Ne naginji se unutra | Suzana Matić

NIČEG NOVOG POD SUNCEM

Na izlazu iz lifta ugledala sam igraću kartu. Podignula sam je i okrenula prema sebi. Kralj. Bio je vlažan, do maloprije je ležao licem zalijepljen za mokri pod, i ta činjenica da me čekao opružen na trbuhu, nije mi dala zaboraviti tko sam i kamo idem. Ipak, namjesto da pronađenog Kralja obradim odmjerenim dodirom, instinktivno sam utisnula nokat u rub plastificiranog kartona, istim stoput ponovljenim pokretom kojim sam u djetinjstvu označavala jake karte da ih poslije mogu prepoznati u tuđim rukama. Tek onda sam razmazala vlagu po njemu i muški ga odmjerila od glave do pojasa pa u kontinuitetu – od pojasa naviše. Namjesto nabrekle muškosti, na drugoj se polovici zrcalilo isto dežmekasto lice i korpulentni torzo u svečanoj odori. Poprsje je bilo razbacano, ali, više od mača u jednoj i štita u drugoj ruci, upravo ono je na prvu loptu bilo slika moći, blagostanja i – muškosti. No onda – avaj! Ispod pojasa rez. Što s takvim uškopljenim vladarem? Staviti ga u džep i nadati se da je on početak jednog špila od pedeset i dvije karte? Ili ga odbaciti. Napravio je spiralu u zraku pa ostao ležati na leđima. Prekoračila sam ga i otišla bez osvrtanja. Nek’ on čeka i nada se. Imam 35 godina i više se ne bih podnijela nadati bilo čemu.

*

Osam godina bez posla. Stari je umro prije deset. „Znanje, Lidija“, govorio je, „sve ti mogu oteti, osim znanja.“ Umro je ne znajući da će mi, ako se moja sretna karta uskoro ne okrene, suvišno znanje biti zadnje što će mi ostati. Ne umire nada zadnja, ona je već davno zatrta. Ali znanje, kako njega dokrajčiti?

No barem me nije vidio kako se nadam da će, takvo potpuno nepotrebno i izlišno, otpasti. Kao recimo rep u evoluciji. Tko mi je kriv? Baš nitko. Uvjeravao me stari da nastavim njegovim stopama. Malo je reći – uvjeravao: jedini strateški ratovi u kući vodili su se oko izbora mog fakulteta. Htio je da i ja završim medicinu, a on će me poslije pogurati. No ja sam se uvijek nejasno bojala i gnušala tjelesnosti koja nije vezana uz prisnost. Jedino čega sam se grozila više od dodira nepoznatih tijela, bio je doticaj s ljigavim karakterima. I amoralni postupci.

Pa je onda moj bratić, koji ni s tijelima ni s principima nije imao problema, naslijedio od starog sve ono genetski i pravno neprenosivo, a čega sam se ja odrekla u ime svoje ljubavi prema riječima. Dok sam ja studirala književnost, pomirena s time da sam razočarala oca, on je studirao medicinu i koristio tatine veze i poznanstva. Daleko je dogurao u smjeru koji je još u djetinjstvu zabrazdao. U našim sam igrama ja bila štošta, a on je jedino trebao biti slavan, bez ikakvih daljnjih ograničenja, ali i bez ideje što bi ga trebalo proslaviti. I eto ga: velika faca u estetskoj kirurgiji, lice bez karakternih crta koje je možda baš zato samo sebi najbolja reklama i koje se rado naslikava okruženo svojom preoblikovanom zvjezdanom klijentelom, za rubriku najbolje odjevenih. Ili široko nasmiješeno u TV-kameru oblikuje mišljenje javnosti u sklopu neke humanitarne akcije, senzibilizirajući je za uplatu na bankovni broj koji svijetli ispod njega. I sve bi to bilo u redu, pa ja sam prva bila sretna da tata ima nekoga na koga će preusmjeriti svoj profesionalni i dobročiniteljski zanos, a da sve ipak ostane u obitelji, da Davor ujedno nije i najljigavija osoba koju znam. S tendencijom rasta. Dobro da je tata umro i prije njegovog posljednjeg stadija metamorfoze, u kojem je, ako ćemo baš po duši, moj bliski rođak trebao dobiti rep i rogove.

*

Po snazi naknadnog kajanja ništa se ne može usporediti s odlukom da mu pokucam na vrata. Rekla sam: „Davore, znaš i sam da bih radije bila ne znam gdje nego ovdje, ali do grla mi je. Posudi mi neku siću do prvog.“ Nije me ni pozvao unutra. Rekao je da je sam u gabuli: preuređenje klinike potpuno ga je iscrpilo. Na koncu je još bio nepotrebno grub: „Ali, Lidija, pa ti si pjesnikinja. Pjevaj!“

Pitala sam se zbog čega mi se sveti. Je li to bio neki perverzni oblik milog za drago? Zato što je njegov otac bio nezaposleni glazbenik, alkoholičar kojeg se sramio? Svirao je i pjevao po svadbama sve dok nije umro. Ili zato što sam ja voljela njegovog starog?

*

Da barem znam. Mislim, pjevati. Ili da sam završila nešto iz čega čovjek može davati instrukcije. Ali mislim, kome trebaju instrukcije iz književnosti? Osjećam se kao onaj Majin Marokanac. Kad je prije nekoliko godina putovala u Maroko, jeftin smještaj našla je preko neta. Kod Jamala. Jamal je na svojoj web stranici bio predstavljen slikom na kojoj stoji među nepreglednim pješčanim dinama, malen pod suncem Sahare. Ispod fotografije i imena pisali su osnovni podaci – godina rođenja: 1977., bračno stanje: single, zanimanje: herbalist. Gledala sam u nevjerici. Vrisnula sam: „Herbalist u srcu pustinje!“ Pogledala sam u Majinu dugu plavu kosu i rekla: „Nećeš se vratiti živa!“ Vratila se živa i pokrenula firmu za uvoz arganovog ulja. Tekuće zlato koje blagotvorno djeluje na zdravlje i ljepotu, blagotvorno je djelovalo i na Majine financije. Sada odlazi na velika putovanja nekoliko puta godišnje, ali više ne traži smještaj po cijenu života. Spava u skupim hotelima. Svog herbalistu je zaboravila. Ja nisam. Ja sam herbalist u srcu pustinje, nezaposlena profesorica književnosti.

*

Svaki neodgovoreni oglas za posao bio je kao rupa u pločniku. Naravno, brzo sam uočila zakonitost u kojoj je rupa pravilo, pa sam poduzela sve da se nakon svakog propadanja što prije vratim u stanje ravnoteže. Bodrila sam samu sebe da čilo nastavim dalje. Ali obrazac je bio nepromjenjiv i što sam ja brže hodala, rupe su se češće ponavljale, a sve češće bi se tu našla i neka prava provalija. Najdublje sam pala kad sam se, odustajući od svog Svetog grala – profesorskog mjesta – javila na oglas u kojem se tražila osoba sa „senzibilitetom za poeziju“. Manje bi me iznenadilo da je to bila šifra za neki seks iz domene ekstremnih sportova, nego za ono što se na koncu uistinu očekivalo od mene: u roku od mjesec dana trebala sam jednu crveno-modru aru – koja je do časa u kojoj smo predstavljene jedna drugoj komunicirala isključivo glasnim kreštanjem i vrištanjem – naučiti recitirati Shakespeareov sonet. Da l’ da te s ljetnim usporedim danom / Ti ljepši si i ćud ti blaža sva je. Dan je bio ljetni, a tropska ptičurina je trebala biti rođendanski poklon jednom 80-godišnjem pjesniku od njegove voljene supruge i, moj Bože, zbilja mislim da ne griješim – doživotne muze.

U pjesnikove sam stihove odbila zaviriti nakon što mi je muza rekla da je baš svaki pojedini posvetio njoj. Rekla sam joj da ne vidim bez naočala, ali kako sam onda glatko odbila i njezine naočale, vidjela sam da mi je ipak zamjerila. Uglavnom, naš možebitni dobar početak žrtvovala sam zbog neodumrle odanosti mrtvom bardu koji mi za to nikad neće moći pokazati zahvalnost. A onda se u nastavku priče koja je ipak trajala četrdeset pet minuta ispostavilo da je ili: i ara prastara, pa je stoga kasno za školovanje; ili pak ja (a ovo mi je izgovoreno s visine, barem prečke na kojoj je ptičurina sjedila) zapravo „nemam senzibiliteta“. Kako god – instrukcije životinjama nisu bile rješenje. Reče Gavran: „Nikad više.“

*

Mama je, naravno, bila zabrinuta za mene. Od kada je u mladosti prestala plesati kao balerina, nikad više nije radila. Brinula je o tati i meni, blaga i posvećena žena, ali uvijek pomalo u svom svijetu, koju je on čuvao čak i od loše prognoze na TV-u. O tržištu rada nije imala pojma. Čudila se: „Ali kako je to moguće, pa toliko si učila cijeli život, toliko si debelih knjiga pročitala, a sad to“, kao da su sve te stranice koje sam pročitala neke zajamčene srećke koje ja odbijam unovčiti. A u to to, koje je uvijek slijedio jedan zabrinuti uzdah, uspijevala je, kako je vrijeme prolazilo, sabiti sve više i više. Trenutno – osam godina mog života.

*

Alexandar Dumas je rekao da se sva ljudska mudrost može sažeti u dvije riječi – nada i čekanje. Neki drugi su izmjerili da u životu provedemo oko četiri godine čekajući. Tramvaje, sunčan dan, da se tijesto digne, da školsko zvono zazvoni, da voda zakipi, da san dođe, u redu pred šalterom, posao… posao… posao.

Čekajući posao, ja sam uspjela dvostruko nadmašiti i Dumasa i statistiku na terenu. Živjela sam osam godina dan po dan, posve beznadežno i u velikom neredu. Bila sam: dadilja u jutarnjim satima, čistačica arhitektonskog ureda petkom, marketinške agencije subotom, i lektorica časopisa o uspješnim ženama koje, recimo, uvoze arganovo ulje.

Onda sam ipak postavila sve svoje satove na nulu. Prekvalificirala sam se. Već mi je i riječ vadila utrobu, ali kad sam praktično posegnula za njom odlučila sam se tako načetu izvrnuti kroz samu sebe. Poput rukavice. Od lijeve napraviti desnu.

Nisam završila tečaj računovodstva, nisam se doškolovala za aranžerku izloga, pipničarku ili instruktoricu vožnje. Kao da se naknadno kažnjavam – zbog tate, zbog Davora koji mu nije došao ni na pogreb, zbog odanosti mrtvim pjesnicima koje se, eto, ne mogu riješiti, zbog svog iskonskog zazora prema tjelesnosti – završila sam tečaj masaže. Sva tehnička pomagala nisu uspjela zamijeniti ljudske ruke… To što ljudske ruke mogu pružiti, što od njih možete doživjeti, to je kvaliteta dodira… Samo one prenose toplinu, bliskost, osjećaje i suosjećanje… Osim tih riječi, na oglasu Centra za doobrazovanje nalijepljenom na tramvajskoj stanici pisalo je još i da je masaža unosna.

Šest mjeseci poslije na istom sam mjestu nalijepila svoj oglas koji mi je Maja isprintala u uredu. A onda nastavila dalje. Lijepila sam čitavo jutro svoje roza oglase po stupovima i ispražnjenim izlozima i mislila kako je na onom oglasu Centra pisalo još i – Masaža je nešto što počinje, nastavlja se u nedogled i nikad ne završava, i kako je to tada zvučalo kao kletva.

*

Masiram po kućama. Prolazi vrijeme, prolaze dani, sad već i mjeseci, cure mi kroz prste dok u njima čvrsto držim nečija leđa, ramena, križa, stegna. Tijela. Meka, kruta, zgrčena, mlitava, muška, ženska, neka već redovna pa dobro poznata. Bjelasaju se u tami, vonjaju, dolaze s talogom umora… Traže moju predanost. Moju energiju. Prisutnost. Vještinu. Znalački dodir. Temeljitost i posvećenost. Traže tišinu. Odsustvo riječi.

Šutimo, moji klijenti i ja, no ipak, pa nismo čudaci, prije ili poslije tretmana slušam njihove fantastične priče, a sve su prema stvarnim događajima. Priče u kojima oni odlaze na vikende u Beč, imaju svog privatnog zubara, a k tome i privatnu bankaricu kojoj žure eto baš poslije mene, u kojima igraju squash ponedjeljkom i srijedom, u kojima se razvode pa ne spavaju od brige hoće li njima pripasti vikendica u Ravnoj Gori. Nisu to loši ljudi, trude se napojiti me nekim egzotičnim čajem ili Exquisite nesicom, i nahraniti me zalogajčićima preostalim od jučerašnjeg domjenka. No ipak, mi smo ulje i voda, nema tu miješanja, ja sam samo još jedan de luxe dodatak njihovom životnom stilu, oni su moja egzistencijalna potreba, zajedno smo tek nestabilna emulzija koja će se razdvojiti u konačnici, nema tu prožimanja, nema tu doticanja osim mog „profi“ dodira ili onog kad mi na koncu, dok zahvalnih mišića opušteno čekaju da na leđa natovarim svoj stol za masiranje, tutnu sfrkanu novčanicu u ruku.

Rijetko me netko zove baš iz nužde. Recimo, onaj ukliješteni mehaničar aviona koji je do mog broja došao pojma nemam kako i kod kojeg sam bila samo jednom i nikad više. On si nije mogao redovno priuštiti moje blagotvorne dodire. Gotovo šteta, bio je zanimljiv lik. Ispričao mi je tada kako je tu noć trebao popraviti neku rupu na limu aviona, na visini pola metra od tla, ali da je bio toliko shrvan umorom jer je čitav prethodni dan, a i noć prije, u fušu popravljao neke bojlere, da naprosto više nije imao snage zakucati niti jednu zakovicu. „Legao sam na mehaničarska kolica“, rekao je, „podvukao se pod prokletu letjelicu i zavezao si ruke za trup aviona.“ Čitavu noć je, u dubokom snu iz kojeg su virile samo njegove podignute ruke, uspješno i bez predaha glumio zaposlenog sebe. Ujutro su ga ipak razotkrili kako spava, s rukama jednako u zraku.

„Dat’ će mi otkaz“, zaškrgutao je bolno pod mojim dodirom, kao da sam prejako pritisnula nevidljivi pištolj uperen u leđa. Pravi pištolj, ne ključ za zastrašivanje.

*

Ključno je da meni nitko ne može dati otkaz, ali opet – ja i ne mogu prespavati objekte koje popravljam. Moja tijela su zahtjevna, kažem. Kad jednom uloviš svoje strahove u ruke, nikad se čvršće ne držiš u šakama, znam to, ali moj strah od tjelesnosti još je tu. Zato sam uvijek negdje drugdje. Pronalazim podignute ručne kočnice pa ih otpuštam; otvaram stegnute šumske zamke; ispravljam napete lukove; iz kaveza puštam ptice… izmišljam neku svoju fantastičnu priču ne bih li pobjegla od tijela za koje sam se zavezala.

*

Više ne pišem životopise i ne javljam se na oglase. Ne stižem: danonoćno pišem po leđima. Neka od njih su jako podložna dermografiji. Goli kraljevi, bez štita i mača, bez skupe odore, pokriveni tek ručnikom u zoni „ni ispod ni iznad“, nego tu negdje „oko pojasa“, koji – dok leže na trbuhu, vlažni od ulje-voda emulzije, potpuni, a ne polovično zrcalni, sigurni u sebe i moćni – ištu da ih ženski odmjerim i na mjestima pokrivenim ručnikom. Nekad to i ne kažu, ali Masaža je taktilna percepcija. Odnos između onoga koga se masira i onoga tko masira. Masaža je nešto gdje tijelo govori prstima, a prsti umu – pisalo je na onom oglasu Centra.

*

Lift se iz penthouse etaže počeo spuštati u prizemlje, a ja sam pozvonila na zvono na kojem je pisalo samo Sanja i Vedran. Sanju još uvijek nisam vidjela, a Vedran je bio jedan od tih koji nikad nisu glasno izgovorili što zapravo žele, a ja sam se pravila da to nikad nisam čula. Dok je rezultat neriješen, stvari funkcioniraju. Dočekao me već propisno razodjeven. I soba je već bila zamračena, ali ja svejedno razaznajem siluete namještaja. Ovo nije soba, ovo je proglas, manifest uspjeha podržan standardnom Buddha bar glazbom od koje se ne možeš udaljiti jer dolazi iz nekoliko izvora, savršeno ozvučenje koje mi stvara glavobolju. Dok rastvaram stol, Vedran mi pruža svoje skupocjeno arganovo ulje i obavještava me da ujutro ima snimanje za televiziju, potrebno mu je da ga dobro „sredim“. Onda liježe na trbuh.

Kažem: „Bočica je prazna. Nema više.“

Čudi se: „Pa kako?“ Potom, iznervirano i nemoćno, kao dijete koje je planiralo rođendansku proslavu, a onda mu nisu svi došli: „Kvragu, što ćemo sad?“

„Imam ja svoju emulziju“, kažem.

Pogleda me sumnjičavo, pa ipak odluči igrati na sigurnije. Razumijem ga, ovaj penthouse još nije vidio DM robnu marku.

„Ma ne, uzet ću nešto Sanjino.“

Slegnem ramenima. Nestane kroz vrata, nema ga neko vrijeme, onda se vrati, kaže: „Našao sam nešto u njezinom ormariću.“ Preuzmem bočicu u mraku, pričekam da ponovno legne pa krenem od leđa: siječem šumu, padaju stabla, krčim panjevinu, orem… Poslije ga okrećem na trbuh. Kaže: „Izmasiraj mi i lice, zbog tog snimanja sutra.“ Sijem travu, zalijevam, raste, onda trčim po livadi, prolazi četrdeset pet minuta.

Poslije guram sto dvadeset kuna u traperice, zadovoljna što Vedran ni danas uspješno nije izustio ono što je htio, i što ja to ni danas uspješno nisam čula. Znači – vidjet ćemo se opet.

Čekam lift. Vidim: moj je obilježeni uškopljeni Kralj još uvijek na podu.

*

Ujutro, dok koračam na novu seansu, Vedran zove izbezumljen. Ne razumijem što govori, glasa se čudno, krešti i vrišti poput, recimo, crveno-modre are.

„Lidija. Što da radim? Što da radim? Ubit ću se! Imam snimanje za pol sata…!“

Stajem. „Što je bilo?“

„Šaren sam! Kao žirafa! Kao da me sunce spalilo, ali u flekama. Napola sam crn! Potpuno sam upropašten! Ona Sanjina krema. bila je to krema za samotamnjenje.“

Urla i dalje. Odmičem slušalicu i nastavljam koračati, ali dok hodam jasno čujem ponovno spominjanje televizije, i padam, ne u rupu u pločniku, nego – nekontrolirani smijeh. Stojim i smijem se sve jače, jutarnja gomila koja žuri na posao gura me i zaobilazi, sudara se s mojim maserskim stolom, ja sam smetnja u normalnom protoku stvari i moje tijelo bolno amortizira te udarce, ali meni sad već i suze cure od smijeha, a onda mi se kroz suze, kroz sunce, učini i da s druge strane ulice vidim Davora kako se široko smiješi u TV-kameru, možda je to fatamorgana gladnih i žednih, ali sad se smijem već mahnito, jer ovdje, na mojoj strani – ničeg novog pod suncem: ja radim na crno, jedino što je sad to i svima vidljivo, i opet sam negdje drugdje, trenutno u Maroku, pod suncem Sahare, među pješčanim dinama, herbalist.