Ne naginji se unutra | Suzana Matić

ZALOGAJI

Nisam htjela da mi mučnina osujeti planove. Odlučila sam se kad dođem kući istuširati pa izvaliti na terasi i dovršiti Mešinog Derviša. Drugi put. Shvatila sam da sam nakon dvadeset godina baš sve zaboravila. Recimo ona rečenica: Ugledao sam na sećiji lijepu ženu, što je podsjećala na život više nego što može biti dobro. I tako redom. Cijela ta knjiga podsjećala je na život više nego što može biti dobro; taj osjećaj nisam zaboravila.

Do knjige nisam stigla. Na vratima se opet pojavila Sandra. Zvonila je barem tri puta tjedno, ovo je bio drugi. Moja joj je sofa godila više od psihijatrove. „Što će mi terapeut kad imam ovakvu prijateljicu?“

Ne znam koliko joj prosječno traje uvod s psihijatrom, ali ovdje uglavnom glasno zarida čim sjedne. Tako i sad. Onda se ipak malo pribere. Pita: „Je l’ imamo maramice?“ „Imamo“, odgovaram i odlazim po paketić. Kad ga spustim na stol, poseže za prvom pa kaže: „Volim ovo naše mi.“ Onda zajeca opet. „Tu sam. Smiri se. Sve će biti u redu“, kažem i na tren ne znam jesam li sve to rekla sebi ili njoj. Onda se ipak koncentriram na nju; izgleda još lošije nego prekjučer. Patnja je uzela svoj danak u ljepoti, toliki da počinjem sumnjati da će joj ga ikad više vratiti. Možda je zauvijek prešla u kategoriju običnih žena. Kažem: „Sve će biti u redu. Tu sam.“

Ma kako ih idealizirali, prijateljstva su razmjena, ali ne nadam se da bi ona jednom bila tu za mene, na isti način. Ili iz istog razloga. Boris ju je ostavio prije šest mjeseci. Cijelu godinu prije toga nije spavao s njom. Odnos im je bio pun poštovanja i odvratno čedan. Bilo mi je teško to i slušati. Pogotovo Sandru u beskonačnoj „Ja sam kriva za sve“ fazi. Bla bla bla. Na sva se usta uvjeravala da ga je ona otjerala. Jer ga nije „pustila na miru“. Jer je pretjerano često stavljala svoj osjećaj nevoljenosti pod svjetla reflektora. Jer je tražila previše. Jer je čeprkala i čačkala. Pa izludila čovjeka koji je možda samo imao loš dan. Mislim, mjesec. Dobro, zaokružimo na godinu.

Istina jest da se Sandra u vezama često ponašala kao alkoholičarka: na početku joj je da se opije bilo dovoljno jedno piće ili dva, ubrzo tri ili četiri, a onda već i deset ili petnaest… sve do trena kad bi osjetila da je na vrhu i da se, ma koliko pila, više ne može napiti. Jednostavno se više ne bi mogla napiti, čak ni da je dotični imao pun podrum biranih butelja. A nikad nije. Bili su to uglavnom sezonski barmeni. Ponudu su činili jeftini kokteli smućkani od vlastitih propalih veza, strahova i nesigurnosti. Seks je bio šareni suncobran. Nakon otprilike tri mjeseca takvog rundanja, Sandra bi došla do vrha i shvatila da ih vidi trijezno. I to bi joj nakratko čak dalo osjećaj moći, naizgled je opet kontrolirala situaciju, ali već je u sljedećem trenu dolazilo do pada i količina alkohola više ne bi bila važna. Bila je ovisna. A onda si za to pronalazila izlike i opravdanja. Kao da se radi o vrhunaravnoj crti karaktera, ponavljala bi: „Kad se dam, dam se cijela. Predaja je pitanje integriteta“, i gledala sebe kako odlazi prema dnu. Liječile smo je, srećom, kratko, ali tek što bi se skinula, ponavljala bi isti scenarij. Prije tri godine mi je rekla: „Razočarat ću ja tebe još sto puta, ali jednom valjda i na drugi način.“

A onda se pojavio Boris. Scenarij, nažalost, nije bio isti i da kojim slučajem treće strane mogu pisati preporuke, ja bih joj nakon ove priče mogla nakititi jednu. Pa nek’ je ima pri ruci za nekog sljedećeg. Jer kakva ustrajnost, koja duboka emocija, koja posvećenost, razumijevanje, strpljivost! A molit ću, zašto? Za šaku ljubazne suzdržanosti. Ili jer je nije tukao?

Nije me samo razočarala; mogla sam je zadaviti. A njezinog Borisa sam mogla i krvoločnije ubiti. Malo je reći da me izbezumljivalo njegovo ponašanje prema njoj. Sa svojim bi se zalogajima jedan muškarac ipak morao malo bolje nositi: ako već zine i stavi u usta, onda bi ipak morao znati hoće li moći sažvakati ili barem kvalitetno ispljunuti. Sandra je, bez imalo sumnje, bila izmučena zalogajem u grlu, ali čekala ga je tih godinu dana, a činilo se da neki kurac čeka još i sada, jer se šest mjeseci nakon što je on napokon uspio artikulirati da je s njima gotovo, ona još uvijek odbija pomiriti s time.

Sjedi na čvrstoj koži moje sofe koja joj se lijepi za gola leđa i bedra i kaže: „Znaš što me najviše jebe? To što znam da sad ševi neku glupu plavušu. A možda je čak i voli. Evo, podnijela bih i to da je mene odvolio, ali da je sve što sam ja osjećala za njega zamijenio za neke cice i guzicu koje sad vodi po skupim hotelima, e od toga mi je zlo. Ja sam ga vodila u Uffici. Da vidi Primaveru. I Rođenje Venere. Mislim, koliko jeftin moraš biti da se nakon toga zakačiš za neku glupu plavušu?“ Pogleda u moju kosu. „Metaforički, naravno. Ali gadi mi se to, kužiš? A zapravo smo isti. Jer što je on nego glupa plavuša? Ramena, guzica i pločice. Kojima mi čak nije dao pristupa. Boris je moja glupa plavuša. A ja još uvijek patim za njom.“

Vrtim pramen kose. Kažem: „Tko zna što je on trebao. Ali moraš to već jednom moći izracionalizirati. Nije to tako teško, a ti nisi plavuša. Mozak je uvijek šef. OK, osim kad govno preuzme kontrolu.“

„Govno, koje govno? Aha, srce… Da, srce je zbilja govno.“

Gotovo se nasmijem, ali ipak ne. Nevjerojatno kako ništa ne razumije, nevjerojatno kako je od jednog vica sposobna napraviti drugi.

Kažem: „Znaš da ja kao liječnica ne vjerujem u to – srce.“

Jednom davno, kad je bila sigurnija u sebe, na istu ovu rečenicu odgovorila je jako srčano. Rekla je: „Bojati se emocija je emocija par excellance.“ No sada preskače i nastavlja u istom ritmu: „Znaš što sam sanjala noćas? Da smo Boris i ja još uvijek zajedno. I da me prevario s tobom. Skoro sam umrla. Nataša, kažem ti, skoro sam crkla. Bilo je to toliko stvarno. Probudila sam se u neopisivoj boli.“

Svijet njezinih snova uvijek je o istom. Nimalo kao moj. Ja sam noćas, recimo, sanjala da sam mačka. Bilo mi je super, sve dok se nisam zapitala da li crna ili bijela. Onda sam rekla, polizat ću si šapu pa vidjeti. Rezultat – crna.

Na javi, Sandra nastavlja jednako nesretno: „No više od toga mučilo me kako si ti mogla biti s njim. Ne u moralnom smislu, nego logičnom. Ono kao, kako pobogu kad znaš koliki je kreten. Kad znaš koliko je jeftin. Ali ja, ja sam drugo. Kao… za mene je to skroz OK. Jer ja ga volim. Smijurija, kužiš?“

Pružam joj maramicu premda više ne plače, jer znam da nešto moram, moram dati svoj doprinos ovoj drami, to se od mene očekuje, jedino – ne znam što više reći. Osjećam ogroman umor koji je zapravo nagomilana višemjesečna nemoć. Sve sam manje dorasla ovom zahtjevnom zadatku. Nedostaje mi neki dio i ne mogu ovo odraditi. I koliko sad utjehe ima u tome da podbaciti u pružanju utjehe nije najgore što se može priuštiti prijateljici?

Nije mi prvi put da se pitam je li sve ovo što mjesecima radim čin prijateljstva ili njegovog prestanka. Da se bar ne poznajemo već dvadeset godina. Točno koliko obje mislimo uglavnom o njoj. Točno koliko obje smatramo da je ona nježna. Ali što ako je samo sjebana? Prema vlastitoj tuzi ima odnos kakav je većini ljudi nezamisliv. Patnja, sveta patnja! Da sanjam snove kao ona, u njima bi vjerojatno uloge bile obrnute. U njima bi ona meni bila potrebna, ovako kao oduvijek ja njoj. Ali i jedna i druga znamo da što nije bilo, nije ni moglo da bude – Derviša smo konzumirale paralelno, a ne serijski. No iako sam knjigu zaboravila, one Nataše Hercigonja još uvijek se sjećam do posljednjeg detalja. Točno znam na koje je sve načine nepopustljivo bila uz Sandru. Koliko ju je, između Derviša i Derviša: tješila, gurala, pridizala, otrežnjivala, poticala, vraćala sebi… Koliko je za nju osjećala. Morala bih je moći bar savršeno oponašati. Onako kao kad glumim bolju verziju sebe u ordinaciji i nemam grižnju jer pacijentima je ionako svejedno: ne trebam im ja, nego netko tko će im napisati uputnicu, dati recept za lijek od kojeg ih više neće boljeti. Ili neki od kojeg će biti manje nesretni i bolje spavati. Ironija je da su mi i ovdje zadaci isti, ali eto – sve više posustajem. Uz nju se ne mogu odmoriti od sebe.

A i kako bih? Nije me poštedjela niti jednog detalja svojeg jada. To da bi zaspao čim bi legao. Da bi kratko šaltao programe, a onda glasno zahrkao s upravljačem u rukama. Da je ležala kraj njega i satima buljila u agresivne slike noćnog programa: set kuhinjskih noževa na fantastičnoj akciji, a onda akcijski film od prošle sezone, on call proricanje budućnosti, prognoza vremena za sutra… Da se nije mogla prikačiti ni na što od ponuđenog. Kako i bi, kad je njezina prognoza bila neizvjesna. Da se svejedno nadala.

A nada je svodilja smrti, opasniji ubojica nego mržnja, rekao je Meša. Ili neke druge stvari, mislila sam ja. I saznavala kako je satima čekala da se Boris probudi. Jer tko zna, možda će se morati popišati. Možda će, nakon što pusti vodu, posegnuti za njom.

Jednu večer ga je dočekala gola i pred njim se ispisala s velikim crnim markerom po cijelom tijelu. Ridajući i sva u transu šarala je strelice, kružnice, ciljna mjesta, valovite linije, spirale i uz njih masna slova: TU LJUBI!, TU ZAGRIZI!, GNJEČI, MILUJ… preko dojki, po nadlakticama, bedrima. Izvijala se ne bi li dosegnula vlastita leđa i guzove. Boris ju je gledao skamenjeno, ali najviše što je mogao bilo je: „Smiri se. Smiri se, molim te. Kako ću te ovako ispisanu odvesti doktoru?“ Priču sam jedva odslušala sljedeći dan u svojoj ordinaciji, poslije radnog vremena. „Doživjela je slom“, rekao je zabrinuto. „Đubre jedno, izađi van!“ vrisnula sam. „Na dnu hodnika piše ti IZLAZ.“

Nevjerojatno što je jedan jadan muškarac sposoban napraviti od žene. Koliko ju je sposoban suštinski promijeniti, baciti na dno. Koliko će zbog njega zaboraviti sebe. Sandra je uvijek bila emotivka. Svako njeno zaljubljivanje bilo je nasmrt, a doživotno, ali prije je i njezina patnja bila samodopadna. Njezina sadašnja slabost me toliko slabila da sam se pobojala kako ću se na koncu još i poistovjetiti s njom. Jesam li? Ako sad zbilja znam da joj je, dok je ležala, vrijeme prema jutru teklo logikom poluraspada, a i vrijeme generalno. Da joj se kraj činio nemoguć, iako je iza sebe već zbrajala čitavu jednu vlastitu vječnost u raspadnom stanju. Da se pitala u kojem su času noći u kojima bi je, čim bi ušla u sobu, prislonio uza zid, zamijenjene ovima u kojima samo ona neće spavati. Ne zato jer je Boris škrgutao zubima u snu. Naravno, bila sam luda od sreće kad je sa mnom podijelila i taj detalj.

Razdirala ju je čežnja. „Nema većeg osjećaja usamljenosti od onog u kojem budna ležiš kraj nekog tko te više neće.“ Vidjela sam onu gromadu od Borisa kako spava. Isuse, koje govno od čovjeka: ako spava, nije kriv. Govno. Govno. Govno. Koliko dugo još kani ostavljati stvari nedorečenima?

Godinu dana se život s Borisom odvijao na dva izbezumljujuća pola. Čim bi zaspao ili ne bi znala gdje je, obuzimao bi je grč tjeskobe i sumnji, ali kad su bili jedno uz drugo u njegovoj je prisutnosti bilo nečeg gotovo sedativnog. Bila je to farsa, naravno, ali ta se farsa budila kraj nje, donosila joj tablete za spavanje iz ljekarne, slušala njezine sumanute snove, gledala je u oči, spremno odgovarala stiskom ruke na njezin i pružala joj svoje rame kad bi pri gledanju filma poželjela na njega nasloniti glavu. Ta farsa je uvijek držala svoju glavu uspravno, niti jednom nije pognula ramena ili skrenula pogled, baratala je riječima kao što su „ponos“ i „poštenje“, a dok ih je muški razgovjetno izvlačila na scenu bila je opskrbljena i glasom kojem se vjeruje. Nije tu bilo suvišnih nježnosti; svi pokreti i potezi bili su ekonomični, ali su pogađali svrhu, a kad više nije bilo ni elementarnih nježnosti, bilo je – pouzdanja. Ehej! Pa što ako Boris nije više žudio za njezinom tijelom, i uskratio joj svoje, kad je njegova tjelesna prisutnost zračila nečim iskrenim i poštenim. Nekim gotovo izumrlim čojstvom koje je bilo ispravno čak do granice iritantne arogancije, ali i sposobno raspršiti sve sumnje. Raspiriti osjećaj grizodušja. Metoda je zapravo bila banalno jednostavna – naglašena pantomima od tek nekoliko figura poštenja i neupitnog morala – ali je polučila zavidan efekt: Sandra se osjećala krivom. Jer takva uzvišena vrlina mora negdje imati i svoje velebne razloge za sve, pa čak i ako ih ona ne vidi. To što je on ne ševi, postalo je najednom neka viša metafizika, gotovo plemenita apstinencija kojoj ona nije bila dorasla, i kojoj se poklonila. Osim toga, razum joj je govorio da to ne može trajati zauvijek. Zar nije on taj koji joj je – nakon promenade svih onih napuklih likova koji su bili nesposobni razbiti i sva svoja jaja u jednoj zdjeli pa od njih napraviti omlet za dvoje – već drugi tjedan rekao: „Napravit ću ti dijete“? Pa ako je cijena za imati takvog muškarca kraj sebe to da ga neko vrijeme ne može imati u sebi – e ona ju je bila spremna platiti. Toliko o razumu koji vjeruje u sebe. I razumnim cijenama. A i cijenama zdravog razuma.

Kako sam joj onda ja mogla reći da taj njezin pravi muškarac unatoč svom herojskom gardu i još herojskijem startu – trenutno izvjesno taslači neku drugu. Kako bi meni povjerovala kad je on svoju ulogu odlučio igrati besprijekorno i do kraja?

Jedino što nismo znale gdje je kraj. Mi. Bile smo jednako daleko od njega, kao i od njihovog mitskog početka na kojem ju je mlatnuo toljagom po glavi i odvukao u svoju pećinu, ali je baš zato sada mogao mirne duše gotovaniti na njemu. Jer Sandra se svejednako hranila njegovim prvim riječima, potezima i najranijim zaljubljenim akcijama. Nije više trebao mrdnuti kurcem. Pa i nije. Bilo je dovoljno da pokojom praznom gestom i značajnim pogledom održava farsu živom.

Istina, izvedba mu je s vremenom bila sve umornija, a repertoar starih postura se suzio. No u nekarakter njegovog lika zato su ušle nove. Čim bi ušla u sobu, zaklapao bi svoj laptop. Jasno je vidjela da mu je mobitel zaključan šifrom. Gotovo da i nije pitala ništa, riječi bi joj se uvijek nekako izgubile od trbuha do grla. Ipak, na njezina se rijetka smetena pitanja o rekvizitima koji su se u predstavi pojavljivali sve češće, a koji kao da su pripadali nekom drugom komadu ili možda čak komadu, više ne bi onako silovito strašno uvrijedio da poslije ona ne bi mogla disati od toga što se usudila dirnuti u svetinju. Recimo kao onda kad se na njihovu adresu vratila ženska spavaćica iz hotela u Dubrovniku koji je „pogriješio“. Tada je gnjev pravedni, jer je svojim sumnjičenjem okrnjila njegovu besmrtnost, podcrtao efektnim: „Rekao sam ti da mi nikad ne dirneš u ponos!“ i napustio stan. Sada bi na eventualna pitanja samo stisnuo usta i dugo šutio. No premda su ga sve manje krasila obilježja heroja, a sve jasnije se ocrtavala ona kukavice i licemjera, Sandra mu je i dalje vjerovala. Uživljenost publike u predstavu ionako često manje ovisi o perfekciji izvedbe, a više o prijemčivosti publike same, a Sandra je bila (mili Bože, kako samo) zahvalna publika. Ta bi apstrahirala šaptača i da je stao pred nju i zaklonio joj pogled na Borisa.

Ustanem i stanem pred nju. Kažem: „Ne mogu te više gledati ovakvu, izgledaš kao kostur. Toliko si prozirna da se vidi kroz tebe. Trebalo bi te staviti u inkubator. Idem nam po krekere ili nešto.“

Uvijek je bila vitka. Ne tako davno neki joj je tip prišao u restoranu i rekao: „Izgledaš kao pola Audrey Hepburn.“ Bile smo oduševljene njegovim uletom, obje, ali ona sad ima pet kila manje. Metamorfoza Borisa heroja u Borisa plavušu, nju je koštala pet kila i šanse za neki novi kompliment. Možda je to ipak bilo davno. No i ja gubim na težini, a ne bih smjela, pa ja sam bar liječnica, znam da bih morala jesti kad sam u ovom stanju, ali muka mi je i od same pomisli na hranu. Ipak, u kuhinji se predomislim: ne mogu i nju hraniti krekerima, složit ću nam sendviče, imam negdje dimljenog lososa. Na vratima inox frižidera kočeperni magnetić s Lovrijencem. Otvaram ih i izvlačim lososa. Tko je jeo iz moje zdjelice, tko je spavao u mom krevetiću… Ima ga manje nego što sam mislila. Tek za jedan sendvič. Bit će nam dovoljan!

Slažem sendvič, dijelim ga napola, pa se vraćam u sobu, ali tamo, dok gledam u dvije jednako velike polovice shvatim da ipak neću moći zinuti. Stavljam tanjur pred nju i kažem: „Ovo je za tebe, ja sam čvaknula u kuhinji“, ali i ona ga gleda kao da će je napasti, ne zna se koja ne želi taj sendvič više. Onda ipak uzima polovicu. Kaže: „Kad smo se sreli, Boris nije volio lososa. A onda sam ga ja navukla. Na koncu je poludio za njim. Morala sam ga skrivati od njega. Sklanjala sam ga u pretinac za voće.“

Žvače. Ja vlastitim dekretom trenutno nemam što, ali gutati mogu.

„Zašto me još uvijek sve živo podsjeća na njega? Da si sad donijela krvavice, ja bih i opet o Borisu, iako ne znam kako – nismo jeli krvavice. Pa valjda dobro da si donijela tog lososa. Jer kad prođe samo par minuta da ne mislim ili ne govorim o njemu – osjećam se kao da sam nas izdala. Pazi – ja! Znam da nisam normalna. On je sve obezvrijedio i unizio, glupi glupi kuronja, zlo mi je od njega, svaku noć ga pokušavam do kraja ispovraćati, ne moram čak staviti ni prste u grlo, ide mi, sukcesivno, ali istovremeno – borim se da ostane u meni. Kao da je ta moja ljubav nešto što moram sačuvati pod svaku cijenu da bi se on imao kamo vratiti jednom kad poželi. Valjda osjećam da nekoga zauvijek izgubiš tek u času kad ti postane svejedno. Da on tek tada prestane postojati. Ne mogu ga izgubiti zauvijek. Pa ni nakon svega što i sama znaš. Pa ni nakon onog što još ne znaš. Jer sam ga čak i od tebe štitila. Ali sada ću ti sve reći…“

Glupo je nakon svega što je izrečeno ili prešućeno u dvadeset godina, proglasiti prijelomnim jedan pasus koji je stota varijacija na istu temu, ali zbog nečeg u njezinim posljednjim riječima Sandra kao da tek sada počinje postojati, i taj oćut je nadasve bolan. A onda zadrhtim jer mi se čini da sam evidentirajući tu bol i ja tek sada počela postojati. I uspaničim se da bi ona mogla do sutra nestati.

„Sada ću ti sve reći, Nataša…“

Ovako se vjerojatno osjećaju životinje prije potresa. Znam da će se uskoro preokrenuti svijet, jedino što ne cvilim niti ne zavijam. Samo šutim i gledam Sandru koja uzima jastuk s moje sofe pa ga stavlja u krilo, a onda ga grčevito stisne i presamićuje se u trbuhu, i ja nisam sigurna grli li ona ili guši taj jastuk dok joj se tijelo trese, samo sjedim ukipljena, jer ništa ovdje više ne postoji neovisno o meni, ovo više nije jedan od prizora kojima mi je uspijevalo samo svjedočiti i iz kojeg ću se prije ili kasnije nekako izvući: Derviš, sofa, Sandra, jastuk, sendvič s lososom, opet jastuk, ja. sve je najednom povezano nekim nevidljivim koncima u koje ću se, ako se samo pomaknem, saplesti i zauvijek propasti na svoje dno. Prolazi vječnost. Prolazi dvadeset godina. Prolazi godina i šest mjeseci. Sandra se ispravlja, lice joj je mokro od suza, ali najednom je opet prelijepa, kao da je posljednji plač otplavio tugu koja joj se skorila na licu kao stara krasta. Gledam u živo tkivo. Ne ispuštajući jastuk Sandra liježe na bok i okreće mi leđa, skuplja se u fetus položaj, skuplja se u samu sebe, ne vidim joj lice više, ali čujem kako tiho i gotovo hladno izgovara u hladnu kožu moje sofe: „Napravio mi je dijete kao što je rekao, Nataša. Slučajno. Jedne od onih noći kad sam čekala da se probudi. Par puta sam ga sama probudila. Uvijek bi me odbio, ali tu noć nije. Kad sam mu rekla da sam trudna, izgubilo se i sve ono nazovi poštovanje. Ostao je samo bijes. Rekao mi je da sam ga pojebala i tražio da pobacim. Pobacila sam.“

Uvijek sam smatrala da možemo biti emotivni onoliko koliko si sami dozvolimo. Mislim to cijeli život. Držim se tako godinu i pol. Ja sam liječnica, ne vjerujem u srce. Ovo nije trebao biti dan u kojem ću otkriti da sam se zajebala u svojoj nevjeri. Ovo je trebao biti dan u kojem ću drugi put dovršiti Derviša. Ali na sećiji preda mnom leži lijepa žena što podsjeća na život više nego što može biti dobro, a mokra bljuzga od blata i snijega koju sam mjesecima nosila u prsima, oštri se u ledeni šiljak. Moja nas je laž razdvojila, ali ona me i zauvijek zavezala za nju. Da te bar nisam voljela Sandra, ja bih ti rekla istinu. O tome što je sve jedan jadan muškarac sposoban napraviti od žene. Koliko ju je sposoban baciti na dno. Koliko će zbog malo dobrog jebanja zaboraviti sebe. Ubila bih te sama.

Spavala je zgrčena satima, a ja sam je gledala i čekala da se probudi. Možda ipak ima većeg osjećaja usamljenosti od onog u kojem budna ležiš kraj nekog tko te više neće.

Dvadeset godina prijateljstva. Minus jedna i pol. Minus ostatak života.

Onda sam pojela drugu polovicu sendviča i izvalila se na drugu sofu. Život ide dalje, a ja zbilja moram paziti na sebe u ovom stanju. Nek’ se Boris jebe. Zadržat ću dijete.