S pogrebnom povorkom nizbrdo | Nebojša Lujanović

POBUNA NA BRODU ASTORIA

 

10. travnja, nedaleko od Genove

Vidiš, mila moja, da se držim obećanja. Sinoć sam rekao da te neću zaboraviti pa makar me poslali na kraj svijeta. Dok sjedim u smrdljivoj kabini za internet, kruzer Astoria napušta Genovu i ja krećem na svoje prvo krstarenje. Za sada znam jedino put od kabine do interneta. Jedva sam skupio hrabrost da izađem iz kabine i samo u ta dva hodnika susreo sam Indijca, Rusa, Kineza, Rumunja i nekog albina, valjda Šveđanina.

Sinoć mi je bilo super. Znam da mi nikad ne bi dopustila da te slikam golu, ali zato u glavi imam film od sinoć, vrtim ga, vrtim, i jedino me on drži da ne poludim od nervoze. Tko bi rekao da je romantika moguća na šibenskom kolodvoru? Pa što da sam i zakasnio na brod? Vjeruj mi, ne bih žalio. Jedino ne znam kako bih svojima izišao na oči…

Teško mi je tipkati jer hodnikom stalno netko prolazi, ulazi i izlazi, a tipkovnica je prljava i ljepljiva, ne smijem ni pomisliti od čega. Sve je tako tijesno, hodnici su uski, strop je nizak i povremeno me uhvati strah da ću se ugušiti. Zato vrata kabine držim otvorena.

Ovdje nema zvukova, nema mirisa, gibanja, nema promjene svjetla, temperatura je uvijek ista i isti je zrak. Sve je mirno, kao da smo zamrznuti negdje izvan svijeta. A tako su mi otprilike i govorili. Jedino na što su me upozorili bilo je da je brod svijet za sebe. Gotovo da nema veze s vanjskim svijetom. Ali ja je imam. Vezu s tobom.

Povremeno čujem glasove s hodnika, nekakvo šuštanje, pa grgljanje, ojkanje, pitaj boga koji su sve to jezici i da tebe nema, ne znam s kime bih razgovarao. Pisat ću ti stalno. Želim to. I moram. Šest mjeseci će proći brzo, a onda možemo nastaviti gdje smo stali. Na kolodvoru, ako baš hoćeš. Sjećaš se lica one čistačice kada nas je uhvatila?

Čitamo se.

Tvoj Tonči

 

11. travnja, Marsiglia (Francuska)

Danas su nas novajlije poveli u obilazak broda i, da znaš, samo sam ponavljao „da je ovdje pa da vidi ovo“. Jer to se ne da opisati. Kruzer Astoria je golem, naprosto monstruozan. Kažu da je jedan od najvećih. Pojma nemam kako ću se snaći u ovom labirintu od trinaest paluba, s najmanje stotinu kabina na svakoj! A moj posao, assistant waiter, je posluživanje po kabinama. Noge mi se počnu tresti pri pomisli da bih se mogao izgubiti s dostavom. Kad smo nakratko izašli na vanjsku palubu, pozlilo mi je od pogleda prema dolje. Trinaesta paluba izdiže se kojih šezdesetak metara iznad morske razine, što ti je visina nebodera od dvadeset i nešto katova! U unutrašnjosti ne postoji ono čega taj brod nema: tri diskoteke, nekoliko barova, kinodvorana, koncertna dvorana, tri bazena na otvorenome, nekoliko sportskih dvorana, čak mala bolnica, zatvor i mrtvačnica! Dok smo obilazili barove podova prekrivenih crvenim tepisima i stropova s golemim kristalnim lusterima, svirala je pjesma:

Somewhere beyond the sea
Somewhere waiting for me
My lover stands on golden sand
And watches the ships that go sailin’

Brod je stvarno svijet za sebe. Tri tisuće putnika poslužuje tisuću članova posade i tu nas ima svakakvih, svih boja. Polovicu ipak čine, koliko sam uspio vidjeti, Indijci i Filipinci. Na kraju dana imali smo predavanje za posadu. Hotel director je nešto trabunjao, a kraj njega je nekoliko djevojaka držalo kartonske natpise na desetak jezika. Opako mi se spavalo i samo sam primijetio da se stalno ponavljaju riječi „tolerancija, diskriminacija“, koje valjda slično zvuče na svim jezicima. Razbudio sam se na kraju kada sam čuo kolika je kazna za najmanji rasistički, nacionalistički ili šovinistički ispad članova posade.

Navečer smo imali slobodno pa sam se zaputio onamo kamo i svi ostali idu nakon predavanja. Jednostavno sam pratio skupinu koja je vijugala hodnicima, spuštajući se palubama dolje. Odjednom smo se našli u golemoj dvorani bez ikakvih ukrasa, bez sagova… Posvuda samo razbacani stolovi, te golem i solidno popunjen bar. Stao sam uz šank, ali me barmen, neki Nijemac, uopće nije primjećivao.

– Sve je to sranje, čoveče! – priđe mi netko s leđa.

Oronuo frajer pretjerano izboranog lica grlio je svoju bocu piva kao da mu je zadnja. Na pločici mu je uz ime pisalo State steward, što znači da je preživljavao čisteći kabine i da je imao dobar razlog za opijanje.

– Dalmatinac, je l’ tako? – upitao me. Kimnuo sam, iznenađen što nakon dva dana čujem jezik koji razumijem.

– Znam ja prepoznat naše s kilometra – nastavio je. – Šta kažeš, Dalmatinac, šta nije sve to jedno veliko sranje?

Nisam znao što bih odgovorio pa je nastavio sam.

– Dabome da je sranje! Ih, šta sam ja devojaka povalio oko Makarske… I onda dođu neki… ne znam kako da ih nazovem… među pošten svet, a mogli smo tako lepo…

– Udavi čoveka, bre. Pusti ga! – stade neki tip između mene i pijanca. – Do jučer je ljubio Miloševićevu sliku, a sad glumi bratstvo i jedinstvo. Jebala ih Jugoslavija, nas je uhvatio davit, nit smo je stvarali, nit rasturali… Nego, šta ćeš ti meni popit?

Zagledao sam se u niz raznobojnih boca bez etikete iza barmenovih leđa.

– Vidim da se teško snalaziš, ha-ha! Boce moraju biti takve, neki zakon o reklami, šta ti ga ja znam… Daj čoveku Red Stripe!

– Dobrodošao u crew bar – kucnuli smo se, a pivo je imalo ogavan okus. Na kraju mi dobaci da se zove Dejan i ode smijući se na sav glas. Mislim da je i on bio pijan.

Nakon četiri boce piva činilo mi se da još negdje svira Somewhere beyond the sea…

 

14. travnja, Casablanca (Maroko)

Koliko sam puta u ova tri dana pomislio na otkaz… Zamisli veliku tacnu s petnaest vrelih tanjura od kojih svaki ima poklopac kako se hrana ne bi ohladila. S takvom tacnom na ramenu prolazim po pet puta istim hodnikom, pa stubama, jednim, pa drugim, nikako pronaći kabinu… Došlo mi je toliko puta da sjednem i rasplačem se poput djeteta. Onda pomislim kako je dobro što sam se bavio veslanjem, barem neke koristi od svih tih treninga… U jednom od hodnika susreo sam Filipinku s istom onakvom tacnom, poklopilo je, jadna se i ne vidi pod njom. Spustila ju je nasred hodnika, jer nije mogla dalje. Pomogao sam joj da je odnese pa se vratio po svoju. Pravila na brodu su nemilosrdna: Filipinaca ionako ima previše, radnika je lako zamijeniti nekim izdržljivijim. Uza sve, gosti traže sve u svakom trenutku i traže to odmah, na sve moguće načine, pa se s njima raspravljam, malo na talijanskom, malo na engleskom. Kad sam u stanci sjeo na pod da opustim zgrčene ruke, prišla mi je djevojka obraćajući mi se na neobičnoj mješavini srpskoga i slovenskog:

– Istina da onaj tamo kit kaj gledi ima autosalon u Novom Sadu?

Pogledao sam zbunjeno, najprije u nju, pa onda u smjeru kamo je pokazivala. Dejan je stajao na vratima kabine i smješkao se bezobrazno.

– Da, ali samo Mercedese. CLK i ML, znaš već…

Naglo sam ustao i požurio niz hodnik da ne bih prasnuo u smijeh. Na kraju večeri Dejan je pokucao na vrata moje kabine pa smo otišli na piće u crew bar.

– Ono ti neću nikad zaboravit, lafe. Povalio sam ih stotinu, ali nikad dosad domaću bogatašicu, s njima ide malo teže. Jesi li ti šta? U Casablanci smo, čoveče! Ako nećeš sad, nećeš nikad! Samo izrecituješ par delova iz filma i da vidiš…

– Naradio sam se, nisam ni znao da smo pristali u Casablancu.

– Vidim ja da se ti meni previše mučiš – platio je piće pa me poveo u obilazak. Pokazao mi je sitne znakove ispisane uz rub ploča na kojima su oznake kompanije ili znakovi zabrane pušenja. Znakovi su objašnjavali kako doći do kuhinje i stubišta za višu ili nižu palubu, na svim mogućim jezicima i simbolima. Bilo je tu talijanskih, indijskih i grčkih naziva za strane svijeta, pa čak i nekih arapskih znakova, a na jednom mjestu i grb Dinama…

Moram na spavanje jer je već jedan ujutro, a u pet ustajem. Možeš mi pisati na ovaj mail. To je neki službeni, drugima se ne smijemo koristiti. Znam da sam dosadan, ali pišem sada dok mogu, tko zna kako će biti kasnije. Kada se samo sjetim da ćemo za deset dana prevaliti ocean i biti na Floridi…

 

22. travnja, Point a Pitre (Guadalupe)

Vrijeme mi je brzo prošlo, ocean kao da smo preletjeli. Spavam jako malo, pet sati dnevno i svi su mi se dani stopili u jedan. Ljudi pucaju, neki su odustali, neki se prebacuju na druge poslove, a ja se polako navikavam. Otkako mi je Dejan pokazao kako čitati one hijeroglife, u labirintu se osjećam kao domaći. To ne znači da sam se navikao biti bez tebe. Iako nam ne ostavljaju previše slobodnog vremena, u svakoj sekundi kad uspijem smiriti misli, mislim na tebe. Dva mjeseca naše veze sada mi se čine kao vječnost, kao da smo zajedno proveli čitav jedan život. Ne znam je li to zbog broda ili… Uglavnom, lijepo je imati nekoga kome mogu pisati i znati da me čeka. Morao sam ti to reći, znam da je patetično.

Velika je novost da sam dobio cimera Indijca. Ne znam otkad je sa mnom, primijetio sam ga tek preksinoć, jer u kabinu uglavnom uđem a da i ne palim svjetlo i legnem mrtav umoran. Ugledao sam crnu sjenu na krevetu i osjetio egzotične mirise. Tek sam danas, kada su naredili pregled kabina, vidio kako izgleda. Zove se Haršad. Za sada ga ne razlikujem od ostalih Indijaca na brodu, svi su niski i crni, školski počešljani, na stranu. Ovdje je hrana odvratna, bezukusna. Piletina i nešto kao povrće, na stotinu načina, ali uvijek istog okusa. Ništa ne smijemo donositi sa sobom na brod zbog infekcije, kazne su visoke, ali je zadivljujuće kako ljudi nađu načina da zaobiđu i najstrože kontrole. Dvojica Filipinaca će biti protjerana čim pristanemo na Floridu, jer su im u kabini pronašli više od dvadeset kilograma konzervi i njihovih splačina. Impresivno!

Oko mi se tako istreniralo da više i ne primjećujem razlike u izgledu. A pored mene prolaze Ukrajinci, Latvijci, Grci, Rumunji, Bugari, Albanci, Filipinci, Indijci, crni, niski, plavi, visoki, izbuljenih očiju, mesnatih usana, krivih zuba, klempavih ušiju… Najčudnije mi izgleda Dejan, jer je sličan meni. Često popijemo piće zajedno. Pričam mu čega sam se sve nagledao u kabinama, a on već po opisu svakoga smješta u ladicu – nacija i ime. Kad je seksualna usluga u pitanju, u blizini je frajer u šarenoj košulji zategnutoj preko nabildanih prsa, uglavnom pijan. Dejan kaže da je Ukrajinac, Dmytro. U kabinama nalazim lisice i kožne kompletiće na krevetima, WC-školjku punu pivskih limenki, drogu još češće od piva, na staklenim stolićima. Goste sam znao zateći i usred akcije, bogataške babe s mladim rumunjskim konobarima, iživljavanje nad mrtvo pijanom Amerikankom, grupnjake snimane mobitelom… Svaki dan nešto novo pa mi vrijeme brzo prođe.

 

27. travnja, Fort Lauderdale (Florida)

Ugledao sam sunce prvi put nakon dvadeset dana. Dobili smo slobodan dan prije sljedeće rute krstarenja. Dejan i ja smo se okupali na plaži pa haračili lukom. Sve sami kampovi i montažne kućice, poput grada od lego kockica. Piće je jeftino, to je najvažnije, ali sam brzo zbog toga požalio. Za Dejana vrijedi ona stara kako čovjeka ne upoznaš sve dok ga ne vidiš pijana. Piće u njemu potakne nevjerojatan animozitet prema Bugarima. A što više pije, to mu više susjednih naroda upada u tu skupinu. Koliko sam uspio pohvatati iz njegova pijanog bulažnjenja, cura mu je prije nekoliko godina pobjegla s nekim Bugarinom. Kada bismo sreli nekog od njih u luci, uhvatio bi ga za kragnu, pitao poznaje li Borisa i neka mu poruči da će mu jebat mater. Jedva ga uspijem razdvojiti od čovjeka. Čini se da je cura radila s njim na brodu, a i Boris je bio član posade. Naći će on njega, kaže, kad-tad.

Odveo sam ga na brod da ne bi napravio kakvu glupost. Sjedili smo na palubi i trijeznili se na svježem zraku jer nam je za nekoliko sati počinjala smjena. Jedva sam ga odgovorio od pišanja s palube. Kaže da je to san koji duboko u sebi gaji svaki član posade.

– Predugo sam ja na brodu, brate. Predugo…

Kao da su mu se na mjesečini zacaklile oči. Dejan već deset godina radi na brodu, od svoje osamnaeste, kao bar waiter, i daleko bi bio dogurao da svaki put kad dođe naliven na posao ili prespava cijelu smjenu ne isprovocira bar managera. Specijalnost mu je povaliti neku od putnica, a što je bogatija i umišljenija, to bolje. I njegov je otac na brodu proveo deset godina.

– S radom na brodu mogu prestati samo ako me izbace – kaže.

Čudan je to lik. Ali jedino s njim mogu razgovarati. Haršad otvara usta samo kad se moli. A moli se na krevetu barem pet puta dnevno. Cijelu stranu zida oblijepio je slikama nekih kipova. U početku nisam palio svjetlo na povratku s posla, da ga ne probudim ako je stigao prije mene i legao. Sada po mirisu prepoznajem je li u kabini ili nije. Mirisu nekakvog biljnog ulja.

Volio bih da mi napišeš bilo što. Ako sam te prestrašio izljevom u zadnjem mailu, slobodno ga zanemari, izbriši. I javi se, napiši barem što si jela taj dan, kakvo je vrijeme u Šibeniku…

 

13. svibnja, u blizini Long Beacha

Nisam vjerovao da postoji posao na kojem će se moj rad pratiti i cijeniti. Iako se radi kao na vražjoj plantaži, netko te ipak gleda. Ne znam je li to zbog truda koji ulažem ili sam se naprosto kome svidio, ali prebačen sam na mjesto bar waitera, tako da sada radim s Dejanom. Ovdje sam na svom terenu: ipak sam, umjesto da polažem ispite, odgulio godinu po šibenskim kafićima, pa još tri po zagrebačkima. U glavi imam sastojke za barem tridesetak koktela koje sam posluživao po klubovima na Jarunu dok su drugi glumili studente. Ovdje mi znanje s Filozofskog ne bi bilo od osobite koristi. Možda je kod promaknuća presudilo i to što uz engleski natucam i talijanski. Svi bi trebali znati engleski, ali ovdje ima Indijaca koji ne znaju više od pet riječi. Dobar dan, izvolite, hvala, doviđenja. Jednog Filipinca zovemo Prerian Dog: nizak je, ima izbačene zube, zna samo reći It’s OK i kesiti se na silu što god ga pitao, pa zvuči kao pas kad reži. Svim nadređenima obraćamo se s capo jer su većinom Talijani.

Plaća je nešto malo viša, ali to nije važno. Sada spadam u Staff, više nisam Crew, što znači da se mogu kretati po brodu kako hoću. Tako se i nagledam više gluposti. Nekad su krstarenja bila za elitu, a sada ima svakakvih ljudi. Za ručak je sva hrana besplatna, zarađujemo samo na piću. Kada smo neki dan složili švedski stol, jedna Amerikanka se toliko prežderala da je počela povraćati. S njezinih devedeset kila jedva smo je odnijeli do kabine, no ona se za pola sata vratila i nastavila jesti. Veliki restoran podijeljen je na nekoliko stanica, svaku od njih čini dvadesetak stolova i isto toliko konobara. Cilj je uvaliti gostu što skuplje piće i izmusti napojnicu. Sve je u staklu, tako da gosti mogu uživati u prizorima pjenjenja valova i panorami luke pri uplovljavanju.

U mojoj stanici je i Dejan, uvijek spreman na zajebanciju. Izazvat će Rusa na dvoboj u ispijanju votke, pa mu sve lijepo staviti na račun ili se nabacivati kakvoj studentici pred očima njezinih roditelja. Ako gosti nisu za zajebanciju, onda strada Albanac Zamir. Dejan mu istisne pjenu za brijanje u sladoled ili mu sakrije uniformu ili uvečer u crew baru nagovori neku Dmytrovu Ukrajinku da sjedne Zamiru u krilo dok se on crveni. Njima je smiješno, a meni pomalo tužno gledati pedesetogodišnjaka kako se srami kad Ukrajinka uzme njegovu ruku i stavi je na svoju sisu.

Za šankom mi je Dejan pričao kako ga je stari vodio na Hajdukove utakmice. Stao me grliti kad sam mu rekao da su moji zapravo iz Splita i počeo nabrajati sve važnije rezultate i igrače Hajduka zadnjih petnaest godina. Ali zato Dinamo ne može smisliti. Tu mi pokaza na nabijenoga ćelavog tipa koji uglavnom sjedi s bar managerom, iako je samo konobar u našoj stanici. Uvijek sam mislio da je to neki bugarski mafijaš, a zapravo je Zagrepčanin Zdravko, bivši boksač, čiji je kroše Dejan osjetio prije tri godine. Još čeka priliku da mu vrati.

– Nabijem njega i Dinamo – lupio je čašom o stol i ustao.

Svaka pijanka s Dejanom počne u smijehu, a završi nekako mučno. Kao što vidiš, puno toga se dogodilo, nisam imao vremena za pisanje. Nadam se da se ne ljutiš. Idem, umoran sam.

 

22. svibnja, Montego Bay

Pišem na brzinu, posla ima preko glave, a stalno mijenjamo rutu putovanja. Baš kad se naviknemo na goste, to jest počnemo im musti lovu, dođu novi. Bili smo na Jamajci i što se mene tiče, ne bih mario da mi je to zadnji put. Upornije gnjavatore u životu nisam susreo. Netom smo sišli s broda, napali su nas arsenalom satova i narukvica, pa pratili pola dana. S jednim sam se čak i potukao, zbog čega me je Dejan častio ostatak dana. Debeli švercer najprije mi je uvaljivao nakit, a kad je vidio da me to ne zanima, doveo je neku Jamajčanku kojoj je salo ispadalo iz premalenog kostima, nudeći mi seks s njom za pet dolara. Na kraju je izvadio neku prozirnu vrećicu s bijelim prahom i pokušao mi je gurnuti u džep i tu sam poludio. Tako sam ga raspalio šakom da se opružio po cesti. Pri ukrcavanju na Jamajci prvi sam put, nakon mojih mjesec i pol rada na brodu, vidio našeg kapetana. Skoro sam se sudario s njim.

– Dobar udarac – dobacio mi je. Najprije sam protrnuo, ali kad se okrenuo još jednom smijući se, bilo mi je lakše.

Zato je Dejan umirao od smijeha. Kaže da nikada u pet godina koliko je u ovoj kompaniji nije vidio strašnog kapetana Kowalskog da se nasmijao nekome od posade. Kapetan Kowalski je crnomanjast i nabijen Poljak, hodajuća legenda. Više je u životu proveo na brodu nego na čvrstoj zemlji. Nije se probio, kao što to znaju Talijani, po rodbinskoj ili nacionalnoj vezi, nego je krenuo sa dna. Od desk stewarda koji riba i čisti pod, preko gailey stewarda koji pere u kuhinji zajedno s najvećim ološem svih kontinenata, do šefa restorana, te potom časnika i na kraju kapetana. Jedan dug ožiljak razdvaja mu obrvu na dva dijela; to je uspomena iz kuhinje, vjerojatno od vruće tave, a na rukama ima desetak tetovaža koje mora skrivati košuljom dugih rukava.

Moram ti reći da me moj cimer Haršad počeo živcirati. Otkrio sam zašto čitava kabina smrdi po biljnom začinu gore nego kuhinja i zašto je sve što dotaknem masno: i kvake na vratima, i stolica, i školjka, i rešetke kreveta… Kada sam se jedne noći ranije vratio s posla, zatekao sam ga kako sjedi u tangama na krevetu i maže se nekakvim uljem iz prozirne plastične boce. Sav se sjajio pod svjetlom. Ne znam kog vraga to radi, valjda se tako mazao netko od njegovih predaka iz njegovog indijskog plemena, pa i on to ponavlja. Dobro, ipak ne pije, ne partija, ne dovodi kurve u kabinu i ne riga po posteljini.

Otkako sam bar waiter, upoznao sam hrpu ljudi. Ima tu smiješnih imena… Jedan Indijac se zove Prasad, upoznao sam Rusa Guzinu i Japanku kojoj je ime Yashime. Njoj se nisam stigao ni nasmijati, prva me preduhitrila i rekla da zna što njezino ime znači na hrvatskome. Došlo mi je da propadnem u zemlju od sramote – od svih nacija na brodu, našao se neki naš lapan da je zajebava zbog imena. U crew baru nam se često pridruži i Albanac Zamir, koji već tri godine radi kao bar steward, čisti bar, mete i riba.

– Jebe me engleski – ispričavao se Zamir.

– Popišam se na njihovu toleranciju – ražestio se Dejan. – Pametuju nam da ne gledamo ljude po naciji, a sve ti je ovdje na nacionalnoj osnovi. Ovi mutavi Talijani ne znaju beknut engleski, a svi su neki šefovi. Nikad neki Balkanac neće biti šef…

Psuje Dejan sve redom, pa i Indijce, kojih se namnožilo jer rade cijeli mjesec za pišljivih petsto dolara, a do nas sjedi barem desetak Indijaca i sluša. Oni čine najmanje polovinu ukupne posade i uvijek se drže zajedno. Rijetko su s drugima, jer ne znaju ni jedan jezik osim vlastitog, samo se smiju i kimaju. Nije stvar samo u jeziku, ni Filipinci nisu talent za engleski, a opet se druže sa svima, jer su naprosto otvoreni. Naročito popizde kad je večer karaoka. Trebalo bi znanstveno proučiti nastranu sklonost filipinske nacije prema toj vrsti zabave. Čim se pusti podloga, refleksno skaču na stol i hvataju se mikrofona. Prošli su se tjedan dvojica čak potukla oko mikrofona. Glupani, nogirat će ih s broda u prvoj luci u koju pristanemo.

S Filipincima sam se lako zbližio, fasciniralo me kako nitko od njih nema više od metar i šezdeset pet, a svi znaju za Kukoča. Nazdravljali smo i ja sam im nabrajao imena nogometaša, rezultate reprezentacije i Hajduka, dok Zagrepčanin Zdravko nije dobacio:

– Kad već pričaš o Hajduku, spomeni i njihov stručni tim koji je otpisao Zvonu Bobana i Luku Modrića!

Ne znam zašto mu je to trebalo, nikada mu se nisam ni obratio. Kada sam mu na to spustio spominjanjem Nike Kranjčara, ustao je i krenuo prema meni. Dejan ga je dohvatio na pola puta i trebalo je sedam Filipinaca da ih razdvojimo.

– Imaš sreće, četniče! Jednom ćemo se naći sami, ti i ja! – vikao je Zdravko Dejanu preko cijelog crew bara.

– Što je to između tebe i Zdravka? – upitao sam poslije Dejana.

– Ne znam, keve mi. Ne verujem ni da se on seća. To traje toliko dugo da više ne znam kako se dogodilo ni zbog čega. Valjda se nakupilo sitnica. Ovako ti on i ja barem jednom mesečno…

Nisam dalje pitao, sada se već poznajemo dovoljno dobro da možemo bez problema šutjeti jedan pokraj drugog. Sam je nastavio:

– Dosta mi je svega ovog. Sve kažem, još jednu godinu, još jednu i nikako prekinut’. Voleo bih se iskrcati u Kaliforniji, dignuti svu ušteđevinu, kupiti Cadillac i vozikat se Amerikom. Imaš li ti san?

– Imao sam nekoga tko me čekao. Sada više nisam siguran u to – nisam mu htio lagati.

 

6. lipnja, La Serena (Čile)

Sada ću imati više vremena za pisanje, jer smo jučer krenuli iz Valparaisa na neku čudnu rutu po Južnoj Americi. Nema previše gostiju, uglavnom Meksikanci. I dalje imam istog cimera i sve me više živcira. Kad god dođem u kabinu, on sjedi na krevetu u svojim gaćicama koje mu se uvuku među guzove i maže se onim svojim biljnim uljem. Usput zamasti posteljinu, i svoju i moju, pokapa krevet i pod, isfleka cijelu kabinu. I miris mi je počeo dizati želudac, a nema prozora da se kabina prozrači.

– Haršade, možeš li to raditi negdje drugdje, molim te? Ulja ima posvuda, a i miris mi škodi – pokušao sam mu objasniti na svim jezicima koje sam znao, čak i onim mahanjem za gluhonijeme. Blještao je pod žaruljom kao zlatni Buda, gledao me sitnim smeđim očima i blago se nasmijao. Morao sam nešto reći, no sumnjam da me je razumio.

Dejan me počeo zajebavati da je Haršad možda gay. I da je to mazanje uljem i šepurenje po kabini u tangama neki njihov ritual zavođenja. Pridružio mu se i Ukrajinac Dmytro pa su udružili snage da mi dignu živac. Dmytro je poslije izvadio mobitel iz gornjeg džepa svoje šarene košulje i za pet minuta smo bili okruženi Rumunjkama i Ukrajinkama.

– Izaberi jednu za večeras, ne bismo htjeli da promijeniš tim, ako me razumiješ što želim reći – stavio je svoju ručerdu na moje rame.

Dmytro mi je ispričao cijeli svoj život, a da nije dovršio pivo. Nekad je bio hokejaška zvijezda u Ukrajini, sve dok mu nisu dvije-tri prostitutke složile aferu. On ih zbog toga nije zamrzio. Naprotiv, kaže da su mu otvorile oči. Dosta je robovao, želio je konačno živjeti. Na brodu radi kao voditelj skupine djevojaka zaduženih za ples i animiranje gostiju. Prostitucija je logičan nastavak slijeda. Niske crnomanjaste Rumunjke Madalina, Sorina, Daciana, krhka, plavokosa Ukrajinka Natalka i muškobanjasta Olena izgledaju kao da su konstantno na drogama. To im je posao.

Jedino što sam od Dmytra tu večer zatražio bilo je da me spoji s jednim od administratora na brodu. Provjerio sam smijem li dobivati privatne odgovore na službeni mail, cenzuriraju li se ili blokiraju neki od njih. Rekao je da se mailovi provjeravaju prema ključnim riječima. Pogledao me pun sažaljenja i rekao da bih morao dobiti odgovor od tebe ako si ga poslala, osim u slučaju da si u mailu opsovala i brod, i kompaniju, i kapetana.

 

13. lipnja, Cape Horn (Čile)

Danas, u najjužnijoj američkoj luci, bogu iza nogu, čuo sam hrvatsku psovku iz usta Afrikanke. Tola iz Južnoafričke Republike, koja izgleda kao crna pantera što je upravo sišla s modne piste, sjedi za pultom i daje informacije, ali većinom zaprima pritužbe gostiju. Nakon pola sata natezanja s nekim Amerom koji je imao prigovor na jednog od konobara, upravo u trenutku kada sam prolazio, izgovorila mu je iza leđa:

– Je-bi-ma-te – izustila je u komadu razgovjetno. Mislio sam da je skupljanje psovki hobi samo nas Balkanaca.

Dobili smo nekoliko slobodnih sati pa smo mogli prošetati gradom. Cape Horn je još samo jedna obična luka. Dejan je i dalje provocirao na istu temu:

– Ajde, preživet ćeš, samo spavaj na leđima i sačuvat ćeš guzicu. Ako sam je ja sačuvao na gay brodu, onda ćeš i ti u kabini.

Pričao mi je o svom dvomjesečnom ugovoru na brodu koji su bili zakupili homoseksualci. Ja to ne mogu ni zamisliti, a on sve prepričava kao partiju pikada. Navodno je gay i lesbian populacija najrastrošnija i najzahvalnija klijentela, pa su kompanijama draži od normalnih. Radi se puno više, po tri dana bez spavanja, ali se zato gazi po parama. Sve izgleda kao dvomjesečni neprekidni tulum. Svima koji su pristali raditi na tom brodu, agencija je nekoliko dana ispirala mozak dokumentarcima o seksualnoj slobodi na kojima se ljubakaju dva muškarca. Većina prihvati zbog love, samo Filipinci masovno otkazuju jer se ne mogu naviknuti da oko njih goli gosti mlataraju mošnjama. Cijeli brod je ta dva mjeseca konstantno pijan i drogiran. Novac čini čuda, kapetan im je čak dopustio da se sunčaju goli na otvorenim palubama. Naravno da je onda navečer dolazilo do masovnog grupnog seksa u svim kombinacijama. A Dejan je šetao s tacnom pokraj njih i mrtav-hladan pitao:

– Želite li probati koktel Blowjob?

Ne prođe ni dan da se ne sjetim tebe, Marita. Večeras posebno. Ne mogu spavati. Ne zato što smo cijelu večer pričali o seksu. Iako se volim prisjetiti one večeri na kolodvoru…

Kako bih volio čuti tvoj glas. Zašto mi ne pišeš???

 

17. lipnja, Punta del Este (Urugvaj)

Povremeno sam viđao ljude kako sjede noću na palubi i bulje u mrak grleći bocu. Prvi put otkako sam na brodu i mene je to uhvatilo. Toliko me obuzela želja za bijegom od svega, da mi se činilo kako bih mogao plivati do Šibenika. Tako sam pola noći zurio u crnu morsku površinu, kao da mjerim neprijatelja. Iz bara je dopirala glazba, često talijanska, glazbena želja nekog capa. Inače me iritira, ali sada mi je tako dobro sjedao hrapavi glas Paola Contea:

Via via
Vieni via con me
Niente piu ti tega a questi luoghi…
It’s wonderful, It’s wonderful…
Chips chips, du du…

Zamir je sjeo pored mene, ali on baš nije majstor u razveseljavanju.

– Dobro je, najgore je prošlo. Unapredili te. I opet će, drže oni tebe na oku. TT lobi, a? – nasmijao se i lupio me po ramenu.

– TT… šta? – pogledao sam ga. Izletjelo mu, ispričava se, tovarsko-talijanski lobi, tako mu je rekao Zdravko, kako bi inače bio tako brzo prebačen. Zamir je uspio, više nisam bio tužan, nego bijesan.

Na putu do kabine kupio sam bokser od jednog Indijca, mogao bi mi zatrebati. Jest da je Zdravko ogroman, navodno se bavio i boksom, ali kad me jednom netko dirne u živac, više nema natrag. Mogao sam od Indijca kupiti i skakavac, pištolj, suzavac… sve je imao. Ne postoji način dodatne zarade na brodu a da ga Indijci nisu već iskoristili. Preprodaju cigarete, peru i glačaju uniforme, popravljaju i prodaju mobitele, konzerve hrane, imaju kabine za brijanje i šišanje…

Valjda pod dojmom onih priča o gay krstarenjima, usred noći mi se učinilo da vidim Haršada kako stoji gol pokraj mog uzglavlja. Sjaji se od onog ulja, a jaja mu obješena točno u razini moje glave. Nisam siguran jesam li to samo sanjao. Zato sada neispavan sjedim u gaćama u kabini s internetom i tipkam, ali ne znam kome.

 

4. srpnja, Aruba (blizu Kolumbije)

Još jedno krstarenje je gotovo. Napuštamo Arubu i to se poprilično osjeti na brodu. Sve je veselije. Kako je Aruba blizu Kolumbije, na tom je otoku droga jeftinija od pića. Prvoklasni kokain po diskontnim cijenama. Goste je teško kontrolirati pa većina barem proba, ali od posade se malo tko usudi petljati s drogom. Plovimo oko Srednje Amerike i svaki prekršaj je u nadležnosti ni manje ni više, nego FBI-a. Znači, odmah međunarodna karijera.

Navikao sam na svakakve budale među gostima, ali ovo danas je vrhunac. Stariji bračni par, Ameri, doveli su sina Dejanu i meni držeći ga za uho.

– Imate li na ovom brodu zatvor?

– Naravno, gospođo – počeo sam recitirati – na najdonjoj palubi su četiri kabine predviđene za takve slučajeve, s ekstra osiguranjem, kako bi zadržale prijestupnika dok ga u prvoj luci ne izručimo lokalnoj policiji.

– Odlično, onda želimo da na kraće vrijeme zatvorite našeg sina.

Dejan i ja smo zablokirali. Trebalo je pola sata da objasnimo ženi kako brod nije odgojna ustanova. Ako je mali divlji ili je nešto šmrknuo na Arubi, neka to sami rješavaju. Zatvor nam je potreban za ozbiljne prijestupnike.

Dan je čini se bio stvoren za zabavu. Popili smo nekoliko piva i pripremili se za vrhunac dana – svaki dan u podne Talijani naglas recitiraju navigation update, informaciju gdje se brod trenutačno nalazi i kada pristaje u koju luku. Njihov engleski je negdje između tvrdog izgovora iračkog terorista i unjkavog zatezanja rumunjskog homoseksualca. Nakon silnog smijeha pred spavanje me uhvatila paranoja. Što ako se tebi nešto dogodilo? Ako nešto nije u redu? Marita, bojim se da te nešto ozbiljno sprječava da se javiš…

 

10. srpnja, Barbados

Na povratku, gledajući s palube u daljinu prema otoku Barbadosu, Dejan mi je pričao o svom ocu.

– Moj ti je ćale odradio deset godina na Disney-brodu. Nije ti to baš za pohvalit se u školi, znaš? Zamisli celi vražji brod pun igračaka u prirodnoj veličini. Čim te zaposle dobiješ svoj kostim i u njemu si dan i noć. Pluton, Šiljo, Miki, Princ, Petar Pan, Palčić… Ćale se odmah u početku izborio za kostim Mikija Mausa. U njegovu čast! – kucnuo je o moju čašu i popio. – Zbog toga se više klinaca htelo slikati s njim nego s drugima. A to znači i veća lova. Iako keva i ja od toga nismo ništa videli. Skapavali smo u Beogradu, a on trošio sve što je zarađivao. Nije se skidao s broda. Kao i ja, nije mogao da prekine, mogli samo da ga oteraju. Za pet godina rada dobio je značku Paje Patka! To je sve što je doneo kući nakon deset godina izbivanja, dve značke Paje Patka! – zašutio je naglo, a ja ga dalje nisam htio ispitivati. – Ne interesuje te?

– Što? – pitao sam ga.

– Pa kako su ga oterali? Dva Disneya su se susrela u luci, nekoj srednjoameričkoj pripizdini, i ćale je stajao na otvorenoj palubi, standardno, u kostimu Mikija Mausa. Iako ga nije poznavao, kada je video istog Mikija na drugom brodu, bilo mu nekako prirodno da mu se javi. Dok su oni mahali jedan drugome, u blizini se našla Amerikanka s detetom koje se raspekmezilo jer je mislilo da je Miki na njegovom brodu, to jest moj ćale, jedan jedini i pravi. Amerikanka je namirisala lovu i tužila kompaniju da su joj istraumatizirali dete. Dobila je silnu odštetu i od tada je posadi na Disneyju zabranjeno izlaziti u kostimima na otvorene palube dok je brod u blizini luke. Ćale je ušao u legendu, pošto je, naravno, oteran s broda. On mi je i sredio prvi posao na brodu, to je jedino što je ikad napravio za mene.

Dejan se na trenutak zamislio, a onda je pokraj nas prošao Dmytro s Olenom i Natalkom. Dejanu je nešto bljesnulo u očima, iskapio je pivo u cugu, skočio i uhvatio Natalku za guzicu, pritisnuo je uza se – opet je bio onaj stari. Vratio sam se u kabinu, nije mi bilo do zabave. Haršad je stajao u našoj maloj kupaoni pred zrcalom i kirurškom preciznošću škaricama oblikovao brkove koji su se tek počeli nazirati. Bože, pomislih, da mi je njegova pamet da se odmorim. Jedina mu je briga doći kući s brkovima jer je to u Indiji znak zrelosti. Sve što donese bit će dovoljno da kupi sebi najveću kuću u selu i živi kao car. Tonući u san, ponavljao sam u sebi kako bih samo htio da si dobro i da je tamo sve u redu… Ma-ri-ta, Ma-ri-ta…

 

10. kolovoza, Labadee (Haiti)

Iduće unaprjeđenje nisam primio baš dobro. Postao sam bar manager i sada je ispod mene devedesetak konobara i barmena. Počeli su me čudno gledati, čak i Dejan. Rekao je da nema veze što su trojica od pet časnika ispod kapetana Kowalskog Hrvati, svejedno čestita na trudu i nagradi. Sam sebe uvjeravam kako je to zbog mojih kvaliteta, a ne krvnih zrnaca, zbog toga što znam talijanski i engleski, što sam nabio staža u našim kafićima, ali više ni sam ne znam… Što li tek sada Zdravko priča? Izbacio je ono svoje mesnato rame s tetovažom Dinamovog grba i mjerka me, stišće šaku. Meni je čovjeka žao. Ne zna nijedan jezik, a kad prilazi gostu s onom svojom vratinom i ćelavom glavom izgleda kao da će se potući s njime, a ne da će ga poslužiti. Zato stalno obara rekord u najbjednijim napojnicama. Pričaju da lovu šalje očuhu za terapiju i smještaj, jer mu je nakon infarkta lijeva strana ostala oduzeta.

Unaprjeđenje me dočekalo na dosad najboljoj ruti. Kreće od Floride, preko Haitija i Jamajke, do Meksika. Hvata me velika trema, previše je posla i odgovornosti, uvečer sam mrtav umoran, a ne mogu zaspati jer cijelo vrijeme provjeravam u glavi jesam li što zaboravio ili ostavio nedovršeno. Onda počnem ponavljati neke molitve da se opustim i zaspem. Ali kako se već nekoliko mjeseci budim i liježem uz Haršadovo moljenje i ljubljene svetih slika, njegovo mrmljanje čiji sam ritam uhvatio, prepoznao dionice koje se ponavljaju te pohvatao melodiozne slogove, uhvatio sam sebe kako buncam jednu od Haršadovih molitvi.

 

12. kolovoza, George Town (Veliki Kajman)

Danas smo posjetili otok Veliki Kajman. Kompanija je organizirala čak i izlete za posadu pa smo Dejan i ja među prvima uplatili posjet Stingray Cityju. To je najpoznatija lokacija na ovim otocima jer se u zaljevu skupljaju veliki listovi. Raspon krila zna im dosegnuti dva metra, a težina im katkad prelazi dvjesto kilograma! Navikli su na turiste, ne boje se ni kupača ni brodskih motora. Dok sam jednog manjeg dizao iz mora, Dejan me fotografirao. Treba im oprezno prići s prednje strane, jer znaju ubosti svojim otrovnim repom. Opasno je samo ako ubodu u gornji dio tijela, ali na slici svejedno imam prestravljen izraz. Piće je jeftino kao na svim otocima pa je već to dovoljno da nam grad ostane u lijepom sjećanju.

Na kraju dana čekao me šok. Na vratima kabine koja se vrtjela oko mene od silnog pića, stajao je security, neki Skandinavac.

U torbi je imao kofer u kojem se nalazio pribor za testiranje na alkohol i drogu: vađenje krvi, bočice za mokraću i alkotest.

– Onaj tvoj… traže da ga testiram. Prijavio ga gost. Napravio sranje – reče mi na lošem engleskom. – Pa, ako želite stopirati. Prvo sam htio pitat prije nego…

– Zašto bih stopirao? – odmjerio sam ga.

– Vi ste nadređeni. A on je vaš – odbrusi mi Skandinavac, ljut što mora objašnjavati ono što je samo po sebi jasno.

– Kako moj?

– Pa iz zemlje. Zdav-ko. Vi odlučite. Ali onda preuzimate odgovornost. Pitat će vas zašto ste stopirali, ali to je formalnost. Morate imati objašnjenje. Inače nije dobro…

– Stopiraj! – odgovorio sam preko volje i zalupio vratima kabine. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim što sam učinio. I to samo iz želje da nastavim spavati, ni zbog čega drugog. Ali san više nije dolazio na oči, izašao sam u crew bar popit još koje piće.

Prizor za šankom ponovno mi je potvrdio da je brod svijet za sebe. Ako čovjek primjenjuje istu logiku kao vani, velika je mogućnost da nikada neće shvatiti ljude na brodu niti će se ikada uklopiti. Za šankom su sjedili Zamir i Dejan, nazdravljali i grlili se, a na ekranu iznad njihovih glava vrtjela se reportaža o srpskom ubijanju civila na Kosovu.

Dok sam sjedio s njima, netko me zgrabio s leđa i podigao iz stolice. Okrenuo me i unio mi se u lice. Bio sam pritisnut uz šank, omamljen i trom.

– Imaš svog četnika pa njega dadiljaj! Meni ne treba ničija pomoć! – dah mu je smrdio po viskiju. – Šta je to, neki plan da me možeš zajebavat? Sad sam, kao, tvoja kurva?

– Ma odjebi, nisam ti ni htio pomoći. Jebe mi se za tebe… – odgurnuo sam ga.

– I bolje. Ništa ja ne dugujem, nikome! – vikao je dok su ga gurali prema izlazu. Dejan je bio previše pijan, sve mu je bilo smiješno, a ja sam se ostatak večeri tresao da ću zbog stopiranja testa i debila Zdravka izgubiti posao.

 

15. kolovoza, povratak na Floridu

S novim položajem preuzeo sam i nove probleme. Netko od posade krade stvari iz restorana i to stvara sve veće komplikacije. Uglavnom su to neke sitnice i pribor za jelo, ali sve se lančano prenosi, svatko od svakog uzima i na kraju dana imam kaos. Restoran i bar su golemi, podijeljeni na desetak stanica, kako ih mi zovemo, i ako u jednoj nestanu skupe čaše za vino, žlice i vilice, dizajnerske soljenke i šećernice, žlice za sladoled, bokali za vodu, onda konobari uzimaju ono što im nedostaje iz susjedne stanice, kako bi njihovi gosti imali sve potrebno na stolu. Dva sata prije doručka i ručka počinjemo pripremati stolove i to se pretvorilo u dva sata rata za svaki predmet. Nakon svega toga u kabini me izluđuje Haršad. I dalje se maže onim svojim uljem, ali ne više na krevetu, nego u kupaonici. Sada to radi u tuš-kabini, da ne zamasti krevet. Jučer sam gotovo slomio vrat dok sam se tuširao. Sve je toliko sklisko da je opasno po život pa sam ostatak dana ribao tuš i pločice.

Uvečer smo isplovili iz Conzumela u Meksiku, zadnje luke na ovoj ruti krstarenja. Cijela posada ondje se opskrbila tekilom. Dejan i ja smo iskapili po bocu. Uglavnom je vodenasta, možda zato što smo mi navikli na rakiju i lozu. Dejan me nije upozorio da originalna tekila nije toliko bezopasna kao što se čini, da ima odgođeno djelovanje. Oko ponoći sam se osjećao kao da me netko opalio toljagom po glavi. Oslanjali smo se jedan o drugog na putu do kabine i samo nekoliko metara prije – strovalili se u hodniku. Dalje ni mrdnut. Hodnik mi je vijugao kao potok. Teško sam pratio Dejanovo buncanje, sve dok nije povisio glas:

– Znaš li kad je propala Jugoslavija, a? Još pre rata… Reći ću ti kad, ovde na brodu, u leto osamdeset devete. Moja prva godina na brodu. Ćale je sa svojom glupošću na Disneyju već bio ušao u legendu. Sedeo sam u crew baru pored naših Jugovića i slušao kako prepričavaju zgodu o Mikiju Mausu. Bili su dobro upućeni, znali su da je ćale poreklom iz Bosne, a ne iz Beograda. Znali su i da je ćaletov ćale bosanski Hrvat. Nakon što su se smejali čitavoj zgodi, usledila je svađa. Jedan je komentarisao da Srbi baš i nisu inteligentan narod, drugi se ogradio da je ćale Bosanac i da nema veze sa Srbijom, a neki Bošnjak skočio, neka mu ne diraju Bosnu, čovek je po ocu Hrvat, po ocu se uvek gleda…

Kao što vidiš, čini se da ne postoji vrsta pića koja Dejana ne baca u depresiju ili, barem, crnjak. Nekako smo otpuzali do kabina, a jutros sam se jedva digao na posao. Moram završiti mail, gosti se skupljaju. Još da ti kažem da sam poslao Pepeu iz kvarta mail da provjeri što je s tobom. Kaže da te viđa redovno u Delfinu s nekom ekipom na podiju. Nisam htio provjeravati kojom, to mi je bilo skroz dovoljno.

 

28. kolovoza, Fort Lauderdale (Florida)

Krenuli smo na krstarenje Panamskim kanalom i to će trajati dugih sedamnaest dana, predugih, jer je brod pun gostiju, a krađe su sve češće. Sve su stanice u restoranu pune i pravo je umijeće svakom gostu osigurati sav pribor. U jednoj stanici nestaju soljenke sa stola, drugih nema, pa konobari za osvetu uzimaju bokale za vodu iz druge i tako u krug. Ne biraju se sredstva, jer konobarima inače slijedi prigovor gostiju zbog loše usluge i skidanje dnevnica. Neki se znaju unaprijed pripremiti pa sakriti svoje bokale za vodu pod jedan stol. Tako je gost prekjučer sjeo i nogama oborio bokale, desetak ih se otkotrljalo i pet razbilo. Kako su počeli nestajati i ubrusi smotani u obliku labuda, svaka stanica ih izradi ranije, potrpa na jedan veliki stolnjak i sveže. Pribor za jelo se postavlja na kraju i jedan konobar mora stražariti kraj njega. Nitko više nikome ne vjeruje.

Borba se nastavlja i kad stignu gosti. Dvojica gostiju poželjela je po kuglu vanilije za doručak, a u frižideru je bila samo jedna. Između Filipinca i Bugarina gotovo je došlo do tučnjave. Presudio sam u korist Filipinčeva gosta, ali što vrijedi kad je Filipinac nizak – dok je na tacni nosio piće i zdjelu sa sladoledom, Bugarin mu je preko glave u trenu zagrabio tu kuglu vanilije. Kako je samo Filipinac psovao kad je spustio tacnu na stol. Smijali smo se do suza, ali sam dobro znao da će ovako ubrzo nastati kaos, a ja ostati bez posla.

Prije ručka mi je sinula ideja. Jedan od konobara pokreće ovu lavinu. Male šećernice, ukrašene logom kompanije, očito su najtraženija roba. U jednu od njih, s Dejanova stola, stavio sam sol i čekao dok ne stignu gosti. Trebalo je samo malo sreće da šećernica nestane i trik upali: onaj konobar čiji gost počne pijuckati slanu kavu, krade s Dejanova stola. Skupilo se već pedesetak gostiju, mislio sam da mi je plan propao, kad odjednom začujem:

– Orrore, ripugnante! – pijuckao je talijanski gost, a prema njemu je već trčao prestrašeni konobar, Indijac Ašok. Imam ga. Prijavio sam ga i time svoje obavio, jedan je uhvaćen, kao opomena ostalima.

Sada kada me prošao bijes od Pepeovog maila, počeo sam misliti da možda nisi ti kriva. Očito sam ja preuveličao čitavu stvar i uzeo zdravo za gotovo nešto što, tako se sada čini, nikada nije postojalo.

 

31. kolovoza, Cartagena (Kolumbija)

Pristali smo u jednu od najsjevernijih luka Južne Amerike. Gosti su u obilasku grada tako da sam uhvatio vremena stisnuti u jedan mail sve što se posljednjih dana događalo. Iako znam da sam cijelo vrijeme pisao sam sebi, nekako moram izbaciti sve što vrije u meni.

Prvo, dan nakon prijave Indijca Ašoka, kapetan je naredio pretragu njegove kabine. Unutra je ispod kreveta pronađeno nekoliko vreća ukradenih stvari i saznalo se da je Ašok čaše, soljenke i ostalu robu s logom prodavao kao suvenir gostima koji su napuštali brod. Prijava je poslana predsjedniku kompanije i odlučeno je, nimalo neočekivano, da Ašok leti s broda pri prvom iskrcavanju. Problem je što krstarenje traje još četrnaest dana i Ašok će ih morati provesti u zatvoru. Tu večer me strašni kapetan Kowalski pozvao na razgovor. Noge su mi se tresle, a stajao sam pred njim samo jednu minutu. Uručio mi je papir na kojem piše da sam unaprijeđen na mjesto assistant f&b managera! Podređeno mi je najmanje četiristo ljudi u baru i restoranu. A plaća astronomska, dvije i pol tisuće dolara mjesečno za početak!

Istu noć smo organizirali slavlje, častio sam sve, znane i neznane, potrošio svu ušteđevinu. Grlio sam se sa svima, pjevao po hodnicima, upadao s Dejanom u kabine i dijelio piće. Zato je pola posade sutradan bilo mamurno. Dejan mi je spremio poklon za unapređenje u svom stilu. Nakon proslave je završio s nekom Kanađankom u kabini. Nakon što ju je napio vezao joj je ruke za krevet u psećem položaju, oko vrata joj stavio Hajdukov šal, a dok ju je guzio morala je vikati „Aj-duk, aj-duk!“, i to u ritmu. Sve je snimio digitalcem koji mi je kupio i ostavio ujutro na šanku, dok se klip još vrtio.

U tom sam trenu otišao nakratko iz bara kako bih stopirao karticu nekom gostu, Meksikancu koji ne prestaje piti od sinoć i pravi probleme. Zamir, koji je čistio šank, maknuo je digitalac na stol misleći da ga je zaboravio netko od gostiju. Klip se još uvijek vrtio. Slučaj je htio da je taj stol bio dodijeljen konobaru Zdravku. Zdravko je došao pripremiti stol za doručak, pogledao klip i poludio. Kako smo u tom trenu Dejan i ja ulazili s gostima u restoran, on se zaletio poput bika i skočio na Dejana. Ovaj se nije na vrijeme snašao pa je dobio dva gadna udarca u glavu. Kada se sabrao, mogao je jedino stisnuti Zdravka u klinč. Valjali su se po podu, obarali stolove, gosti su se razbježali. Trebalo je pet securityja da ih rastavi. Pitali su me tko je kriv, a ja sam prstom pokazao na Zdravka. Dok su ga odvlačili prema zatvoru, prijetio mi je sakaćenjem. Dejana više nisam vidio, dan je proveo na ispitivanju. Gosti su se, uz koju pritužbu, smirili uz večeru na račun kuće.

 

3. rujna, Fuerte Amador (Panama)

Kad su prije dva dana Zdravka zatvorili, nisam mogao ni pomisliti da ono najgore tek slijedi. Zdravko je bio u zatvoru jedva dvadeset i četiri sata. Zato su jučer Indijci organizirali masovni, za sada mirni, prosvjed. Okupili su se na otvorenoj palubi kako bi iskazali nezadovoljstvo. Ispalo je da je Ašok jedan od petorice braće Gupta koji su se pobunili što njihov brat sjedi u zatvoru i slijedi mu otkaz, a onaj koji je odgovoran za tučnjavu, i to pred gostima, šeće slobodan. Stotinjak okupljenih konobara, čistača, kuhara, perača posuđa dalo je kapetanu jasnu poruku.

Kapetan međutim nije ništa učinio, misleći valjda da će se sve riješiti samo od sebe. Zato su danas Indijci počeli sa sitnim neposluhom, zbog čega su se neki gosti žalili kapetanu. Nakon posla pred kabinom me je čekao časnik kako bi me odveo kapetanu na razgovor. Tražio je da krenem odmah i uhvatio me pod ruku kao kriminalca. U kabini kapetana Kowalskog, veličine omanje dvorane s pet prostorija, ostavio me da čekam sat vremena. Sve vrijeme sam se to vrijeme nastojao pomiriti s činjenicom da ću ostati bez posla i karijere. Onda je napokon ušao kapetan Kowalski, sjeo nasuprot meni, nasmijao se dok nam je točio piće, bez pitanja, gotovo zapovjednički, pa vratio svoj poznati strogi izraz:

– Koliko je ljudi na ovom brodu?

– Molim?! – iznenadio me pitanjem.

– Hoćete reći da ne znate kapacitet broda na kojem radite? – bilo je pravo osvježenje čuti tečan i ispravan engleski.

– Tri tisuće gostiju i tisuću članova posade – proradio mi je mozak.

– Znači, četiri tisuće ljudi! Četiri tisuće! Među njima barem tridesetak nacija! Ali, stavi jednog Hrvata i jednog Srbina i eto ti problema! Koji je kurac vama ljudima?

Ožiljak na licu koji je Kowalski zadobio u kuhinji, zaokupio je moju pozornost. Dotad bijel, poprimio je crvenu boju, poput linije vatre.

– Ovako stoje stvari – smirio se. – Ti si svjedok incidenta, a i njihov prvi nadređeni, i moraš napisati izvještaj. Tko je pokrenuo tučnjavu? Time možemo sve riješiti…

– Pa, to sam već učinio… – prepao sam se da moj izvještaj do njega nije stigao.

– Nisi me razumio. Moraš još jednom razmisliti. Indijci su mi za vratom, vidiš li koliko ih ima? Nečiju glavu im moram dati. A od pet časnika trojica su Hrvati i neće dopustiti da Zdravka maknem s broda…

Već me je tapkao po ramenu i otvarao mi vrata.

– Čekam tvoj izvještaj o incidentu. Donijet ćeš ga meni u kabinu. Pametan si ti momak, dobar radnik, znaš što je na tvoju dobrobit i na dobrobit kompanije…

 

5. rujna, Puntarenas (Kostarika)

Čudno je što se uopće ne osjećam glupo znajući da sam cijelo vrijeme pisao sam sebi. Još je čudnije što se neću osjećati glupo ni ako nastavim. Nekako mi je lakše nakon toga, kao da pišem dnevnik.

Prošli smo Panamski kanal i sada obilazimo zapadnu obalu kontinenta. Prije dva dana pobuna se počela širiti. Iako su Indijci zaposleni na najnižim položajima, pokazalo se da su gosti i kompanija upravo na tom području najosjetljiviji. Indijci sabotiraju svoje sitne poslove. Zahodi ostaju bez papira i sapuna, oni koji su šišali i brijali posadu odbijaju mušterije. Na hodnicima se skupljaju vrećice smeća, uniforme nisu opeglane i posada hoda u prožvakanim košuljama. Najkritičnije je u kuhinji, pola kuhara i perača posuđa su Indijci, tako da se osoblje svelo na tri Balkanca koji znaju pripremiti samo restani krumpir i pržene paprike. Posada to jede već tri dana, a gosti se tove uglavnom podgrijanim konzervama čija se zaliha brzo topi. Info pultovi zatrpani su ispunjenim formularima za prigovore, povremeno i rukom napisanim prijetnjama, optužbama. Situacija izmiče kontroli.

Preksinoć je Kowalski poslao časnika u moju kabinu da provjeri jesam li napisao novi izvještaj o incidentu, onaj u kojem optužujem Dejana. Za tog časnika znam da je Hrvat, ali mi se on obraćao na engleskom. Rekao sam mu kako mi treba još vremena da razmislim, iako sam već odavno odlučio da ne mogu sve svaliti na nedužnog. Časnik je zalupio vratima. Potrebno mi je još nekoliko dana da se pomirim s definitivnim otkazom, oduzetom plaćom i progonom s broda. Možda se do tada nešto samo razriješi…

Od nervoze nisam mogao zaspati. Lijek za to je, kao i uvijek, crew bar. Nisam ništa jeo cijeli dan i tri pive su me oborile. U baru se osjećala napetost, nitko se nije veselio, a pet Indijaca s jednog stola mrko me gledalo. Njihovi prijeteći pogledi činili su me nervoznim pa sam uzeo pivo i zaputio se prema kabini. Indijci su se također digli i krenuli za mnom. Okrenuo sam se nekoliko puta, ali su oni svejedno hladnokrvno išli prema meni.

U panici, jer su svi hodnici bili neočekivano pusti, ubrzao sam korak. Zbog osvrtanja i straha krivo sam skrenuo i našao se u nepoznatom dijelu labirinta. Nigdje nikog. Odjednom sam začuo hip-hop iz kabina i shvatio sam da se nalazim u brodskom Bronxu. U idućem trenutku otvorila su se vrata jedne kabine i preda me je izišao crnac u gaćama obavijen oblakom dima od trave. Kad je u mojoj ruci ugledao bijelu limenku s crvenom prugom, oduševljeno me zagrlio i ugurao u kabinu. Unutra su sjedila još četvorica i učinilo mi se da sam prepoznao mrge iz securityja. U kanti na podu hladilo se dvadesetak limenki Red Stripea.

– Čovjek zna što je dobra roba! – lupio me crnac po leđima tako da sam zateturao prema krevetu.

– Službeno piće crne braće! – dignuše svi limenke u zrak.

Poslije, kad sam se vratio u svoju kabinu, osjetio sam da nešto nije u redu. Nije bilo mirisa biljnog ulja. Pomislio sam da sam pogriješio vrata i brzo sam upalio svjetlo. Na stolici su bile moje stvari, ali na krevetu iznad moga nije bilo Haršada. Otišao je. Na njegovu mjestu ležao je Filipinac, pijan, u odjeći, i mrmljao:

– Umolan, umolan sam pijateli, umolan…

Prišao sam bliže, u nevjerici, a on je i dalje buncao. Valjda mu je neki naš cimer isprao mozak tom pjesmom. Prasnuo sam u histeričan smijeh.

 

10. rujna, Cabo San Lucas (Meksiko)

Nisam očekivao da će se i posada okrenuti protiv mene. Nitko nije ništa rekao, ali sam to vidio u njihovim očima. Crew bar se ispraznio, svi su mrzovoljni, vrijeme na brodu im prolazi, a nema napojnica. Krivili su mene, jer se pročulo da moj izvještaj može raščistiti situaciju. A ja izvještaj i dalje nisam mogao sastaviti.

Čekao sam, ni sam ne znam što, a svaki dan bivalo je sve gore. Na brodu naprosto ništa nije funkcioniralo kako treba. Ni kuhinje, restorani, praonice, zahodi. Gosti su se počeli okupljati i glasno protestirati. Prijetili su šakama, hvatali časnike za vrat. Od općeg kaosa i tučnjave brod je dijelila tek veoma tanka linija. Kako sam se mogao u sve ovo uvaliti…

Sinoć mi je časnik pokucao na vrata u jedan poslije ponoći. Odjenuo sam se bez riječi i krenuo. Koračao sam pred njim ravnodušan na sve što se ima dogoditi. Neka se dogodi bilo što, samo da ovo prestane. Neka me otpuste i neka netko drugi sastavi izvještaj. Kada sam ušao u kabinu, kapetan Kowalski se barem desetak minuta ponašao kao da me nema. Sjeo sam ne čekajući da me ponudi. Nešto je pisao na računalu pa to onda isprintao.

– Izvoli. Ovdje piše da si pohvaljen od strane kapetana osobno i unaprijeđen na mjesto f&b managera. Onaj dupelizac Talijan mi se nikada nije sviđao – nagnuo se povjerljivo prema meni. Po smradu iz usta i po petljanju jezika znao sam da je kapetan poprilično pijan. Izvukao je bocu viskija ispod stola i natočio obojici.

– Ovaj brod je sve što imam. To što vidiš oko sebe, moj je svijet. Ja više i ne znam kakav je svijet vani… – čašu po čašu i Kowalski je započeo svoju životnu priču.

Na brodu je još od završetka škole, vidio je cijeli svijet, nema luke u kojoj nije bio. Ali, najljepše mjesto od svih je selo pokraj Lódźa. Tamo negdje ima ženu i sina. Izgradio im je čitav dvorac i poslao toliko love da cijeli život ne moraju ništa raditi. Ništa im više ne treba, ni njemu ni njima, a još uvijek radi na brodu. Odgađao je dan kada će sve ovo ostaviti i vratiti se u Poljsku, a sada polako prihvaća činjenicu da taj dan nikada neće doći. Svijet izvan broda postao mu je stran, čudan i bojao ga se. Čime bi se tamo bavio, čime ispunio dan, s kim bi razgovarao, s kakvim ljudima, o čemu?

Pri kraju njegove priče obojica smo bili pijani. Kapetan je bio otporniji, a u meni su odzvanjale i sudarale se njegove riječi. Sinula mi je ideja kako bih ga mogao razveseliti. Zagrlili smo se, otišli na otvorenu palubu, prišli ogradi i ja sam učinio ono što je san svakog člana posade – popišao sam se s palube. Kowalski se smijao i nespretno otkopčavao hlače. Odjednom se odozdo začula ženska vriska i zapomaganje. Paluba, ona duža, s koje smo trebali pišati, bila je ispod nas.

 

12. rujna, San Diego (Kalifornija)

Jučer, zadnji dan prije iskrcavanje u Kaliforniji, sreo sam u restoranu Dejana, kojeg nisam vidio nakon incidenta. Vodili su ga s još jednog ispitivanja. Kaže da su ga stavili u kabinu sa stražom dok se sve ne riješi. Svaki dan rade mu neke psihološke procjene i ostale gluposti, jer na brodu je deset godina i ne žele ga tek tako otpisati. Dok je govorio, shvatio sam da preda mnom stoji neki drugi Dejan, ozbiljan, mrzovoljan. Gledao je u pod, a do njega je još uvijek stajao security.

– Jesi li napisao onaj izveštaj? – podigao je pogled s poda.

– Koji izvještaj?

– Ne seri, znaš o čemu pričam?

Security mu je rukom dao znak da snizi ton i da trebaju krenuti.

– Daj, Dejane, ne zajebaji – nisam htio o tome govoriti.

– Šta ne zajebaji?! Napiši to već jednom! Ono je tvoj čovek, ja sam s druge strane, sećaš se? Želiš ovime nešto da dokažeš, ne razumem? Nećeš ništa postići. Svako se drži svoga, samo ti zaglumio Majku Terezu. Ne treba meni milosrđe – vikao je.

Gosti su se okretali, pa ga je security povukao za ruku prema izlazu.

– Neću ga napisati, eto. I što sad? – u tom trenu sam ga mrzio i nisam to skrivao. Malo je zastao, a onda se jednim pokretom oslobodio securityja i u dva koraka stvorio se preda mnom. Nisam uopće bio spreman na takvo što, samo sam vidio njegovu šaku u blizini moje čeljusti. Kratko je nastao mrak, a onda sam se osvijestio na stolu među gostima i srušenim bocama, usta punih krvi.

– Jednog ćeš dana shvatiti – zadnje je što sam čuo od Dejana, prije nego što je žena za stolom počela vrištati i histerično brisati mrlju na haljini, a njezin muž skočio prema Dejanu.

Na kraju dana, dok sam sjedio u svojoj kabini držeći led na rasječenoj usni, Zamir mi je došao javiti da je Dejan u zatvoru, potpisana je otpremnica, i on leti s broda čim pristanemo u Kaliforniji. Time je za Indijce pravda zadovoljena pa je pobuna prekinuta. Te se noći život na brodu konačno vratio u normalu. Gostima se popravilo raspoloženje jer ih je kapetan preko razglasa izvijestio da se kompanija ispričava zbog nereda te ih časti trodnevnim krstarenjem.

U kabinu su mi dostavili kuvertu u kojoj se nalazila pismena pohvala kapetana Kowalskog. Zahvaljuje što sam napokon riješio problem, premda bi formalan izvještaj možda bio bolji način. Drugi put treba voditi računa o gostima i stvari rješavati podalje od njihovih očiju. Za opomenu, skinut će mi s plaće upropaštenu haljinu i večeru, ali u budućnosti ima velike planove za mene.

Ostavio sam ga u uvjerenju da je sve to bilo planirano. Danas smo pristali u Kaliforniji i završilo je ovo prokleto dugo krstarenje.

 

1. listopada, negdje na otvorenome moru

Kad sam već toliko mailova napisao uzalud, napisat ću još i ovaj, kratak. Dugo sam razmišljao o Dejanu i o njegovim zadnjim riječima, pokušavao shvatiti što mi je htio reći, a onda se sjetio priče o njegovu ocu. Otac mu nije mogao sam prekinuti s poslom na brodu, mogli su ga jedino otjerati. I to je jedino u čemu je Dejan vidio sličnost između sebe i oca. Znao je dobro da će onaj udarac šakom, napad na nadređenog, i to pred gostima, riješiti sve – i pitanje krivca za incident sa Zdravkom i situaciju između nas dvojice. Nije mi ga žao jer znam da krstari pustom američkom prerijom u Cadillacu.

Kowalski me pozvao u svoju kabinu jer je istjecao moj šestomjesečni ugovor s kompanijom. Pružio mi je papir s dvogodišnjim ugovorom. Nisam čitao tekst, gledao sam u čovjeka koji ima sve – bogatstvo, kuću, zemlju, obitelj, sve što će mu do kraja života trebati. A ipak ostaje na brodu.

Potpis na papir stavio sam lako, a Kowalski me je počastio širokim osmijehom.

Ne vraćam se.