Tumačenje snova | Ivana Rogar

STANICA NA CESTI

Udarci noževa i vilica odzvanjali su u savršenoj kakofoniji, omeđenoj zidovima velike prostorije u kojoj su rasli tamnocrveni tapecirani stolovi. Razgovor se komešao kroz zrak, valjao se amo-tamo, ponekad nalik na riku zvijeri, ovisno o raspoloženju slušatelja. Djeca su rukama grabila kajganu i trpala je u usta, a ostaci jaja prianjali su im uz obraze ili padali na pod. Natalija je prolazila između stolova i gledala treba li što maknuti te se usput nasilu osmjehivala uplakanoj djeci. Prazne tanjure i čaše odnosila je na šank za kojim se perilica već napola napunila. Uniformu boje cigle danas ujutro je opet umrljala, kad je, idući na posao, ispljunula krvavu slinu koju joj je vjetar zalijepio za rame. Zato su ih i napravili takve: ciglene, tamnocrvene da se ne bi isticao kečap. Službene cipele su je žuljale. Oduvijek joj je trebalo vremena da se privikne na nove; stopala bi joj oticala, a žuljevi se stvarali na petama i jagodicama. Cipele su bile dio uniforme i trebala je biti zahvalna što na poslu ne mora trošiti vlastitu obuću.

„Ej, curo!“ doviknula je žena sa stražnjeg stola. „Dodaj mi još jednu salvetu!“

Malo dijete u njezinom krilu sasvim se umrljalo slatko-kiselim umakom i trackalo je stol žućkastim ručicama. Natalija je požurila do šanka i donijela nekoliko crvenih salveta. Žena ih je uzela bez riječi i stala brisati dječje obraze. Natalija je htjela s Raviolom podijeliti kako joj je nevjerojatno koliko su neki gosti neljubazni, ali nikako nije nalazila vremena. Bio je sat ručka i sva su mjesta bila zauzeta.

Raviola je bila prva s kojom se upoznala i među njima najsrdačnija. Ostali su bili nekako odsutni, nezainteresirani, jer kad dođeš na takvo mjesto, zna se da nećeš dugo ostati. Bila je to samo stanica. Zašto bi se trudili oko kolega? Sol, stolu broj šest nedostaje soljenka. Radila je ponedjeljkom, srijedom i petkom poslijepodne, a utorkom i četvrtkom ujutro; današnja joj je smjena završavala u 15:00. Tad treba još samo prebrisati pod i može se utrpati u tramvaj. Još dva sata posluživanja neosjetljivih ljudi pa pospremanje džumbusa; Raviola će napraviti obračun i zaključati prostorije.

Kad dođe kući, strovalit će se u krevet i neće se dizati do šest. Ako joj pođe za rukom, sjest će za stol i učiti za završni ispit. Bio je za nekoliko mjeseci i imala je vremena još pet puta ponoviti financije. Pred ispit će ih nemilice iščitavati, a kad ga položi i postane dipl. oec., poslat će životopis na svaki oglas vezan za financije. Imala je plan. Postaneš pripravnik u sektoru neke banke ili štedionice i položiš pripravnički ispit. Nakon nekoliko godina dobrog rada promaknu te u voditelja financija, a na kraju možda doguraš i do direktora financija i radiš smislen, odgovoran posao. Nije bila izgubljena poput svojih vršnjaka koji i pet godina nakon diplome neće biti sigurni što točno žele raditi u životu.

Tramvajska stanica bila je blizu restorana, sazidanog od zagasitocrvene cigle na čijem je vrhu stajao natpis: „BTD“, kratica za Brzo, toplo, dobro. Iz zgrade se izlazilo u manju ulicu i zatim skretalo nadesno, na široku prometnicu kojom su neprestano išla vozila. Natalija je pretrčala cestu, šibnuvši između dvaju auta, i uskočila u tramvaj. Kad je krenuo, BTD se izgubio iza Zagrebačke banke, Croatia osiguranja, autopraonice Dupin i dugog niza nepovezanih radnji što su se svejedno sjatile jedna do druge. Prije deset godina sigurno nitko nije znao, a kamoli planirao, da će te zgrade biti zajedno; a sad su tu, bez ikakvog povoda za bliskost. Nataliju je obuzeo jak umor kao svaki put poslije posla pa je prestala pratiti objekte kroz prozor i zavalila se u stolici. Na par metara od sebe vidjela je kako starija žena okreće glavu u potrazi za slobodnim mjestom. Mladić pokraj nje nije se dizao sa sjedala. Sklopila je oči i slušala automatski glas koji je najavljivao stanice.

Sutradan je u jedan sat stajala pred ogledalom i vezala kosu u rep. Crvena uniforma lagano je prianjala uz tijelo i sezala do štrkljavih koljena. Sa stropa je padala boja, ali sad nije imala vremena nazvati vlasnika stana. Obula je cipele i jurnula na tramvaj. Kad je stigla, u BTD–u je još bilo mnogo gostiju. Graja je opet udarala o prozore, odbijala se o njih i vraćala u obliku velikih zvučnih mjehura koji bi te načas obuhvatili, a zatim ispljunuli. Ona je brzo odložila torbu u prostoriji za osoblje i priključila se gusjenici konobara koji su kuhali, nosili jela i pribor, i čistili. Bilo ih je duplo više kad je bila smjena pa su se gurali, svejedno pazeći da ne udare jedni o druge dok nose tanjure s juhom. Radna atmosfera i nije bila poticajna pa je Natalija ubrzo upala u kolotečinu naizgled timskog, a zapravo samostalnog rada čiji se sudionici nisu međusobno gledali. Dovikivali su narudžbe bezizražajnim glasom, ne pazeći gdje se nalazi osoba koja ih prima. Nataliju su posebno živcirali pojedini nabusiti gosti kod kojih je morala ispipati ispravnu metodu ophođenja, a koji osoblje nisu gledali u oči, kao da ih nisu smatrali ljudima. U 18:00 restoran je ostao gotovo prazan. Potpuna suprotnost slike koju je davao u 14:00. U kutu je sjedio jedan par i, držeći se za ruke, nijemo si piljio u oči. Raviola je iza vrata prostorije za osoblje pokušavala s police dohvatiti svoju staru uniformu manjeg broja, jer je mislila da je smršavjela.

„Molim te, dušo, možeš mi pridržati stolac dok se penjem? Strah me da se ne prevrne“, rekla je. Natalija je primila drvene noge i, dok se Raviola protezala prema polici, ugledala njezine čipkaste crne gaćice što su sezale do pola guzice. Ostatak dupeta, fino zaobljen, bubrio je pod suknjom. Natalija se glasno nasmijala.

Raviola je dobacila odozgo: „Pa kaj?“

„Ma ništa, smiješno mi je što znaš da ti vidim dupe i baš te briga.“

„Pa neću se opterećivati glupostima, dušo. Nije to ništa što nisi već vidjela.“

„Ali mogla bih ispričati dečkima.“

„Može. I objavi na Twitteru.“ Raviola je isprobala uniformu i zaključila da ipak nije smršavjela, barem ne dovoljno.

Dok su bile u prostoriji za osoblje, u restoran je ušla starija žena u dugačkoj pletenoj vesti i papučama. Sjela je za stol pozadi, uz veliki prozor, i stavila torbu na stolac pokraj sebe. Nalaktila se na stol i zagledala kroz staklo čiji je pogled sezao preko široke dvosmjerne ceste, kojom su uporno jurili auti i tramvaji. Natalija je prišla i upitala je što želi naručiti. Žena se okrenula i pogledala ravno kroz nju. Zatim je odmahnula rukom. Natalija nije znala što bi trebala učiniti. Raviola se našla pokraj nje i šapnula joj: „Pusti je. To je redovita ludača. Dolazi ovamo svake srijede u ovo doba i priča sama sa sobom.“ Natalija se osvrnula i vidjela da doista nitko od konobara ne obraća pozornost: Tomica se zadubio u Sportske novosti, Adela je tupo sjedila za šankom i njihala nogama, Dominik je brisao stolove.

„Zna li šef za to?“ upitala je Natalija.

„Ne zna. Ako slučajno dođe baš u vrijeme kad je ona tu, možemo se praviti da je vidimo prvi put i da smo je baš namjeravali izbaciti.“

„Zašto je jednostavno ne otjerate? Da tako poželi sjesti gdje drugdje, izbacili bi je istog trena.“

„Nikom ne smeta. Samo sjedi i melje gluposti. A i ne dolazi u vrijeme kad je navala, tako da nije važno.“

Starica je doista nešto tumačila. Činila je to usrdnog izraza lica i s toliko uvjerenja da je Nataliji načas bilo žao što joj je trud uzaludan. Pomislila je da danas na ulicama vidi mnogo više ludih ljudi. Kad je bila mala, nije bilo toliko tih… nije znala kako bi ih nazvala.

„Koliko dugo već dolazi ovamo?“ upitala je Raviolu.

„Uf, nemam pojma. Dulje nego što sam ja ovdje, a ja konobarim tu već tri i pol godine.“ Ostali su bili noviji i nezainteresiraniji.

U pet minuta do devet, pred zatvaranje, starica se digla i otišla. Raviola je napravila obračun, Natalija je prebrisala pod pun mrvica i komadićaka hrane. Posuđe su stavile na mjesto i krenule prema staklenom izlazu kroz koji je prodirao mrak, miješao se sa svjetlom i gušio ga.

U ponedjeljak prijepodne došao ih je pogledati vlasnik. Njušio je diskretno po blagovaonici i oko šanka, tobože se zanimajući za osoblje. Raviola ga je nagovarala da pojede ručak; na meniju je kao specijalitet, i jedno od glavnih jela svakog božjeg dana, bila pohana svinjska lopatica. Dovikivala mu je: „Pa sjednite, odmorite malo“ i pravila grimase kao glumci u reklamama. Kad je vlasnik otišao, postavila je jednadžbu: „On glumi da se brine za radnike, a ne stanje restorana; mi zauzvrat glumimo da ga želimo lijepo ugostiti, a ne otjerati. To je obostrana poslovna nepodnošljivost. Nešto što bi trebalo unijeti u rječnik.“ Iako je završila ugostiteljsku srednju školu, Raviola je znala nanjušiti kako funkcioniraju pojedini ljudi. Uz to stvarima je pristupala flegmatično i u tri godine koliko je radila u BTD–u izbjegla svaku potencijalnu svađu sa suradnicima i gostima. Natalija nije znala bi li joj se divila ili je pospremila u ladicu mumija kojima je sve svejedno.

Iako su Dominik, Adela i Tomica ostali jednako blazirani, a gosti je živcirali, Natalija se prilagodila poslu, jer diplomski ispit nije bio besplatan. Naučila je gdje stoji određeno posuđe, kako se uključuje perilica za suđe, kad smije, a kad ne smije uzeti pauzu. Prozori su se prali jednom tjedno, pod dvaput na dan. Za izgled uniforme bio si sam odgovoran i ako bi se poderala, morao si je nositi krojaču.

Kako je vrijeme klizilo, ponovno je došla srijeda, a s njom u sedam navečer starica u pletenoj vesti. Starica se smjestila na isto mjesto u pozadini i zagledala kroz prozor. Papuče su joj bile pohabane, đonovi neravnomjerno ugaženi. Iz njih su virile tanke, žilave noge pune pjega koje su potom nestajale pod zimskom smeđom suknjom. Sjela je uspravno, kao da zna da bi je netko mogao zapitati što tu radi. U restoran su ušle dvije žene i pogledom skenirale restoran u potrazi za slobodnim stolom. Natalija je prevrnula očima jer ga nije bilo. Prišla je separeu gdje je sjedila starica i htjela je otjerati grubljim zahtijevanjem narudžbe. No kad se približila, čula je da nekog u nešto uvjerava, ruku položenih na grudi: „Moraš to znati.“ Starica je pogled usmjerila u jednu točku i nije ga micala, kao psihotičar uvjeren da je u opasnosti. Osjetivši zazor, Natalija se odmaknula.

„Zašto dolazi uvijek srijedom?“ upitala je Tomicu dok je nosio prljavo posuđe. On je slegnuo ramenima. „Daj, molim te, tolko je tih luđaka. Kam bi stigo da razmišljam zaš neki radi ovo ili ono. Neki dan sam na cesti vidio tipa kak stavlja najlonske vrećice na glavu, jednu po jednu, sve dok ih nije stavio barem dvajst. Onda nije niš vidio pa je hodao s ispruženim rukama. I otkud da ja sad znam kaj se njemu događalo u glavi?“

Natalija je promatrala kako žena tumači nešto vrlo važno i ozbiljno, suzdržano gestikulirajući. Često se zagledala u jednu točku pri čemu bi joj pobjegao osmijeh. Zapravo, tu nije bilo čudnih pokreta, neubrojivih reakcija, iznenadnih promjena u raspoloženju. Žena je izgledala kao da priprema ulogu u nekom igrokazu i vježba dramski tekst.

Ipak, tijekom njezinog boravka u restoranu nije bilo prožimanja dvaju svjetova. Ljudi su sjedali dalje i zaobilazili je kad bi išli na zahod. Zaudarala je i bila odjevena kao beskućnica: u poderanu izblijedjelu vestu, košulju koja je s vremenom vjerojatno bila dobila patinu i te papuče koje čovjek ne bi nosio ni po kući. Jednom prilikom kad je izlazila iz restorana Natalija joj je rekla da joj je ispalo pet kuna iz džepa. Starica ju je pogledala bijesnim, uplakanim očima i zalupila vratima. „Izgleda da imaginarni frend danas nije došao“, Natalija je zakolutala očima.

Proljeće se nastavilo uz povremene ulete hladnog vremena koji bi čovjeka zatekli unatoč vremenskoj prognozi. Sve slobodno vrijeme Natalija je učila o javnim financijama. Okretnost na poslu je također napredovala iako joj to nije značilo ništa. Vješto je nosila toranj tanjura, uspijevala je popamtiti narudžbe i usput razmišljati što će raditi kad ode odande. Tijekom ljeta šef je banuo dva puta i uspio ih uhvatiti s pokvarenim vodokotlićem.

„Taman smo ga mislili zamijeniti“, rekla je Raviola s patničkom grimasom kajanja.

Početkom jeseni Tomica i Adela dali su otkaz i otišli na drugo radno mjesto, a došla su dva nova momka. Natalija je položila diplomski i počela tražiti posao u struci. Ispipavala je teritorij u bankama, štedionicama, osiguravajućim kućama i, općenito, većim tvrtkama. Sve to vrijeme starica u vesti i papučama nije propustila nijednu srijedu prirediti predstavu. Natalija bi se zagledala u nju, u taj usrdni način govora i sjetan pogled; čudio ju je žar kojim je žena nekog nepostojećeg uvjeravala u nešto i količina uloženog truda radi nečeg što nije bilo moguće.

Natalijino neprekidno praćenje poslovnih oglasa i slanje molbi naposljetku je počelo davati bolje rezultate od odbijenica. Imala je dogovor za tri razgovora za posao unutar dva tjedna. Kod kuće je panično ponavljala podatke iz računovodstva i surfala netom tražeći stvari koje bi je mogli pitati. Napravivši jedne večeri stanku, u Google je ukucala „BTD“ i adresu. Izlistao je nekoliko stotina linkova uglavnom s drukčijom adresom, većinom vezane za reklame, svečana otvorenja, priredbe i slično. Pregledavala ih je, otvarala nove stranice te naposljetku na dvadeset i nekoj došla do novinskog članka: „Velika nesreća kod BTD–a. Dvojica mrtvih“. Pisalo je kako su dva prijatelja u devet navečer izišli iz BTD–a gdje su večerali i dok su čekali tramvaj na stanici, u njih se zabio kamion čiji vozač je izgubio kontrolu nad vozilom. Ostali su na mjestu mrtvi. Vlasnik restorana rekao je da su došli oko sedam sati i ostali do samog zatvaranja. Nije ih znao iz viđenja.

U srijedu je Natalija očistila zahodsku školjku u restoranu, oprala tanjure, čaše, šalice, obrisala pod i gledala prema vratima. Nije bilo mnogo gostiju, a jedan par je premjestila sa staričinog mjesta na drugo rekavši da je ono rezervirano. Gledala je kroz prozor u ljubičast suton i mjerila siluete koje su se približavale vratima. Stara žena došla je kao i obično. Ne gledajući oko sebe, sjela je u svoj separe i uzdahnula. Natalija joj je donijela kakao i rekla da kuća časti. Zatim je kriomice sjela u susjedni separe.

„Mislila sam ti nešto donijeti da ti ne bude hladno. Već je jesen i mogao bi nazepsti. Moram doći vidjeti tvoj novi stan, a nikako da se dogovorimo. Stalno odgađam jer me bole noge. Ali glavno je da si zadovoljan. Nisam sigurna hoću li ove godine saditi peršin i celer. Zaboravljam polako pa onda i biljke ne zalijem. Ustvari… htjela sam ti reći da te jako volim. Nemoj to zaboraviti.“

Natalija je pustila Raviolu da ode prije nje. Pomela je pod, a zatim nakratko gledala kroz veliki prozor na ulicu. Zatvorivši restoran, polako je prešla tu široku cestu kojom su svakodnevno jurili kamioni, bez svijesti o tome, i na stanici preko puta restorana ušla u tramvaj. Ponovno se zagledala van. Noć je progutala ulicu kao kakva mitska neman. Pratila je kako zgrade idu sve brže unatrag, Croatia osiguranje, autopraonica, pekarnica, studio za masažu, nečije dvorište, nečija kuća, sve te objekte međusobno potpuno nepovezane koji su se nekim slučajem našli zajedno. Slučaj koji je određivao sve pod pokroviteljstvom sasvim ravnodušnog svemira. S uličnih svjetiljki svakih nekoliko sekunda na prozore su skakali snopovi svjetla, uzaludno jer prosvjetljenja nije bilo.