Ne naginji se unutra | Suzana Matić

SVE JE TO, MISLIM, ŽIVOT

Kad mene budu mazali mrtvog, rado bih da to bude Chanel. Tko zna kako se to čita? Ali da sam jučer umro, ne bih znao ni koje čudo od pudera je to. Ili da nisam ostao bez svog. Ni sam ne znam kako, ne razumijem još uvijek. Ali krivim Dragu.

Nije bilo puno mrtvih jučer, dr. Sanju sam zvao svega jednom. Štedim je koliko mogu. Dr. Sanja radi na dva odjela: prvi je za žive, drugi za mrtve; nikad se ne žali, ali u posljednje vrijeme ima neki novi umor u očima. Kao da je i ona mrtva od svega. Koža na obrazima joj je blijeda, lice nekako duguljasto i upalo, a i ruke su joj jako mršave. Moram joj reći da pazi na sebe. Ja sam njezin – Službeni pomoćnik i partner u istraživanju uzroka smrti.

Tako sam svoj posao dodatno pojasnio Janici jesenas kad je krenula u školu. Prije je znala samo da tata radi u bolnici. Rekla je da su na satu prirode svi su bili impresionirani i gledali je sa zavišću. Dvojica dečkića koja su je poslije svojevoljno dopratila do stana znatiželjno su se nalukavala unutra i gurkala se laktovima: „To je on.“ Na sebi sam imao odijelo jer sam baš došao sa sprovoda; neka bakica koja je dan prije umrla gore na onkologiji. K meni je došla popodne. Prvo sam nazvao odjel: brinulo me jesu li već javili obitelji ili ne. Protokolarno su morali, ali gore protokoli znaju zakazati pred kraj radnog vremena. A onda sam je lijepo uredio: ne volim da su mi mrtvaci ružni. Trudim se prikriti sve ružne tragove života i smrti na njima. Često gnjavim sestre gore da mi donesu staru šminku, a posebno pudere. Puderi su najpotrebniji, nek’ odu ljudi na svoje posljednje putovanje dostojanstveni i lijepi. Svi mrtvi od mene odlaze lijepo tenirani. Ako su muškarci, pažljivo ih obrijem i prikrijem im hematome i rane ako ih ima na vidljivim mjestima. Ženama diskretno narumenim i obraze; posebno mi je stalo da su mi žene lijepe. Ponekad im čak stavim i malo svijetlog sjenila na kapke, ako ih je smrt učinila jako ljubičastima. Kad ih obučem i uredim, uvijek sam zadovoljan. Pa zar nije tako ljepše? Ni ja ne bih htio izgledati kao premrtvi mrtvac jednom kad umrem.

Bakici sam oprao lice spužvicom; prekrio sam ga puderom i samo dodirnuo rumenilom. Kroz rijetku kosu sam joj prošao rijetkim češljem. Bila je rjeđa od češlja i slijepljena od dugog ležanja. Prozori prosekture bili su otvoreni kao i uvijek kad su hortenzije u cvatu. Volim da moji mrtvaci, dok ih odijevam i sređujem, gledaju van: nekako mislim – možda će i njih usrećiti pogled na moje bujne, šarene grmove. I umiriti. Možda će se i oni čuditi cvijetu koji se nagnuo k nama, unutra. Takvi su jedan do dva u svakom godištu, vjerojatno ih privuče strah od kojeg se poslije ne mogu odlijepiti, kao Janica kad sam joj čitao bajke u kojima roditelji ostavljaju djecu. Njih sam morao čitati uvijek ispočetka. Ove cvjetove moram odrezati: latice im padaju ravno u prosekturu i prave nered.

Uredno sam pokrio bakicu plahtom, a onda je došla dr. Sanja i rekla kako administracija nije uspjela pronaći rodbinu. „Naša bakica nema nikog svog.“ Rekao sam: „Sirota, nitko joj neće doći na ispraćaj.“ Sljedeće popodne obukao sam bijelu košulju i crno odijelo koje sam kupio za Marijin sprovod, a imao sam ga i dva mjeseca poslije na Janičinom krštenju. Sad sam u njemu otišao ispratiti bakicu. Svećenik mi je održao lijep govor. Potrudio se zbilja. Sudit će nam se po ljubavi a ne po grijehu, po milosrđu, a ne po pravdi... Divno je govorio. Bio je jako mlad, možda je vježbao za buduće značajnije sprovode, činio se kao čovjek koji će uspjeti u svom pozivu. Na kraju sam mu ostavio bocu rakije od mojih šljiva. Dok sam mu je predavao, bocu sam okrenuo tako da vidi bijelu etiketu s crvenim obrubom na kojoj crvenim slovima piše Janica. Ispod su dvije plave šljive. Dr. Sanja mi je jednom rekla da mi je etiketa jako lijepa. Svećenik se obradovao rakiji, ali ja sam se svejedno kući vratio potišten. No onda je iz škole došla Janica u pratnji dva razredna prijatelja. Samo jedan pogled na moju kćer dovoljan je da mi se ispuni srce, a pogotovo kad osjetim da je i ona ponosna na mene. Dok su me pozdravljali iz hodnika ne usuđujući se ući u stan, bio sam zadovoljan što sam u odijelu i što izgledam kao autentični Službeni pomoćnik i partner u istraživanju uzroka smrti. Ne mora Janica znati da me pola bolnice zove „Primarijus Žgela“, a ona druga polovica – „Grobar“; ja znam da je to samo šala, ali ne želim da se ona ikad mora posramiti zbog mene. Janica ne zna da sam završio samo osnovnu, a otkad sam Službeni pomoćnik i partner krijem joj i da mi je od istraživanja uzroka smrti puno uzbudljiviji uzgoj hortenzija ispod prozora mrtvačnice i sale za obdukcije koja se zove Prosektura. Jedne su godine plave, druge roza boje. Ove će biti nebesko plave.

I jučer sam kao i uvijek pred kraj radnog vremena uzeo kantu i zalio ih pa sjeo u hlad na klupicu uz samu zgradu patologije i opet dugo gledao u njih. Sutra ću sutra reći dr. Sanji da i ona predahne malo i odmori se. Nek’ bar iskoristi stari godišnji. Večer je bila tiha i topla: kraj još jednog dana u kojem nije bila neka gužva s umiranjem. Puder jedva da mi je i trebao – bili su mladi. Tako izgledaju anđeli koji padnu s motora. Djevojka je imala zguljeni crni lak na kratkim noktićima. Na malom prstu lijeve ruke više ga nije ni bilo. Skinuo sam ostatke laka acetonom, vrškom škarica očistio i tragove crnog ispod noktića, pa ih lakirao u sedefasto bijelo. S dečkom gotovo da i nisam imao posla, bio je prelijep. Sjetio sam se onog starog motociklista kojem nisu donijeli čiste hlače za ukop, a njegove krem, koje je imao ispod kožnih motorističkih, na sebi su imale tri krvave fleke. Oprao sam tu nogavicu pa je osušio na radijatoru. Ne može čovjek krvavih hlača u grob, kakva je to familija? Ovom mladiću sam privezao kravatu koju su mi dostavili, lijepo i pažljivo, uz sam rub Adamove jabučice, kao da će na vjenčanje. Pogledao sam dolje još jednom je li sve u redu. Mrlja. Obrisao sam suzu s čvora kravate. Evo, djeco draga, i na vaše ćete posljednje putovanje u najljepšem izdanju. Zajedno. Onda sam ih zajedno i pokrio. Nisam ja Drago koji ostavi šest otkrivenih tijela da dočekaju dr. Sanju. Kod mene su uvijek svi uredno pokriveni bijelim plahtama pa kad jednog završim, uredno ga prekrijem njegovom plahtom i tek onda otkrijem sljedećeg, a znam da je i dr. Sanji tako ugodnije i ljudskije. No jučer, dok sam sređivao dečka, djevojku sam ostavio otkrivenu. Onda sam ih pokrio istom plahtom, bar dok njihovi ne dođu. Pomislio sam kako oni sad negdje vani ridaju. Još jedna mrlja; srećom na plahti.

Ali Dragu krivim za puder. Sigurno ga je bacio, njemu je to skroz nevažno. Misli da je jako pametan zato jer nit’ cijeni ovozemaljsko, a nit’ se nada nebeskom. Ok, i ja sam u dilu s pogrebnicima; Janica u zadnje vrijeme želi mobitel, mora se, ali trudim se da nakon obavljenog posla svi budu zadovoljniji i mirniji. Dragu sam jednom našao kako mrtav-hladan broji novce naglas dok ljudi oko njega još plaču. Srećom da ne dijelimo mrtvace. Onih nekoliko puta došlo mi je da ga potjeram van iz sale. Otkrio čovjeka pa rekao: „Doktorice, ovom nije ništa osim što je mrtav.“ A dr. Sanja se još i nasmijala. Pogodilo me to. Koji mamlaz! Poslije mi je rekla: „Nemojte se ljutiti na Dragu, Pero. Svako od nas se od ovog posla štiti na svoj način.“ Svejedno, nervira me. A i ne trudi se. Rekao bi njemu stari Kovačić: „Drago, nisi dovoljno predan.“ Jer Drago će, na primjer, reći: „Doktorice, imamo stari rez od žličice do stidne kosti“, umjesto „Imamo stari rez od ksifoida do pubisa.“ Uvijek govorim Janici: „Pitaj sve dok ti nije jasno, ako treba i sto puta.“ Ja sam sigurno dvjesto puta pitao dr. Sanju: „A kako se to kaže na latinskom?“ Vjerojatno me i zbog toga inženjeri iz labosa zovu primarijus Žgela. Ili možda jer se trudim biti čist, obrijan i namirisan, a i uniforma mi je čišća i bjelja od njihove. Ali dr. Sanja me zove samo Pero i znam da više voli raditi sa mnom nego s Dragom. Jednom mi je rekla: „Pero, vi čak i meni, a ne samo obiteljima naših mrtvaca, ulijevate sigurnost kao da ste transplantacijski kirurg sa svjetskim iskustvom. Šteta da niste završili srednju. Dobar ste organizator, a i trsite se jako. Pokušavate sve napraviti ne samo da obitelj bude zadovoljna, nego čak i da mene rasteretite. Vi mi baš uvijek sve papire na stol posložite uredno i po točnom rasporedu, znam da pazite čak i da ne moram nepotrebno hodati. Netko drugi na vašem mjestu ne bi ni pokušao shvatiti i naučiti moje sisteme i načine, i prilagoditi im se. Zahvalna sam vam jako, malo je reći, ne znam što bih bez vas, ali zbilja šteta da niste završili tu srednju.“

Bih li onda nju sreo? Najednom sam vidio svoj šljivik u punom cvatu. Premještao sam se s noge na nogu i razmišljao kamo sakriti glavu. Pognuo sam je. Onda sam shvatio da se tako pogotovo vidi da mi je osim izribanih i uvijek roskastih šaka, i ćelavo tjeme porumenjelo. A najednom nisam znao ni kamo s tim šakama. A dr. Sanja se onda nasmijala i dodala: „A slušajući vaše riječi utjehe, i sve te decidirane organizacijske stavove i upute kako se zaobilazi sanitarna administracija ili ono jučer – kad ste onu obitelj uputili kako udobrovoljiti svećenika da ukop bude kasnije kako bi im stigli doći nećaci iz Slovenije, dođe mi da i sama s punim povjerenjem legnem u lijes koji je vaša preporuka najboljeg za najmanji novac.“

„Sačuvaj me Bože, dr. Sanja“, rekao sam.

„Šalim se, Pero, ali biti s vama u ovoj zavrzlami života i smrti je uvijek nekako lakše i veselije.“

Na jednoj je šljivi bila ljuljačka, a ja sam imao deset godina, sjedio na njoj i letio ispod bujne, a prozračne bijele krošnje.

Rekao sam: „Htio sam ja završiti srednju, doktorice, nije da nisam. Upisao sam ja tamo krajem osamdesetih večernju, ali nije išlo. Pogotovo povijest. Tada sam vam radio u Regeneraciji Zabok i još na crno kod nekog majstora. Dobro sam zarađivao, ali sam se i ludo provodio.“ Tu sam se zbunio. Što će sad misliti o meni? Morao sam joj objasniti. „Bilo je to puno prije nego sam upoznao Janičinu mamu“, dodao sam. Sad pak nikako nisam želio da misli da me žene nisu htjele. „Žene su me htjele“, rekao sam značajno.

Dr. Sanja se smiješila i dalje: „Vidim ja, Pero, da su vama Punski ratovi i antička Grčka samo maglili perspektive.“

„Jesu“, rekao sam, iako nisam imao pojma o čemu govori. Ali znao sam da je sigurno u pravu. „A profesor Kovačić me rušio čak dva puta. Drugi put je rekao: ‘Pero, Pero, opet ništa, a povijest ti je učiteljica života.’ A kako sam morao dati cijelu jednu plaću za taj ispit, izračunao sam da mi se sve to više ne isplati. I tako sam vam ja, dr. Sanja, odustao od škole i postao grobar.“

Bilo je to prije dvije godine. Profesor Kovačić nam je nekoliko mjeseci poslije došao na željeznim transportnim kolicima zamotan u bijelu plahtu. Završio je svoj zemaljski put u mojim rukama. Imao je Klatskinov tumor, to je jedan od najsmrtonosnijih karcinoma. Malo podsjeća na Punske ratove. Dr. Sanja mi inače nikad ne pomaže u uređivanju mrtvih; ipak sam ja njezin „Službeni pomoćnik“, ali tada je prišla bez riječi i pomogla mi urediti profesora Kovačića. Zajedno smo mu navukli košulju. Dok sam mu ja navlačio hlače, ona je zakopčavala gumbe na njoj. Vidio sam da plače, ali nisam se usudio pitati zašto. Pravio sam se da ne primjećujem njezine suze, toliko teško mi je bilo. Koncentrirao sam se na njegove obraze. Bili su skroz raspucali od staračkih keratoza. Pažljivo sam ih prekrio puderom. Kad sam završio, rekao sam: „Profesore moj dragi, nije išlo s tom vašom povijesti. Znam da ste mi željeli najbolje, ali ako ćemo pravo, da sam završio tu srednju tko bi danas vas spremao za onaj svijet.“ Dr. Sanja je baš završila s posljednjim gumbom i brzo izašla iz sale. Ostao sam sam s puderom u ruci.

A sad ne znam gdje mi je puder, a mrtvi samo što nisu. A nema ni dr. Sanje. Vjerojatno će doći, nasmiješiti se i reći: „Pero, što ste se unezvijerili, izgledate k’o prošle godine kad su vam nastradale hortenzije.“ Ne volim se ni sjetiti, ali kad dr. Sanja to kaže, njezine riječi nisu maligne. Kad dr. Sanja to kaže, to znači: „Eto vidite Pero, preživjeli ste i to.“

Prošla je godina bila više nego loša za hortenzije. Jedan se grm osušio sam od sebe, a kad je još i kombi samoborskog pogrebnog društva lupio u drugi, osjetio sam da mi je branik drmnuo u donji abdomen. Ne znam koliko me nije bilo. Kad sam otvorio oči, nada mnom je bilo lice dr. Sanje. Njezine nebeskoplave oči i roza rumenilo. Osjetio sam i poznati miris njezinog parfema. Prvi put sam se zapitao zašto nikad ne namirišem svoje mrtvace. Da, morat ću moliti sestre da donesu i parfeme koje ne koriste. Iako, vjerojatno će smrdjeti. Neće biti kao ovaj dr. Sanje: kao povjetarac iz šljivika. Sve mi je to prolazilo kroz glavu dok sam gledao u vrh njezinog nosa koji se nabrao od brige i malo usjajio poslije radnog dana. No onda sam iza nje vidio i Draginu čupavu glavu. Rekao je: „Doktorice, ovom nije ništa osim što je upravo preživio razinu tragedije veću nego onu kad nismo imali dovoljno frižidera za Čehe izginule u saobraćajki.“ Tu je još prasnuo u smijeh. Koji mamlaz! Ali dr. Sanja se nije nasmijala. Pogladila me po obrazu i rekla: „Dobro je, Pero. Sve je u redu, samo ste pali u nesvijest.“

Dr. Sanja ima veliko srce i drhtavu dušu. Ipak, nekada se ovdje dolje, sami i okruženi mrtvacima, uspijemo i smijati, baš onako od srca. Sve je to, mislim, život. Recimo ono kad su dopremili nekog dedu od sedamdeset i osam, a baka je pred vratima dugo plakala i vikala: „On je moj heroj!“ Bilo nam je žao, naravno, ali poslije kad smo otkrili dedu, morali smo se nasmijati. Na odrvenjelom tijelu deda je imao čak dvije tetovaže. Prva standardna: „Nositelj štafete mladosti 1957.“ Ali iznad samog mjesta gdje su mu nekad davno rasle dlake, velikim je slovima pisalo. SAMO ZA DAME. Dr. Sanja je začuđeno pogledala i rekla: „E pa sad nam je bar jasno zašto je deda heroj. Jedino još ne znamo da li zbog štafete ili tetovaže“, i tu se počela smijati tako slatko, a ja sam čuo pčele kako zuje i osjećao okus tog meda, i nisam mogao odvojiti oči od nje koliko su mi med i pčele nedostajali, a srce me zaboljelo jako, dr. Sanja je jedina dama koju poznajem, i onda sam se smijao i ja, nisam znao što drugo. Smijao sam se baš onako od srca. A onda su mi pošle i suze. Sve je to, mislim, život.

Ali sad je nema, a i osmijeh kao da joj predstavlja bolan napor u zadnje vrijeme. Kad dođe, reći ću joj da mora uzeti taj godišnji. Nek’ otputuje nekamo daleko. Ako hoće, može otići u moj voćnjak, nema ljepšeg mjesta. Reći ću joj nek’ ostane tamo koliko god želi. A onda sam si rekao: Blesane, što bi ona radila u staroj kući tvojih roditelja. Nema ni televizije. Daj probaj zamisliti nju kako hoda po onom tvom pljesnivom linoleumu koji se odljepljuje od daski? Nemoguće. Ali onda jesam, probao sam zamisliti dr. Sanju kako korača jedinom sobom koja je i kuhinja, u širokim bijelim klompama, bojažljivo, da nešto ne pokvari. A onda sam pomislio na WC u dvorištu i nisam je nikako pustio da ode tamo, a bojao sam se pustiti je i da sjedne na krevet u kojem sam spavao kao dječak, pa sam radije nastavio iščekivati je da se pojavi na dnu hodnika patologije.

A onda se na dnu hodnika pojavio Drago. Hodao je prema meni, ali nekako drukčije, sporije, ne k’o puran. Htio sam odmah ući u salu, neću ga ni pitati za taj puder, ali Drago je viknuo: „ČEKAJ, PERO!“, a kad se približio, vidio sam da mu je i lice nekako čudno. Osim toga gledao me u oči. Mogu to otrpiti. Rekao sam: „Što hoćeš?“ I dalje me gledao u oči. Prolazile su sekunde. Nikad me nije gledao u oči, oči su mu tužne. Gledao me u oči sigurno pola minute. Više nisam znao mogu li to otrpiti, da sam jučer umro ne bih znao da Drago ima tužne oči. „Pero, ovo je za tebe“

Pružio mi je presavijeni papir i dvije kutijice pudera. Ha! Moj puder! Znao sam da ga je on uzeo. Mamlaz. Ali i dalje me gledao tim pogledom tužnog psa. Postao sam nemiran. Počeo sam zato istraživati kutijicu drugog pudera. Pisalo je Chanel. Tko zna kako se to čita. Ipak, nisam pitao to, kao da bi Drago znao, on ne zna ni što je ksifoid. Pitao sam: „Što je to?“ „Od dr. Sanje. I poruka.“ Rastvorio sam papir.

Dragi Pero.

Oprostite mi, jučer sam nekako zabunom uzela vaš puder, nisam bila baš sva „svoja“. Vraćam Vam ga, a šaljem Vam i svoj, da Vam se nađe, menije ionako previše sva ta šminka koju imam. Nećemo se vidjeti neko vrijeme. Mislit ću na Vas. Poljubite Janicu od mene. Grlim Vas jako.

Vaša Sanja

Nisam shvaćao ništa. Pogledao sam u Dragu, ali on je sav drhtao. A onda je briznuo u plač kao Janica kad sam je ostavljao u vrtiću i sručio se na mene grleći me. Stajao sam i nisam znao kamo s rukama. Pa sam ih sklopio oko njegovog tijela. Gdje su mu nestali mišići? Cijelo Dragino tijelo je zajedno s bolničkom kutom visjelo na lopatičnim kostima pod mojim prstima. A onda mi je zacvilio u rame: „Pero moj, što ću sad?“ I dalje nisam razumio ništa, a on je ridao sve više. Postalo je neizdrživo, netko će nas vidjeti zagrljene. „DRAGO, ŠTO JE BILO?“ tresao ga za ramena. „DRAGO, RECI MI ŠTO JE BILO!“

Govorio je, sam sebe prekidajući jecanjem. „Dr. Sanja… ima prošireni… inoperabilni tumor gušterače… s metastazama na jetri. Izgubit ćemo je… za par mjeseci. A možda i prije. Svi gore su na rubu suza. Ali što ću sada ja Pero? Reci mi… kako ću ja bez nje?“

Tri mrtvaca sam odradio s Nadom, a onda sam ih sam i uredio. Dragu sam našao kako spava gdje sam ga i ostavio. Popio je pola boce šljivovice koju sam izvadio iz ormarića i ležao na klupici uz hortenzije. Jedva sam ga dovukao unutra. Polegnuo sam ga na prvi slobodni ležaj. Pažljivo sam ga pokrio plahtom do grla i pomilovao po obrazu. Kao što je mene dr. Sanja.

U WC-u sam otvorio Chanel. Tko zna kako se to čita? Morat ću pitati Nadu. Udisao sam malu spužvicu dugo, mirisala je na dr. Sanju. Gledao sam svoje lice u ogledalu, bilo je posve mokro. A onda sam spužvicom prešao preko obraza. Čudo od pudera.