megapopularna otkad su svi odgledali Trainspotting. Pokraj nje dvojica frajera plesali su valcer. Ljerka im je zapljeskala. Dvojac se izvijao, radio piruete, a ona se smijala. Onaj zgodniji pitao ju je hoće li plesati s njim. Pristala je. Nakon pjesme otišli su u hodnik otkud su vodile izlazne stepenice i popričali. Zvao se Ante i imao je dvadeset i pet godina. Ljerki još nije bilo jasno zašto taj momak želi razgovarati s njom. Je li moguće da mu se sviđa? Pozvao ju je na kavu. Odgovorila je da može tek u petak zbog ispita na faksu.

On je tad rekao: „Ne, mislim, hoćeš sad na kavu?“

Ljerka nije poznavala šifre i tajne znakove. Rekla je: „Sad? Pa sve je zatvoreno.“

On je odmahnuo rukom, odavši nestrpljivost: „Radi Importanne! Čovječe, zovem te k sebi.“ Tad je Ljerki sinulo i osjetila se kao da joj je netko sjeo na glavu.

„K tebi? Sad?“ Bilo je već četiri i pol.

„Da, sam sam doma. Ajde, dođi.“

„Tako bi pozvao bilo koju curu?“

„Pa ne baš bilo koju…“

Ljerka je bila neodlučna. Nije joj se išlo u tuđu kuću, nego u vlastiti krevet, ali… ovom dečku se svidjela.

„A da to prebacimo za petak?“ upitala je.

„Ma ne, idemo sad“, nagovarao ju je. Značilo je da mu se doista sviđa. Njezina duga kosa i bujne grudi bili su mu privlačni?

„Okej“, rekla je nekako nevoljko, ali s dozom sreće.

„Čuj, moram ti još nešto reći. Ja imam curu. Jel ti to smeta?“ Opet nije razumjela puno značenje te izjave. On je sad bio njezin i samo njezin.

„Ne smeta mi“, rekla je i poljubila ga u usta.

Otišli su zajedno iz Saloona i uhvatili jutarnji tramvaj za Borongaj. Na zadnjoj su stanici sišli i krenuli desno prema stambenom bloku koji se sastojao od niza jednakih, neuglednih nebodera. Ante je živio na desetom katu. Kad je otvorio vrata, ukazao se oronuo stan sa starim namještajem. Nije to bilo ono što ju je odbilo, nego zastavica Bad Blue Boysa zakačena za olovku u jednoj čaši.

„Ti si Bad Blue Boy?“

„Da“, rekao je.

Djelovao joj je pametnije u Saloonu. Možda ipak nije pravi Bad Blue Boy. Sumnju je raspršila njegova izjava da je „baš pravi druker“. Rekao je da štedi novac za svako Dinamovo gostovanje te da je dosad bio u Barceloni, Sofiji, nekom ruskom selu i u Istanbulu. Pomislila je kako bi novac potrošen na te utakmice prikladnije legao za obnovu stana. Kakvi su mu bili majka i otac? Odveo ju je u svoju sobu u kojoj je bio veliki krevet presvučen bijelom plahtom. Na zidovima nije bilo ničeg, nikakvih postera nogometaša ni reprezentacija. Bili su goli kao u bolničkoj sobi. Ante se skinuo pa je počeo skidati i nju. Sad je valjda prekasno da kaže „ne“. Bilo bi glupo. Došli su skroz dotle i bilo bi bez veze da kaže da se ipak ne bi seksala s njim jer ne voli Bad Blue Boyse i nasilje na stadionima. Poljubio ju je. Osjećala je kako mu jezik prelazi po njezinim zubima. Nespretno je skidala haljinu, kao da je u jednom od butika u kojemu isprobava robu dok je promatraju prodavačice. Uhvatio ju je za grudi i polizao ih. Zatim joj je gurnuo prst u neobrijanu pičku. Bila je suha. Ante je izvadio kurac iz gaća i začas je bio u njoj; nije se stigla niti snaći. Ritmično je ulazio i izlazio, bilo je gotovo smiješno. Ljerka je osjećala samo struganje. Postavljena u doggie, ugledala mu je stopala. Bila su užasno ružna, dugih, kvrgavih prstiju. Maknula je pogled. Ante ju je divlje ševio i uskoro svršio u kondom. Pet minuta sjedili su na krevetu dok joj je on prepričavao zgode s tribina, a onda mu se ponovno dignuo i Ljerka je odjednom bila u ležećem položaju s nogama visoko oko njegovog vrata. Dok ju je jebao, iz rodnice su dolazili neumjesni zvukovi nalik prdežu. Što ju je Ante jače jebao, zvukovi su bili dulji.

„Kaj je ovo? Jesi se ševila prije?“

„Jesam“, odgovorila je Ljerka posramljeno.

„Zakaj tak teško ulazi?“

„Ne znam.“

„Jel ti mogu svršit u dupe?“ upitao je. Ljerka nije vidjela razlog zašto ne bi.

„Možeš“, rekla je da što prije okonča stvar. Kad joj je stavio kurac u analni otvor, tek onda je počeo pravi prdež.

„Kaj je to? Jel to govno?!“ dreknuo je Ante.

„Ne znam“, odgovorila je Ljerka. Otkud da zna. Počeo ju je jebati sve jače i prdež se izgubio u njezinim kricima. Na kraju se Ante strovalio na krevet i ubrzano disao. Gledao je u strop. Ljerka je legla pokraj njega. Ponovno mu je pogledala u nožne prste. Strašno su bili ružni. Kad se ispuhao, Ante je htio pričati. Rekao je da poslije seksa voli razgovarati i maziti se s curom, a ne samo otići spavati. Govorio je o tome kako je u Barceloni s prijateljima zalutao u zloglasnu četvrt El Raval, kako su na utakmici Dinamo — Rijeka toliko hračkali da su pljunuli i ćelavom zaštitaru na glavu. Rekao je da se zaštitar uopće nije brisao jer su hračci dolijetali svaki čas. „Nije imalo smisla“, nasmijao se životinjski. Negdje u osam sati rekao joj je da mora otići jer će mu se roditelji vratiti oko deset. Dok se odijevala, Ante ju je pitao je li za još jednom na brzinu. Nije bila. Otpratio ju je do vrata i pozdravio je. Već na hodniku bilo je hladno, a kad je izišla na jutarnji zrak, vjetar joj je opleo haljinu i kosu. Nespretno je gacala u sandalama s visokim potpeticama do tramvajske stanice. Noge su je boljele. Na stanici je bilo dvoje postarijih ljudi, muškarac s trbušinom koja se prelijevala preko remena i žena u kaputu. Pogledali su je. Tad je Ljerki palo na pamet da joj se šminka vjerojatno razmazala. Tko zna na što liči. Haljina joj je poigravala na vjetru i dizala se do butina. Pokušavala ju je smiriti. Sjela je na sedamnaesticu i tupo buljila kroz prozor dok su pokraj nje jurili šljunak i živica. Je li joj to trebalo? Izišla je iz tramvaja na prohladan zrak pa otišla do svojeg haustora u Berislavićevoj. Uspinjala se stepenicama osjećajući kako je obuzima zbunjenost i gubitak orijentacije za koju je mislila da je ima. Kao da nije ona ta koja se sad vratila sa seksa za jednu noć. Kao da se to dogodilo drugome. Izišla je iz svojeg tijela i nekome ga prepustila.

 

Godine su išle jedna za drugom, možda se i preklapale ili tekle istovremeno, ali bile su dugačke pa je Ljerka imala vremena za brijanje s dečkima u disko-klubovima i na tulumima. Zavodila ih je, praveći se nezainteresirana, odijevajući se oskudno, ističući grudi. Kad se našminkana pogledala u zrcalo, vidjela je napokon ono što je oduvijek željela gledati. Te oči bile su tako strastvene, kao da će smrviti sugovornika, pretvoriti ga u hrpicu praha. I počela je mrviti muškarce. Kad god joj se netko svidio, kad god je netko bio malo zanimljiviji, koketirala je, zavodila ga i pravila se nevješta. Zgodnim dečkima ulazila je tobože slučajno u vidokrug. Vrhunac užitka bio je kad je nakon flerta mogla odgovoriti: „Žao mi je, imam dečka“, „Ne mogu ti dati broj telefona jer sam u vezi“, „Neću na dejt, jer sam upravo izišla iz jedne duge veze i treba mi odmor“. Hvalospjeve svojem izgledu slušala je na pozadini Rage Against the Machine u Jabuci i trip-hopa u Aquariusu. Poticala je dečke da daju još komplimenata jer još nikad nije bilo previše, kao što nije postojao suvišak hrane. Usku pletenicu od koketerije i povraćanja čvrsto je obavijala i stezala.

Apsolventska godina prolazila je kao prethodne dok na tulumu za silvestarsku noć nije upoznala Danijela. Na preskupom dočeku u Tvornici se među gomilom ljudi s Martinom bila toliko napila da joj je rekla: „Ajmo se upucavati nekome“. Martina je bila dovoljno pijana da to prihvati kao gotovu stvar. Opazile su dva dečka za stolom nedaleko od njihovog i jednostavno im prišle. Danijel je bio zgodan, visok i lijepo građen što se naziralo kroz debeo pulover. Ljerka mu je urlajući u uho da nadglasa muziku pričala o tome kako i ona nosi visoke pete, ali ne u disko jer se od plesa unište. Rekla je kako joj je super kad se našminka i da to čini radi sebe, a ne da bi se svidjela frajerima. Sljedećeg se dana nije sjećala što je pričala, znala je samo da mu je dala broj telefona. Lecnula se kad je Danijel pri zapisivanju broja izvadio mobitel. Ona ga još nije imala. Njezini su ga prijatelji već odavno bili nabavili, a ona nije htjela iz principa. Sad se uplašila da će Danijel pomisliti da nije dovoljno trendi. No on ju je nazvao dva dana kasnije dok je prala suđe nagomilano od novogodišnjeg obiteljskog prežderavanja. Dogovorili su spoj i našli se ispred Maraschina na Cvjetnom trgu gdje je on bio stalan gost. Međutim, sastanak se pretvorio u obično mlaćenje prazne slame bez imalo erotičnosti. Ljerku je već tijekom razgovora uhvatila panika da drugog spoja neće ni biti. No našli su se opet, otišli na Gornji grad i razgovarali dugo, šećući uličicama, sad lijevo, sad desno dok je Danijel naposljetku nije poljubio. Bilo je to slabašno palucanje i Ljerki se uopće nije svidjelo pa mu je gurnula jezik duboko u usta. Iznenadio se, ali nije se branio.

Danijel je pazio kako se oblači, nosio je skupu odjeću i redovito odlazio u teretanu. Bio je šest godina stariji, radio je kao stomatolog, a upravo je dovršavao magistarski rad. Zanimala su ga putovanja i strane kulture. Pričao je o izletima na Krf, Korziku i Cipar i o njihovim kuhinjama. Volio je primjećivati kako su sređene žene na ulici i nije imao razumijevanja za zapuštenost, osobito za debljinu. „Tko zna što bi mislio kad bi znao istinu o mojoj zapuštenosti“, pomislila je Ljerka i sjetila se smrada koji bi joj ostajao na licu poslije povraćanja.

Ljerka je otkrila da joj je ugodno prilagođavati se Danijelovim prohtjevima. Osjećala se ljepšom kad bi ga poslušala. Počela je nositi tange i visoke pete koje je držala zabačene iza drugih cipela u ormaru. Kupila je jarkocrveni ruž i kosu namještala da joj prekriva dio lica, jer je tako izgledalo uže. Danijel joj je rekao da „ako želi, može obrijati picu“. Pipali su se ispod stola u kafićima i tijekom šetnji Maksimirom i Zrinjevcem kad tobože nikog ne bi bilo na vidiku iako bi svaki put naišao sprinter ili biciklist. On joj je pričao kako je težak bio njegov faks i kako je napokon uspio skupiti dovoljno pacijenata u privatnoj ordinaciji da se može uzdržavati. Za vrijeme seksa Ljerka je zauzimala najženstvenije poze koje bi joj pale na pamet i stenjala malko glasnije nego što je bilo potrebno. Izvijala se kao sajla dok ju je Danijel ševio straga, zabacivala kosu unatrag i senzualno uzdisala. Jednom prilikom naletjela je u gužvi Tkalčićeve na Antu. Sad je nosio naočale. Pozdravili su se kao najbolji prijatelji. Rekao je da radi u Konzumu u skladištu unatoč završenom fakultetu. Pitao ju je smije li je nazvati. Ne, sad ima dečka kojeg voli.

 

S dvadeset i pet Ljerka je diplomirala i nekoliko mjeseci provela ne radeći ništa. Jela je, povraćala, kafenisala s Danijelom i ponovno jela. Uskoro je u novinama našla oglas za mjesto profesora hrvatskog jezika u srednjoj školi u Ivanić Gradu. Prijavila se i primili su je na određeno kao zamjenu za kolegicu na porodiljnom. Put do škole i natrag autobusom oduzimao joj je dva sata, što nije bila najbolja stvar na svijetu, kao ni to što bi pokraj nje ponekad sjeli ljudi koji su po svaku cijenu htjeli razgovarati. Međutim, prava muka su bili srednjaši, grubi, prosti, neugodni, zajedljivi i opsjednuti seksom. Na hodniku su za njom zviždali i dobacivali joj: „Dobra beba!“ Jedva da su obraćali pozornost na njezina predavanja; nitko je nije slušao osim dvojice štrebera u drugoj klupi. Na tim su satima bili vječni nered i buka, dobacivanje papirnatim lopticama, uvredama, psovkama. Ako ih pošalje ravnatelju, hoće li je poslušati ili se nonšalantno prešetavati ispred zahoda pušeći cigaretu? Kad joj je jedan učenik na papiriću poslao poziv na kavu, pitala je napokon kolegice u zbornici kako se nose s razularenom hordom, ali dobila je kvazi-sažaljive poglede i izjave tipa: to moraš pregrmjeti sama, jednostavno se moraš postaviti. S obzirom na to da se nije znala postaviti, pred katedru su joj jednog jutra stavili gumeno govno, sasvim nalik pravom. Ušavši u razred, Ljerka se zapanjeno zagledala u savršeno oblikovan izmet što joj je stajao tik pred stolom. Izgubila je kontrolu, gurnula jednog učenika iz prve klupe i sjela na njegovo mjesto. Tresući se, stala je svima redom upisivati jedinice. U učionici je nastala tišina. Nakon jedinica, upisala je u imenik i opomenu i dva ukora, a zatim je otišla po čistačicu. Govno je u međuvremenu nestalo.

Ipak, dobra strana svega bila je što je sad imala stalnu plaću koju je gotovo cijelu mogla potrošiti na sebe. Osim tisuću kuna koje bi dala mami i nekoliko stotina što bi izdvojila za Tina, sve je mogla utući na novu odjeću i hranu. U pet mjeseci kupila si je desetak košulja u Benettonu i Sisleyju, troje traperice u Gapu, dvadesetak jeftinih majica u buticima Importanne centra, dva para štikli i kožnu jaknu. Kao prase se valjala po mislima da će takva sigurno zadovoljiti Danijelove standarde i biti poput djevojaka koje je primjećivao po gradu. Danijel je odobravao njezine modne odabire, ali nije pokazivao neko oduševljenje. I dalje je djelovao kao da je s njom jer se zadovoljava malim. Ona se počela pozorno depilirati, pazeći da joj slučajno ne ostane kakva dlaka na nozi ili stidnoj usni. Za izlaske nije vezala kosu u rep, jer je Danijel volio uska lica, a njezino je bilo oblo i dječje. Busala se u prsa kako joj ne smeta što on komentira izgled drugih žena, jer ako je muškarac u vezi, ne znači da više ne smije uočavati tuđu ljepotu. Međutim, Ljerka nikako nije zasluživala pohvale koje su dobivale neke druge žene. Je li se dovoljno trudila? Je li bila po prirodi previše obična? Možda su imali pravo njezini razredni kolege, možda je zaista bila nezanimljive vanjštine. Uspoređujući se s drugim ženama koje su nabadale u štiklama, usukane u uske hlače s niskim strukom i stisnute u push-up grudnjake nije vidjela neku razliku u privlačnosti.

Rad u školi ju je izluđivao. Učenici su i dalje radili nered, dovikivali se preko učionice i gađali papirima. Uzeli bi spužvu, namočili je vodom i bacali naokolo, zalijevajući ostale u razredu. No kad bi nakon Ljerke u učionicu ušla profesorica fizike, nastao bi muk kao da je isključila zvuk na nekom aparatu. Ljerka je jednom ostala pred vratima nakon sata i prisluškivala kako to profesorica radi red. Nije u tom ponašanju bilo ničeg posebnog. Ravnomjeran, dosadan glas tumačio je Boyle-Mariotteov zakon; nije bilo opomena ni vikanja. Je li Ljerkina nemoć imala veze s izgledom? Je li joj frizura bila smiješna? Jesu li njezino ime i prezime zvučali glupo? Povraćanje se intenziviralo. Ako je imala vremena, najela se i povratila dvaput zaredom. Kad bi završila i s tim, bio bi mrak pa bi otišla na spavanje.

Po gradu su niknuli saloni za sunčanje, u mjesec dana otvorilo ih se najmanje deset samo u centru. Djevojke sa Špice kvarcale su se i izgledale kao da su se vratile s mora, opaljene nekim malo čudnim suncem. Ljerki je njihova koža djelovala poput gušterove, spaljena i šarena. No Danijelu su se sviđale tamnije djevojke, bilo da su pocrnjele u solariju bilo na moru. Ljerki je trebalo prilično mnogo vremena da sama sa sobom raščisti kako je kvarcanje dobro. To je mogla biti samo prednost. Jedan studio za sunčanje bio je na Trgu pa je krenula onamo. Nakon petog odlaska bila je preplanula kao da živi na Ugljanu. Danijelu se svidjela promjena; isprva ju je promatrao, odmjeravao, smješkao se i Ljerka je pomislila kako je napokon postala lijepa poput drugih. Ali komplimenti su ponovno izostali.

 

U školi se zbližila jedino s nastavnikom zemljopisa, ostali kolege nisu bili osobito blagonakloni. Stanko je imao trideset šest godina, nepokretnu majku i beskrajno mnogo razumijevanja za njezine nedaće u učionici. S drugima u razgovoru bio je prilično rezerviran, ali s Ljerkom je našao zajednički jezik. Pričao joj je koliko brige posvećuje mami, a koliko citroënovom oldtajmeru koji je volio dotjerivati. Nije se libio ni tračanja kokoši u zbornici. Ljerka je za velikim odmorom s njim jela sendviče i jadikovala kako ne može odraditi predviđeni nastavni plan, a on joj je suosjećajno davao beskorisne savjete. Nakon dva mjeseca druženja primijetila je da se Stanko drukčije ponaša. Prestao ju je gledati u oči pri razgovoru i postao je šutljiv, ali ako ne bi došla na sendvič tijekom odmora, odmah bi je nazvao da vidi gdje je. Taman kad ga je Ljerka htjela pitati što mu je, banuo joj je u kabinet i pitao je hoće li s njim na večeru. Iznenadila se; nije bila mislila da mu se sviđa. Odbila je poziv, jer je bila u vezi. Međutim, nastavila je razmišljati o tome što joj se nudi. Stanko je bio zgodan, nije bio glup, a dobra strana bila je i što nije bio potpuno slobodan, nego samo dostupan. Za tri dana povukla je odbijenicu. Otišli su u restoran na Jarunu. Tijekom večere Stanko se ponašao potpuno drukčije, govorio joj je da je lijepa i sanjivo je promatrao. Poslije večere sjeli su u njegov oldtajmer i gledali se neko vrijeme. Zatim su se poljubili.

Počeli su se potajno nalaziti na mjestima izvan Zagreba i daleko od Ivanića; seksali su se u njegovom citroënu, u šumi, na travi koju bi prekrili dekom. Seks nije bio poseban, ali se Ljerka osjećala posebnom. Na tim osamljenim mjestima ona se ponosno skidala, primjećujući da je Stanko gleda zatravljeno. Bilo je olakšanje što je bio vezan za Ivanić Grad. Je li je zapravo uopće privlačio? Nije bilo važno. Važno je bilo da je ona njega privlačila.

Uz to vratila se izlascima u disko-klubove po još veću dozu flerta. Plesala je s prijateljicama čekajući da joj netko priđe. Značajno je pogledavala momke, osmjehivala im se sramežljivo, grubo ih odbijala i zahvaljivala na komplimentima. Dvaput se dogodilo da ode s frajerom kući. Drugi put završila je u Dugom Selu i bila je sretna što ju je momak ujutro odvezao natrag. Sljedeći dan bila je svježa i spremna za kavu s Danijelom, i opet nitko nije znao za njezinu sramotnu tajnu.

Više mjeseci žonglirala je izlascima s Danijelom, Stankom i novim dečkima kojima bi neki put rekla da je u vezi, a neki put to prešutjela, ali koje više ne bi viđala. Nakon pola godine Stanko joj je dosadio. Pokraj njega imala je osjećaj da je glumica u kazalištu. Nije joj više bio zgodan, njegov kurac joj je postao ružan, a njihovi razgovori nezanimljivi. Rekla mu je da su joj ponudili mjesto lektorice u Edinburghu. Ni manje ni više. Ide onamo kad se vrati kolegica koju zamjenjuje. Stanko je bio vidno pogođen, ali kao da je nešto slično očekivao. Ona je za njega bila savršena žena, rekao je, puna života i smijeha, lijepa i pametna. Zamolio ju je da se nalaze barem kao prijatelji kad bude dolazila za praznike. Ljerka je obećala da će mu udovoljiti premda nikad nije. Izbjegavala ga je na školskom hodniku, a nakon nastave trčala je na vlak da je slučajno ne bi preduhitrio i ponudio joj da je odveze kući. U disko-klubovima i lounge-barovima bilo je mnoštvo drugih momaka s kojima se moglo koketirati; ako je bila dovoljno udaljena od prijateljica, mogla ih je zavodnički pogledavati i pričati s njima o pravilnom ljubljenju. Kad ju je jedan od njih pokušao poljubiti, izmaknula se i rekla da ima dečka. Zatečeni momak nekoliko je trenutaka zurio u nju, a onda joj rekao da je kurva. Ljerka mu je bacila pelinkovac u lice i otišla na drugi kraj kluba. Čudno joj je bilo kako ne osjeća uvredu, kao da joj je rekao da je naopačke obukla majicu.

Imala je dvadeset osam kad su Danijel i ona prekinuli, bez strasti i emocija. Sva izlizanost i nedostatnost veze nagurala se u tom trenutku kidanja spona. Sjedili su kod nje u sobi i međusobno si uporno objašnjavali jednu te istu stvar. No glavno da se razumiju. Ostat će prijatelji, naravno. Ako što treba, neka se javi. Ljerki je tad na pameti bila samo sloboda nesmetanih izlazaka.

Nije gubila vrijeme. Izlazila je s Martinom na brodiće na Savi, Brazil i Papillon, u Purgeraj među mlađu ekipu i vraćala se kući pijana i iscijeđena te se još našminkana obrušavala u krevet. Spavala je do tri poslijepodne, a večer bi provodila prisjećajući se zavođenja i erotike u razgovorima. Na svakom izlasku upoznala je nekog novog i pobrinula se da toj osobi stavi do znanja da je jebeno zgodna.

Nakon mjeseci ludog partijanja osjetila je zasićenje i prazninu istovremeno. Tulumarenje je, kao i sve ostalo, postalo rutina. Potražila je zanimaciju nakratko u kuhanju i nekoliko tjedana učila pripremati tijesta i peći kolače. Mama je bila zatečena. Zatim je i to ostavila i upisala fitnes. Budući da ni to nije bilo dovoljno, napokon je potražila posao. Prošlo je još mjeseci i uspjela je naći slobodno mjesto profesorice u osnovnoj školi u Trnju. Prijavila se na natječaj i zaposlili su je na određeno. Okružje i djeca činili su se drukčiji, vjerojatno zato što je imala iskustva u radu. Ponašanje u učionici joj se promijenilo i više nije bilo dobacivanja, vikanja, prijetnji. Trnje je bilo sasvim drukčije od centra. Čitava atmosfera bila je blaga i nježna. Vrijeme je bilo sporije i ljudi su sporije hodali. Travnjacima između nebodera i kroz parkove za djecu; ulicama omeđenim starim, niskim prizemnicama kroz čije prozore si mogao baciti pogled; pokraj drvoreda trešanja i pokraj uličnih mačaka koje nisu bježale pred tobom.

Nakon godinu dana našla je jednosoban stan blizu škole i odselila se od roditelja. Od stančića do škole bilo je dvadeset minuta hoda pa je zimi ujutro promatrala kako se komad crvenila odvaja od jarke podloge i prodire u plavobijelu tapetu. Nije bilo glasova ukućana, nije bilo nikog tko je kontrolirao je li suđe oprano, je li očistila zahodsku školjku nakon povraćanja. Mogla je jesti gdje je htjela i kad je htjela. No s preseljenjem je nekako prestala potreba za obiljem hrane. Povraćanje je od svakodnevice prešlo ponovno u tjednu zadovoljštinu, a onda se izgubilo. Ljerka nije znala što da misli. Je li to samo faza kad je hrana neće zanimati? Hoće li se požuda vratiti? Treba li biti na oprezu?

 

U potkrovnom stanu s tatom igra obaranje ruku. Kroz prozor koso padaju zrake sunca i slažu mozaik na tamnožutim pločicama. Oni sjede za kuhinjskim stolom i potežu svaki na svoju stranu. Tata je velik, jak kao Golijat. Na nadlaktici mu je iskočio mišić nalik teniskoj loptici. Ona je David koji će ga pobijediti. Golijat se mršti, napreže, ruka mu pada unatrag. A onda se glatko prebacuje na suprotnu stranu i poklapa njezinu. Iznenađena je. Dogodilo se tako brzo. Mislila je da pobjeđuje. Zašto nije pobijedila? Igra se ponavlja.

Sjedeći na krevetu i pijući sok, Ljerka gleda kako kroz prozorske rešetke koso padaju zrake i slažu mozaik na parketu. Izvana dopiru glasovi. Osmjehuje se jer je to ne dira. Ne osjeća više nikakvu gorčinu.