S pogrebnom povorkom nizbrdo | Nebojša Lujanović

ZBOGOM, DOKTORE ADMIROVIĆU

 

Činilo se da je toplo, a onda bi gore s uzvisine šuma prosijala kratkotrajan silovit vjetar koji je ledio sve pred sobom. Ipak je to Vlašić. Ili se povremeno učini da je tiho, da se čuje stenjanje borova, sve dok ne dopre jeka granate koja je grunula negdje na drugom kraju planine. Rat. Po cijele dane uz padinu se penju topovi, a niz nju kotrljaju glave. Kad grune u šumi, drveće se uruši prema rupi u zemlji kao da se rana sama zatvara; a na ravnini pak rupu ispuni kiša pa se naniže stotinu jezeraca. Reklo bi se – gotovo lijepo. Toplo. Tiho. Plavo nebo u jezercima.

– Stani malo, jebem ga, đe si navro – Merđan viknu na Ciganina iza sebe, Ramba, debeljka obrijane glave. Spusti grubo svoj kraj nosila, a čovjek koji je ležao na njima zastenja. Rambo je stiskao zube, spreman nastaviti dalje, a Merđan brisao znoj i slinu što mu se objesila s usta.

– A jest konjina težak, ima u njem sto kila! Jozo, odavno u polusvijesti, nogavice zakrvavljene do prepona, to je ipak čuo. Htio je dignuti šaku, tko ga to sada ovakvog zajebaje, ali tijelo mu je beživotno ležalo. S nosila se klatila ruka, ponekad bi je uz tijelo vratio šesnaestogodišnjak, glave uvučene u ramena, koji je stajao uz nosila. Oko njih nije bilo gotovo ničega, malo kamenja i sitnog grmlja. Gore, sa šumovitih uzvisina je sijevalo, prema njima ili u nekom drugom pravcu, nisu znali, jer tutnjalo je sa svih strana.

Dado nije znao što bi, pa ocu kojega je tresla groznica stade rukavom brisati čelo. Merđan je podigao nosila, osluhnuo kratko, provirio iz grma – uspjevši samo preletjeti okom prostranu nizinu pred njima – i pljunuo:

– Ajd sad – potrčali su obojica s nosilima, znoj im kapao niz lica, blatnjavi dronjci od hlača zapletali se među nogama. Samo su grabili prema šumarku koji se uzdizao s kraja čistine.

– Jel ono pravo? – Merđan se osvrtao u trku.

– De, matere ti, izvadi još i kompas. Trčiiii! – pogura ga Rambo upirući u stražnji kraj nosila.

Jozo je konačno došao k sebi. Shvatio je da su ga položili između dva debla. Kamen mu pade sa srca kad ugleda nad sobom gusto granje umjesto otvorenog neba s kojeg ga je sunce dva dana pržilo dok ga nisu našli u travi, pokošenog.

Usred šumarka nalazila se planinska kućica, onako visoka i uska, ali zaklonjena, u kakve su po Vlašiću smještali ranjenike. Dvojica Cigana preživjela su još jedan krug. Prešli su s one strane gdje ljudi padaju ovamo, na drugu, među kućice, u improviziranu bolnicu, gdje ih ponovno dižu na noge. Kada su se svi podijelili na naše i njihove, pa čak i ljudi u bijelim kutama, nitko nije garavu braću vidio kao svoje, a oni kao da za tu njihovu igru nisu marili. Zato im oružje nisu davali. Cigani su samo kopali rovove i prenosili ranjenike, jer ih metak nije htio. Nikome zapravo nije padalo na pamet trošiti municiju na ljude koje druga strana neće ubrojiti u žrtve.

Rambo je izuvši cipele mirno sjedio na travi, a Merđan se držao za leđa i jaukao. Kad vidje da se Jozo probudio, dobaci mu:

– Majstore, života ti, de barem deset maraka za pivu, ruke nam otpale.

Ali se odmah morao zakloniti za panj jer ga je Jozo, onako ležeći, gađao prvim kamenom koji je dohvatio:

– Oca ti tvog… da ti tvog… – i ponovno se onesvijestio.

– Doktoreee – zacvilio je Merđan iza drveta kao dijete. Do njih se iz kuće lagano došeta čovjek u raskopčanoj bijeloj kuti, potkošulji i trapericama. Tihim glasom se predstavi:

– Doktor Admirović – i mahnu rukom prema kućici. Dotrčaše dvojica, Cigani im pomogoše podići nosila.

– Ko li jadnika ovako uneredi? – upita doktor.

– Ma balije – automatski će Merđan gledajući šahovnicu na Jozinu prsluku. A onda dignu pogled prema doktoru i ugleda na njegovoj kuti ljiljane. – Ovaj… ustaše! – brzo se ispravi. Zbunjen, uze gledati sad jednog, sad drugog. Ma otkud znam, pusti me, života ti, ako oćeš, uzmi ga, ako nećeš, da ga vraćam de sam ga i našo.

Cigani ubrzo krenuše natrag, osvrćući se, a kad malo odmakoše, Rambo prilijepi jednu otraga Merđanu; odjeknulo je sve do kućice.

Dado je stajao skamenjen sve to vrijeme. O balijama je samo slušao priče, viđao ih iz daljine kako vire iz rovova i pretrčavaju, ali nikada nije bio ovako blizu baliji. Zamišljao ih je s krvavim očima i životinjskim licem, a sada jedan stoji pred njim, sijede, na stranu počešljane kose, blagog pogleda i tihog glasa. Još se i nasmijao kad je odjeknula Rambova šljaga:

– Momci se malo zabunili, hrvatska je bolnica na drugom kraju. Al neka ga ovdje.

Oca su unijeli unutra. Dado se prilijepio uz njega stišćući mu ruku.

 

*

U vremenima kad je trajanje kazna, a postojanje teret i kada je želja za pravdom zapravo samo izraz sklonosti apsurdu, cijeniti i spašavati život znači imati smisla za šalu.

Bilo je vrijeme za previjanje. – Ranjenici zamotanih glava, prostrijeljenih ruku i nogu i rasparanih utroba napunjenih gazama ležali su na dvadesetak kreveta u prostoriji kojom se iz maslinastih vojničkih deka natopljenih usirenom krvlju širio ustajali zadah. Dvije sestre su trčale oko kreveta, a za njima se vijorio dugi trag zavoja. Kad im se u žurbi pridružio i doktor, nastala je velika zbrka: jednako su jaukali i liječeni i oni koji su tek čekali na red. Sada se u orkestru pridružio i Jozo. Iako njegove rane nisu bile najteže, njegov glas bio je najjači.

– Aa – joooj, sine, zovi nekog, zooovi…

Dado je dugo promatrao prizor, mjerio svakog ranjenika i bilo mu je neugodno zbog očeva kukanja. Reče grubo ocu:

– Koga bolan, tamo eno vraćaju bubrege u čovjeka?!

Pokraj njih je protrčala sestra, a Jozo se izdera za njom:

– Tabletee, boli…

A ona s kraja prostorije, zastavši na vratima, reče:

– Ti bi tablete, ha? Evooo! – stisnu mu s te daljine „bosanski grb“, dok joj je s rukavica kapala krv, i ode smijući se.

– Mater balijsku, mater… – bacao je sve limene posude za hranu oko sebe, udarao se šakama u prsa – oće me pustit da umrem ovde, gamad! – iz Joze je provalilo, nakon što se pola dana suzdržavao gledajući ljude s ljiljanima na ramenima.

– Da vojnik ovako umre, sramota! Đe je tu čast…

– Šuti malo, stari, majke ti – prekinu ga Dado. Činilo mu se da je otac izvan životne opasnosti, da mu trebaju samo očistit nogu od gelera i mogao ga je opet mrziti slobodno, punim srcem.

– Rekli su meni Cigani kako si ti ranjen. U kurvarluku! Nisi se stigo ni obuć, oni ti gaće zakopčali. Reci još jednom balija i reći ću sve majci – osjećao je sram za obojicu.

Jozo se zagleda u sina pogledom koji je govorio:

– Ti ne bi napravio takvo što, jel tako?

Dotrčao je konačno i doktor… Tko se to dere i baca stvari, nažalost, lijekovi samo za najteže slučajeve, sad će on njemu već nekako pomoć… Premjesti Jozu u kolica što su stajala u kutu prostorije i nožem raspara odjeću na njemu. Sve je bilo zakrvavljeno, ali se ispostavilo da su rane samo po lijevoj nozi, da su geleri zaobišli genitalije za dva-tri centimetra i da je koljeno iskočilo iz zgloba.

Primakao mu je stolicu i pokazao rukom:

– Stavi malo nogu tu da bolje pogledam!

Pomogao mu je Admirović držeći nogu za krvavu potkoljenicu – Dado se bojao da će noga doktoru iskliznuti iz ruke – odmjerio ju je malo, a onda jednostavno, svom težinom sjeo na nju. Čuo se mukli škljocaj, kao kad padne sklopka. Zglob je uskočio natrag.

Jozo je poskočio s kolica, ispustio dugi krik, otegnuto, i ponovno pao u staru dobru nesvjesticu. Nitko se od ranjenika nije osvrnuo. Dadi nije bilo žao. Sjetio se bolesne majke u krevetu, noćima same i napuštene; oca su pustili na dio fronte daleko od puškaranja da primi kakvu plaću kao dobrovoljac, a on se propio i prokurvao. Dado nije nalazio psovku kojom bi mu pokazao koliko je ljut i ogorčen, a nije ni znao što da kaže majci. Izašao je da ga više ne gleda i prosjedio do jutra pred vratima planinarske kuće.

Unutra je otac cijelu noć zavijao, stenjao, psovao. Srećom, na njegovu „mater balijsku“ nitko se nije osvrtao, svi su otupjeli, pustili budalu da bunca, sve dok pred zoru nekome od ranjenika nije prekipjelo. Repetirao je pušku. Na taj zvuk svi su se skamenili, a Jozo se pokrivačem pokrio po glavi. Znao je da je negdje u mraku cijev uperena u njega. Na tren je pomislio da je metak ispaljen i da putuje prema njemu jer je osjećao miris baruta. Ubrzo shvati da je to samo miris paljevine što dopire kroz otvoren prozor.

Tek kada je bio siguran da je svaki zvuk zamro i svaki dah zastao, vlasnik prsta na okidaču protisnu:

– Oćeš začepit? Oćeš?!

Jozo stade drhtati i plakati ispod pokrivača. Ako je i zgriješio jednom, nije puno, niti je jedini, zašto ga sada Bog ovako kažnjava, prvo će izgubiti nogu, a onda će se još ovi napiti njegove krvi. „Prejadan je ovo život, Bože, da bi ga Sebi uzeo“, bila je njegova molitva.

Srećom, doktora Admirovića, liječnika s njemačkom diplomom koji je ovdje ostao krpiti rane, svi su poštivali, pa su i prihvatili njegov zahtjev da ostave na miru blentavog Jozu.

Strah ga nije napuštao sve do jutra, kada je doktor u bijelim rukavicama, držeći skalpel u jednoj ruci, drugom otkrio zgužvani pokrivač. Zapljusnuo ga je smrad znoja. Jozo se pravio da spava i tresao. Prvo nije dao da ga diraju, onda je kumio da mu spase nogu pa se opet otimao, dok su mu po nabreklim ranama kopali gelere. Komadić po komadić.

– Najbolje me ubij odma, krvopijo turska – podigao je glavu s jastuka bliže doktoru, dok su mu po vratu iskakale napete žile.

Admirović baci skalpel i ode u susjednu sobu. Ondje se ugrizao za usnu, stisnuo šake i zube, ali nije uspio zadržati muku u sebi…

– Stoka jedna… ja liječim stoku…

 

*

Sve je jedan veliki kaos, nastao ni iz čega i sve će se uskoro pretvoriti u ono iz čega je i poteklo – u veliko Ništa. Kaos je nerazmrsivo tkivo od tisuća staza, tisuća putanja kojima se kreću životi, izbačeni iz ležišta, zasebno, besmisleno… Jedni kopaju rovove noću dok danju spavaju, drugi pucaju naslijepo, neki pretrčavaju, bježe ili trguju, neki traže, sebe, druge… Kaos u kojem svatko ide svojom linijom, dok se ona ne istroši ili dok se dvije ne sudare, a onda se dalje nastavi samo jedna. Onoga koji je brže potegnuo.

Dadi je dosadilo očevo zapomaganje, namjeravao je obići majku, ali ni nju nije mogao više vidjeti. Znao je da ne bi pred njom uspio sakriti očevu sramotu. Tako je lutao vlašićkim njivama, od rova do rova, odsutan, svojim nekim putem, poznavajući staze do kojih ne dopire pogled snajpera. Kod hrvatskih rovova su na vrećama pijeska sjedili Rambo i Merđan, nabadali čakijama mesni odrezak iz konzerve i pili mlijeko.

– Imam nešto pitat vas dvojicu – grubo ih je prekinuo, a oni u čudu isturili masne brade, pomislivši da su i njega i oca mu zaklali oni gore u kući.

– Treba mi alkohola. Odma.

Njih dvojica se pogledaše.

– Nije ti ovo samoposluga. Piće i cigare su ti ovdje ko suho zlato. Nemaš ti tih para. Gonjaj odavde.

– Onda ću reć ovima ovdje da ste mi oca odnijeli ravno Muslimanima. Odrat će vam kožu.

Merđan skoči, prevrne konzervu i mlijeko po Rambu, stade grliti Dadu:

– Stani malo, života ti, što si tako nagao…

I iskopa mu iz zemlje pored rova tri litre konjaka.

– Djece mi, to je sve što imam.

Jozo se obradovao konjaku kao dalekom rođaku. Prvo je naglasio da već dugo ne pije i da ne podnosi alkohol, ali sada mora, „srce će mu inače stat od bolova, drugačije neće izdržat, tko će ga razumjeti ako neće rođeni sin“. Pa krenu ulijevati. Pio je najviše noću i ujutro jer je oko podne Meho donosio ručak, a nakon obroka alkohol je slabije djelovao.

Svaki dan u isto vrijeme ranjenici su gledali kroz prozor kada će se ukazati krezubi, grbavi starac na konju kojemu je vojska plaćala tu uslugu. Mehina je žena svaki dan kuhala sedam lonaca variva koje je on kroz šumarke uznosio do planinarske kuće. Ranjenici bi ga prepoznali u daljini kako, uvijek u istom pletenom puloveru, susakom udara konja po znojnim butinama da upre u brdo, a onda istim susakom kad oslabi od podvikivanja („Oj Sokole, oooj..“) zgrabi ono malo piletine iz lonca da se okrijepi. A Sokol je bio i gluh i šepav, star, tvrdoglav konj koji je zastajkivao svakih desetak metara.

Navikli su srkati Mehino vodenasto varivo, bez mesa i krumpira, koje je vonjalo po Sokolovu znoju.

Kako se otac od boce nije odvajao, Dado je odlučio da će dežurati kraj njega. Drugu večer, kada su mu izvadili najveći geler, toliko se zarakijao da je usred noći potekla iz njega pjesma. Na susjednom krevetu ležao je debeljko i palio cigaretu za cigaretom. Sutra mu vade metak koji mu leži duboko u ramenu pa tranzistorom krati svoju nesanicu.

U lijepome starom gradu Višegradu
gdje duboka Drina vjekovima teče…

Krčalo je iz maloga zvučnika.

– … oj vjekovima tečeeee – pustio je i Jozo glas digavši u zrak ruke. – Ajmo, crkotine, pjevajte. Ma šta vi znate šta je pjesma – zaorio je dalje sam:

… ostade mi samo tužna uspomena
ašikovat s dragom skoro svako veče.

– Jooj, pjesme! Ko to pjeva?

– Himzo – netko će tiho iz mraka.

Jozo se spusti u krevet i mirno prizna:

– Dobar je. – Pa onda ponovi: – Do-bar.

Dado mu je uzeo bocu iz ruku i odložio je na drveni pod udarivši njome tako da u zrak štrcnu vodoskok konjaka. Jozo je dobro poznavao izraz dječakova lica kada ga nagriza srdžba. Naslijedio je to od njega. Dado nije ništa rekao, nije ni morao. Jozo se počeo sam opravdavati:

– Edita. Nikad me nisi pito kako se zvala. Edita. Nemaš ti pojma, mali… To je bila žena – oko mu zasuzilo pa nastavi pričati zatvorenih očiju. – Jest, Muslimanka, ako si to mislio. Svi su je znali. Onakve noge i sise, uh… Ako ti iko kaže da nije čuo za nju il da se nije okretao za njom, pljuni ga, laže. Šta ćeš, muški se u ratu oklošare i propiju, a žene prokurvaju – stisnuo je lice u neku grimasu, cijedio muku na oči. – Za milimetar me promašio metak na straži. Snajper. Samo me nešto opržilo po glavi. Kapu mi okrznuo – sad se počeo kesiti. – Spasio me svrbež. Svrbež, jebote! Ha, ha! Ja se sagnuo da se počešem i tu me okrzne. Popišam se na život, sutra mogu umrijeti. Sutra! Niko nema sreće dva puta, mislio sam i trčao prema Editinom selu. Barem još to napravit prije nego što… – poklopio se jastukom.

 

*

Glad. Smrt. Beznađe. Nemir. Krv. Psovke. Bol. I to je sve. Izvan toga nema ničega. Ako i ima nešto, to nije dio njihovog svijeta. Nije možda ni ljudsko. Ljudsko je ovo tu.

 

*

Cijelu noć zrak je bio čist. Onako bez mirisa dima i paljevine nadirao je kroz otvoren prozor iznad Jozina uzglavlja i širio se prostorijom. Pred jutro se Jozo prepao te praznine, počela ga podsjećati na smrt. Debeljka s tranzistorom prenijeli su prije dvanaest sati u sobu za operaciju, toliko ima otkada je primijetio da se sa susjednog kreveta više ne dižu oblaci duhanskog dima i ne čuju sevdalinke. Praznina kao u grobu. Stade ulijevati u sebe konjak.

Pred jutro je Admirović prišao praznom krevetu i počeo ga pospremati. Nisu spasili debeljka, iskrvario je na stolu. Kad je na krevetu ostala samo daska prikovana na četiri noge, doktor sjede na nju i zagleda se u pod. Jozo ga je cijelo vrijeme pratio očima.

– Doktore – zazva ga otkrivajući bocu ispod deke.

– Ne mogu.

– De, jebem ga, ko da bi ja nekom reko…

Doktor se na tren zagleda u njega.

– Koji si ti… – zakima glavom i nasmija se, kao da ispušta neku težinu iz sebe.

Jozo prvi put osjeti nekakvu bliskost s njime, sažali se nad čovjekom koji nosi još jednu smrt na svojoj duši.

– Jel tako da ne moraš više kopat po meni? – htio je iskoristiti trenutak.

Zagnojit će ti se rane. Onda si gotov. Svi ovdje jednom kažu zbogom, doktore. Na ovaj ili onaj način. Ti biraj kako ćeš.

Cijeli dan se Jozi vrtjele te riječi u glavi. A onda je otkrio nogu, odmotao zavoje, pozvao sestre i ugurao rub pokrivača u usta. Puna četiri sata rovali su mu noževima po nozi i na kraju je zalili konjakom. Izgubio se i došao k sebi tek idući dan.

Podigli su ga, blijedog i slabog, na ručak. Dan je bio sunčan, Meho je sjedio s njima i strugao blato s čizama. Ranjenici Mehu jedva dočekali, nije ga bilo dva dana. Kad su dobili zdjele s varivom, svi navališe uranjati prste u varivo i trpati krupne komade mesa u usta. Jedan od njih dođe napokon sebi između dva zalogaja:

– Stani malo, otkud meso unutra?

Žilavo i bezukusno, ali ipak meso. Već su gotovo svi dovršili svoje porcije. Ranjenika koji je ležao uz prozor ugleda kolica na mjestu gdje je inače bio vezan konj.

– A đe je Sokol? – izusti i svi uperiše pogled prema Mehi koji je i dalje mirno čistio čizme. Tek valjda nakon pune minute čuđenja reče da skine oči sa sebe:

– Crko, brate.

Oni pogledaše komade mesa koji su ostali na dnu zdjele. Iz Joze provali smijeh, grub kao iskašljavanje. Svi mu se pridružiše. Grmjelo je ubrzo cijelom kućom od smijeha, frcale su suze, iskašljavalo se i hroptalo, pištalo, ljudi su se tukli u prsa. Muzika razgaljenog hroptanja širila se šumom kao vlašićki vjetar.

Još dva dana Jozo je proveo ondje, a treću je zoru – ni sat duže nego što je doktor odredio da mora ležati – dočekao pospremljenog kreveta i složenih stvari. Došao je Dado da ga odvede. Otac se oslanjao na sina šepajući prema izlazu. Ostali su još spavali. Bilo mu lakše iskrasti se ovako. Nije znao što bi im rekao. Ali kada se nakon dvadesetak metara okrenuo da posljednji put vidi kuću, netko je ipak, budan na vratima, gledao za njima.

– Zbogom, doktore Admiroviću – mahnu Jozo i nastavi šepati niz šumsku stazu. Dvije sjene progutala je jutarnja magla.