S pogrebnom povorkom nizbrdo | Nebojša Lujanović

BAKSUZ

– Moje ime nije važno, ionako ga ljudi ne pamte, a bome ne pamtim ni ja njihova. Važan je samo moj život, jer, vjerujte mi, ja sam najveći živući baksuz. Kažem živući, jer su od mene veći baksuzi bili samo oni čije prokleto ime nosim. Ali, oni su odavno pod zemljom. Srećom njihovom, jer bih ih ja već s njome sastavio. Pogledajte me, pogledajte!

Tomo se odmicao i samo se osvrtao gleda li ga tko s ovim čudakom.

– Ovo što vidite, ovo ništa, ova olupina, to je ono što sam naslijedio od njih. Jer, od baksuza samo baksuz može i poteći – nastavio je Tomin sugovornik.

Tomo je malo ustuknuo od jakog mirisa vlažne tkanine što ga je zapljusnuo kada je njegov posjetitelj stao širiti kaput koji još nije bio ni skinuo i mahati rukama. Bilo je u njemu nešto zbog čega je Tomo odlučio zanemariti i smrad i zakrpe i neobrijano lice. Nešto u kvaliteti i čvrstoći kaputa, starinskog kaputa finog kroja. Nešto ga je mamilo da posluša priču te skitnice, sudbinu koja ga je dovela do dna na kojem, čini se, nije uvijek bio. Sama činjenica da je nekad možda ovaj kaput nosio na posao, imao život i budućnost, pa i ženu i stan, a sada na snijegu spava na kartonskim kutijama pokriven novinama, stezala mu je srce i blokirala razum.

– Tu vam je fino, toplo. Malo sam i ožednio – reče posjetitelj i tek kad se skroz oznojio od vrućine, kao da i ne vjeruje da je osjeća, sjeti se skinuti kaput. Tomo ode do šanka naručiti piće. Dok je čekao sporog konobara, spazi kako skitnica profinjenim i sporim kretnjama skida kaput i uredno ga slaže preko stolice.

Bio je to visok i krupan čovjek, ali tih, tugaljiva lica i spuštenih ramena, upao u odijelo promočene i zaprljane bež boje. Uz obraslu bradu, nije previše odudarao od profila profesora koji su Tomi do prošle godine predavali na fakultetu. Dobri djedice, ali potpuno senilni i bez dodira s realnošću: nisu ga nimalo spremili za život koji ga je čekao. Nisu ga spremili za šok da će nakon diplome raditi u nekom jadnom tjedniku, za lovu koja nije vrijedna spomena pratiti previranja u životu kvazipjevačica, tipkati izjave manekenki, a evo – i slušati ispovijedi klošara.

– Znam da se to na prvi pogled i ne čini kao nešto posebno – čekao je Tomu sa spremnim nastavkom priče kad se ovaj vratio s pićem – baksuza ima svagdje, vazda ih je bilo i bit će ih. Ali, vidite, moji preci i ja smo baksuzi samo kad su u pitanju vozila. Bilo koje vrste.

Tomo nije ni dirnuo svoje piće. Čekao je nešto za što se može uhvatiti, osvrtao se po kantini, ovamo silaze kolege novinari. Sada je osjetio da bi od ovoga moglo biti nešto. U redakciju svakodnevno dolaze svakakvi tipovi, traže nestale udovice, izgubljene sestre blizanke, plaču za nepostojećim ljubavnicima i za nikad nerođenom ili nerođenom djecom… Treba samo znati prepoznati.

– Ukratko, sve što je brže od hodanja, mi pretvaramo u katastrofu. I pritom izvučemo deblji kraj. To jest ja, ne mi, jer su se ostali izvukli i sad mirno spavaju, dok ja polako propadam. Zato je važno da kažem svoju priču, svaki dan mi je kao zadnji i tko zna hoće li me sutra uopće biti!

Ovaj uvod je zaslužio otvaranje notesa i uzimanje olovke, zauzimanje početnog stava za bilježenje. Možda je konačno uspio da se nakon pola godine rada barem približi onome što je urednik zamišljao kao toplu ljudsku priču.

– Prije nego što krenemo, znate, malo sam ogladnio. Vidim, tu ima svega, a ja, iskreno, ne pamtim kad sam zadnji put jeo…

Tomo je zamijetio i to kako klošar fino prima sendvič i kako ga jede odmjerenim zagrizima. Ostalo mu je samo čekati da se sve razvije do kraja, da gost mirno pojede, zalije, prebaci nogu preko noge i sklopi ruke, napokon spreman za nastavak. Činilo se kao da će podrignuti, valjda od salame, ali stavi vrh prstiju preko usta pa počne:

– Sad, ne znam odakle da krenem, ostalo je lako. Ne zbog vas ili članka, nego zbog mene. Jer tamo gdje počinje priča, počinje i moja nevolja. Da počnem s bračkim borovima, brezovačkom rakijom ili bihaćkim kukuruzom? Negdje moram povući crtu, jer me strah da će me tako, motajući unatrag, misao odvesti do samog početka, iskona ljudske nesreće uopće! Ovako. Kako oko Bihaća ima sva sila rijeka i rječina, gusta mreža žila kao kapilari na sljepoočnici mog pijanog oca, zemlja je bila pošteno natopljena. A i ljudi. Svaku gradnju mosta zalili bi rakijom, a rijeka dosta, gradnje još više, o poplavama i nestalim mostovima da i ne pričam, pa ljudi povazdan nisu ništa drugo radili nego postavljali grede i opijali se. A kukuruz rastao. Em mu plodna zemlja, em nema ruku da ga beru. Dok je djed bio mali, njegov otac, a moj pradjed, još tada je postao prvi izvoznik uopće. Imao je kola i konja koji je vukao za trojicu, ali imao jednu manu. Bojao se ptica ko vraga. To je bio onaj leptir što je na kraju izazvao kaos, kako bi rekli učenjaci s televizora. O tom pradjedu samo sam slušao, a kao da ga mogu vidjeti kako tovari zrele klipove: postavi djeda, tad još dječaka, na kola, on se jadan utopi u njima pa kolima u izvoz, dok se ne vrati, s izmorenim konjem, praznih kola i praznih ruku.

Jedini svjedok koji ga je vidio s parama je dijete dugih ruku, kao otegnutih od nošenja klipova, moj djed, koji ni tada, s deset godina, a bogme ni do kraja života, nije progovorio ni riječ. Kad bi pradjeda pitali gdje mu je zarada, on bi rekao da mu je to što je vidio svijeta izvan ove prašume kukuruza dovoljna plaća. U pradjedovu nesreću više od ovoga ulaziti neću. Predalek mi je da bih ga žalio. Đavo ga je i tjerao da za rad u kukuruznom polju, gdje je sve puno ptica, uzme konja koji, kad čuje lepet krila i kriještanje pobenavi i polomi sve trske vukući bijesno kola u krug dok se ne sruši od umora.

Pradjed je jednoga dana jednostavno nestao. Manje je moguće da je našao novu ženu – nisu ga zanimale – još manje da je nešto zaradio i nekamo otputovao – s parama nije znao – a najmanje da je našao bolji život – ni kukuruz se ne bi sjetio prodavati da mu se kuća gotovo nije utopila u njemu. Bit će da je jednog dana crni gavran kružio nebom, namirisao mlijeko koje je bubrilo u žutim zrnima i spustio se na grivu pradjedova konja da odmjeri teren dok je moj pradjed bio u kolima.

Sve se moglo pročitati na Tominu licu: što bi to trebalo biti, ta slikovita, ali površna i štura priča bez osjećaja, bez ideje? Što bi on s njom mogao napraviti? Zato gost brzo prekine stanku:

– Ali, to je tek uvod. Sad ide ono najzanimljivije, život mog djeda. O njemu su se legende pričale. Prije toga bih vas molio jednu kavu, ova toplina me počela uspavljivati…

Kao da je izazvan, sklopi ruke i pripremi se za drugu rundu.

– Djed nije imao ni škole ni zanata, nije htio ni pare ni kuću, nije znao tko je ni kud bi sa sobom, ali je, onakav mrk i nijem, u sebi zidao samo jednu čvrstu činjenicu – da ne voli žuto. Ono žutilo od klipova u kojem se utapao u kočiji, klipova među kojima je zebao i spavao dok je pradjed haračio po krčmama, one stabljike koje su mu kao djetetu rezale lice i ostavljale crvene linije svraba po tijelu… Mrzio je sve što je žuto. Kad je općina obznanila da sravnjuje i spaljuje okolna polja kukuruza jer će se ondje graditi kolodvor i pruga za vlak, djed je bio tako sretan da neki kažu kako je na tren progovorio.

Je li se njegova kasnija neizmjerna ljubav prema vlakovima rodila iz mržnje prema kukuruzu ili iz čiste simpatije prema novoj tehnologiji koja je zakoračila u bihaćki kraj, nije važno. Uglavnom djed se zaposlio na kolodvoru i radio sve što su od njega tražili, samo da može slušati klepetanje i škripu vlakova koji pristižu. Tako je u deset godina od skladištara i kontrolora vagona, napredovao čak do strojovođe, ali onog rezervnog, kojem su dopuštali samo da premješta vagone po kolodvorskim kolosijecima.

Za djedovu neobičnu naviku saznalo se tek u njegovoj starosti. Njemu bi duša bila zaspati na tračnicama! Legao bi između dvije tračnice, o donju bi se lijepo odupro nogama, a na gornju stavio smotani kaput pod glavu, pa bi tako uljuljan između dva praga te grijan kamenjem koje se cijeli dan pržilo na suncu zaspao kao dijete, uz miris ulja i gareži. Trebalo je trideset godina da mu ta navika dođe glave.

Kao već postariji čovjek, znao je ponekad dopustiti, ali samo onima koje je znao cijeli život, da ga odvedu u kavanu. U početku bi se čak i njima približavao nekako oprezno i nepovjerljivo, kao kakva životinja, a poslije bi se, i bez glasa, s njima lako sporazumio. Ako bi djed ranije oteturao, znali su gdje će ga naći: na tračnicama, kako u onoj svojoj pozi spava blaženim snom. Tako je bivalo sve do one noći kad je u gostionici gostovala neka pjevaljka, dovukli je čak otamo preko Drine, pa od silne buke, pjevanja i muzike nitko nije ni čuo ni primijetio da je djed izašao, poput mjesečara, i zaputio se dobro znanom stazom prema svom malom raju. Negdje pred jutro začuše strahovit pisak, škripu, a onda veliki prasak i lomljavu. Vlakovođa ranojutarnjeg vlaka iz Banjaluke nije mogao ni sanjati na kakvoj će se muci naći pri ulasku na bihaćki kolodvor. Na jednome od dva raspoloživa ulazna kolosijeka spavao je čovjek, dok je na drugom stajala kompozicija od četiri vagona puna povrća. Izabrao je ovaj drugi, udario u vagone i izbacio ih s tračnica. Vagoni su pomeli pola sela na strmini, prolazeći kroz kuće kao kroz kartonske kutije. Djed se probudio kad je sve već sve bilo gotovo. Dokle god je pogled sezao, sve je bilo obojeno u crvenilo rajčica i lubenica. Mrtvih nije bilo, ali bogme ni čistih fasada.

Tomo se uljuljao u priču, zaokupila ga je slatkorječivost njegova gosta koji je tako fino nizao. Ipak, ništa dublje u svemu tome još nije vidio. Od bilješki koje je napravio ne može sastaviti pravu priču. Nešto je manjkalo. I to nešto vuklo ga je da sluša dalje. Priča je još bila nedorečena.

– Čudno me gledate. Mislite da lažem?

– Ne, krivo ste me shvatili – Tomo se teško prebacio sa slušanja na razgovor.

– Možda. Ali dobro sam vidio, premalo ste zapisivali – gost mu je opet dao do znanja tko drži sve niti. – Znam, sve su to pričice, ali pravu tragediju možete shvatiti tek kada završim i iduću, kad vam još otkrijem svoju nesretnu sudbinu. Ono što slijedi nije ugodno za uši kao prethodno.

Klošar je raskopčao gornje gumbe košulje jer su mu se na čelu opet počele hvatati graške znoja. Tomu zapljusnu kiselkast vonj koji je pomalo vukao na gorivo i ispušne plinove. Ali nije bilo vremena ni za tu misao, jer gost je već započeo sljedeću priču.

– Doduše, tad još nismo bili obilježeni baksuzom koji je očito počeo pratiti moje prezime, ali smo bili obilježeni slabošću na alkohol. Kao da se to dvoje može odvojiti, kao da velike nesreće i ne proizlaze iz alkohola. Iako je možda bolje to odvojiti jer bih i sam došao u napast da to dvoje povežem kao uzrok i posljedicu, prava istina je da je ta nesreća s kojom živimo ipak nešto više, nešto sudbinsko.

Premda, nije ni to bezazleno. Već je u cijelom bihaćkom području, zbog djeda i pradjeda, naša obitelj bila poznata po piću. Otac nije mogao naći posao nekoliko godina, a školovao se za profesionalnog šofera. Kao što rekoh, tada se tek nazirao naš baksuz s vozilima. Selo po selo, firma po firma, otac je našao posao tek u Brezi. Od tada već seže i moje sjećanje. Nikada ni jedna žena nije bila dovoljno dobra mojim očevima i djedovima. Isto tako, nijedna nije bila dovoljno jaka da povede sina sa sobom, pa majku nisam poznavao – kao ni moj djed ni pradjed – niti sam ikada pitao za nju. U brezovačkoj kolibi, koju je mraz nagrizao i iznutra, punoj cjepanica i svijeća, prošlo mi djetinjstvo. Ni moj otac nije bio mnogo pričljiviji od djeda. Život smo shvaćali kao posao koji se mora odraditi, potomstvo kao šegrte koje valja obučiti i osigurati se za stare dane, a smrt kao rok do kojeg treba posvršavati sve poslove.

Ocu povjeriše da vozi autobus. Ako sve ima svoj razlog, onda su i Brezovčani imali neku krivicu zbog koje je njihova sigurnost, Bože oslobodi, prepuštena u ruke mog oca. Ponedjeljkom ujutro skupljao je radnike po selima u okolici i dovozio ih u rudnik u Brezi, a subotom uvečer razvozio ih je natrag. A između toga onoliko vožnji koliko bi bilo usputnih mušterija i koliko je očeva žeđ za rakijom dopuštala. Nikad se nije uklopio, pio je sam, sporo i od muke.

Sama činjenica da je kobna noć kada je otac sjeo u brezovačku kavanu da razbistri glavu pala točno na 10. listopada, deseti desetog, imala je u sebi nečeg predodređenog, neizbježnog. On nije bio čovjek od razmišljanja, ali je tu večer napipao neku nit, predosjetio nešto što ga je pritiskalo. Nema pitanja, nema odgovora. Nema smisla, nema objašnjenja. Jednostavno je to osjetio i gotovo. Ali ni ta prividna svjesnost o usudu ne mijenja njegov tijek i njegovu logiku. Tako je, čašicu po čašicu za šankom, trudeći se umaknuti toj težini, on njoj zapravo, a da to i nije znao, još više prilazio, trčao joj ususret raskriljenih ruku. Pred jutro s nedjelje na ponedjeljak otac je sjeo u autobus s trideset i dva putnika i kod sela Ivančići strovalio se u provaliju. Njih osmero je poginulo, dvadeset i dvoje je ozlijeđeno, a samo dva sretnika prošla su bez ogrebotine, uključujući i njega.

Negdje oko četiri ujutro čekali su ga putnici na polaznoj stanici u Krivajevićima. Dok se vozio iz Breze prema njima, ocu je od gnjeva i tuge kolala krv u žilama i držala ga budnim. Međutim, kad je pokupio putnike, među kojima su bile i dvije žene i četverogodišnje dijete, čekao ga je još cijeli put natrag prema brezovačkom rudniku, i to izmorenog tijela i krvavih očiju. Napola sklopljenih kapaka, dodajući gas odavno umrtvljenom nogom, vidio je samo mali komad asfalta pred kamionom obasjan prednjim svjetlima. Unutrašnjost autobusa bila je osvijetljena mjesečinom koja putnicima nije dala zaspati pa su se meškoljili, razgovarali. Ipak, otac se za volanom, kroteći krivine po vrhovima brežuljka, kao na dlanu svijeta, osjećao sam. Nekako osuđen, izdvojen, odabran. Nekako daleko od ljudi. Izvan autobusa.

Točno na vrhu brežuljka pred njime se nalazila oštra krivina udesno. S desne strane ceste rasli su visoki borovi, a duž lijeve širila se velika provalija u čijem dnu su se nazirale kuće sela Ivančica. Rub okuke od provalije je dijelila visoka željezna ograda. Ali, silan i težak autobus koji je na krivini jednostavno nastavio ravno, probio je ogradu kao da je od papira. Tako je započeo kratak put užasa niz padinu od sedamdeset stupnjeva, dugu tristo metara, punu suhoga granja i sitnoga kamenja, bez ičega krupnijeg na čemu bi se autobus zaustavio, za što bi se čovjek uhvatio… Baš kao u životu. Već nakon prvih stotinjak metara neki su putnici poispadali kroz razbijene prozore, razrezani. Krvavih tijela bilo je posvuda, zagnjurenih u pijesak, zapletenih u grmlje. Posljednji dio puta autobus je glavinjao prazan i zaustavio se na dnu, među balvanima, a ono što je ostalo od njega nije bilo puno više od poda s kotačima, nekoliko sjedala i nešto zgužvanog lima.

Novine u cijeloj zemlji prenijele su vijest o nesreći, jer šezdesetih se još nije toliko ginulo na cestama. Tek je predvečer, prebrojavanjem leševa, ustanovljeno da nema četverogodišnje Stane. Ni mrtve ni žive. Oca još nitko nije zamjećivao, nisu ga tad imali vremena optuživati. Stanu su pronašli idući dan kako luta šikarom. Cijeli svijet se sjatio oko djevojčice koja je ostala bez majke. Sve što se dalje događalo, samo je povećavalo očevu nesreću. Istraga je provedena; na cesti nije bilo tragova kočenja, nov autobus bio je prešao samo dvadeset i tri kilometra, bio je besprijekorno ispravan, uključujući i kočnice. Ocu su u krvi pronašli 1,5 promila alkohola. Što god da su ga pitali, i tada i puno kasnije, nije puno rekao, a i ono što je izgovorio, uvijek je imalo veze s malom Stanom: kako je svi žale, a njega kunu, kako su njih dvoje zapravo jedno, kako ljudi ne znaju koliko je i sam propatio, kako je i njegov život negdje nestao u provaliji, ne ivančićkoj ili bihaćkoj, nego u nekoj nezemaljskoj i kako mu nije stalo, neka ga kazne koliko hoće jer nikad ga ne mogu kazniti više nego što je on sam sebe…

Bilo je potrebno neko vrijeme da Tomo nakon završetka priče dođe k sebi. Bilo je to pomalo bezobrazno prema gostu, ali za vrijeme priče njemu je na površinu isplivalo sve o promašenosti vlastita života, o siromaštvu, o beznađu u kojem se nalazio, u tupoj sredini u kojoj je radio. Sve bi to skupa gurnuo u provaliju… Tako je razmišljao slušajući, jer nesreća je nesreća, ne pozna vrijeme, granice ni ljude. Iznad stola punog ispijenih kava, omota od sendviča i cigareta, ugleda suzu u klošarevu oku, koja mu pobjegnu niz obraz dok je bio zabavljen ispuhivanjem nosa.

– Tako sam otišao zauvijek – nastavio je gost – ali nisam ostavio oca, jer ono što je ostalo iza mene više nije bio moj otac, nego jad koncentriran u zgurenu čovjeku, simbolu nesreće. Morao sam pobjeći… Na kraju, još ostaje priča o meni.

Tomo D. više nije pisao, a možda ni pozorno slušao. Promicale su mu riječi, ali mu nije promicalo kako se spora i teška zimska noć spušta na prozore. Ta mu je težina sklapala oči i gurala glavu među ramena. Još od podne sjedi s ovim čovjekom i više ne zna treba li što od njega primiti, čuti ili mu pak treba nešto dati, olakšati se.

– Ne pitajte me što se događalo u meni jer vam to ne znam reći. U slučaju da ste jedan od onih filozofa ili književnika koji tvrde čovjeku uvijek u prijelomnim trenucima života dolaze suštinske, metafizičke misli, morat ću vas razočarati. Jedino što me je gonilo dalje od bosanskih vrleti, sela i provalija jest jednostavna, da ne kažem prosta, misao – što dalje od kočija, što dalje od vlakova, što dalje od kamiona. Tako sam došao do mora. Ukrcavši se u neki drveni kaić u Makarskoj, čiji je Tomos jedinica gotovo dušu ispustio dok se nismo dokopali najbliže obale Brača, nisam nimalo strahovao. Samo sam razmišljao kako mi se tu ne može konj oteti, vagon iskočiti ili vozilo sletjeti s ceste.

– Bože, da mi je netko rekao da ću živjeti uz more… – lice Tomina gosta prvi je put poprimilo izraz nekakve sjete i sreće.

– Oči su me boljele od sunca kojeg se nisam mogao nagledati i koža me pekla od soli iz mora od kojeg se nisam mogao odvojiti.

U Povljima sam ostao jer me ondje prizor, čini mi se, ukopao u zemlju: na isturenom dijelu otoka, upravo nasuprot malom procjepu na Velebitu, poput vrata koja su puštala strahoviti vjetar, borovi su rasli polegnuto, vodoravno po zemlji. Ništa čudnije ni ljepše u životu nisam vidio. Činilo mi se kako je sva zemaljska i nezemaljska nesreća daleko iza mene…

Tomu je razočarala ponovna preobrazba pripovjedačeva lica u lice žrtve, no bilo mu je i drago što konačno dolazi do dijela priče koji sadrži osobnu patnju, ono što mu je potrebno za članak. To je najmanje što bi mogao dobiti jer je i sam, slušajući tuđu ispovijed, prošao i vlastiti put boli, neke čudne i neodređene boli, koja se razvija i raste, premda se ne može vezati uz ljude i događaje poput ovih o kojima je slušao. Ne postoji li takva bol u svakome? Gost nije čekao da Tomo nađe odgovor.

– Petnaestak godina ribario sam s lokalnim ribarom, Šimom, živio od srdela i njihovih tankih kostiju koje sam žvakao kao da mi je zadnje. Nisam ništa pokušavao, nisam ništa želio, ništa mijenjao, nikamo odlazio. Sve dok me nije prije godinu dana, kad sam već zaboravio na prošle živote, moj brat po ribi – koji je znao po mreškanju kako more diše i što nam donosi – nagovorio da se ukrcamo na luksuzni prekooceanski brod kao pomoćno osoblje. Njegova glad za novcem i morskim prostranstvima koja ćemo vidjeti bila je naprosto zarazna. Ni sam ne znam kako, ali odjednom sam se našao na deseterokatnom brodu u bijeloj uniformi. Veličanstveno, zapanjujuće. Nisam se mogao otrijezniti od tih osjećaja.

Polazište Split, odredište Kalifornija. Dva puna dana ljudi i oprema ukrcavali su se u splitskoj luci. Bilo je tu domaće, ali još više svjetske elite, naftaša, onih plave krvi i estradnih zvijezda na povratku s ljetovanja.

U početku nismo ništa vidjeli osim labirinta crvenih sagova, teških limenih pladnjeva s kojih su se pušili čaj i vruće mlijeko ili mirisale stotinu i jedna vrsta pašteta. Već nakon pola dana od polaska, još u blizini obale, kapetan javlja na razglas da moramo prisilno pristati u dubrovačku luku. Iskrcavanje nam je ipak, nakon cjelodnevnog prepiranja, zabranjeno. Objašnjenje smo dobili tek uhvativši vijesti na radiostanici. Svi su mediji prenosili vijest o luksuznom brodu na kojem se proširio neki virus. Čini se da se radi o trbušnoj gripi koja je uglavnom bezopasna, koliko se bezopasnim mogu smatrati vrućica i trčanje na zahod deset puta u satu. Bolest se brzo proširila brodom, putnici su udarali šakama po vratima WC-a, čekali u dugim redovima na toalet, psovali, neki su čak to obavljali po mračnim hodnicima… Cijeli dan smo raznosili toaletni papir i brisali žućkastu tekućinu s tepiha. Sada se već počelo inzistirati na tome da nas dubrovačke vlasti puste s broda, jer ostajali smo bez papira. Ali molbe nam nisu uslišane. Lokalni liječnici su iz megafona apelirali da se nervozni putnici smire, da se radi o bezazlenom virusu koji će sam proći za koji dan, ali koji se širi nevjerojatnom brzinom pa neka imaju razumijevanja za štetu koji bi mogli nanijeti gradu usred turističke sezone. Ogorčeni naftaši, glumci, manekenke i pjevači, svi sa žutim flekama na gaćama, poniženi i uvrijeđeni, trčali su po brodu tražeći krivca. Kad im je rečeno da je dovoljno da se na brod ukrca samo jedan oboljeli, i to bez simptoma, pa da se bolest proširi i nakon što moj ribarski prijatelj nije mogao sakriti zaključak na koji ga je nagnala moja životna priča o baksuzu koju sam mu davno povjerio, iznijeli su me na rukama u čamac za spašavanje i otjerali s broda.

Čini da su i Tomo i pripovjedač bili na istim mukama – treba li se nakon svega nasmijati ili zaplakati. Sve je to Tomi bilo nevjerojatno, neshvatljivo, a na kraju krajeva i neiskoristivo.

– Nakon što su novine prenijele moje ime, nisam imao puno izbora. Sakrio sam se od života među ljudskim ološem. Istodobno sam se sakrio i priznao poraz, jer se protiv takve sile ne mogu boriti. I bježao sam, jer ako izbrišem svoje ime i postanem nitko, neće me moći pronaći svi ti gnjevni ljudi pa me naposljetku, tješio sam se, neće moći pronaći ni moja nesreća.

Samo kratko gost spusti glavu da odahne, a onda je u trenu opet podigne, pa kad vidje da je gotovo osam sati uvečer, otrese dlanovima kao da je završio kakav posao.

– Eto, to je moja priča, onoliko koliko se nečiji život u jedan dan može stisnuti. Vi ćete znati što od toga možete sastaviti. Zahvaljujem, od srca – reče i odgega prema izlazu iz kantine.

Tomo D. je ostao sjediti za stolom. Na papiru mu je od svega ostalo samo par škrtih bilješki. Približavao mu se urednik, zajapuren:

– Tako, kolega! Dok svi rade i crnče, vi se gostite!

– Oprostite, imao sam razgovor, možda temu…

– Nemojte mi, molim vas, reći da ste cijeli dan proveli dvoreći onog tipa?

– Ali, mislim da imam veliku sudbinu… onaj beskućnik…

– O čemu? Bolje za vas da je genijalno!

– Paa… – Tomo D. nije znao kako nastaviti. Što izdvojiti od svega onog što je čuo? Koji je smisao, što je bit? Odjednom shvati koliko je sve bilo beznačajno, simpatično, da, ali za novine beznačajno.

– Glupane, fino si nasjeo! – urednik se cerekao gledajući u stol pun otpadaka, praznih šalica kave, opušaka. – On je besplatno jeo, pio, grijao se, a ti kimao i plaćao!!! I potrošio moje vrijeme!!!

Dok se urednik derao na Tomu, početnika u redakciji tjednog magazina, njegov bivši gost podigao je kragnu kaputa ukrućenu od prljavštine i krenuo prema kolodvoru gdje ga je čekala njegova topla sjedalica na kojoj će se stisnuti i zaspati. Mora požuriti da je tkogod ne zauzme. Još je jedan dan ove paklene zime prošao.