S pogrebnom povorkom nizbrdo | Nebojša Lujanović

ŠTRAJK

 

– Otkud sad to, oca ti jebem? Da ne možeš ništa s tim?! Kog si vraga studiro taj fakultet? Reko sam ti kad si upisivo, ponovit ću i sad. Damire Tuljek, niko neće meni na grbači sjedit!

Znao je kad mu se otac obrati imenom i prezimenom da mu je došla žuta minuta.

– Evo ti matere, nek ti kaže. I? Jesam li bio u pravu? Dok su svi normalni studirali tehniku, ti se uvatio knjiga. Ko, plaćat će te neko da sjediš i čitaš…

 

– Kako sad to, jebem ga?

– Ne znam, direktore – Damira je njegov ton podsjetio na očev.

– Pa Tuljek, majku mu, reko sam da nam treba ta brošura i da iskopaš šta možeš, šta si se uvalio u tu stolicu? Pa meni, majku mu, to treba danas do kraja dana na stolu. Aj ovako, kad ne možeš razmišljat, možeš bar slušat. Ja ću pričat, ti zapisuj. A onda sve o kinu da sastaviš fino, oblikuješ, na znanje i ravnanje svima… alo?! Čekaj malo! Zvoni mi drugi…

Slušalica se spusti uz grub metalni zvuk. Jeka traje još dugo nakon toga. Soba je tiha, prazna. Damir ostaje nepokretan za teškim stolom koji ga zagrađuje u prašnjavom kutu. Nasuprot stolu je vješalica na kojoj visi, tko zna otkad i čija, plava kuta. Desno je veliki ormar, otvoren, a u njemu kutije pretrpane papirima. Lijevo vrata bez kvake, koja se mogu samo pritvoriti. Kroz njih struji lagan propuh i vječno drži u zraku oblak prašine.

Točno na mjestu gdje je držao ruke nalazile su se dvije velike žute mrlje. Znoj s mnogih dlanova s vremenom je nagrizao boju na drvenoj površina stola. Ruke su se trzale na zvonjavu telefona, pa se vraćale na početno mjesto i nervozno čekale sljedeći poziv. Na jednoj strani nalazila se hrpa bijelog i indigo papira, nešto uredskog pribora i pepeljara, na drugoj masivni metalni telefon, velika kutija u koju je uklopljena slušalica. Svaki put kada je podigne, Damiru se kutija učini poput prijeteće razjapljenih usta.

Prostorije Kina Tuškanac preko tjedna su sablasno prazne. Ova u kojoj je sjedio nije imala čak ni prozora. Mogao je samo gledati na veliki poster Lole Novaković, njezinu glavu spuštenu na naklon na velikoj opatijskoj pozornici, poster koji je vidio stotinu puta jer se prodavao svuda otkako je potvrđeno da će nastupiti na Euroviziji. Nakon tolikih sati zurenja, bio je dovoljan samo jedan pogled na njezin lik da ga spopadne mučnina. Da se barem mogu zatvoriti vrata, onda bi bez straha mogao izvaditi Plavi vjesnik sa stripom Princa Valianta koji skriva ispod stola.

Bljedilo njegove puti i alergija na sobnu prašinu napredovali su svakim novim danom. Zato mu je odlazak u mrak velike dvorane godio, premda ga je u njoj, kada bi došao prije čistačice, čekalo samo smeće zaostalo nakon projekcije. Ali u njoj bar nije bilo one metalne prokletinje iz koje zuji direktorov prodorni glas, nije bilo ničega, samo mir i mrak, tišina.

U ostatku radnog vremena u sobi bi iskašljavao dušu od alergije i javljao se na telefon.

– Možeš li to, javljati se na telefon i bilježiti poruke? Oćeš barem to moći? – Dijana nije skrivala da ga podcjenjuje, a on nije skrivao da to vidi. I da ne može ništa protiv toga.

Bila je godinu dana starija i ta ozbiljnost bila je ono što ga je od prvog dana privuklo. Skupio se pod okrilje njezine suknje kao pod štit, možda i nesvjesno, neprimjetno. Ona je radila kao reporter na Televiziji i za kojekakve novine, povremeno i za Filmsku kulturu, premda joj je tamo prolazio svaki peti tekst, ali su joj zato zaposlili dečka u Kinu Tuškanac. Dijana više ne zna kada je njegove plahe oči počela doživljavati kao teret, valjda tek nakon njegovih pet godina lutanja s diplomom u džepu, dok je ona pričala o novim stanovima, povoljnim, o neboderima na Srednjacima, Borongaju, o budućnosti, sigurnosti…

– Halo – glas mu je drhtao dok ne otkrije kako je raspoložena.

– Reci – ona je i inače bila kratka.

– Ništa, zvao sam samo da te čujem, Dajo…

– Daj, molim te, imam posla!

U trenu se snuždio razočaran. Bio je sretan i imao je veliku vijest, ali sad će joj to izrecitirati tek toliko, kad je već nazvao.

– Eto, prenosi dopisništvo iz Ljubljane o nekom štrajku glumaca u Hollywoodu, pa sam mislio da bi te zanimalo… znaš, za članak…

– Zašto štrajkaju? – upitala je više iz obaveze.

– Tja, čini se da su te kompanije, šta li, i producentske kuće iz Hollywooda počele prodavati filmove televiziji, a glumcima od tog posla figa, nikakva provizija. Ukratko, čekaj, zapisao sam i ovo, evo… „Lokalna ispostava državnog ureda koji isplaćuje pripomoć nezaposlenima zbog štrajka je unajmila deset novih činovnika, očekujući navalu molitelja za pripomoć, ali su svi ponovno otpušteni jer se nitko nije javio.“ Ha-ha… javlja United… ha, United Press International, današnji datum.

Na Dijaninu šutnju Damir nastavi:

– He, ti štrajkaši glumci, sve bogatuni… zamisli, na štrajk dolaze privatnim avionima i limuzinama! Mjesto graha dijele im škampe, he…

– Tebe to zabavlja?

– Pa kužiš, štrajk, ali ne mašu transparentima, već se nađu u nečijoj vili i kupaju u bazenima umjesto da snimaju!

Ti nisi normalan! Tu pošteni radnici gladuju, država ugrožena, tvornice ne rade, a ti meni o nekim šalama s bazenima i škampima, pa ti nisi normalan…

 

Događalo se često u zadnje vrijeme, tj. u zadnjih nekoliko godina, da njihovi razgovori završe tako da on ostane kao popišan. Što god rekao. A opet, i kad šuti, ne valja. Što ona od njega hoće, zašto mu to radi, to i još milijun pitanja uvijek namjerava postaviti, ali ne nađe načina. Zašto je ljubav ovisnost?

Upravo je tražio šibice da zapali još jednu, kada metalni vrag zazvoni.

– Tuljek! – zagrmio je s gornjeg kata direktor tako da Damir nije znao je li mu glas čuo kroz zidove ili iz slušalice. – Nemam vremena, olovku i piši!

– Evo, direktore, samo malo. K vragu, ova ne radi! Samo malo…

– Majku mu, Tuljek, smotan si ko sajla. Ovako. Prvo, ova ti je ulica… S tim ćeš počet, jasno, s ulicom! Dakle, ova ulica, naziva Streljačka, udomila je velike ličnosti naše povijesti. Tu se skrivao Stjepan Radić kad je ono zagustilo. Da, da. Tu je živio i Lavoslav Šram, otac naše omiljene glumice Ljerke Šram… Ah, Ljerka ti je imala znaš koje… hm, hm, grhm, doviđenja gospođice – dobacio je nekome sa strane.

– Gdje smo ono stali?

– Kod Ljerkinih sisa – prostodušno će Damir.

– Tuljek, ako ti siđem dole i odvalim jednu! Ja o brošuri, ti o sisama. Koncentracija! Znači, ova ulica je dobila ime po starom Streljačkom domu. Prvi takav kod nas, upamti! Čini mi se, građen 1787. godine. Zapiši. Tu ti se pucalo iz razonode, dvaput mjesečno, iz kućice pa prema meti na stotinu pedeset metara udaljenosti, iza nje nasip, pa opleti. E, a kasnije ti se ta dvorana nadogradila i proširila, dobila čak i dvoranu…

– Direktore, jeste li tu? – Damir će nakon kratke tišine otresajući ruku zgrčenu od pisanja.

– Čekaj, majku mu, da grlo isperem. U vražju… tamo prije proširenja ubaci ovo: u tim prostorijama je 1835. godine prva hrvatska primadona Sidonija Rubido Erdödy otpjevala Gajevu budnicu Još Hrvatska ni propala. Eto, sad to fino sastavi, ne ovako kako sam ja to zbrda-zdola – prekinuo je pjevušeći budnicu.

 

Damir je za vrijeme stanke odlazio u kino-dvoranu. Prvo bi morao proći hodnikom čiji zidovi su cijelom dužinom bili prekriveni plakatima s kojih su se cerili ljudi koji su postali veliki i besmrtni. Na jednom je scena iz Vukotićeva Surogata, na drugom plakat koji je za Bitku na Neretvi oslikao sam Picasso, pa dalje glumci koji su mu mahali s krova svijeta. Damir je pripalio već tko-zna-koju, razmišljajući o tome kako je zapravo lako ostati malen, beznačajan, cijeli život. A kad si nitko, onda nije ni važno što osjećaš, što misliš. Pet godina nakon diplome prohujalo je u jednom velikom ništa, jedino je postigao to da bude, i to na određeno, tajnica u kinu, jer je žena iz originalne postave na porodiljnom.

Trenutak kasnije sjedio je sam u kino-dvorani, u mraku, i gledao u veliko bijelo platno.

– Ej, Dajo!

– Gdje si, zovem te pola sata!?

– Ma tu na hodniku, pa malo do dvorane, stanka…

– Nemam vremena. Čuj, ono o štrajku glumaca, to bi mogla biti dobra stvar za Filmsku kulturu. Moglo bi mi konačno uspjeti ukrasti prostor pored Krelje i Peterlića, ako ništa, bar da probam!

– To sam ti i ja, Dajo, mislio, ono, zapisao sam, ima toga, stalno nešto šalju, telefon zvoni ko lud – što je brže tražio po papirima, to se više gubio. Čuo je njezino otpuhivanje s druge strane žice.

– Evo ga. U štrajku je četrnaest tisuća najpoznatijih glumaca, udruženo sa štrajkom scenarista, već tri mjeseca, znači, od siječnja…

– Čekaj, čekaj, znači ti glumci više ne rade?

– E nije. Ako sam ja dobro zapisao, rade. Studiji su puni i rezervirani čak mjesecima unaprijed. Glumci za vrijeme štrajka zarađuju za kruh tako što snimaju kratke filmove za televiziju. Da, tu fino piše. Al opet, holivudske kompanije televiziji iznajmljuju studija u kojima se to snima…

– Čeeeekaj malo – po Dijaninu uzdahu čulo se da se bezvoljno rastegla – ako sam te dobro razumjela, Hollywood i televizija su konkurenti, prvi prodaju filmove drugima, glumci su ljuti na Hollywood što ne da proviziju, štrajkaju, i za to vrijeme snimaju za televiziju. Pa to je… I to im još za ta snimanja Hollywood iznajmljuje studije da zaradi dok glumci štrajkaju protiv njega, a koji opet u tim studijima glume… Ma, ko to koga??? Znaš šta, nazovi me kad se sabereš!

Nekako iz Dijaninog tona, a ona je bila svjetski prvak u tome, čovjek uvijek dobije dojam da je strašno naspram nje pogriješio. Zato je Damir sada prekopavao bilješke, listao deset puta četiri bijedna papira, sve je zapisivao taman kako su mu diktirali iz dopisništva u slušalicu, i opet ništa nema smisla.

 

– Halo, Marice, oće ta kava?!

– Oprostite, direktore, nije Marica, krivo ste…

– Tuljek, majku mu, šta me ne zoveš i podsjetiš na brošuru, vidiš da sam do grla u poslu! E, da se ja na tebe oslonim, bogami, pao bi ko kruška. Aj, piši. Negdje ti je prije 1880. godine u tim prostorima otvorena i prva naša plesna škola. Nju ti je vodio onaj… kako se zove… e, Pietro Coronelli! Pa se kasnije prebacio na Tomislavov trg, tamo nastavio plesnu tradiciju, i tako dalje, to ti ne treba – opet je zastao da nešto otpije. Čini se da direktor nije radio bez boce na stolu.

– Sad pazi dobro. Tu je zatim bilo i Operetno kazalište od 1920. do 1929. godine. Jel pišeš? Tek nakon toga se sve skupa pretvara u kino, i tako smo dobili naš Tuškanac. Tu mene ko direktora stavi, al više onako usput, to ti smisli. Znaš, dvadesetih im je trebala druga scena HNK. Prvo su mislili Frankopansku, u Kino Helios, to ti je današnja Gavella, al su imali problema s podzemnim vodama, a i bilo je skupo zemljište. Tako su uzeli dobri stari Streljački dom. Pazi, ako se uzme da je ova kulturna građevina nastala 1838. godine, to je, čekaj da izračunam… pedeset i… da, pedeset i sedam godina mlađa od današnjeg HNK! Jel ta kava gotova? Hm, Tuljek, moram ići…

Nakon ovog razgovora Damir se upitao što tu uopće radi? Istina da voli filmove, ali to nikada nije nikome rekao. U kino je išao mehanički, za samu prirodu i poetiku filma se nikada nije zanimao, nije pamtio imena glumaca, a kamoli redatelja, pa čak ni onih najvećih. A opet, filmove bi uvijek iznova gledao jer je u filmu sve tako jasno, sve uređeno, sve ima smisla. Svaki kadar, svaka rečenica nečemu vodi i ima svoje mjesto u tom malom univerzumu.

Po šuštanju i krčanju u slušalici znao je da opet iz Ljubljane nešto prenose. Ovaj put ga neće zbuniti, pisat će velikim čistim slovima i tražiti da svaku stvar dva puta ponove.

– Halo, Zagreb?

– Slušam, Ljubljana – Damir je ironizirao njihov službeni ton.

– Prenosimo nove filmske vijesti koje smo upravo primili od međunarodnih agencija. Vezano je i dalje uz najnoviji štrajk…

– E, tu sam te čekao – Damir se naoruža pažnjom.

– Štrajk se i dalje razvija. Elisabeth Taylor jedna je od glumica koja pokazuje silnu aktivnost u organizaciji štrajka, posvećujući mu velik dio svog dragocjenog vremena. Aktivna štrajkašica je i Marilyn Monroe koja je izjavila da joj je štrajk dobro došao jer će konačno moći u miru preboljeti gripu koju vuče već tjednima…

– Dobro, nego recite mi detalje štrajka, ko, zašto?

– Od detaljnijih manjih štrajkova – nastavio je glas recitirati – poznat je onaj u slučaju Gine Lollobrigide, koja prekida snimanje filma Idem gola po svijetu s Frankom Sinatrom i koristi prekid za posjet rodbini u Rimu. Također je specifičan štrajk i brojnih statista i glumaca u afričkoj džungli oko Nairobija jer se tamo trebao snimati još jedan u seriji filmova o Tarzanu, pod naslovom Kralj džungle i savana…

– Stani malo – bio je uporan Damir – al ko tu štrajka protiv koga, to sam mislio pitat? Sve je zbrkano…

– Da, zbunjujuće je što glumci štrajkaju protiv producenata, iako su i sami u nekim slučajevima koproducenti. Značajan istup štrajkaša napravio je i Gary Cooper, u svom karakterističnom ratničko-kaubojskom stilu: „Imamo sve adute u svojim rukama, moćne saveznike, a imamo i podršku od meksičkih i francuskih kolega koji neće ni prstom mrdnuti za holivudsku produkciju“, i tu je prijeteći dignuo svoj kažiprst koji je bio na tolikim okidačima da cijelome iskazu dodaje određenu težinu…

 

– Halo – Damir se napregnuo da čuje. Bio je umoran, vani je sigurno već padao mrak.

– Tu… Tuljek.

– Izvolite, direktore.

– Slu… slušaj dobro! To mora bit goto…, gotovo! Ne… ne ideš kući dok ne dobijem brošuru! Jasno?

– Ali, direktore, nemam dovoljno informacija, rekli ste…

– Dooobrooo – rastegao je kao da to o zanosi i vitla njegovom ravnotežom oko zamišljene osi. – Ovako! Od dvaj… dvjast treće, do dvajs pete, eeee, to su bili zlatni dani kazališta. Jasno?! Tu ti je režiro ovaj… đavo ga odnio… Tito Strozzi, pa dirigira Baranović, pa onaj Gotovac. To ti je bila ekipa…

Nastupi stanka, valjda da otpije, pa se zadera u slušalicu, kao da se iznenada nečega sjetio:

– Froman! Sjajan dirigent, genijalan! Piši.

Ispusti opuštajući uzdah kao da se strovalio u stolicu.

– … auuu, majku mu – bit će da mu se zavrtjelo – a, tu je i izvedena pr… prva izvedba Mandragole od Lea Falla, paaa… Madame Pompadour od Machi… Machi…

– Valjda obrnuto, gospodine direktore.

– Tuljek! – direktor lupi šakom o stol, a boce i čaše zveknuše – tvoje je da slušaš i pišeš! Šezdeset sedam! E!

– Čega? – Damiru je zastala olovka.

– Kestena! Pa premijera, pobogu! U materinu – opet je udario po stolu, ostavio slušalicu da zaustavi bocu koja se zakotrljala po stolu. Opet naglo zgrabi slušalicu, nečega se sjetio:

– Ružička Strozzi! Marija! I nju stavi! Koje je ta imala… – na tom mjestu se veza prekide.

 

Damir nije ustajao od stola. Buljio je u hrpu besmislenih direktorovih upadica. Činilo mu se nemogućim zadatkom oblikovati to u smislen tekst, štoviše, u brošuru koja će se dijeliti o proslavi obljetnice kina. Što on tu radi? Učio je, trudio se, studirao, a njegov život je ovo ovdje, i tko zna što mu se još sprema… Prekinu ga opet, naravno, zvonjava.

Ona je bila s jedne strane, on s druge, pričali su, riječi su izlazile iz njezinih i njegovih usta, a opet se Damiru činilo da priča sam sa sobom.

– Ma šta mi napriča…

– Ali, Dajo, evo sve sam zapisao – čitao joj je stručno objašnjenje koje je zaprimio – „Glumci su ujedno i koproducenti, dok štrajkaju protiv producenata“, itd.

– Ne razumijem – bila je uporna. – Čekaj, evo na primjer, Gregory Peck…

– Da, snima s ekipom u Grčkoj, ali bome Topovi Navarona šute ko zaliveni već mjesec dana! Cijela ekipa se pridružila štrajku.

– I Gregory Peck?

– I on.

– Ali, on je i koproducent filma. Uložio je i svoju lovu u njega.

Damir je malo zastao, znao je kuda vodi ta besmislica.

– Izgleda – reče.

– Znači, logično, da Peck štrajka sam protiv sebe?! Jesam u pravu?

– I mene, Dajo, zbunjuje, ali očito je tako – uhvatio se Damir ispričavati kao da je holivudska glupost njegova.

– Znaš šta, Damire? Ti si budala. Eto, rekla sam. Pa zar ne možeš običnu vijest zapisat, ovo tu može samo budala…

Tišina.

Soba je opet mirna.

Blaga slatka tišina. Držao je ruku na slušalici spuštenoj na telefon. Razjapljena usta su se zatvorila, metalni zvuk razvukao, kao i uvijek. Je li to on poklopio?

Iziđe na Ilicu, još je bio dan, i uputi se prema Trgu dugim korakom.