Ne naginji se unutra | Suzana Matić

CRTA
strip u 19 slika

Mama je umrla u znaku vage. Imala sam deset godina. Nekoliko mjeseci ranije prvi put sam vidjela sliku Esherovih stepenica. Izvirale su i uvirale u sebe, penjale se do svog dna i vrtoglavo spuštale na svoj vrh visoko gore, a ja sam stajala pred njima, ukopana i zarobljena, i tražila čaroliju ili barem trik zbog kojeg je to bilo moguće. Preskakala sam po dvije, pa se vraćala polako, brojala i mjerila svaku od njih, ali – nije mi uspjelo. Ni tada, niti poslije. Nikad. Nisam mogla odrediti trenutak u kojem moje zamišljeno kretanje po njima mijenja svoj predznak, osjetiti točku infleksije, uprijeti prstom u stubu preokreta. Onu koja skriva i jedno i drugo. Negdje unutra, sakrivena, nalazila se greška jednog beskraja i beskraj jedne greške, zbog kojih je slika preda mnom bila zbroj svih trenutaka koji su jednom bili, svih koji će jednom biti i svih onih koji nikad ne mogu biti.

1. Lijepa žena pleše na pozornici

Hodala je uznosita i kad bi kuhala. U mladosti je bila balerina. Uvijek mi je govorila: „Uspravi se, Ana. Od svega u životu najvažnije je da hodaš uspravno.“ Ponavljala je to kao mantru, ali nekoliko mjeseci prije nego je umrla pogledala me u oči i rekla nešto drugo: „Svi će nam pljeskati dok plešući letimo, ali važni su oni koji će nas uhvatiti dok padamo.“

Ležala je tada već mjesecima, nije se uopće uspravljala osim za klimav hod do kupaonice, ali odbijala je oslonce: „Mogu sama!“

Ipak, kada bi gledala tatu u oči, njezine su pitale: „Jesam li ti teška?“ „Laka si kao dah.“ „Nećeš me pustiti?“ „Nikad!“ „Hoćeš li me uloviti?“ „Ulovit ću te.“

Nije ju pustio. Njezino se tijelo skupljalo u sebe; bilo je sve manje i sve teže, toliko teško da bih, da nije umrla u bolnici, mislila da ju je ono odvuklo sa sobom kroz kauč na kojem je mjesecima ležala među nama, ali tata ju je držao do svoje smrti. Posrtao je pod njezinom težinom, kao put koristio tek rub vlastitog života, ali nije ju pustio. Nije si dao ni pomoći: „Mogu sam!“

2. Snažan muškarac zida utvrdu oko sebe

Bio je takav. Profesor matematike, od svih je uvijek znao bolje i razumio više. Kad je umrla, povukao je crtu oko njih i zauvijek se smjestio u matematički skup od dva elementa od kojih je jedan bio imaginaran. Nitko drugi više nije mogao pripasti tom skupu, čak ni Marko ni ja. Znala sam da se tata grize zbog toga; nije bio ljut na nas, tek na cijeli svijet, ali eto – kad sam imala deset godina rasplele su se sve naše zamršene i povezane linije u samo jednu ravnu crtu na EKG monitoru, a on ju je onda treskom zatvorio u neprobojnu kružnicu i s godinama je samo sve više podebljavao. Nosio je dva ručnika na plažu, kupovao dvije autobusne karte i tražio još jednu stolicu u kafiću za osobu koju nijedan konobar nikada nije vidio. U svakom redu u kojem je stajao odmicao bi se od nepoznatih leđa za mamino mjesto. Štitio je njezina. Mislila sam: „Svi će ratovi jednom biti završeni, sve vojske raspuštene, ali on će i dalje braniti mamin i svoj prostor.“

Sviđao se ženama, možda zbog toga i više, ali jedino što im je preostajalo bilo je da hodaju rubom tog kružnog bedema s vanjske strane i čeznu.

Ja sam hodala njegovim kruništem.

3. Dječak pluta u svemiru

Prije nego je mama umrla, za Marka su govorili: „Živo dijete.“ Bilo ga je posvuda, nije ga se dalo uhvatiti ni za glavu ni za rep, ne sjećam se da je ikada prije njezine bolesti sjeo na onaj kauč – on je po tom kauču isključivo hodao. I to gornjom rutom, po naslonjaču.

„Past ćeš!“ govorio je tata. „Pusti ga,“ govorila bi mama, „djeca moraju i padati.“ Sjedili bi na kauču kao da je kauč klupa u parku namijenjena ljubavnom držanju za ruke, Marko bi skakao iza njih, tata bi ga pustio… da padne, nije ga pokušavao uloviti, ali Marko nije pao nikada. Barem se ja toga ne sjećam.

Ono čega se dobro sjećam: poslije mamine smrti, šest godina mlađi od mene, još dugo je bio dijete, samo ne živo. Nije padao, ali se sapletao. Stalno. Neka noga bi skliznula negdje, a za njom i cijelo tijelo. Cijeli jedan Marko.

4. Ranjen muškarac stoji u rovu

Na kauču više nismo sjedili ni on ni ja. Odrekli smo ga se prešutno. Prepustili smo i lijevu i desnu polovicu tati i njegovoj protežnoj tuzi. Marko je sve lošije koračao svijetom, ja sam se utaborila na nekoj svojoj lebdećoj – ni na nebu, ni na zemlji – razini, a tata se nije micao s kauča. Sjedio je, ne – živio je na njemu, tik do crte u kojoj su se spajala dva velika jastuka. Profesor matematike koji rastura limese prema beskonačnosti, ukopao se pred tom crtom koja je dijelila jedan komad namještaja na pola, jer je točno na toj liniji ležala i njegova granica sreće. Nikad je nije prešao; kao da bi prelazak bio ilegalan. Tek ponekad bi gurnuo ruku u taj prorez, a onda bi njegovo lice prorezala bol. Znala sam dobro da je sto tona čežnje obješeno na svakom prstu te ruke neisprepletenom s maminima, i nisam se čudila kad bih čula kako je kvrcnula u ručnom zglobu, ali bih se svejedno uvijek uplašila da ću, evo baš sada, ostati i bez tate. Da će i on nestati u bezdanu našeg kauča i još neće imati ništa protiv. Nije mu uspjelo.

5. Djevojčica leti među pticama

Trajno izmješten s kauča i nedovoljno živ, Marko je padao u ponore kišnih lokvi, strmoglavljivao se s ruba pločnika, spoticao na nizbrdice. Zarobljen u nespretnom tijelu bježao je u stripove. Bili su o junacima koji se penju po zidovima, preskaču brane, trče rubovima provalija. Plivaju zrakom i hodaju vodom. Stanovao je u izmišljenom svijetu, ali onom kupljenom na kiosku. Nikad nije nacrtao ništa. Ja sam pak crtala mahnito, ali stripove rijetko uzimala u ruke. Ipak, jedan mi je ostao u sjećanju: glavni junak bio je ostavljen vezan na krovu nekog njujorškog nebodera. Počeo je padati snijeg, a on se probudio iz nesvjestice. Pomislio je: „Ovdje me nitko ne može vidjeti, ovamo nitko ne dolazi, ovdje nikog nema. Smrznut ću se ovdje. Mogu me vidjeti jedino ptice, ali koja korist od ptica.“ No onda je ugledao helikopter u zraku, pa je puzeći vezan po tom krovu – svojim tijelom, u svježem snijegu ispisao „Upomoć.“. Pisanim slovima u jednoj neprekinutoj krivudavoj liniji; bez odizanja „olovke“ od papira. Jer… pisao je sobom, cijelom svojom sve većom težinom. Nije mogao popravljati već ispisana slova, nije se mogao vratiti, nije mogao predahnuti; sav njegov život bio je u toj crti koju će tek ispisati, sam i usprkos svemu – i hladnoći i slabim šansama i nepismenim pticama i činjenici da je vezan – zato jer je odlučio ne dozvoliti mu da se pretvori u ravnu na monitoru.

Sjećam se dobro te sličice u stripu, bila je nacrtana u ptičjoj perspektivi, sjećam se čak njegovog rukopisa u snijegu. Rukopisa koji je pobijedio strah.

Vidjeli su njegov poziv iz zraka. Spasili su ga.

6. Žena podiže dijete u naručje

Jednom sam gledala film o tome kako bebe do određene dobi nemaju strah od visine. Podignu ih na staklenu platformu visoko od poda, njihove mame ih nježno dozivaju s druge strane, a one onda veselo pužu zrakom prema ispruženim rukama, potpuno ravnodušne na to da su daleko od zemlje. Jer kao… tek poslije steknemo neke strahove. Jer kao… strahovi s odgodom djelovanja pomažu nam da brže i hrabrije otkrivamo svijet. Zapitala sam se je li taj eksperiment dovoljno znanstven. Bi li bebe puzale i da ih s druge strane nisu čekale ispružene ruke? I u kojem bi smjeru puzale da nije bilo maminog zova? Da su bile prepuštene zovu u sebi. Što bi onda bilo? Pojma nemam.

7. Žena u kavezu trči u kotaču

One dječje slikovnice – što bi bilo kad bi bilo, voljela sam prije nego nisam čitala stripove. Kao: „Ako želiš da Ana ode na klizanje, okreni stranicu 6!“ „Ako želiš da Ana putuje avionom, okreni stranicu 45!“ Vrtjela sam ih unedogled, iskušavala što bi sve moglo biti. „Ako želiš da Ana ode…“ Ovdje ili ondje. Ovamo ili tamo. Kad sam ih jednom pustila iz ruku, željela sam da Ana ode i ovamo i onamo. Da se nikada ne pretvori u osobu koja će živjeti priljubljena uz crtu na jednom kauču. Stranice koje nisu postojale, njih sam sama nacrtala.

8. Dječak na letećem tepihu

U šestom razredu Marko je za zadaću trebao opisati osobu koju najviše voli. Napisao je: „Ana je jako pametna i ludo hrabra. Stalno negdje juri.“ Malo dalje pročitala sam: „Ima puno želja.“ To – Ima puno želja podvukao je dvaput i dok sam mu ispravljala sastavak tražeći greške u njemu, bila sam gotovo sigurna da je donju snažniju crtu povukao s desna na lijevo. Da se, dok je pisao zadaću, tom linijom vratio u nikad doživljenu prošlost u kojoj je trebao pisati rođendanske liste želja koje bi netko čitao i razumio bez greške. Naši pokloni su uvijek bili skupi i sve do jednog – promašeni. Mislim uistinu… sobni bicikl? Dvanaestogodišnjem dječaku?

Odlučila sam ispraviti grešku: „Pa zar nemaš i ti puno želja?“

„Ne, samo jednu.“

Vrtio ju je u nedogled. Poput sobnog bicikla.

9. Nasmijana obitelj vozi bicikl za 4 osobe

Bicikl sam naučila voziti kad sam imala šest. Bilo je proljeće, mama je imala veliki trbuh, saginjala se i podizala staklenke s ruža koje su prezimile gledajući nebo kroz staklo i snijeg s donje strane. Obraćala se izbojima: „Dođi, vrijeme ti je, gotova je zima…“, tata je pridržavao zadnji sic mog crvenog ponyja bez rezervnih kotača, trčao uz mene i ponavljao: „Nagazi ljubavi, moraš tjerati da ne bi pala“, pa opet… bez daha, kotači su se okretali, i – ja sam nagazila. Vrh kotača u kojeg sam gledala odmotao je zarolani asfalt kao tepih kad ga gurneš nogom. Cijeli se svijet sveo u tu jednu crtu sve veće slobode, ruže su ponovno kretale na svoj jedini mogući put, a ja sam letjela.

10. Žena hoda po mostu od stakla

Četiri godine poslije sletjela sam na staklenu platformu. Svijet sam gledala kroz staklo.

11. Superjunak i superjunakinja bore se pod zvijezdama

Marko mi je jednom razbio naočale. Mjesečario je noću čitav naš zajednički život, iako se, davno prije mog odlaska od kuće, iz stripova preselio u knjige. Preslab da snažno krene u bilo kojem smjeru, strujao je između redova fikcije. Ipak, u gluho doba noći kretao se u pravoj crti sigurnim korakom lunatičara, očiju širom otvorenih u mrak.

Imala sam devetnaest kad sam ga našla kako se penje tavanskim stepenicama prema izlazu na krov: zov predaka odjeknuo je u meni, rasparalo me zaglušujuće: „NE!“ i ja sam pojurila u svom jedino mogućem smjeru. Stala sam pred njega i zagradila mu prolaz tijelom.

Gurao me, stenjao, škrgutao zubima, mumljao, soptao. Hvatali smo se bjesomučno kao dvije bijesne životinje od iste vrste na suprotnim stranama. Spašavala sam ga kao brata i kao svoje dijete. Soptao je. Iz usta su mu izlazili oblačići pare, ali riječi u njima bile su ispisane nepoznatim pismom. Nisam mogla pročitati što govori. Prijetio mi je na jeziku neke nepoznate zemlje, a ja sam ga nadglasavala svojim vriskom gurajući od sebe mlitavo tijelo koje bi tek noću očvrsnulo iznutra, a sada je bilo nikad snažnije. A onda sam ga privukla k sebi. Pao je u moj zagrljaj i stajali smo tako na zadnjem kraku visokih stepenica, dugo, bez riječi.

12. Vrtnja klizačice na vrhu klizaljke

Svoje stripove crtala sam bez oblačića teksta. Crtala sam ljude u pokretu. Skladne, izdužene. Muškarce. Neko vrijeme pokušavala sam crtati u jednom potezu. Započeti na dnu papira, odozdo, od temelja – kao što se gradi kuća – a onda u samo jednoj liniji ne odižući olovku s papira iscrtati komplicirani crtež svog lika, karakter svog charactera, savršeno popunjavajući zadane margine. Mogla sam.

U životu nisam. Nisam znala krenuti od dna. Izlazila sam iz svih margina, pa i onih najmekših i nezadovoljna, gužvala već i krokije svake moguće priče u kojoj bih možda sama mogla zaživjeti. Nije mi išlo u vezama. Počela sam sve više vjerovati kako ljubavne priče i nisu moguće, postoje tek nizovi nepovezanih sličica, a ni svoje ljude nisam znala nacrtati neprekinuto. Onako kao što se crtaju osmice beskonačnosti. Spajala sam ih od dva nejednaka solo kruga.

Kao klizačica na ledu.

13. Žena prolazi kroz ogledalo

Klizati me naučila mama. Za zimskih praznika lovile smo jedna drugu po zaleđenom jezercu. Moj prvi rukopis bio je onaj koji sam klizaljkama urezala u tom ledu, u gesti nekontrolirane sreće lišene kočnica. Ostao je zarobljen u tom velikom ogledalu, nad kojim se, godinama poslije, naginjalo jedno prazno nebo.

14. Gola žena okrenuta leđima hoda po modnoj pisti

Matematičkim jezikom: rukopis = karakter.

Svoj sam promijenila nekoliko puta. Kad bih pisala zadaću o osobi koju ne volim, rekla bih: „Šarala je posvuda; radila recke, okomite pragove na linijama sudbine, ostavljala sporadične otiske u jastucima i crte bora na muškim licima.“

Nije bilo nikog u zraku tko bi znao pročitati moje Upomoć.

15. Beba puže

Davidovog tatu upoznala sam u avionu, ispunjavajući formulare za ulazak u Ameriku. Čitljivo sam ispunila taj obrazac, kasnije sam savršeno izbrusila i pisanje na engleskom, ali – Leo me nije pročitao. Par godina poslije, a netom prije nego smo oboje podvukli crtu, rekao je hladno: „Najviše me nervira što uvijek moraš biti nešto posebno i iznad drugih.“ Pogodilo me više od ubojitijih istinitih riječi, jer za njega sam od početka htjela da me pročita. No loše sam ispunila i taj oblačić u svom stripu, i čak ni on, s kojim sam dugo i zaljubljeno dijelila jedan kauč, nije shvatio da svi moji životni potezi nisu bili stav „gdje mi je kraj?“ ili „nitko mi nije ravan“, već razvojna greška. Jesam, odbacivala sam i poslove i ljubavnike, jesam mijenjala i stanove i stavove, jesam odlazila uvijek prva, grabeći dalje i bez osvrtanja, ali…

I da mi je dozvolio ispravak zadaće o osobi koju nije dovoljno volio, napisala bih da je ludo hrabra i jako pametna zapravo bila tek zaostala u razvoju. Sve to moje „iznad drugih“, nije bila ni drskost niti pljuska zemlji, prezir prema tlu… bijeg od stabilnosti, nego – deformacija… hendikep. Bila je to davna greška u mojim korijenima, korijenima koji su u jednom času postali zračni, kao zračno korijenje orhideje koje pobjegne iz lonca i čije su se žile splele u figu sudbine – a ja sam ostala vezana za njega i u svakom se svom bijegu, pa novom kretanju prema onome što želim, pokušavala vratiti zovu koji je ostao presječen u pola daha, a kojeg sam voljela. Maminom.

16. Artisti na trapezu pružaju si ruke

Tatu sam zadnji put vidjela u bolničkoj postelji. Pokušavao je izgladiti crte patnje na svom licu. Njegove oči samo su me gledale. Nisu pitale: „Jesam li ti težak?“ Znale su. Mislili smo isto, i onaj koji leži horizontalno i ona koja ne: „Kako se pomiriti s neodgovorenim dozivanjima? S izbjegnutim pogledima…“ Kad sam bila sigurna da je slika koju gledam dovoljno bolna da nikada neću zaboraviti niti jedan njezin detalj, skrenula sam pogled kroz poluzaleđeno staklo prozora. U netaknutom snježnom pokrovu, na ravnom krovu nižeg dijela bolnice, sjećanje je iscrtalo siluete dva dvorišna anđela iz djetinjstva. Napravili smo ih davno on i ja, ležeći u dubokom snijegu ispred kuće.

Otvorila sam prozor i napravila grudu od snijega s klupčice pa je bacila u onu točku u kojoj su se obrisi držali za krila. Onako kako se na nekim rastancima nježno i tiho baca grumen zemlje. Onda sam izbrisala čitavu sliku. Ostao je samo trag grude.

17. Prazan okvir

Neke slike postanu bezvremene zato jer smo ih izbrisali.

18. Padobranac

Kad je David imao pet godina, digao je ruku i rekao „Mama, gle!“, a onda ju produžio u ispisanu crtu mlažnjaka: „Avion nema ništa. On ima samo nebo.“

Nikad nisam uspjela do kraja razmrsiti tu rečenicu.

Danas, on je profesor matematike. Živi u New Yorku kao i njegov tata. Nakon što je otišao, pozvala sam Marka da živi sa mnom. Ne, ne brinem o njemu kao mama, tek ponekad navečer zajedno sjedimo na kauču. On prevodi, ja na koljenima crtam.

Nekad me neka ravna linija koju povučem zarobi u sebe. Onda na tren odložim papir, pa zagledana u sjećanje, pogledom ponovno slijedim jedan mali prst koji je davno pronašao grešku jednog beskraja i beskraj jedne greške u kojoj sam ostala zauvijek zapletena.

19. _______________________________

Kada bi mi netko pružio list papira i rekao: „Gospođo ilustratorice, nacrtajte u jednoj sličici svoj život“, rekla bih: „Postoji ta jedna slika stepenica…“