Ne naginji se unutra | Suzana Matić

SVOJIM RUKAMA

 

Djevojčica je sjedila kraj kamina; uz nju je spavala mačka. Mačka spava, mislila je djevojčica, možda u snu ona nije mačka nego djevojčica. A možda ja zapravo nisam djevojčica, nego mačka i samo u snu vidim da sam djevojčica.
P. D. Ouspensky, Tertium Organum

 

Bitne stvari u životu poslagane su u ironičnom uzorku. Činjenica da na veterinarskom fakultetu predajem jedini društveni predmet dio je slične đavolje logike, ne samo zato što ja od životinja doživljavam jedino mačke.

Kad smo se upoznali, Bjanka je rekla: „Humanističke znanosti na veterini? Koji oksimoron!“ Nikad nisam shvatio zašto, ali nešto u meni doživjelo je to kao kompliment. Zaboravio sam potpuno na onaj drugi. Oksimoron. Humano zasigurno ne označava ništa pozitivno.

Kolegij koji sam naslijedio bio je kombinacija sociologije, etike, psihologije i semiotike, ali u međuvremenu sam u njega štošta umiješao i sam pokušavajući očuditi pragmatičnost tih mladih ljudi čija je vokacija tako plemenita i neupitna: životinje i spašavanje njihovih života. Ja se pak zbog svoje često osjećam poput pritajenog snajperista. Aura je, naravno, imaginarna, ali svejedno godi.

 

*

Probudio sam se i ugledao je kako spava na leđima s rukama iznad glave. Bile su savijene u laktovima i omotane jedna preko druge, kao kod bebe. Dva otvorena pazuha bjelasala su se u tami; skrivena mjesta na kojima je koža poput kože latice, na kojima je moguće isprovocirati smijeh, ako već ne radost. Niže dolje – otkriveni trbuh, izloženi znak povjerenja kao kod mačke oslobođene straha.

Ustao sam i otišao na WC. Pustio sam vodu, a onda odmah zaustavio protok kotlića vraćajući ručicu u početni položaj, da je ne probudi onaj suvišni, neekonomični dio buke.

„Koga si sanjala da si bila tako sretna?“ pitao sam je ujutro. Nadvio sam se nad nju i isturenom bradom slamao otpor golog pazuha koje se u zoru opet zatvorilo u sebe. Onda sam je oštru ugnijezdio u udubinu na vratu, utisnuo kao pohabani odljev u kalup prema kojem je davno izliven. „Koga si sanjala da si bila tako sretna?“ ponovio sam. „Ne sjećam se“, rekla je. Onda je dodala: „Ne vjerujem u simbole. Prije točno tri godine srela sam čovjeka kojega sresti ne znači tri godine sreće.“

Otkopčala mi je sat s ruke. Sjetio sam se kad je to učinila prvi put, kao da skidanje sata znači i dokidanje vremena. Ja sam nas bio spreman pustiti u beskonačnu petlju. Sada ga je podignula u zrak. Tek kad je bila sigurna da se na njemu križaju obje naše pažnje, pritisnula je lampicu. Semafor vremena, dolazaka i odlazaka, zasvijetlio je u mraku, ali prekratko da bismo vidjeli rezultat. Namjesto njega, meni je pred očima bljesnuo slide iz jučerašnje PPS prezentacije. Bila je uspješna, studenti su se cerekali. Bila je uistinu – show. Baš nitko nije primijetio da imam slabu točku na power poziciji.

 

Sanjati mačku ako ste žena simbolizira snagu, nezavisni duh, seksualnost i moć. Ako ste muškarac – nesretan predznak koji nagovještava da ćete biti prevareni od onih kojima vjerujete.
Sanjarica

 

U kadar se kao i uvijek brzo digla nova potentna zanimljivost, a tako i sada. U nekom uobičajeno samo svom filmu, i kao da nakon tri godine još uvijek imamo sve vrijeme ovoga svijeta (ili smo barem delayed), Bjanka je polako otkopčala i remen na mojim hlačama.

 

*

U kratkom kovitlacu svojski sam se trudio misliti samo na sebe. Čim sam završio, skinuo sam ruke s nje i najednom nas opet više ništa nije vezalo. Ni jedan kvadratni centimetar kože, usta, ruke, jezik. U sobi je bilo hladno.

Prebacio sam plahtu preko nje i počeo se oblačiti i drugi put. Dok sam pronalazio zagubljene komade, što je moje, što je njezino – trudio sam se ne pogledati u njezinom smjeru. A onda sam se okrenuo ipak; morao sam se nekako moći priviknuti i na ovaj prizor. Bila je nasukana u neprirodno slomljenom položaju u koji sam je prije svega par minuta postavio čvrstim hvatom svih pet prstiju za uski vrat.

Ipak, baš sve u ovom nijemom filmskom prizoru bilo je zapravo moje: i koreografija i scenografija i odsustvo kostimografije i glumica na setu, i dok sam gledao u njega pomislio sam da bi mi oklop mogao puknuti. Svejedno, nisam slomio tišinu. Niti sam pričekao da se sama okrene. Ne ovaj put. Kad sam došao do izlaznih vrata, krzmao sam se još jedan tren, ali odlučio sam uzeti tu pušku napokon u svoje ruke i postalo je neizbježno. Otvorio sam vrata i brzo izašao van. Napušta li se tako mjesto zločina, nisam znao, ali treći je slide ekranom prešao polako.

 

Mačke hodaju tako da se mjesto na kojem se nalazila prednja šapa, potpuno podudara s mjestom na koje stavljaju zadnju. Takav način hoda smanjuje tragove.

 

*

„Znaš, Mišo,“ rekla je jednom, „što me labavije držiš, to si mi više seksi.“ Za Bjanku je privlačnost mog tijela bila povezana s njezinim odsustvom iz mojih ruku i ja nikad nisam zaboravio taj omjer seksualne poželjnosti koji je tada postavila naglas, iako sam ga takvim osjećao i sam, od prvog dana.

Uvijek i svuda, osim – u seksu.

 

*

Ležali smo poslije seksa: ona na leđima, ja na desnom boku. Čitali smo: ja opet iznova njezin neiscrpan profil, ona neku novu knjigu. Želio sam da je pusti iz ruku i okrene se ponovno prema meni, ali othrvao sam se zazvati je. Nisam htio uništiti produljeno djelovanje onog što sam od Bjanke dobivao jedino u ljubavnom klinču: njezino potpuno predavanje, gotovo ovisnost. Možda sam je i zbog toga jedva ispuštao iz ruku – naša su hvatanja nakratko uspostavljala omjer snaga u kojem je moja bila veća, a ja sam od tog zadobivenog viška sad mogao malo živjeti i sam. Neću se ponovno oslabiti dozivanjem. Nesvjestan da nas ništa ne slabi kao čekanje – odlučio sam čekati. Njezinu želju i njezin okret.

Da skratim vrijeme ipak, zaigrao sam malu igru protiv sudbine. Znam da nisam bio ni posebno drzak niti ludo hrabar. Da je brzinski smišljena, kako god da okreneš, igra bila zicer u moju korist: Bjanka će se okrenuti prije ili kasnije, a ja ću jednom kad dobijem – dobiti dvostruko.

Svega nekoliko dana prije rekla je: „Mišo, podsjeti me, koliko ono dugo ti već mene uopće ne poznaješ.“ „Šest mjeseci“, odgovorio sam. Smijala se pa sam se nasmijao i ja. Ali nije da već nisam poznavao Bjanku. No kad kažem da se mačka pri padu uvijek okreće, ali se dočekuje na noge samo ako je za svoje refleksno ispravljanje imala dovoljno vremena, bit će to tek blaga metafora jednog od nebrojenih „samo ako“ slučajeva za koje još nisam znao.

„Okrenut će se na pet“, rekao sam pa odmah počeo odbrojavati u sebi. Brojao sam u pravilnom ritmu ne kupujući si dodatne šanse razvučenim izgovorom svake brojke ili prevelikim tišinama između njih – glupo je varati dok su ulozi još mali. Nisam si dozvolio ni završni suspens u vidu nekog otegnutog „i“, prije nego ću izgovoriti konačnih „pet“, niti sam tih „pet“ neprirodno razvukao na tri sloga. Približavao sam se prema porazu pouzdan kao švicarski sat i potpuno miran, jer sam zapravo bio i švicarski neutralan. Igrao sam bez sebe. Osim toga, taj kraj se i tako ne računa. Izazvao sam nešto za što sam znao da se ne može obistiniti i u toj je izvjesnosti bilo nečeg spokojnog. Potpuno rasterećen od nade, bio sam i posve opušten. Pa nisam varao. Ali! Nisam ni u korist sudbine. Hrlio izgubiti samo zato da ovoj pred-igri čim prije dođe kraj. Ne. Izgubio sam baš onako kako sam si sam prostro: ležali smo i dalje u jednakim položajima.

No čim je prva runda igre bila gotova, ja sam svoju sreću izazvao i drugi put. Ovaj put realnije. Ovaj put na zdravijim temeljima. Ovaj put s nadom. Ovaj put za stvarno.

Dao sam joj pet minuta. Izgubio sam. Deset. Izgubio. Petnaest. Izgubio sam i cijelu akademsku četvrt. Onda dvadeset. Dvadeset i pet. Igrao sam u sve duljim i duljim sekvencama i sa sve većim i većim ulozima i kamatama na glavnicu. Pola sata! Ni to joj nije bilo dovoljno. Osjetio sam kako starim. Oćut je bio toliko opipljiv i zlokoban, da sam pomislio da možda uopće nemam dovoljno vremena da svoju igru privedem kraju. Da je preživim.

Dalje sam ulagao štedeći. Pola sata i jednu minutu. Pola sata i dvije… Smisao igre se izgubio, ali na posve drukčiji način – sudbina je bila ta koja je „digla ruke“ i činilo se, ustala od stola. Uistinu, čemu igrati protiv nekog tko više nema što za uložiti? Ili tek to ima neku posebnu draž?

Ne znam. Postoje teška i teža pitanja. U jedinom zicer predavanju koje bez iznimke zalijepi baš sve studente za njihove stolove, ispričam im kako se u knjizi o izvorima ljudskog ponašanja, psiholog s Yalea Paul Bloom osvrnuo i na studiju iz 1930. godine u kojoj su ispitanicima bila postavljena pitanja iz domene antisocijalnog ponašanja. Jedno od njih bilo je i: Za koju biste svotu novca zadavili mačku svojim rukama? „Odgovori su varirali“, kažem, uvijek bar mrvicu uživajući u blagoj nevjerici koju u tom trenu izazovem, „ali suma sumarum jest da se prosječna cijena posla kretala oko 10.000 dolara.“ Onda velikodušno objasnim da bi to danas iznosilo puno više. „Zaokružimo na 155.000“, kažem. A onda i zaključim: „Naravno da će klinički psihopat zadaviti mačku i za puno manju svotu, ali studija je htjela dokazati da će i normalni ljudi pod određenim pritiskom moći staviti svoju cijenu na postupak koji bi inače smatrali nenormalnim. Pitanje Biste li udavili mačku svojim rukama? jednostavno je pitanje za većinu ljudi, dokle god iz tog čina ne mogu izvući nikakvu korist. Ipak, promijenimo li ga tako da u njega ubacimo i određenu dobit, ono postaje daleko teže. No u svakom slučaju, odgovor na njega podrazumijeva da je korist koju smo dobili veća od uloženog.“

Pa u slučaju da je uistinu postojalo nešto kao „naša zajednička sudbina“ (iako ja osobno ne vjerujem u takve stvari, tek pokušavam nacrtati njihovu karikaturu), dotična je možda imala koristi i od mene poraženog. Ne znam, kažem. Ali kao i uvijek kad vidimo da je vrijeme za koje smo mislili da ga imamo – iscurilo, bio sam prisiljen učiniti jedino što je preostalo: kompenzirati ga dodatnim ulaganjem sebe.

Na naš sam igraći stol krenuo stavljati redom: sve svoje knjige o mačkama, krevet u kojem smo ležali, pušku koju ću naslijediti od djeda, važne događaje, životne prekretnice, nove odluke… Kad se Bjanka napokon okrenula, već sam davno bio ostao bez svega što sam ikad imao. Ili još nisam.

Baš sve moje sad je bilo njezino.

 

*

Kažu da čovjek nikad ne posjeduje svoju mačku. Da mačka posjeduje svog čovjeka. To su ujedno i riječi koje pišu u izlogu kvartovskog pet shopa. Ipak, ne može čovjek tamo dugo kontemplirati nad njima: otjera ga vrištanje papiga i druge sitneži.

Bjanka je pak prestala čitati prenuta dugom tišinom. Pogledala me žmirkajući i s nekim čuđenjem – kao da se probudila ili me upravo vidi prvi put. Kad me gotovo prepoznala, rekla je: „Mišo?“ Okrenuo sam joj leđa i vječnost je ponovno bila moguća u novom odsustvu zvuka.

Osjetio sam njezine tanke prste na nadlaktici. Bilo koja moja studentica zna da svaka mačka može izbaciti pandže po volji: na samo jednoj ili više šapa; da ih može izbaciti na različitu dužinu; da ih izbacuje kad se brani ili napada, ali i kad hoda po mekanim površinama, eto – krevetu na primjer; a svoje će nabrajanje vjerojatno zaključiti štiklecom da ih često izbacuje i kad je drži čovjek, i da je to obično kad su joj šape u blizini čovjekovih ramena. Bjanka je bila kao nijedna od njih.

Njoj sam k tome bio i u srcu, ali to je uvijek najopasnije mjesto. Premostila me rukom, ali nije to bio zagrljaj. Ne, bio je to manevar. Gledao sam ispred sebe kako njezina ruka traži nešto, kako pronalazi, kako raširenih prstiju zahvaća i steže moj ručni zglob pa ga polako podiže. Nakon što mi je ruku podignula s kreveta, počela ju je približavati k sebi zračnom rutom, preko barijere mojih izdignutih leđa. I opet se događalo isto. Izvrćući mi, van ljubavnog klinča, ud u neprirodnom smjeru, okretala me polako i sigurno protiv samog sebe. Osjetio sam bol u čvrstoj točki vage i vratio se nazad za pola okreta.

Sada sam ja ležao na leđima, ona na boku, a raskrečena je knjiga ležala između nas. Spustila je moju šaku na nju poput plijena, ali nije mi ispustila zglavak iz prstiju. Ne, držala ga je i dalje u stisnutoj čeljusti svog dlana, kao da sluti da se u mom praznom i grčevito skupljenom nalazi rekvizit zaostao iz igre: neko novo klupko slabosti koje pokušavam sakriti od nje.

 

Mačka obožava igru s klupkom. Ipak, ako joj ga priuštimo, treba paziti da ga ne proguta, jer to može dovesti do bolesti, pa čak i smrti.

 

No sljedeći slide ionako uvijek potpuno sakrije prethodni čak i kad naizgled uopće ne pripadaju istoj lekciji.

 

Još u 18. stoljeću liječnici u psihijatrijskoj bolnici York Retreat u Engleskoj držali su mačke isključivo kao pomoć u liječenju mentalnih bolesnika. Prema nekim teorijama mačke imaju sposobnost za identifikaciju bolesnih organa kod vlasnika. Kada mačka osjeti da njezin vlasnik ima neko bolno ili nezdravo mjesto u organizmu, smjesti se uz njega, prede, nagazi na to mjesto i s vremena na vrijeme ga lagano ogrebe svojim kandžama.

 

Držeći je u svojoj ruci, Bjanka je polako krenula raspetljavati moju očajnu figu sretnicu. Odvajala mi je prste jednog od drugog, kao da ih broji: od malog prema palcu, pomno se zagledavajući u razmake između njih. U svaki bi nakratko položila svoj kažiprst, kao da traži neki izgubljeni moj koji mi je možda bio suvišan za opstanak, koji je evolucija odbacila, koji se negdje zaturio, otpao… neki za koji samo ona zna.

Svaki odbrojeni pospremila bi u svoj dlan i ja sam u kratkom vremenu i drugi put nestajao od nje. Ipak, i to vrijeme se računa u život.

Mrmljala je: „Pričaj mi, Mišo… Pričaj mi, Mišo…“ a ja sam u ritmu njezine mantre gubio i opet, ovaj put prst po prst. Od jedan do pet, svi do zadnjeg nestali su u njezinom stisnutom dlanu, pa to brojanje zapravo nije bilo dodavanje, nego – oduzimanje. Count down do djetinjstva. Do – „Tko iz praćke gađa mačke…“

Rekao sam: „U četrnaestoj sam u kuću donio svog prvog poskoka. U vreći. Zašto tako kasno? Jer nikad nisam ubio zmiju. A nisam, jer sam u dvanaestoj ubio svoju prvu mačku. Svoju jedinu mačku. Svojim rukama.“

 

*

Unuk lovca, u dvorištu sam već odavno potamanio sve neživo. Zadavao sam si sve teže i teže zadatke. Ciljeve. Taj dan sam svoju vještinu gađanja zračnicom napokon odlučio testirati na jednom vrapcu. Bila je zima, ali ja sam čitavo jutro drhtao zbog interne hladnoće. A onda sam zgrabio pušku, navukao jaknu i izašao van. Odmah sam odabrao jednog koji je sjedio na grani jabuke. Prislonio sam pušku uz obraz, stavio kažiprst na obarač, nanišanio i…

Zatresle su mi se ruke. Šapica je imala tako teške ozljede kralježnice da smo je morali dati uspavati. I dok se njezin život neumitno gasio u mojim rukama, ja sam u sekundama stario za vjekove. Nisam znao kako se nositi s tolikom količinom kajanja. Plakao je svaki moj dio. Nijemo i bez suza, nitko me nije učio plakanju. Učili su me muškosti i ubijanju. I geni i okolina. I moja jedina mačka.

Trideset i nešto godina poslije, moje predavanje o etičnosti lova studenti su mi naprosto preoteli iz ruku. A ja sam u cijelu lekciju krenuo tako nevino.

 

Odrasle mačke svoj plijen vrlo često donose i vlasnicima. Jedno od objašnjenja je da ih njihova mačka ustvari pokušava podučiti lovu.

 

*

Ponekad nije bila dobre sreće, pa bi mi donijela samo pero u zubima. Pogledala bi me i tužno mjauknula, kao da kaže: „Opet mi je pobjegao.“ Kad me ne bi uspjela dočekati da dođem iz škole, u sobi bi me dočekala samo hrpa perja, ali to je pak značilo da joj se taj dan posrećilo. Jednom me dočekao kompletan kos. Mrtav, al’ netaknut. Na gušterima bi konzumirala sve osim glave. Najčešće mi je donosila vrapce, ali bilo je tu svega, čak i jelenjaka. Kad bih shvatio da je lovina još živa, istrgnuo bih je iz Šapičinih zuba. Ali! Ni jednu životinjicu nisam uspio spasiti. Nikada.

 

*

Neokrvavljenih ruku, o temi lova su svi studenti naravno imali svoje autentično mišljenje. Ja sam pak, želim li zadržati lovačku pušku koju sam naslijedio od djeda, morao završiti tečaj za lovca. Dok sam gledao u službeni dopis s citiranim člankom zakona, Bjanka je grcala od smijeha. Prošla mi je rukom kroz kosu pa rekla: „Jedva te čekam vidjeti u zelenom šeširu sa zapiknutim značkama i perjem fazana.“ Onda je na lice navukla nešto što je trebao biti izraz lovca pa tako škiljeći, krenula kružiti po sobi. Hodala je na prstima, savijene kičme i stisnutih očiju, u naglašenoj pantomimi prikradanja i osvrtanja, ali čak i kad je glumatala ili pokušavala biti groteskna, njezini su pokreti bili senzualni i erotični. Nakon što je napravila puni krug, ponovno je stala pred mene i počela mi raskopčavati košulju. Na trećem gumbu uzela mi je papir koji sam još uvijek držao u rukama, odbacila ga i tiho rekla: „Pusti to. Ja ću te podučiti lovu.“

Razmaknula mi je košulju pa približila lice uz moj prsni koš. Osjećao sam njezino disanje, topli dah, vibracije u glasu. Počela je govoriti tiho i u jednolikom ritmu, kao da prede. Kao da ponavlja gradivo. Kao da govori sebi, a ne meni.

„Lovac zna da je lovina brža od njega i da je tajna uspjeha izmoriti je. Zna i da lovina to zna. Prvi postulat lova je natjerati lovinu da misli kako trčiš za njom, a ti zapravo, jer poznaješ lovište, ideš kraćim putem.“

Spustila je kažiprst linijom moje prsne kosti od sjevera prema jugu – od grla do zatvarača mojih hlača, a onda otvorila zip i zavukla mi ruku u traperice.

„Ukazuješ se samo koliko treba da lovina povjeruje da se umaraš.“

Mirovala je neko vrijeme, puštajući mom nemiru da odradi svoje, ali je nastavila govoriti:

„Drugi je postulat ispravno odrediti trenutak nakon kojeg više nema odustajanja. Obično je to kad vidiš da se lovina opustila, razumiješ?“

Ni ovo nije zvučalo kao da je upućeno meni, ali ja sam već ionako odgovorio napetošću koja je imala suprotni smjer u odnosu na nedavni kurs njezine ruke.

„Ako je taj trenutak dobro određen, nastavak priče je formalan.“

Spustila je rub mojih hlača i bokserica u istom potezu. Kad je kleknula na koljena, povisila je glas. Sad je, bez sumnje, govorila samo meni:

„Iskusan lovac prihvaća i prve znakove opuštanja kako bi potrošio minimum energije. Ali… tada mora biti brz i ubojit.“

Ulovila mi je pogled i zasvjetlucala emajlom svojih očiju. A onda je upotrijebila usta. Kad je sve bilo gotovo, ustala je potpuno neozlijeđena i rekla:

„Ukoliko se radi o izuzetnoj lovini, pravi lovac još uvijek ima dovoljno energije za još jedan ubojiti pokušaj.“

A onda me ugrizla za kožu na mjestu gdje se trebalo nalaziti srce.

 

*

„Ej ti, ne ostavljaj mi svoje biljege na vratu!“ doviknula mi je iz kupaonice poslije naše prve noći, gledajući u ugriz koji sam joj ostavio hvatajući gornjim zubima i donjom usnom udolinu njezine vratne vene.

Ležao sam u krevetu, ona je stajala pred ogledalom, vrata su bila odškrinuta. Vidio sam kako naginje glavu i proučava ljubavni podljev: pokreti su joj bili zavodljivi, koketna gesta i glas potpuno su demantirali iskrenost izrečene zabrane, njezino je predbacivanje bilo hinjeno, ženstveno i nježno, ali nešto u toj mačjoj gizdavosti, u tim autoerotičnim odobravajućim kretnjama nesvjesnim mog pogleda, nešto što mi je izmicalo i što nisam mogao definirati – probudilo je nejasan osjećaj jeze. Gledao sam u tragove koje sam joj ostavio prije nekoliko sati, tek sam ih sad na danjem svjetlu vidio prvi put, bili su izraziti i jasno vidljivi čak i na daljinu, ali svejedno – nisam bio siguran ni u što gledam, niti što vidim.

Osjetio sam vrtoglavicu. Zatvorio sam oči, zora nekad puca prejako. Centar za ravnotežu ionako je smješten u uhu. Slušao sam neko vrijeme kako voda iz pipe šušti u bijelom šumu. Osim toga – ništa. Zamrli su svi uzbuđujući zvukovi prema kojima sam, nakon što bi proparali mrak – grabio još žešće i pravocrtnije tražeći ono mjesto istine kojeg može otkriti samo noć i njezine životinje. I našao sam ga, nekoliko puta. No svaka noć ima granice koje s jutrom postaju nepremostive.

Otvorio sam oči ponovno, ali slika mačke još se više učvrstila. Sve noćne zvjerke u Bjanki umorne su pozaspale… i one plahe i one opasne, i dozvolile joj da se opet pretvori u ženu. Ali! Njezini spori senzualni pokreti – dok se umivala, zaglađivala si kosu i dodirivala obraze nanoseći kremu za lice gotovo ga milujući, pa onda na njega stavljala i puder jastučićem od krzna koji je nataknula na prste kao lažnu šapu iako ih je time samo približila mekoj istini – sve je to svjedočilo o nekoj putenoj samougodi, opuštenom zadovoljstvu u vlastitoj koži, o izrazitoj toplokrvnosti sa samoobnavljajućim resursima. No dok sam na Šapici znao odmarati oči, pogled kojim sam pobrojao ove bjelodane činjenice bio je hladan.

Jer ta je žena upravo prekrila sve moje tragove istim malim korektorom kojim svakodnevno prekriva mane, lažira greške, zavarava svijet. I sada će, opet kamuflirana u sebe, napustiti moj stan i pripasti i opet – samo sebi. I čitavom zavaranom svijetu.

Jutro je bilo prvo, ali kad je promolila glavu kroz otvor vrata smiješeći se, na neki način već je bilo prekasno. Ja sam već prvi put pomislio da je Češirska mačka sa smiješkom, zapravo – smiješak bez mačke. Gledao sam u Bjankin vrat na kojem sam netom bio uspješno prefarban i namjesto da u sebi čujem odjeke njezinih glasnih noćnih uzdaha, svim sam se silama trudio ne čuti šapat brojnih muških glasova koji su se na istom tom mjestu, bezuspješno zaklinjali na šutnju.

Rekao sam octenim glasom: „Da te mogu prepoznati kad završiš u tuđim rukama.“ Zatvorila je vrata tren prije, nije me čula.

Doselila je sljedeći tjedan.

 

Naziv domaća mačka koristi se za sve mačke koje manje-više dobrovoljno žive u direktnom kontaktu s ljudima i smatra se da su se pripitomile same, jer su u blizini ljudskih nastambi lako dolazile do plijena.

 

*

„Vrijeme provedeno s mačkama nikad nije potraćeno“, rekao je Sigmund Freud. „Mislim da mi je sad ovo deveti život“, rekla je Bjanka.

 

*

Koračao sam prema policijskoj kontroli. Tamo sam stao u dugi red. Skinuo sam sat, skinuo sam remen, policajka me odmjerila i pogledom zatražila da skinem i cipele, pa sam ih odžnirao i skinuo i njih. Stavio sam ih u zasebnu kutiju, a nju na pokretnu traku s valjcima. Programirani na vječno okretanje oko vlastite osi, bit će na istom mjestu i za šest mjeseci i za tri godine rulanja.

Onda sam brzo prošao kroz vrata sa senzorima za metal. U tom okviru nitko nikad nije stajao i oklijevao. To su vrata za brze prolaske i nagle kvalitativne pomake u jednom smjeru: s jedne strane si sumnjiv, s druge više nisi. Dok sam čekao da mi se ručni kofer pojavi s druge strane tunela, na rendgenu sam prepoznavao njegove uskomešane unutrašnje organe. Slušalice mobitela – vratne vene. Kovanice – zubi. Ključevi stana – srce. U mojoj prtljazi nije bilo ničeg sumnjivog.

Ali puška na vratima iz prvog čina uvijek opali u posljednjem.

 

*

Šapicu sam našao jednog ljeta, vraćajući se praznih ruku iz lova. Prolazio sam svojom standardnom trasom kraj jednog grma kupina i začuo sam slabašan cvilež koji je dolazio iz njega. Nije imao melodiju: tek dva izmjenjujuća i jedva čujna tona očaja i gladi. Zavirio sam u pikavi žbun i među granama zrelih crnih bobica, koje su mi se lijepile za rukave, ugledao sam dar sudbine koji je momentalno kompletno zarobio moju usamljenu dječju dušu: bespomoćno, baršunasto mače, tako maleno da mi je moglo stati u dlan. Uzeo sam ga drhtavog u ruke, ali su se i one zatresle od iznenadne sreće i ljubavi koja me pogodila poput strijele. Bilo je toplo, nježno i bespolno kao i sve bebe, još uvijek neokaljano obilježjima i nagonima koji mužjake neke vrste razdvajaju od ženki, samo zato da bih ih kasnije mogli fatalno spojiti. U njemu je još u ritmu malog srca pulsirao samo onaj nagon s kojim je i startalo u život – onaj za preživljavanjem. Nisam mogao znati da li je ono – ona ili on. Ipak, možda zato jer je po čitavom tijelu, od glave do repa, bilo besprijekorno bijelo, bez i najmanje mrlje, ali su mu šape na nožicama na koje se još očigledno nikad nije osovilo bile crne kao da je maloprije prošetalo po pličini tuša, prvo što sam mu rekao bilo je: „Sve je u redu, Šapice, spasio sam ti život.“ I nisam pogriješio. A ni s imenom.

Ušvercao sam je u kuću u njedrima pa joj u svojoj sobi napravio ležaj od kutije za cipele u kojoj sam držao metke za zračnicu. Istresao sam njezin sadržaj na svoj krevet, a na dno kutije stavio majicu kako bi Šapici bilo što ugodnije u njezinom ležaju. Malo sam je i pokrio dijelom rukava, ali drhturila je i dalje pa sam dignuo kutiju na radni stol i stavio je pod lampu, usmjeravajući svjetlost na Šapičino tjelešce. Činilo se da ju je isijavajuća toplina žarulje ugrijala, jer se drhturenje smirilo, ali znao sam da je gladna. Više nije cvilila, ali moglo je to biti od slabosti i ulovila me panika da će uginuti i to sad kad je već spašena, tu u mojoj sobi. Potpuno van sebe od te mogućnosti, izjurio sam iz sobe i izvršio brzu i očajničku premetačinu i mozga i kuće. Napokon sam u kupaonici pronašao bočicu kapi za nos. Odšarafio sam kapaljku s nje pa trknuo u kuhinju po mlijeko. A onda sam polako ulijevao život u svoju mačku, kap po kap, sve dok joj nije bilo dosta, sve dok – jer joj je u jednom trenu malo mlijeka čak izašlo na nos – nisam bio siguran da je sita presita.

Zaspala je, a ja sam onda dugo sjedio gledajući je kako spava u kutiji za cipele obasjana lampom mog radnog stola. Koliko je samo melema za mene bilo u toj maloj bijeloj vatici života, smotanoj u sebe na mojoj bijeloj majici.

 

*

Uvijek kad bih se vratio kući s nekog simpozija, pronašao bih nešto. Jučer: crna čvrsta dlaka na umivaoniku. Kratka, debela, osorna. Proučavao sam je neko vrijeme s dovoljno udaljene blizine, a onda s gađenjem primio komadićem WC papira da bih ga bacio u školjku. Kad sam podignuo dasku – kapljice sasušene mokraće. U krevetu me dočekala čista posteljina.

U noći sam se probudio i ugledao je kako spava na leđima s rukama iznad glave. Bile su savijene u laktovima i omotane jedna preko druge, kao kod bebe. Dva otvorena pazuha bjelasala su se u tami. Niže dolje – otkriveni trbuh, izloženi znak povjerenja kao kod mačke oslobođene straha.

Nekoliko sati kasnije na pragu širom otvorenih vrata aviona stajala je stjuardesa. Pozdravila me, nasmiješila se i ljubazno mi pružila novine. Bilo je nečeg mačjeg u njezinoj pojavi. Sjeo sam i odmah ih otvorio ne bih li odagnao misli o svojim strahovima, o vremenu koje je potrebno za ispravljanje pri padu, o svim vratima kroz koja sam od jutros prošao neuhvaćen, o prozoru kraj mene urezanom u vratima nad kojima je pisalo EXIT.

O Bjankinom položaju tijela jutros kad sam skinuo ruke s nje. O njezinim prstima na svojim rukama. O izreci „Treba ga zadaviti kao mačku“ koju sam samo jednom projicirao u mraku.

Onda sam utonuo u san.

 

Ako ste ubili mačku, možete očekivati iznenadnu sreću.
Sanjarica