Ne naginji se unutra | Suzana Matić

BARBARIZAM
Z kao Željka

Franc me dočekuje na hodniku. „Adnan je demolirao zid u dvorani.“ Gleda me netremice, ali s nekim „žao mi je“ izrazom lica i najednom se osjetim kao davno u dječjem kampu kad su moje nove prijateljice otkrile da se ne zovem Lara, nego Željka. Stresem sjećanje. Kažem: „Kako demolirao?“ „Potpuno ga je išarao crnim sprejem.“ „Kako znaš da je Adnan?“ „Našao ga je domar ujutro sa sprejem u ruci” Uzdahnem, on malo šuti pa doda: „Namjesto da udara po vreći iskalio se na zidu.“

Adnan ujutro dolazi prvi. Trenira svaki dan prije nastave, boks, tako je i dobio stipendiju škole. On je ovdje stranac prve generacije. Ja sam stranac druge. On je dječak izbjeglica. Ja – poodraslo dijete gastarbajtera, bivšeg auslandera na privremenom koji je danas švapski penzioner jer nije razumio koliko traje „privremeni“ kad se prevede na deutsch. Adnan je izgubio domovinu, ja je nikad nisam ni imala. Njegov stari je nepismen. Moj još uvijek zna ćirilicu. Adnan piše arapskim pismom; ja sam s osamnaest promijenila ime jer ga u Baden-Wurttembergu nitko nije znao pročitati. S trideset i dvije radim u školi, predajem njemački. Zovem se Barbara, a ne Lara. Za razliku od istine, laž možemo birati.

Franc je ravnatelj škole. Otkad sam došla, pokušava mi se približiti. Zove me Babs, ali dok pomiče granice profesionalnosti, osjeća da mu nešto izmiče. Čitam to iz njegovog pogleda, evo maloprije. Znam i da je to ona nerazumljiva kvačica koju sam davno maknula iz imena. Ono što ne znam jest zašto nakon svih tih godina komotne uklopljenosti u svoj intimni Barbarizam baš ovdje opet sama intenzivno osjećam. Ipak, slutim da to ima više veze s Adnanom, nego s Francom.

Franc kaže: „Čeka te u kabinetu, mislio sam da je najbolje da opet prvo ti popričaš s njim. Ti se s njim najbolje razumiješ.“ Kimnem, iako dok Adnanu dvaput tjedno držim dopunsku nastavu njemačkog, i ja osjećam da mi izmiču silne nerazumljive vitice. S desna nalijevo, verstehen sie? A opet, znam o njemu više nego o bilo kome u razredu. Da nema mamu, da je stigao u ovu zemlju s ocem i sestrom, da je prije nego je došao trenirao u rodnom Alepu jer je unatoč ratu koji bjesni neki sirijski boksač tamo otvorio klub, znam čak i da se taj boksač zove Šaban Katan, a klub po njemu – Šaba, i da je smješten u podrumu istovremeno služio i kao sklonište. Ne, obrnuto. Sad napokon znam i da u Adnanov privatni barbarizam spada demoliranje predivne školske dvorane u Njemačkoj koju ujutro otvaraju samo zbog njega.

U našu elitnu školu došli smo u isto vrijeme. Stala sam pred ploču i nakon što sam nekoliko dana pisala i brisala nepravilne glagole po njoj, on je sjeo u zadnju klupu. Razred koji su mi dodijelili bio je uhodan. Dobra ekipa. Ono što nikad ne znaš, jest što se događa van nastave. Na odmoru. Na putu do kuće. U ljetnom kampu. Kao – moje nove prijateljice okrenut će mi leđa i drugi tjedan ljetovanja bit ću izolirana. Kao – zvat ću tatu i on će doći po mene. Kao – dok se budem vozila u autu, znat ću da me nisu izolirale zbog pravog imena nego zato što sam im lagala.

„Pozvali smo mu i oca“, kaže Franc dok koračamo hodnikom. Stanem. Kažem: „Zašto?“ „Znaš da je takva procedura, Babs. Doći će popodne.“ Sjetim se kako je Adnan prošli put rekao: „Ne zovite mi tatu. Er wird mich zerschlagen.“ Složio je futur na njemačkom bez greške. U zemlji u kojoj je Željka skroz normalno ime, slikovito bi to preveli kao: „Ubit će Boga u meni.“ U prezentu ja osjećam kako bih mogla ubiti Franca. Lupiti ga nogom ispod pojasa.

Francov kabinet je iznad mog. U mom Adnan i ja svakog ponedjeljka i četvrtka jedemo svježi Maʼamoul punjen datuljama kojeg ujutro kupim u lokalnom arapskom dućanu. Jedino to je pred nama; otvorena papirnata vrećica s keksima i – kako vrijeme odmiče – sve više mrvica na plohi stola. I moj mobitel. Vježbamo bez bilježnice; Adnan je već prvi sat rekao da neće pisati. Nasmijala sam se: „Kako to, pa ti si papir kategorija?“ Premda nije, ali mršav je i nekako sav tanak. Dugo nisam mogla spojiti njegovu pojavu sa sportom u kojem je cilj dati protivniku što više udaraca. Iako ne zbog tog davanja, nego – primanja.

No papir ne podnosi sve, a moj je kabinet ipak samo moj ring za treniranje njemačkog. Pa imamo konverzacijski sat. Dok sjedimo i razgovaramo Adnan je miran i suzdržan u pokretima, ali iz njegovog mira izbija neka energija koja ispunjava čitav prostor i zbog koje se sigurno ne borim za riječ, ali vrlo često za zrak. A opet, već u sljedećem trenu ta se pritajena snaga koja ima aromu muškosti najednom skupi u gotovo dječji zanos, hir – želju da mi na You Tubeu pokaže isječak iz nekog meča. Prije ili poslije moj se smartphone uvijek nekako nađe u njegovim rukama. Pruži desnu prema njemu i kaže: „Samo da ti nešto pokažem“, a onda je, dok savinutim prstima nevješto ukucava nešto, čitav zaslon neko vrijeme prekriven njegovom šakom. Ja za to vrijeme skrećem pogled s dugih kostiju njegovog zapešća pokušavajući ne primijetiti mjesto loma koje mi je jednom pokazao. Rekao je da je lom bio na petoj kosti (evo tu, upro je kažiprstom) i da je to česta ozljeda boksača. Poželjela sam uzeti tu ruku među svoje tada, bandažirati je svojim prstima. A onda sam se uplašila sebe same. Imala sam komadić urme u ustima, ali taj iznenadni osjećaj gladi u utrobi izvrnuo me. Ulovila me panika. Adnan je petnaest godina mlađi mene. Otkud mi to? Nije to bila erotska želja, ali bila je mutna čežnja, za mene stidnija i od jasnog prelaska granice profesionalnosti.

Poslala sam ga odmah kući. Rekla sam da mi je loše; nekad se laž i istina poklope. Sama sam se brzo vratila u svoje granice, sebi, ali Adnanova davno slomljena šaka probila je neki zid u meni preciznim udarcem u solarni pleksus, i povremeno bi, ponedjeljkom ili četvrtkom, kroz taj otvor kao kroz načetu branu iscurila neka nejasna potreba, dovoljno razdražujuća da je pred samom sobom nisam uspijevala legalizirati kao čistu naklonost razrednice. Moj psihijatar srijedom sigurno bi ustvrdio da dolazi iz izvora koji se nalazi negdje duboko u mom djetinjstvu, ali ja mu o svemu nisam rekla ni riječi. Premda, ne zbog tog predvidljivog, a prilično skupog obrasca naših susreta, nego… Svaka stvar koju glasno izgovoriš o sebi je, ma kako je lijepo uobličio, poput grafita koji si ispisao na zidu – teško se skida. Čini se da sam u toj sam stvari čak i pred svojim mentalnim ispovjednikom htjela sačuvati lijepo pročelje. Ipak, nekoliko večeri poslije ulovila sam samu sebe kako na internetu istražujem mišljenja liječnika druge specijalizacije. Pročitala sam da se ta vrsta prijeloma čak i zove Boxer Bruch. Da najčešće nastaje prilikom udarca stisnutom šakom u tvrdi objekt; onda kada se najsnažnije udari zglobom petoga prsta tako da se mali prst potiskuje u dlan. I da je taj lom u općoj populaciji tipičan za ulične tučnjave. Onda sam pobrisala cijeli history. A bogme i cookiese. Do zadnje mrve.

U školskoj je pak populaciji Adnan razvalio Dietera tri dana poslije. „Kojeg Dietera? Mog? Kako misliš razvalio? Ok, boksač, ali Dieter je bar dvije glave viši od Adnana.“ Franc je potvrdno kimnuo glavom i ponovio: „Razvalio. Zvao je Dieterov otac maloprije.“ Psihologica je poslije vrtjela svojom lijevo-desno. Onda je širokogrudno i politički korektno zaključila da je izvor svega u Adnanovom teškom djetinjstvu. Dieterovo djetinjstvo nije se spominjalo. Svim silama se trudeći da ignoriram sliku Adnanove muške nadlanice s tankim dlačicama i gledajući u natpis iza njezinih leđa Eine Schule für alle Kinder, rekla sam da izgleda da upravo stojimo u samom izvoru problema jer su i Adnan i Dieter još ipak djeca, pobogu. Ne znam na kojeg Boga sam mislila dok sam prvi put u životu izgovarala to mein Gott, a i koji bi to točno Bog mogao pokriti alle u slučaju u kojem ga kao svjedoka zazivlje ateistica kojoj je jedini Bog otac njezin otac, a od dva se dječaka jedan klanja Alahu, dok drugi na podlaktici ima istetoviran latinski križ s krunom od trnja koja visi preko njega. Baš filigranski lijep posao.

Ni Adnan ni Dieter nisu se pojavili u školi. Iz neimenovanog izvora u razredu koji se zove Ivo, ja sam, gradeći povjerljivost na lošem hrvatskom, izvukla da je isti sa stubišnog podesta dan prije gledao kako su dva Dieterova prijatelja držala Adnana na podu, dok mu je Dieter na ruci crtao kukasti križ. Da su ga poslije malo cipelarili. Prilično, rekao je vidjevši da sam zadrhtala. Da je, valjda, danas Adnan dočekao Dietera.

Dieter ni drugi dan nije došao u školu, a ja sam poslala po Adnana. Čim je ušao, rekao je da zaboravim sve što sam čula. Da se to naprosto nije dogodilo i da ne širim priču. Rekla sam da nema šanse. Da istina mora izaći na vidjelo. Cijela. Upravo zbog njega. Rekao je da sve to sigurno nije cijela istina, ali da cijela istina ne mora uvijek izaći na vidjelo. I da nek’ mu ne govorim koji dio istine njemu treba, a koji mu je suvišan. Sjetila sam se svog izbrisanog imena Željka i naježila se. Adnan se tresao čitavo vrijeme, ali je nastavio slagati precizne rečenice bez ijedne greške. Srce mi je skakalo kao obješena kruška za boks. A opet, svaki udarac ga je pomilovao. Na koncu je rekao: „Pustite to. I sad kad ste mi već pozvali oca, bar ne izmišljajte kukaste križeve. Mama mi je umrla na putu ovamo, ali za mog starog ovo je obećana zemlja.“ Kad je izašao, ja sam zaplakala. Majkemimile.

Dieterov stari nije pozvan u školu, iako je to standardna procedura. Nakon što je zvao, došao je sam. Dieterov stari jest škola. Prvi donator. Mene je izbjegao, a Franc mi je poslije samo rekao: „Pusti to, Babs.“ Rečenica mi je trebala priskrbiti nepresušni izvor bijesa, ali Franc je u manje riječi rekao isto što i Adnan, a ja sam već bila pustila.

Moj Bog otac, čiji je otac pak na zapešću imao istetoviran srp i čekić, taj je vikend pozvao mene. Na ručak. Poslije smo na satelitskoj gledali dokumentarac o Mati Parlovu. Svjetski osvajač zlatnog odličja za zemlju koja se između ostalog raspala i na domovinu koju ja nikad nisam imala rekao je: „Kako mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak?“ Pogledala sam svog dobrog starog starog i bilo mi je superteško.

Sutradan je Adnanov stari, jako sitan i usplahiren čovjek, razumio vrlo malo od onog što smo mu Franc, psihologica i ja pokušavali reći. Nije znao njemački, a Francov francuski bio je, pa sad kad već govorimo o Bogu, zbilja ono – Mon Dieu.

Okrenuo se prema Adnanu koji je iz sebe jedva iscijedio nekoliko arapskih riječi. Ponovno ta čežnja za nečim neizrecivim, jer prostorija je sad bila toliko ispražnjena od Adnanove prisutnosti da je njegovo mjesto mogao zauzeti i slon. Čak je i njegovu stolicu mogao zauzeti slon. A onda se taj ispražnjeni prostor ispunio očevim, Midhadovim glasom: reskim suglasnicima, grlenim zvukovima, hrkljanjem, vikom. Adnan je sjedio pognute glave, Midhad je vikao, vikao, vikao… a ja, kao da kažnjavam sebe samu, nisam skidala pogled s njega. Bio je toliko mršav i malen, da sam se zapitala o ispravnosti onog Adnanovog futura na njemačkom. Mislim, kako bi taj sitan čovjek uopće mogao fizički nauditi Adnanu? Ubiti Boga u njemu? A onda sam ponovno osvijestila koliko Adnana ovdje nema. I shvatila da upravo svjedočim tome.

Nevidljivi je Adnan sljedeći vikend za školu osvojio tri zlata i ponovno opravdao stipendiju. Medalje su smještene u staklenu vitrinu u dvorani. Izjavu za lokalne novine dao je Franc. Nekoliko dana poslije škola je pismeno ukorila Adnana i objasnila mu da mora biti supersretan što mu nije uskraćena stipendija. Oglas je u svakom razredu razgovjetno pročitao dežurni učenik, a meni je opet bilo superteško. Dieter se na nastavu vratio jednako izbrijane glave. Ja sam tražila da me skinu s razredničke dužnosti. Šampionu Adnanu i dalje sam držala dopunsku. Nismo više gledali mečeve na You Tubeu. O onoj temi smo šutjeli. Znala sam da sam podbacila, na sve moguće načine. Bila sam oborena na pod od vreće za boks koja se vratila, a ja je nikad nisam propisno ni udarila.

I sad, Adnan je demolirao zid u dvorani. Zašto je to napravio? Majku mu Adnane, zašto si to napravio, ostat ćeš bez stipendije. Ili… Boga mu Adnane, zašto si to napravio, ostat ćeš bez stipendije?

Koja majka, koji Bog?

Ostavljam Franca kraj stubišta i nastavljam dalje prema kabinetu raspravljajući s Adnanom u glavi. Zaustavlja me čistačica iz popodnevne smjene. Obavještava me da je uništen zid u dvorani. Znam, kažem, Adnan ga je sredio jutros. Ona kaže nije Adnan. Netko drugi je, ali Adnan je vidio taj natpis kad je jučer došao na večernji trening. A ona sama je vidjela Adnana kako ga čita i udara šakom o zid. Čita? Što čita, kakav natpis pitam. Natpis. Na zidu kaže ona. Zamišljam crna slova. Kao: „Ej šampione. Kupi mobitel! Izmrcvarit ćemo ti starog pa staviti na You Tube.“ Umjesto točke vidim veliku svastiku.

Čistačica kaže: „Pisalo je Adnan i Barbara zaljubljeni par.“

Adnan mi je jednom rekao da su noge te koje generiraju snagu. Ne prsa, ne tricepsi. Moje propadaju poda mnom. Gledam u čistačičino lice i ne mogu iz njega iščitati da li mi se podsmjehuje ili je to osmijeh nekog ženskog urotništva kojeg mi upravo velikodušno nudi, ali dio kojeg ne želim biti. No, ne moram se pitati što ona čita iz mog izraza. Zid je možda prefarban, ali meni krivnja piše na čelu. Kažem jedva čujno: „Hvala vam na informaciji, gospođo Elke“, pa nastavljam prema kabinetu, a u ustima mi je ponovno trpki okus jednog davnog događaja: imam šesnaest i prodavačice su me na kameri ulovile kako u džepove trpam besplatne testere za kozmetiku. Viču s druge strane dućana: „Fräulein, to je sad ipak malo previše!“ Svi se okreću prema meni, a ja propadam u zemlju od stida. Ali… jesam li kriva? A Adnan? Zaustavim se pred svojim vratima i stojim na mjestu boreći se protiv sve jače mogućnosti da i on osjeća krivnju. Dok se rukom oslanjam na vrata pokušavam uloviti tu nesnošljivu misao u klinč, obujmiti je rukama. Naprosto ne smijem misliti. Moram krenuti. Razbucati tu stvar. Zatražiti razgovor s poslovođom drogerije da kaže zluradim prodavačicama kako su pogriješile. Bio je visok, zgodan i na mojoj strani.

Adnan sjedi na svojoj strani stola. Leđima je okrenut vratima. Preplašio se mog ulaska, vidim kako je trznuo glavom i ramenima. Sjedam na svoje mjesto. Hoću pitati: „Što je to bilo, Adnane?“ ali čujem se kako kažem: „Otkuda im to, Adnane?“ Adnan kaže. „Zbilja mi je žao, profesorice Bilic“ i ja u tom času shvatim da mi se prvi put obraća na taj način. Da sam svoj snažan osjećaj bliskosti za njega ustvari izgradila na njegovom neobraćanju. A onda kažem ono što sam trebala reći: „Ispričaj mi sada sve, Adnane.“

Dominantna se ruka drži u pozadini do prave prilike: sljedećih pola sata Adnan je gledao u prazan stol i zasipao me istinom. Nije odustajao.

Da su on i Dieter bili jako bliski kad je on došao. Više od toga. Prigrlila ga je i cijela Dieterova obitelj. Pozivali su ga na ručkove i to, a Dieterov ga je tata čak mislio sponzorirati. Ima neku informatičku firmu, Dieterov stari. A Dieter nije skinhead ili tako nešto, nego je kosu izgubio od neke autoimune bolesti. Neka gadna stvar, dobivaš fleke i svašta. Dieter se panično bojao da netko ne dozna nešto o tome. Čak je zabranio starcima da kažu razrednici. Meni. Ali njemu je rekao. I pokazao mu natečene zglobove. On je čuvao tajnu, naravno, ali to da je Dieter „drukčiji“ ipak je procurilo. Vjerojatno preko one krave školske liječnice. Hrvojeve mame. U razredu su krenuli s ismijavanjem. Najviše Ivo.

Aperkat!

Da Dieter ima sestru. Barbaru. Viđao ju je kad bi dolazio tamo. Na apffelkuchen i to. Ili na hodniku u školi. Zaljubio se. I Barbara isto. Spavali su. Barbara ima petnaest godina.

Poludirekt!

Da su se Dieter i on potukli ne zbog svastike, nego Barbare. Nije bilo nikakvih Dieterovih prijatelja. Dieter ga je sam svalio na pod i siktao „pusti moju sestru na miru.“ On zna da će Barbara uvijek biti Dieterova kleine Schwester i da je Dieter imao razloga da poludi kad ih je provalio. Pa on bi ubio svakoga tko bi taknuo njegovu Faizu, a Faiza ima osamnaest. Ali je svejedno neki vrag ušao u njega i odvalio je Dietera. Dieter njega. Onda opet on Dietera, on Dietera…

Lijevi kroše!

Desni kroše!

Da je u svom gnjevu zaboravio na Dieterovu bolest. Da je Dieter nakon tuče ostao ležati kod kuće u ozbiljno lošem stanju. Da je Barbara došla u dvoranu i udarala po njemu plačući. Srušio se na pod tek kad je otišla. Bio bi tada napravio ne znam što da može posjetiti bolesnog prijatelja, ali ta su vrata bila zazidana. Da je Dieterov tata odlučio sačuvati Dietera i Barbaru od daljnjih priča i sve reći samo ravnatelju. Ali je svejedno tražio i da se njega ne izbaci iz škole.

Direkt!

Da ga, otkad se vratio, Dieter više nije pogledao. Ni Barbara. Barbara od njega okreće glavu. I zato se jutros iskalio na veselom natpisu koji je jučer osvanuo na zidu.

Nokaut!

Dok lovim dah, zasvijetli mobitel na stolu. Uzimam ga u ruku. ZELJKICE NAZOVI. Čujem zvono. Kažem tiho: „Odi sad na sat Adnane, pričat ćemo.“ Biram tatin broj. Za par minuta predavat ću njemački. Ali… ono što nikad ne znaš, jest što se događa van nastave. Van treninga u kojem čitav svoj život najveći dio posvećuješ onom što se u boksu zove „boks sa sjenom“. Udaranju u prazno.