Ne naginji se unutra | Suzana Matić

JAJE

Vraćam se. Vozim natrag u širokom krugu jednosmjernih ulica. Jara, nedjelja. Početak srpnja u Zagrebu i preda mnom prazan kolovoz u Zagrebu. I kolovoz i kolovoz. Samo ovaj grad ima snage skupljati svoj otpad ljeti. Na pločnicima sa strane nabacana starudija, ali – nigdje žive duše. Tko nije otišao – skriva se doma. I mama se već u devet vratila iz crkve. Nije išla ni na plac, vrućina je stvari svela na bitne. „Dijel svete mise“, dahnula je ulazeći u stan. „Hvala“, rekla sam kako i treba, i klisnula van. Nema te vrućine koja bi dokinula njezine predbacujuće monologe. Od tada se vozikam, jer – nemam što. Nemam ni kamo. Imam samo – kuda.

Po buđenju sam imala sam onaj neugodni osjećaj da sam nešto izgubila, a ne znam što. Već u sljedećem trenu sam odahnula. Nije taj, znam što sam izgubila. Iako to nikad nisam pobrojala. Nisam se dala čak ni odvjetnici: „Nataša, pustimo to. Jedino je važno da mi ne uzme Marka.“ Nabrajanje svega ostalog ionako bi samo naudilo potpunosti popisa do kojeg mi nije stalo. Ali zato je, da me prestravi, i jutros bila dostupnija računica onog što imam: trideset godina i svu slobodu osim one da komotno poludim. I kad Marko ne diše uz mene, spavam stisnuta na rastvorenoj sofi u maminom boravku. Tu sanjam stare djevojačke snove. Da me netko voli. Da imam obitelj, kuću i slično. A inače nisam plašljiva osoba. Noćni veš i grč, ujutro mijenjam za dnevni. Ustajem na tri. U kuhinju ulazim na tri. Jedaan, dvaa iii… Nekad ne uspijem pa krenem ispočetka. Poslije dok slušam mamino „otela si djetetu dom“, u sebi brojim do tri. Stisnuta kao federi koji jauču u kauču. Ili sam to ja?

Ali kažu da je najugodnije sjedenje koje nam život može priuštiti ono za volanom, a ja samo trebam nešto luđački željeti i odmah sam ponovno svoja. Pa eto: prije par minuta ugledala sam ga. Jaje. Dizajnerski naslonjač iz mojih snova kojeg nisam sanjala na stisnutim oprugama. Punokrvni Jacobsen ostavljen uz cestu na krupnom otpadu. Trebalo mi je dvjesto metara da to uopće pojmim. Onda sam okrenula volan.

Vraćam se.

Lijevi sam lakat izbacila preko stakla. Spustila sam sva četiri, jučer mi je i klima u Unu otišla. Neću više popravljati ovaj auto. Čega nema, bez tog se može, pa da je i volan – sljedeći put kad me ostavi na cesti, ostavit ću i ja njega, majkemimile, ostavit ću ga ono… k’o psa. Ili stari komad namještaja. Ne s potpisom.

Čitam imena ulica. Ne poznajem ovaj kvart, ne znam koliko njih čini krug. Brda krame, ali psa ni na jednoj, čak ni onog metaforičkog. Jedino ja po njima njušim, kao – kako se ono kaže – gluha kuja? No možda je ovo moje bezrazložno nedjeljno vozikanje po zvizdanu krunski dokaz da sam eto i ja otišla. Nisam sigurna. Vjerojatno bih se i sama skrivala doma, ali ga trenutno nemam. A čega nema bez tog se m-o-r-a, nitko te ne pita. Bildaš vjeru u izvođača radova u svom stanu i skupljaš privatne garancije. Pa se vraćaš po naslonjač za dom koji još nemaš. Za jednom kad ga bude. Jednom. Više i ne pitam kad će to biti. Naučila sam da vrijeme na gradilištima struji u beskonačnoj petlji.

Pogledam na sat pred sobom: prošlo je podne. Vani sve miruje, jedino zrak treperi i titra kao ja po buđenju. Je li onda ovo napredak? Kao: sjena mi je sad najkraća, ali najoštrija moguća. Kao: uzela sam život u svoje ruke, pa ne brojim mamine razočarane uzdahe u kuhinji s preniskim elementima, nego meandriram u svojoj isluženoj plehnatoj krntiji između drugih okrpina koje su dale svoje, od kojih je netko odustao, ali koje – izbačene na cestu – beživotno leže, dok ja, eto, prolazim kraj njih, i sama odbačena, i sama prolazna, i sama ograničenog trajanja, ali još uvijek ne i gotova u ovim ulicama prolaznim u samo jednom smjeru. I sad sam još i fulala, ovo definitivno nije bila ta. Sve mi izgleda isto: iste zgrade, ista raskršća, isti kontejneri… jedino ovaj turobni rashod na pločnicima čini razliku; jedino ove nabacane glomazne fizionomije daju ovim ulicama ljudskost, jedino one izazivaju sućut i istovremeno pružaju utjehu da ove zgrade nisu prazne ljuske, da u njima ipak netko živi… ili je živio… ili tu preuređuje stan u kojem će živjeti.Jednom. Ali u čitavoj toj nadrealnoj privremenoj postavi zarolanih tepiha, frižidera, veš-mašina i stolova sravnjenih s tlom, jedini čvrsti orijentir kojeg sam zapamtila upravo je naslonjač kojeg želim naći. Potpuno prljav. Cet obscur objet du desir. Dat ću ga pretapecirati. Opet u bijelo.

Nadlanicom brišem kapi s nausnice, znojna mi se bedra lijepe jedno uz drugo, vlažni dlanovi za iskrzanu kožu volana, pod pregibom koljena – fleka od znoja. Odljepljujem nogu od sica i pomičem je u stranu onoliko koliko je moguće, a da ne izgubim dodir s komandama. Na mokroj tkanini crne presvlake vidim nekoliko izobata koje omeđuju područja različite slanosti i suhoće. I misao mi je neugodno ljepljiva – veže mi se uz kožu, natekle noge, kapljice koje mi klize među grudima; svjesna sam svakog svog pregiba, osjećam svoj miris i svoj vonj. Vrućina mi je neočekivano vratila osjećaj tjelesnosti… sebe, i premda gadljiv, vidim da me – nakon svega što moram biti – ipak preostalo.

Preostalo me. I nakon one nevidljive u maminom stanu, krive jer je podbacila u svom braku; i one suvisle na socijalnoj skrbi, sudu i razgovorima za bolji posao; i one besprijekorne na novom poslu; i one koja s djetetom spava na oprugama i još uvijek ima rubriku „Nekretnine u Zagrebu“ spremljenu u bookmarksima; koja je i drugi put bila kreditno sposobna; koja sad preuređuje „povoljan“ stan u tramvajskoj zoni, i kojoj uspijeva ne puknuti ni pred mamom, ni tetama u vrtiću, ni novim kolegama, ni službenicom banke, ni socijalnom radnicom, ni mužem, ni njegovom niti svojom odvjetnicom, a nakon nekoliko pucanja pred šefom gradilišta više ne puca ni u tih 40 m² koje je od jeseni planirala zvati domom. Jer – nakon svega je spremna na sve.

Pa i na to da to možda ipak bude zima.

Vikend je, ne znam koji po redu koji je prviji od svakog drugog. Marko je kod Dominika, u svojoj kući. Još uvijek za nju kaže i doma, iako smo odselili prije tri mjeseca. Ovo „odselili“ zvuči kao neko premještanje, a ne kao da sam ga iščupala iz tog doma, a nisam ga poslije presadila u veću teglu. Ipak, on ima tek dvije i pol: gdje sam ja, tu mu je i dom, čak i kad ga sama nemam.

Dominik je stajao na vratima kad sam iseljavala svoje stvari. Ništa krupno. Svoju odjeću, obuću i knjige. I stare albume iz djetinjstva i studentskih dana. U braku bih ih povremeno otvarala pa gledala u te slike. Prizore i ljude na njima. Svako toliko netko od njih bi rekao: „Posve krivo si me zaboravila.“ No najčešće bih to bila ja.

Čak su i ti albumi morali biti odobreni od carinika koji mi je bio muž. U svojim knjigama sam prošvercala jedino Markove crteže u kojima je bilo jako teško prepoznati „našu obitelj“, ali je krov „naše kuće“, koji se ponavljao na skoro svakom, bio neupitan. No osim njih, ne znam što je Dominik mislio da bih uopće htjela odnijeti. Ili – mogla. Izuzev sobe u kojoj sam spavala, sve drugo je ionako već tjednima držao pod ključem. A Marka sam već bila odvezla k mami. Prijetnje. Prvo glasne, nadrealne i opasne. A onda u pol glasa – trezvene, a još opasnije: „Kunem ti se, ostat ćeš bez njega.“

Nisam normalna što se vraćam.

Fotelje nigdje. Umjesto nje, na pločniku kinderbet. Nerastavljen. Čist i kao nov. Izbačen odnekud gdje je, čini se, još jučer bio u funkciji. Ali samo prazna ogradica i madrac. Sjetim se Markovog: bio je zakrčen plišancima. No ovaj je dio krupnog otpada, nema u njemu ni dekice, ni medeka, niti ma kakvog drugog prijelaznog objekta, one prve stvari koju je neko dijete posjedovalo, koja je bila samo njegova, i uz pomoć koje se odvojilo od sebe i okrenulo svijetu. Naravno, nema ni tog djeteta. Možda je odselilo u novi dom. Ili… u drugi dom. Najednom osjetim bol koju će Marko vjerojatno osvijestiti tek za par godina, ali sada je moja i toliko snažna da od nje ne vidim. Trepćem pa pokušavam nastaviti gdje nisam stala. Koncentriram se, ali jedino što je jasno jest da u široj slici nema ni mog plišanca. Mog prijelaznog objekta. Pozamašnih dimenzija. Ne znam kako ću ga naći u ovom čudnom pejzažu, a sad već počinjem brinuti i kako ću ga utrpati u gepek.

Ono što dobro znam, jest u koliko natovarenih rundi do prtljažnika stane pet godina mog života. Ali tu se svako brojanje zaokružuje na više. Zanosilo me pri svakoj. Ne od tereta nego ispražnjenosti. Zanosilo me i sa samo nekoliko jakni prebačenih preko ruke i kaputom iz čijeg je rukava iscurio šal. Svejedno, držala sam pravac. Crveni je šal ostao ležati iza mojih leđa na pločicama u hodniku. Onaj osjećaj da si nešto izgubio, a ne znaš što. Osvrnula sam se za sobom pa se vratila po njega, ali to što sam pokleknula samo zato da bih pobrala svoj šal bila je nova crvena krpa za Dominika. Glas je ovaj put dolazio sa stvarne visine: „Podsjećam te da imaš pol sata da se počistiš.“ Ni sad ga nisam pogledala. Nisam ga pogledala cijelo jutro. Svaki put dok je na vratima kontrolirao pune torbe, ja sam buljila u neko drugo prazno.

Vraćam se…

Na primjer; dno jedne od kutija s knjigama puklo je od težine. Ne znam je li to bila ona u kojoj su se nalazili crteži sretne obitelji pod kosim krovom, ali nevažno je. Ili će biti uskoro. No to da teške stvari prije ili kasnije izgube težinu, to je zapravo ono najteže kod njih.

Knjige sam skupila u crnu vreću pa se, eto, sagnula još jednom, ali milamajko – ne brojim ni to. Jer sudbinski sam i tako fest posrnula još dva dana prije. „Ne mogu izdržati više, mama, primi nas k sebi.“ Koliko dugo? Dok nam ja ne stvorim home from scratch. Kažu da je brak grobnica ljubavi, ali ima raznih umiranja.

Krepat ću ovdje. Usmjeravam ventilaciju prema tijelu; kad ne radi klima, nek’ bar puše po meni. Noge su mi natečene, teške, tabani slijepljeni s gumom japanki. Vozim u japankama, sandale mi leže ispred mjesta suvozača. Obuvam ih tek pred uredom. Sve druge cipele još su u prtljažniku, mamin stan je mali. Iz kuće sam ih iznosila u tornju naslaganih kutija u kojima sam ih i držala. Bradom sam fiksirala gornju kojoj nisam našla poklopac pa s klimavom konstrukcijom u rukama klipsala prema autu. Ne znam zašto se nisam zaustavila kraj Dominika, ali znam da nisam provocirala. Kad zauvijek skupljaš krpe, zbilja je besmisleno izvlačiti nove crvene. Možda mi se činilo da je jasno što je u zadnjoj turi. Ili da nam je vrijeme ionako debelo isteklo: sedam i pol godina, trideset šest minuta, svejedno – treba još samo zatvoriti vrata za sobom. Dominik me prikliještio uz štok. Dok je gurao ruku u otvorenu kutiju na vrhu, pogledala sam ga prvi put. Moj je muž izvukao sjajilo za obuću koje je ležalo uz sandale, znakovito ga dignuo u zrak i rekao: „Ovo sam ja kupio.“ A onda ga spustio u džep.

Sad već bauljam. Ako sam i imala osjećaj kamo bih trebala, u zadnjem skretanju se izgubio. Nemam koga ni pitati, ali zapravo – srećom nemam koga ni pitati. Drugi ljudski lik je posljednjih mjeseci uvijek najgore što mi se može dogoditi. O da – fali mi ljudskosti, itekako mi je fali, pa – i u ovom pejzažu, ali one bez ljudi. K tome, da se sad baš i pojavi netko, što bih ga pitala? „Molim Vas, znate li možda gdje je moje Jaje? Jer, kužite, moram ga danas odvesti na svoje gradilište, pa nek’ ga od sutra Jozo i ekipa uzmu u obzir. Nek’ ga lijepo obilaze dok trpaju šutu u vreće, nek’ paze na njega dok premještaju ljestve, nek’ lebde nad njim dok razvlače instalacije… jer ja sam si zamislila da mi oko njega slože moje gnijezdo.“

Samo da se maknem od mame. „Mama, molim te“ je postalo jedna riječ. Ipak, najviše me užasava kad naprasno prebaci u razumijevanje pa počne lomiti ruke, ne nad „djetetom“, nego svojim djetetom.

„Izbacio te na cestu! A toliko si se dala u sve to, čak si i kredit ti digla.“

„Mamamolimte…“

Dijete se sad vjerojatno igra u sobi u kojoj sam mu naslikala mliječnu stazu na stropu. Ili ruča u velebnom boravku hladnog muzeja koji je Dominik naslijedio od svoje bake, a ja ga onda uprla pretvoriti u naš dom. Dvjesto pedeset kvadratnih metara soba u kojima odzvanja jeka i koje je nemoguće zagrijati. Bidermajer namještaj u svakoj. Sanjala sam IKEU tada, oh kako sam je samo sanjala. Bilo što plastično, od iverice, s perivim navlakama, modularno, jeftino, zamjenjivo. Bilo što što ne treba restaurirati, a onda čim manje doticati. Na stropovima iznad eksponata – kristalni lusteri. Na zidovima – fundus kojeg se ne bi postidjela ni jedna galerija: mrtva priroda i mrtvi preci zbog kojih nisu prestajali raditi odvlaživači zraka. Pa nek’ mi je i crkla ta klima jučer, to samo znači da sam još živa. U samo mom autu. U kojeg ne moram ulagati, ako neću. Kojeg ne moram održavati, ako neću. Kojeg mogu ostaviti na cesti, ako on ostavi mene. Ili prije. Lijepo izaći iz njega jer je evidentno da je sve u njemu trulo. I ostaviti i cipele.

Napokon! Evo ga! Jaje! Stoji tamo uz neki sudoper. Da, golemo je i s ove udaljenosti, zbilja ne znam kako ću ga podignuti sama. No sad kad sam ga napokon ugledala, vozim neprilagođeno polako, gotovo kao da odugovlačim. Prerano prebacujem u prvu produljujući osjet svoje sreće i mučeći Uno. Onda pristajem uz rizol i izlazim. Osjećaj je kao da sam ušla u krušnu peć. Obilazim auto, i konačno – evo te, i konačno – evo me. Gledam svoje Jaje neko vrijeme, a onda podižem ruke pa spuštam dlanove na naslon kao da su ramena žive osobe. Osjećam ih ispod poderane bijele presvlake, moćna su, muška su, onda prstima lagano slijedim oblinu tapecirane ljuske, ženska je, u ovom je jajetu cijeli svemir. Spuštam pogled: uz moja stopala s raspucanim zlatnim lakom na davno nalakiranim noktima – blistavo inox postolje. Neuništivo. Postolje za sva vremena. Špiglira me. Lovim svoj deformirani odraz u njemu, pa – iz drugog kuta – onaj donjeg dijela ljuske. Ne znam kako ću ga zahvatiti tako širokog. Stanem iza Jajeta i lovim ga za naslon ponovno, ali sada niže, za bokove. Pokušavam ga malo odignuti, s mene kapa od vrućine i napora, stenjem, ne ide. Ni makac. Dok gledam u impresivne dimenzije svog problema, osjećam kako će mi zakuhati mozak. Ali ono što ne možeš podići, možeš oboriti. Prevalit ću ga u gepek.

Otvaram prtljažnik i dok mi koža na ramenima gori, najednom sam svjesna da ga nisam otvorila od onog jutra i da sad prvi put nakon tri mjeseca gledam u njegov sadržaj. Zatrepćem još jednom, pa otvaram vrata iza suvozača i ubacujem kutije s cipelama na stražnje sjedište. Padaju poklopci, ispadaju čizme i tenisice, otvorene se cipele sparuju s nepromočivim gležnjačama. Riješeno! Sad još samo da posve približim auto Jajetu.

Sjedam opet za volan, dlanovi će mi ostati zavareni za njega, okrećem ključ i – ništa. Ponovno pokušam, i opet – ništa. Jebeni auto. Palim i gasim, drmam po volanu. Ništa. Pas mater! Pas mater da pas mater!

A onda onaj osjećaj nečije prisutnosti prije nego ti nositelj uđe u vidno polje, pa i mrtvi kut retrovizora. No, eto, cijela obitelj, i to velika. Romi. Približavaju se, a ja ne mogu pokrenuti auto, stojim na javnoj prometnici, ali s nejasnim osjećajem da sam ušla na nečiji privatni posjed, da sam prekršila neki zakon, da sam pokušala otuđiti nešto što nije moje… i da ću sad to možda ipak platiti.

Spremna sam odreći se Jajeta momentalno, pa ja sam davno napustila sve poligone borbe za stvari, nije mi na kraj pameti otvarati novi na smetlištu, meni je zbilja jedino važan moj mir, jedino on, sve je ovo nesporazum, ali… tko će mi vjerovati? Pokreni se, majkutitvoju! Vrtim ključem u panici. Ništa.

Tu su. Prvo djeca. I ovdje bi brojanje bilo manjkavo. Pretrčavaju preostalih par koraka do auta, sva osim najmanje djevojčice stare oko četiri godine koja se penje na moj naslonjač. Musava je i samo u suknjici bez majice, ali sjeda u njega kao u svoje prijestolje s urođenom prirodnošću plemenitašice – i ljupko i dostojanstveno, tek joj kruna nedostaje na zamršenoj kosici. Ostala mi se djeca naviruju u auto, guraju glavu kroz otvorene prozore: jedna nema krunu, ali ima rajf s ružičastim tilom, drugo i treće su očito blizanci, pa onda četvrta i peta – pet crnokosih ozarenih glava grleno se obraćaju jedna drugoj, ali i meni. Ja i dalje smeteno držim volan. Ustuknula bih, ali nemam kamo. A onda se bojažljivo i sama smiješim. Nešto bih im i dala, ali nemam što. „Hoćete žvake?“ pitam i napokon puštam upravljač. U pretincu pronalazim maxi pakiranje. Čim ga izvadim, jedna ga mala ruka otima, i ta glava nestaje iz okvira. Za njom i ostale. Dijele se žvake na pločniku; čak je i kraljevna spuznula sa svog prijestolja. Jedan je blizanac udario drugog, nogom, ovaj mu je vratio stisnutom šakom, na licima obojice vidim istu krv koja počinje kolati negdje duboko pod kožom, ali onda negdje iza – glasan povik najstarijeg brata koji je, čini se, cijelo vrijeme mirno stajao u okviru mog retrovizora. Ima oko trinaest godina i isto prirodno dostojanstvo koje sam uočila i kod najmlađe sestrice. Podvikne još jednom i dva mlađa dečkića se nevoljko umire, možda zato što su i otac i majka sada već tu. Žena mi se čini dosta mlađa, ali prerano ostarjela. Crna kosa prošarana joj je debelim svijetlim pramenovima i labavo pridržana gumicom, iznad uskih traperica u kojima mora da se kuha – bijeli topić preko bijelog grudnjaka. Oko vrata niz raznobojnih ogrlica koje zazveckaju dok se saginje prema meni i kaže: „Ćeš da ti gatam?“ Gledam je izbezumljeno, ali sada je muškarac koji me vidi kroz vjetrobran taj koji glasno podvikuje, i žena se odmah sklanja. Odmiče se samo par koraka, ali dovoljno da vidim da imamo iste japanke. Muž zauzima njezino mjesto. Gledam u previše blizak osmijeh s rupom među žutim zubima. „Što je bilo, gospođa? Je l’ trebaš pomoć?“ kaže toplo prijateljski, i to je dovoljno da opet grčevito primim svoj nepokretni volan i spustim glavu na njega, jer me stid pred čovjekom koji je odmah shvatio da sam u nevolji, stid me što sam prljava i jadna, što nisam sa svojim djetetom, što nemam muža, što nemam kamo, što sam ostala bez svega, a sad ću na koncu ostati i bez ovog Jajeta do kojeg mi više i nije stalo, ali moglo je biti moje, moglo je biti moje… i dok gledam kraljevnu koja se vratila na moje prijestolje i sjedim zalijepljena za mokri sic – počinjem jecati. „Dajte gospođa, dajte gospođa“, ponavlja čovjek, ali ja ne prestajem nego jecam sve glasnije, pa kroz svoje zvukove čujem kako kaže „Zehra!“, a onda osjetim ženinu ruku koja me kroz otvoren prozor miluje, malo po kosi, malo po nadlanici stisnute šake, i osjećam da bi mi sad pogotovo zagarantirala budućnost punu sreće, ljubavi i obilja, samo kad bih na tren pustila upravljač i pokazala joj svoj dlan.

Dižem glavu, ne mogu disati, moram van. Pogledam ženu. Mora da sam blijeda k’o krpa, razumije me. Jedan od onih dana kad mi dođe da se derem: „Dajte mi da budem nježna.“

Otvara mi vrata i pomaže izaći – japanke uz identične japanke. Pogledam je još jednom zahvalno, ali onda se obraćam njemu. „Ne mogu upaliti auto“, kažem, i sve dalje se ne događa, sve dalje jedino titra u isparavanju asfalta. Haluciniram kako ovaj čovjek sjeda u moj auto, kako ga pokušava pokrenuti, kako mi se čitavo vrijeme ohrabrujuće smiješi, kako se smiješi i dok sam odustaje, dok izlazi, dok proučava gomilu otpada na pločniku, dok izvlači neki tranzistor iz nje, čupa iz njega žice i baca ga nazad na hrpu. Privida mi se i kako s tim žicama u ruci zove Envera, kako trinaestogodišnjak i on otvaraju haubu, kako složno prčkaju po unutrašnjosti mog auta… Scene isparavaju i hlape jedna za drugom u predjelu koji se tali pred mojim očima; pločnik na kojem stojim izobličuje se i prelazi iz konkavnog u konveksni, zanosi me, omamljena poželim ponovno sjesti, ali – sada sin sjeda za moj upravljač pa i on okreće ključ na kojem piše FIAT slijedeći komande oca sakrivenog iza podignutog lima karoserije. Čujem ih kao kroz vodu. A onda i poznati zvuk Una. Žena kaže: „Jesam ti rekla?“

Trepćem opet: blizanci se tuku, kraljevna lijepi žvaku na naslon mog Jajeta koje nikad nitko neće pretapecirati, troje ostalih pretražuje otpad, Enver je slika ponosa. Čovjek kaže: „Možeš krenuti. Gospođa.“

„Hvala vam, hvala vam…“ ponavljam dok sjedam u auto koji radi u leru. Čovjek mi pruži ruku kroz prozor, žena se naginje prema meni sa strane suvozača. Kad vidi moje sandale kaže: „Uf, kakve su!“ A onda pogleda i stražnji sic: „Ti si sretna žena.“

Dok odlazim jednosmjernom ulicom, u mom retrovizoru kao zadnji nestaje lik Zehre koja sjedi u mom Jajetu i obuva nove sandale.

Na cesti ispred mene pas lutalica.