Ne naginji se unutra | Suzana Matić

SAMO SUPTILNO

Što kako sam? Slomljeno, kako bih bila. Duje me ostavio prije dva mjeseca. Bar je Iva bila tu. Mislim, prije si je bila onak? – OK s Dujom, ali iako brije po tim nekim svojim mambodžambo učenjima, zna ona biti i skroz objektivna. Recimo, kad bih rekla da ne razumijem kako mi je mogao blokirati i pozive, k’o da sam ono… neznamnijašto, pa bar sam ja suptilna i nježna, Iva bi odmah rekla: „Duje je najobičniji splitski mandrilo koji nikad nije ni zavrjeđivao tvoju profinjenu dušu.“ Eto. Žena jednostavno zna reći bobu pop, a popu bob tako da ti je odmah sve jasno. Ja bih samo kimala glavom, plakala i osjećala se uzvišeno. A onda bih je oko tri ujutro nazvala opet, jer bih zaključila da je vrijedan svakog popijenog apaurina.

I sad ne znam ima li ona nekih svojih problema ili što, ali u jednom času mi je rekla nek’ si pojačam dozu čegagod da pijem, a prošli put kad smo se vidjele jedva da sam uspjela zaustiti o svojoj suptilnosti i blokiranim pozivima, a ona pukla. Skroz! Da nek’ ga onda vratim uz pomoć bijele magije, kad sam već tako manita. Što znam da ne znači suptilna. I još da ona ima neku babu koja mi može pomoći, pa nek’ samo donesem petsto kuna i jedne Dujine gaće na seansu i problem napokon riješen. Ja sam onda rekla da kojim slučajem imam pristup njegovim gaćama, da mi usluge dotične gospođe ne bi niti trebale. Dobro! Dobro!

U narednim je danima izuzela Duju, njegove mudante, a malo i sebe iz procesa potpore. Nije me zvala čitav tjedan, ali mi je ipak svakog jutra slala po jedan članak iz serije „Kako ćete sami preboljeti ljubavni slom / sedam koraka koji moraju upaliti“. Jutros sam primila šesti. A popodne, dok sam opet malo pročitavala prvi, te metode samopomoći koja počinje s „Prihvatite svaki poziv na druženje koji vam se nudi“, zazvonio je mobitel i etogac! – moja Iva. I kad je zakliktala: „Bejbe, idemo ti i ja dalje. Sky is the limit! Večeras si kod mene na dočeku, nećeš valjda u Novu ući sama“ – ja se osnažena svim tim pristiglim materijalom i ganuta njezinim pozivom, nisam zaustavila plakati pol sata. Jer ono… trebala sam večeras biti s Dujom.

No onda se u meni ipak probudio, kako se ono reče – dišpet. E ne’š! Da će meni tu neki TBF-ovac složiti „Kraj svita“ na početku godine. Neće ić’!

Nalakirala sam nokte, nabacila haljinicu, kaputić i štikle, i sjela u auto. Bila sam na rezervi s benzinom, ali – prvi korak u trećoj brzini… to mi je dalo i krila. Pa da čujem, što je ono drugi korak? Aha. „Postavi si jasan i blistav cilj.“ Sve jasno! Grad okupan svjetlima. Moj cilj – Ivin stan u centru, a tek tamo sve blješti. Ali dok sam vozila prema Ivi, počeo mi se vraćati Duje. Tko zna gdje je on sad?

Mislim – gdje je, gdje je, s nekom koju razumi, ae. Ili je to ipak – „ea“? E to treba moć razumit, to. „Ae, ae“… misliš da si u stabilnoj vezi, a on ti da nogu i još te blokira jer ti možda imaš što za reć’. Artikulirano. I zamijeni te drugom. Sad joj sigurno pušta „Dalmatino povišću pritrujena“, a ja sam guglala što to znači. Godinu dana sam na YouTubeu samo klape slušala. Znam riječi svih pjesama, ček kako ono… „na na na na na na na na“, aha, „slomit će se od nevere“. Al’ briga njega što sam ja tu u nevjerici slomljena, on sad NJOJ govori kako će je na lito odvesti u didovu kuću na Braču. Ruina, a ne kuća! Na moru, aha! Nek’ se samo nada sponzoruša, ići će na plažu autom – Nerežišća su joj na moru, jednako kao i njegov Jarun tu kraj katedrale.

A da se popnem gore i bacim s tornjeva? Mislim, JA sam trebala biti na Jarunu večeras. Ali ček malo, zašto JA i ne bih malo otišla do Jaruna večeras? Tko mi brani? Kaj je to… neki njegov k. č. u k. o. Podstrana? Ok, zakasnit ću mrvicu, ali Jarun je ono – praktički tu: petnaest kilometara tamo, petnaest ‘vamo… skoro pa usput, k’o da malo dulje tražim parking. Osim toga, gdje piše da žena na putu prema cilju ne može napraviti jedan krug oko jezera?

I taman sam ostavila tornjeve iza sebe, ono… dobro da sam se urazumila, mogla sam se još i slomit…, i pustila si Šufit, kadli – zvoni. Iva. Da di sam. Onda sam joj najmirnijim glasom na svijetu rekla da sam zaboravila tiramisu kod kuće i da se sad vraćam po njega, ali uzrujala me, uf, bolje da ne kažem kako. Mislim, naravno da nisam napravila taj tiramisu, pa treći korak koji mi je poslala bio je: „Hranite se zdravo.“ A, sad će se još čuditi kad ne donesem energetsku bombu na taj tulum. Mogla sam je zamisliti.

A bome i Duju koji sprema romantičnu večeru. Ono, lignje s bobom ili neku sličnu perverzariju. Fuj! Mater bi mu se prekrižila i livom i desnom da ga vidi. Kod nje se ne diže od TV-a ni po čašu vode. Ali kad treba zbariti neku, e onda će valjda šaltati kulinarske programe. K’o da sama nisam vidjela. Taj će ti pričati o gustoći uja i sljubljivati ga s petrusimulom, k’o da mu rođena baba, ona u Zagori, kad joj dođeš u goste ne kaže: „Ma što si izila, govno si izila.“ Časna riječ, kad sam se svega sjetila, došlo mi da mu bacim te lignje u glavu skupa s popom. Bobom.

Ali onda sam ušla u njegovu ulicu i – jao! Kako me odmah sve podsjetilo na nas: kontejner za smeće, izlaz iz atomskog skloništa, tabla staračkog doma u prizemlju. Srećom sam se odmah sjetila četvrtog koraka: „Kad vas na putu prema cilju zaskoče uspomene, fokusirajte se na ono što vas grije i svijetli u sadašnjosti.“ Pa sam se, čim sam se parkirala, odmah počela fokusirati na Dujin osvijetljeni prozor na prvom katu. Bila sam super, praktički nisam pogled skidala s njega. OK, sve dok me nije počeo smetati led koji se lovio po staklu. Onda sam upalila auto i pojačala grijanje. Ugasila – i rezerva je bila pri kraju.

Što sad? Čekam. Smrzavam se. Palim. Ignoriram Ivin poziv. Gasim. Čekam. Smrzavam se. Palim. Ignoriram Ivin poziv. Gasim. Čekam. Smrzavam se. Palim. Isuse, ta žena nije normalna, kad ona zapne tu Bog ne pomaže! Sludit će me skroz! Isključila sam mobitel.

Neka ekipa približavala se Dujinoj zgradi noseći pladnjeve. Čula sam spominjanje francuske salate; ajme, koji luzeri, ni „p“ od profinjenosti. Prije bih crkla nego tako dočekala Novu. Srećom pa sam ja suptilna. Okrenula sam glavu od njih i nastavila fino sjediti i gledati Dujine prozore, jedino, postalo mi je jasno da od sadašnjosti ne razumijem ništa. Moram unutra!

Samo kako? Mislim, ne mogu mu pozvoniti; još će pomisliti da nisam normalna. Moram pričekati nekog s kim ću ući. Evo je; neka cura, bez pladnja. Garant joj dečko sprema večeru. Izjurila sam iz auta: „Dobra večer“, „Dobra večer (crkni)“, ona zvoni, ja kao tražim ključ, ulazimo obje. Ona je ostala čekati lift, a ja sam se popela do Dujinog stana. Prislonila sam uho na vrata. Nije se čulo ništa, ali teško je reći – iz staračkog u prizemlju je dreždio tulum. Luđaci, trebalo bi im muriju pozvat’.

Prislonila sam uho još jednom. Ništa. Pa naravno, oni su vjerojatno već kod deserta na sofi, a ja tu stojim ispred protuprovalnih vrata. Ali onda sam ugledala druga, ostakljena, koja vode na ravni krov garaža. Peti korak! „Nikad niste pred zidom, uvijek postoji i drugi put. Zakoračite na njega uspravni.“ Zakoračila sam i zapela petom za žardinjeru. Odoše najlonke. Kad sam ustala i pogledala gdje sam, momentalno sam potonula opet: iz vizure ceste bila sam izložena k’o na pladnju. Čučala sam i disala neko vrijeme, ali cilj je cilj, nema odustajanja.

Počela sam se polako prikradati u sagnutom položaju. Iznad mene milijun zvijezda i cca. pedesetak loggia. Pa tko god da izađe po onu francusku koja se tamo hladi ili zapaliti jednu, imat će spektakularni prizor i prije vatrometa. Novu ću još dočekati u lisicama. Isuse, ta Iva – na što ona mene nagovori. Još će ispasti da sam htjela kroz prozor provaliti u nečiji stan.

Došuljala sam se pred Dujin prozor, ali taj je bio u mraku. Ispod onog osvijetljenog nije bilo garaža. Tu ispred mene je prestajao krov i počinjao drvored. Stajala sam na rubu i gledala u krošnju lipe. Nudila mi se. Nek’ se primim za ovu granu pa s nje prebacim na drugu. Uzdahnula sam. OK, šesti korak: „Bavite se tjelovježbom, to godi i tijelu i duhu.“

*

I sad, što kako sam? Slomljeno, kako bih bila. Novu sam dočekala u Traumi. Prijelom podlaktice. Doktor je bio Dalmoš. Dok je gledao rendgen, pjevušio je: „Privila se teška grana, slomit će se lalalala.“ Ujutro je od Ive stigao sedmi korak: „Ako baš ništa ne upali, potražite stručnu pomoć.“

A Duje? Gad! U onom jednom kratkom trenu dok sam visjela na grani, vidjela sam ga na sofi s upravljačem u ruci. Na ekranu ispred njega neki kuhar je spremao lignje. Al’ punjene!