Ne naginji se unutra | Suzana Matić

SILBER

Tata je posadio taj bor kad mi je bilo deset. Prije toga bor je više-manje neuspješno odglumio božično drvce. Jest bio drvce, ali i manje od toga. Bilo je to najmanje drvce na svijetu. I najružnije.

*

Naše porodično stablo u mom sjećanju nije veliko. I mama i tata rano su izgubili svoje. Na bake i djedove nemam vlastitih uspomena. Nitko od njih mi nikad nije pričao priče. Priče mog djetinjstva bile su – o njima. Moji su preci bili heroji ponikli u neimaštini i gladi, ali – nisu se dali. Često su mi te priče pričali za stolom, ne bih li, udubljena u njih, smetnula da – jedem. U predasima između rečenica o svojim roditeljima, moji su meni nutkali još jednu žlicu: „Za maaamu“, pa: „Za taaatu“, pa: „Pa još jednu za maaaamu“, i onda: „Opet za taaaaatu.“ Lista onih za koje bih mogla jesti iz ljubavi, nije to bila. Iscrpila bi se u prvom „za taaaaatu.“ No ja sam se ipak, s izrazom lica kao da gutam mlijeko koje se ukiselilo, silila na tu još jednu žlicu. I ptičjeg mlijeka ako poželim.

*

Kad je moja kći imala pet godina, pred Božić sam joj rekla samo da smisao nije u darovima, nego u darivanju. Iskoristila sam taj trenutak i da joj kažem da puno djece u svijetu umire od gladi. Bila je neutješna. A onda se rodila nada. „Neka ta djeca dođu mom djedu i baki.“

*

Osim onih realnih legendi o mojim precima, mama bi često pričala i kako su me kupili od Cigana. Priča je bila uvijek ispričana s puno detalja, ali u skraćenoj su verziji ti veseli ljudi prolazili ulicom i ponudili me njoj i tati „za male pare“, a oni su se, kad su me vidjeli takvu neuhranjenu i „svu nikakvu“, smilili, i – „eto te!“. Igra je bila prešutna, jednako kao i ona druga, moja, u kojoj ja odijevam njezinu dugu spavaćicu i prevelike štikle, pa vrteći se na klimavim nogama glumim mladenku u naručju imaginarnog mladoženje, a moja mama glumi moju mamu, pa uzdiše, krišom briše suze radosnice i divi se mojoj ljepoti. Mama je često je kvarila moju igru. Loše je glumila. Nekad sam bila gotovo sigurna da je njezina suza prava, ali pravila sam se da to ne primjećujem. Netko mora biti i odrastao.

Usprkos tim visokim petama, njezina je priča bila klimavija od moje. „Crna kao Ciganka“ i sama sam oduvijek vidjela ono što bi svi drugi izgovarali čim bi me ugledali. Na svakom pravom vjenčanju ili poslije sprovoda na koji me se ne bi vodilo, ali bi me ipak snašle karmine, poslije bi me se dočepala neka tetka ili strina i rekla mi da sam pljunuti otac. Gadljivi izraz ispunio bi me nelagodom. Njegovo značenje – ponosom.

Maminu igru odigrale smo nebrojeno puta. Postojala je i dorađenija verzija u kojoj me ona i tata nisu kupili, nego su čak dobili novce („dosta novaca“, znakovitim glasom) da me uzmu i tako riješe one drage ljude „ovakvog tereta“ (još znakovitijim). No ma koju inačicu priče da mi je ispričala, ja sam svoju ulogu uvijek odigrala besprijekorno. Bila sam prestravljena. Nijednom nisam pokvarila igru. Netko mora biti i odrastao.

*

Ponekad i sada igramo tu igru, mama i ja. Sa svojom je kćeri nisam odigrala nikad. Moja kći ima dvanaest i njoj svi govore da sam ista ja. Ponekad mislim, možda ju je njezin tata zato ostavio. Povremeno mi za nju daje silne pare. Ne rušim legendu o njemu, a ne pričam joj ni priče o svojim roditeljima. Ona je odrastala uz priče koje su joj pričali djed i baka. Uglavnom su bile o meni.

Ono što priče ne kazuju: kako su me štedili sprovoda, moja prva trauma iz djetinjstva povezana je s jednim vjenčanjem. Nerealiziranim. Mojim. Kad mi je mama rekla da se neću moći udati za tatu kad odrastem. Plakala sam grčevito. „A ako ti umreš?“ „Ni onda.“

Mamu sam voljela baš kao i sva djeca. Najviše na svijetu.

*

„Mama, a ako ti umreš, hoće li me tata uzeti k sebi?“ pita moja kći.

„Ne brini, neću umrijeti.“

„Kada ću ga opet vidjeti?“

„Skoro će Božić“, kažem tiho.

Gladna djeca u svijetu, moja kći… A ono maleno božićno drvce je bilo najveća pljuska u mom odrastanju.

*

Te zime, kad sam imala deset, i prvi su susjedi imali bor u kanti. Njihov je bio daleko veći. Družila sam se intenzivno s djevojčicom iz kuće preko ograde. Kasnije sam je prerasla, ali tada je u svemu bila bolja od mene. U svojoj je sobi imala fototapete. Kao: pješčana plaža s visokim palmama koje se savijaju nad žalo, pa onda u drugom planu visoko tirkizno more, i iznad njega pod stropom – modro nebo. Ako sam nešto željela u svom djetinjstvu, bile su to tirkizne fototapete s palmama. Sve do te zime kad je tropski prizor postao lanjski snijeg, a bor moje prijateljice objekt mojih želja za pod bor.

Naš je bio razočaravajući. Čak i u odnosu na njegove prethodnike koji nisu imali korijen, ali kojima je trebalo odrezati vrh kako bi, jednom osovljeni i podboltani klinovima, stali u dnevnu sobu. Čim su ga mama i tata uvukli u boravak, kao i uvijek zajednički pogrbljeni oko iste vizije, ja sam počela grčevito razmišljati kako da spriječim da mi prijateljica dođe u posjet prije Tri kralja. Kako da je privremeno izgubim? Kad znam da je mogu izgubiti jedino izdajnički osvijetljena srećom.

I ovaj je bor, naravno, bio osvijetljen lampicama. Bile su spojene serijski: kad bih olabavila jednu, ugasnuo bi cijeli niz. Nekad sam se tako igrala sama sa sobom. Pokušavala namjerno zaboraviti koju žaruljicu sam odvrtjela s grla pa je onda pronaći. Ne bi mi uspjelo. Zaboraviti je.

Tata je lampice uvijek postavljao prve. Dok na granama još nije bilo ukrasa koji bi mu smetali. Zlatne i srebrne kugle tada su bile od lomljivog stakla i služile kao sezonska ogledala mog napuhanog oduševljenja. Kad bi se neka razbila, žalili smo za njom. No ovaj je bor bio toliko „sav nikakav“, da je te zime i dobar dio ukrasa ostao neiskorišten u kutiji.

Ni vrh mu nismo stanjili, pa je zato ostao i bez zlatnog koji bi mu dao barem malo veličine, jer nije se dao nataknuti na zadebljalu granu. Znalo se da ćemo ga posaditi u vrtu, i tata je rekao da bi mu rezanje vrha moglo naškoditi. Promijeniti mu smjer, pa će rasti nakrivljen. Sjetila sam se onih visokih nakrivljenih palmi u sobi s bijelo oličenim zidovima i kao da je netom razbijena staklena kuglica završila u mojim ustima. Okus srama koji je trebalo progutati. Jednu žlicu za maaaamu, drugu za taaaaatu. Za neotplaćene masivne regale od punog drveta na koje je mama pobožno poslagala miljeiće od čipke. Za sve te tapete u stanu koje je tata sam lijepio odjeven u radni kombinezon, a pogotovo za ove u „primaćoj sobi“ u koju ćemo sutra-prekosutra primiti susjede čestitare. Bile su tamnobež, s gustim uzorkom od istog tamnosmeđeg malo ispupčenog ornamenta koji sam nekad vidjela kao krošnju, drugi put kao korijen, ali je uvijek pečatio moj stid.

Te linije i vitice koje moj kažiprst i danas zna napamet, ali tada sam poželjela pobjeći u šumu ogoljene bjelogorice iza naše kuće. Nisam. Pristupila sam kićenju bora, ne remeteći niti jednom riječju glasni ushit svojih roditelja. Oko pravilnog rasporeda njegovih grana. Oko nikad ljepšeg mirisa. Oko dobre cijene za koju smo ga dobili. Ukrase sam vješala gadljivo, muzgavim prstima. Car je bio gol, ne samo zato jer su mu halje i dragulji ostali u kutiji, a na glavi nije imao šiljatu krunu. Car je bio gol, ali ja sam šutjela o tome. Netko mora biti i odrastao.

Prošla su Tri kralja, moji su s cara poskidali nakit dok sam bila u školi, i tata ga je posadio uz potporni zid u povišenom dijelu dvorišta, u malenoj betonom ograđenoj gredici. Zemlju je dovezao iz šume.

*

Prolazile su godine, a bor je, baš kao i sve drveće na ovom svijetu, rastao neprimjetno. Ne sjećam se kada je prerastao kuću, ali uzdizao se pritisnut uz taj zid, a to je s godinama sve više tištalo mene. Postala sam trajni i nevoljki svjedok sve većeg nerazmjera između velebnog stabla i površine koju smo mu, ne gledajući vizionarski u budućnost – davno namijenili. U koju je, nemajući bolje, moralo pustiti svoje korijenje. Okretala sam glavu i od tog prizora i nelagodne slike koja se ukorijenila u meni, na kojoj suspreže svoj korijen u plitkom tlu. A onda bih, gledajući u drugom smjeru, kako svojim debelim moćnim vrhom nadvisuje krov naše trokatnice za trećinu svoje visine, znala pomisliti da je sigurno baš zbog toga inatljivo slijedio svoju unutarnju prirodu, a ne neke standardne zakone Prirode iskazane omjerom kol’ko korijena – tol’ko stabla. Da je baš zato čitavog sebe i dao u stablo. U rast prema gore. Znala sam pomisliti: „Što ako padne?“

Susjedov se bor osušio nakon nekoliko godina.

*

Prošle sam godine vidjela jednog starca kako se klimavo i sporo uspinje uz naše brdo. Zastao je uz ogradni zidić kuće na dnu ulice. Stajao je dosta dugo pridržavajući se za njega, a ja sam gledajući s visine, i na tu prilično veliku udaljenost vidjela kako drhturi. Zazebla me ta slika, jako, i pomislila sam se spustiti niz cestu i vidjeti je li sve u redu s tim čovjekom. A onda sam shvatila – pa to je tata.

Stalno govorim da sve lošije vidim, ali na blizinu. Kažem i da mi je vid na daljinu ostao jednako besprijekoran. Ne lažem kad tako kažem. Kuća na dnu ulice nije susjedna, već daleka kuća, i ja sam onda, gledajući u tatu – gledala na blizinu. Najveću moguću. Jasno da ga nisam prepoznala.

*

Tata je ove zime Novu godinu dočekao u bolnici. U predvorju je bio plastični bor bez mirisa, ispod njega sveta obitelj od tvrđe plastike. Proučavala sam je čekajući liječnika. Nije se činila disfunkcionalna, ali uvijek me mučilo ono pitanje tate. Mali Isusek pak nije imao glavu.

„Rekao sam vam već jučer, treba vremena, operacija je bila teška“, rekao je liječnik kad se pojavio. Lampice iza njega veselo su titrale. Jedna na žici bila je mrtva, ali to nije naudilo živosti niza. Otišla sam u sobu u kojoj je tata ležao žicama prikopčan na aparate. Bio je toliko mali da sam ga mogla uzeti u krilo. Bio je toliko mali da sam ga mogla iznijeti iz sobe i položiti u one jaslice, pod bor. Bio je toliko mali da… nisam mogla napraviti ništa. Ni on se nije micao. Samo su me iz njegove jako male glave gledale velike oči. Prepoznaju li me?

*

Moja je kći rođena u istoj bolnici u koju moj tata posljednjih mjeseci odlazi jako često. Kad je imala četiri godine, i ona je drugi put neko vrijeme ležala tamo. Sve je bilo jasno, doktor nije govorio u zagonetkama, jedino nitko nije znao zašto se djevojčica, poslije lakše operacije, danima nije dala skinuti s infuzije. Nije bila prikopčana, a i boca na stalku s kotačićima ispod kojeg je spavala i kojeg je zvala „moje drvo“ je bila prazna, ali tu se nije dalo ništa. Već potpuno oporavljena, špartala je po svim sobama i bolničkom hodniku, i vukla to upitno stablo za sobom, toliko prirodno i spontano, kao da je i ono njezin anatomski dio. Kako sam morala raditi, veći dio dana je tata bio s njom. Sestre su pričale da bi ga, čim bi se pojavio na vratima odjela, „mala uključila u svoj sistem“, a ja bih ih nalazila kako tumaraju čudnim putevima bolničkim, tako čudno sklepani i povezani u jedan živi organizam. Ona je uvijek žustro prašila naprijed, a on ju je poslušno slijedio i vukao njezino drvo s praznom bocom za njom, pridržavajući gumenu cjevčicu. Na njezinu je nadlanicu bila zalijepljena flasterom, nije ulazila u krvotok. Ali krv nije voda.

*

Otkad je tata u siječnju došao kući, za objedima mu nutkamo još jednu žlicu. „Još jednu za mene, deda“, govori moja kći.

*

Bor je sve do jučer bio star, jer sam već i ja. Tata, koji je sam izbetonirao potporne zidove u dvorištu i dovozio zemlju iz šume u tačkama, sad je bolestan starac. Posljednjih mjeseci rješava stvari, vidim to, ništa ne komentiram, ne pitam, samo žvačem slomljeno staklo.

Jučer je naručio ekipu profesionalnih rušitelja drveća, a i on je odjenuo radni kombinezon. Bor je sasječen i poklonjen susjedi za ogrjev. Kad sam uparkirala u dvorište, nisam se mogla pomaknuti. Ali nisam rekla ništa. Nisam htjela svojim „emotivnim problemima“ opteretiti nekog tko želi ostaviti što manje problema iza sebe, da bi meni olakšao. Ni mami nisam ništa rekla. Tuga djece uvijek se prelije u majčinu tugu, to je povratni odnos krošnje i korijena – koliko tuge u krošnji, toliko u korijenu.

Pobjegla sam u hlad i zaborav bjelogorice. Navečer sam otišla po kći u školu. Kad sam ponovno parkirala u dvorištu, rekla sam, kao usput: „Djed je srušio bor.“ Onaj izraz „nož u srce“… nije to bez veze. Već znam kako izgleda na licu mog djeteta. Okrenula se prema praznom mjestu i zaridala bolno. Ponavljala je: „Zašto, zašto, zašto… ste to napravili?“

Bila sam dovedena do zida… s druge strane.

Grlila sam je preko ručke mjenjača i podignute ručne. Ne znam koliko. Dugo. Iz auta sam je izvela podupirući je kao bolesnika nakon teške operacije, a onda smo opet dugo stajale zagrljene, u sjeni nepostojećeg bora. I tako je već pao mrak. Plakala je i kad sam je uvela u kuću. Plač je plač, a mač je mač. Na koncu je probuđena mama izašla iz svog stana. Je l’ moguće da ja na njoj ona ista spavaćica u kojoj sam se sretno udavala? Rekla je: „Zašto Nina plače?“ Rekla sam kratko: „Zbog bora.“ Mama me pogledala i tiho rekla: „I ja. Cijeli dan.“

A onda se pojavio i tata. Vidno je ostario od popodnevne akcije rušenja. Preda mnom je, u preširokom donjem dijelu pidžame na tankim nogama, stajao nejaki starčić koji još i slabo čuje pa mu sve moramo ponoviti još jednom, glasnije. Rekao je drhtavo i jedva čujno: „Tko je ljutio moju djevojčicu, da mu ja pokažem“, a ja sam snažno i glasno, kao da sam zavirila pod flaster i vidjela ranu na koju ću se poštopoto naviknuti, rekla: „Nina plače zbog bora.“ Pa je zasuzio i on. Drugi put u životu vidjela sam svog oca plakati. Prvi put kad mi je pričao o svom mrtvom ocu, a da me nije zabavljao nad tanjurom. Tada sam jedva preživjela. Drugi put je ipak lakše.

Gledala sam ih musave, sve troje. Jedino ja nisam plakala, netko mora biti i odrastao.

Ali sam morala obećati svojoj kćeri da će iz sačuvanih grana našeg bora izrasti isti takav. Lagala sam. Rekla sam joj i da ćemo to sutra obaviti nas dvije. Pitala me onda koliko će to trajati, da naraste jednako velik, isti, a ja sam rekla: „Deset godina.“ Lagala sam opet, lagala sam koliko je bor bio dug i širok. Deset godina, zavrištala je. I opet zajecala. Za nju je deset godina čitav život. Onaj njegov dio kojeg se ona sjeća i pamti. Onaj vidljivi dio od korijena do vrha.

Jutros sam se spustila u dvorište da vidim gdje ćemo „posaditi“ tu granu. Vani sam našla mamu. Rekla je: „Sad je ostalo sve golo oko tog debla, samo zemlja i prašina, trebali smo rušiti u jesen, pa prekopati i posaditi nešto, ne ovako, bit će ružno i golo čitavo ljeto.“ Govorila mi je šaptom, tata još spava. Sjetila sam se palmi, ali nisam zaplakala.

Netko mora biti i odrastao, mama.