S pogrebnom povorkom nizbrdo | Nebojša Lujanović

PRED SVEČANE ZAVJETE

Svoju priču ne znam početi drugačije nego onom poznatom rečenicom: „Čudni su putovi Gospodnji.“ Čini mi se da je bila Njegova volja to što je dječak doveden baš u naš samostan. Neka se smiluje mom grešnom srcu kojem je vjera takva da svagdje i u svakome vidi Božji trag, pa i tom jadnom i napuštenom stvorenju koje je zakucalo na naša vrata. Isto tako, ako sam štogod krivo razumjela ili ispričala, neka On oprosti mojoj razigranoj duši koja nije imala zle misli, i neka samo odmahne rukom, kako to čine i moje sestre kad kažu: „To se Delfina opet zanijela svojim ludorijama.“ Srce mi je čisto i ponizno i pričam jer svatko ima svoj način na koji propitkuje sebe. Na kraju, neka mi oproste i sestre što uzimam njihova imena i djela.

Da ono što ja učinim, a kamoli ono što izgovorim, sestre ne shvaćaju ozbiljno, to neću poricati. „Iz tvojih usta i samo zlo bi izgledalo dobronamjerno“, znala bi reći meni najbliža sestra Julija. Ja sam samo voljela ljude i u njihovim srcima nalazila, Bože me oprosti, više nego u svetim knjigama i samostanskim propisima. Bila mi duša sklona živu razgovoru pa sam se s ljudima rado smijala i uvijek na šalu okretala, jer mi se činilo da kroz smijeh najbrže izlazi ono što je najbolje u ljudima. Iako to nije uvijek završavalo kako treba.

Nakon mojih pet godina odanosti samostanu stroga glavna sestra Ozana mi je priznala: „Ti si živi dokaz da je Bogu milo smijati se, te da mu je mila bezbrižnost upravo koliko i strogost i predanost radu. Valjda mi te poslao da očuvaš ravnotežu.“ Nisam je razumjela. A nisam ni morala. Takva sam i gotovo. Toliko sam puta nagovarala sestru Gertrudu da zapisuje sve što nam se događalo, ali ona je tvrdoglava koliko je i blijeda od vječne pognutosti nad knjigama. Neće pa neće. Sestra Gertruda, na nagovor glavne sestre, piše veliku biografiju našeg zaštitnika i osnivača svetog Benedikta. Odlučila je usmjeriti svoj talent samo na velike teme.

Kada je dječak zakucao na vrata, svih petnaest sestara nalazilo se, kao i svakog dana u 5.30 ujutro, po pravilima Reda, na Službi čitanja. Još nije bilo svanulo, niti smo se pošteno razbudile, dok molitvu nije prošarao neljudski krik gnjevnog djeteta kojem je dosadilo kucati. Sestre su se stale komešati i pohitale iz kapelice, kroz vrt, prema vratima u velikom zidu koji je okruživao samostan.

Iako se nalazio podalje od mora, na putu od Zadra prema Ogulinu, na osami, samostan je građen kao i onaj na Pagu. Sav taj kamen, tipičan za mediteranski stil, svojim je uglačanim sjajem na suncu odražavao čistoću duše kojoj smo težili. Kako li je samo lik malenog i neurednog lutalice odudarao od tog kamena i nas samih? Nije nosio nikakvu poruku, ništa. Bio je to petogodišnji dječak suncem opaljene puti, jakih jagodica i razbarušene kose slijepljene od znoja na čelu. Imao je tanke usnice, kao da ih iznutra jede zubima, i prodoran pogled zbog kojeg se činilo kao da smo sve u njegovim rukama, a ne on u našima.

Sve smo učinile da se opusti, ali on se nije dao ni okupati, izmicao se našim zagrljajima i nije govorio. Ali bi zato bio pojeo i kišu Božju. Mljackao je i tapšao se po trbuhu kao da je sam na svijetu. Sestre su se povukle da se dogovore što dalje s njime, a on je obrisao usta rukavom, gurnuo s klupe sve katekizme na pod, sklupčao se i zaspao. Dok su sestre raspravljale, a mali spavao snom pritajenog zla, razmišljala sam je li se slučajno pojavio dvadesetak dana prije blagdana Nevine dječice, te uoči mjeseca u kojemu sam ja završavala i posljednju, petu godinu priključenja, koju trebam okruniti Svečanim vječnim zavjetima. Njegovo ime, Bobo, jedino što je izgovorio, nije, Bože me sačuvaj, ime za krštenu dušu, i to nije nikako slutilo na dobro. Bobo.

*

Godinu dana prije dolaska u samostan Bobo je svoj četvrti rođendan dočekao u Crnoj gredi, baš kao i svaki dan otkako zna za sebe. Crna greda, kavana na ulasku u Ogulin, pokraj glavne prometnice, ime je dobila po velikoj poprečnoj pougljenjenoj gredi na stropu, ostatku požara otprije deset godina. Toliko dugo već gazda Pero ugađa lutalicama, pijancima, ološu koji se ovdje skuplja, i svojoj razmaženoj ženi. Toliko dugo i Bobina majka Ružica, uvijek u istim cipelama i crnom kratkom kompletu s bezbroj otisaka prstiju, obilazi s pladnjem oko stolova. Ništa nije prekidalo njezino užurbano kretanje, ni psovke, ni vika, ni potezanje noža, ni ruka ispod suknje.

Vječno zlovoljnoj, ali lijepoj Ružici život je vrijedio onoliko koliko je dobivala napojnica, kojih opet nikada nije bilo dovoljno za jedino što je željela – otići odatle. No dani su jednako prolazili u Crnoj gredi, s djetetom u kutu, jer ga nije imala kome ostaviti.

Stara pijandura Mesik, onda Dugi, pa kamiondžije, bivši zatvorenici, šumari i manijaci činili su njegovo djetinjstvo. Za prvi rođendan Dugi se pijan izrigao i po njegovoj dekici, za drugi su ga kamiondžije iz šale sakrili pred Ružicom u svojoj kabini. Prvo što je naučio bilo je „kopile“, o životu i tijelu učio je iz kavanskih dijaloga „pizda materina“ i „kurac ćaćin“, a o svijetu od staroga Mesika koji je s firmom proputovao sve kontinente, a jedino što je zapamtio jest kako se na kojem jeziku psuje i kako su u Rusiji najbolje kurve.

Na svoj četvrti rođendan, Bobo je do ponoći sjedio sam u kutu i gurkao po pivom natopljenom stolu autić što mu ga je dao neki krezubi gost.

– Mali, zbog ovoga sam skoro ostao bez jaja, zbog ovoga i trideset iljada kuna. Bio je pored kase, uzmi. I nikome ni riječi.

Oko Bobe se pjevalo, nalijevalo, katkad i tuklo, uvijek je bilo bučno i puno, ljudi su teturali, padali i na njegov stol. Gazda Pero je točio za šankom, a majka obilazila stolove, dirali su je, bacali novac na pod da se sagne… Bobo je u ruci stiskao papir od čokolade koju mu je jučer donijela. Bio je ljut. Opet su mu podvalili rakije pa se smijali njegovoj zgrčenoj faci i tjerali ga da povuče dim, samo malo, pa ga potkupili onim autićem da ne plače.

*

Nisam imala previše doticaja s djecom, ali ionako je od samog početka bilo jasno da Bobo nije obično dijete. Prva tri dana pokušavale smo ga oraspoložiti i nagnati da priča o sebi, ne bismo li saznale otkuda je i čiji je, ali bez uspjeha. Gledao nas je tako prodorno i sa zlobom, kao da mu neprijatelji nismo samo mi nego sve ljudsko i Božje. Noću nije htio spavati do duboko poslije ponoći, vrzmao se po sobi, grebao noktima po zidovima i mrmljao, a ujutro bi spavao sve do podne. Mi bismo obavile i Službu čitanja, i jutarnju misu, doručak, pa poslove po samostanu i vrtu sve do podnevne molitve, a on bi zarežao kad bismo pokucale na njegova vrata. Kao kakva, Bože me prosti, životinja, ustao bi tek oko ručka, kad bi osjetio miris hrane. Sjeo bi usred molitve, dok bi sve sestre za stolom sklopljenih ruku zahvaljivale Bogu za darove, te počeo trpati u sebe, mljackati, srkati…

Nakon ručka bile smo slobodne do 14 sati, ali se ni u igru dječak ne bi dao uvući. Da nam, zbog prerevne brige za dušu i jednostavnog samostanskog života ne bi zakržljale kosti i napale nas bolesti, sestra Ozana tjerala nas je svaki dan na rekreaciju. Iz mjeseca u mjesec smišljale smo nove igre kad bi nam stare dosadile. Unutar zidina u našem vrtu bilo je i badmintona, i grudanja, i kuglanja… Tog su mjeseca sve poludjele za frizbijem. Osim mene, ja sam stajala sa strane i zadirkivala sestre, gledala kako im lepršaju crne halje, kako ih zadižu dok trče za frizbijem da se ne spotaknu, kako zajapurene uzdišu. Bilo je to beskrajno smiješno. Ali ne i malom Bobi, njemu je izgleda bilo strano sve što otvara srce, što ugađa, što zbližava.

Glavna sestra Ozana nije predlagala, raspravljala ili tražila, ona je zahtijevala da se to dijete dovede u red. Pod svaku cijenu. Pa da onda može, u skladu s našim načinom života i vjerom, provesti određeno vrijeme u samostanu dok ne pronađemo kakvo rješenje, a da ne naruši našu zajednicu. A dijete ju je narušavalo sa svih strana. Sestre su postajale nervozne, prestrašene i gnjevne na sebe koliko su nemoćne pred dječakom koji je odbijao svakog tko bi mu prišao. Kad smo uvidjele da je narušen mir među nama čak i u vrijeme molitve – jer se sestre nisu mogle sabrati – bilo je vrijeme da se poduzme nešto ozbiljnije. Sestra Ozana je zapovjedila: od sada, individualni pristup, mora postojati način, i to je Božje stvorenje, i ono ima, kakvu-takvu, dušu.

Slučaj je htio da prva s njim radi Julija, moja najbolja prijateljica, koja je živjela život siromašan dobrima, ali bogat duhom, prenoseći drugima svoje shvaćanje vjere. Ipak, dječaka kao da se prestrašila. Sjedila je na drvenoj klupi u vrtu, dok smo mi pokušavale izvući malog iz sobe. Napokon ga posjedosmo uz nju, a njemu je gorjelo lice od bijesa.

Sestra Julija dugo je govorila pričala, pola njemu, koji je samo nezainteresirano buljio u pod, pola sebi. O gladi i bolesti dok je bila njegovih godina, o teškom djetinjstvu, i to sve tako suznim očima da se čovjeku srce stisne. Htjela ga je omekšati, izgraditi povjerenje, a on se samo nagnuo i… ta… ta mala životinja… ispustila je zvuk.

– Jesi li to prdnuo? – skočila je sestra Julija.

– Malo. Dugi moze jace, on je sampion!

Da je on dijete kod kojeg rade samo batine i prijetnje, uvjerila nas je sestra Brigita, najstarija među nama. I sama je imala svoju djecu, a u samostan je došla kad ih je podigla. Dječaka smo zatvorile na cijeli dan u sobu, da razmisli o svome zlodjelu, a onda ga je sestra Brigita posjela na stolicu kao na optuženičku klupu, tumačila mu prodornim glasom lijepo ponašanje i vjeru, mašući mu šibom ispred očiju i u stankama tražeći kakvu riječ od njega. Ali Bobo ju je samo gledao pogledom koji razoružava. Sestra je imala slonovsko strpljenje, više od tri sata vikala je na njega, a onda iznemogla, uz povik „Jesi li me razumio?“, umjesto po stolu, lupila šibom dječaka po prstima, na što je on skočio i počeo vriskati tako jako da je odjekivalo cijelim samostanom:

– Pisku matelinu!!! Piskuuu!

Nakon nekoliko tjedana uzaludnog truda, znale smo da smo poražene. Preostalo nam je jedino odvući dijete na večernju misu u 18 sati i čekati da se dogodi čudo. Bobo je imao predosjećaj da se nešto sprema pa se, vidjevši nas na vratima, zavukao pod krevet. Nas četiri sestre trebale smo ga pošto-poto dovesti u kapelicu gdje je misa već bila počela. U životu nisam primila toliko udaraca; dječak nas je sve četiri nadjačao, grizao za ruke, vukao za haljine, poderao mi rukave, svukao marame s glave… Orgulje je nadjačalo njegovo režanje, vriska i krkljanje. Sestra Ozana prestala je čitati s oltara gledajući nas kako ga dovlačimo. Sve su se sestre skupile oko njega, upirale prstima u svete slike i križeve, a on se samo otimao i režao kao da je sam vrag u njemu.

*

Na svoj četvrti rođendan Bobo je zadnji put vidio majku. Sjedio je u kutu Crne grede, sve je bilo puno dima, muzika glasna, a smijeh još glasniji. Nije mu se spavalo, iako je bilo blizu ponoći.

Inače je tu sjedio samo u poslijepodnevnoj smjeni dok je majka radila. Zaspao bi ondje, u kavanskoj stolici, a budio se kasno sutradan. Dok bi se razbudio, već bi ponovno morao biti na istome mjestu. Sada su ga posjeli da tu sjedi cijeli dan. Leđa su ga boljela. I da, bio je gladan, jedino je to bilo novo. Danas mu Mesik nije gurao cigarete u usta niti pričao o kurvama svih zemalja, Dugi mu nije nudio pivo, nisu mu prilazili, nitko, kao da su se nečega bojali. Nikada, otkako se sjeća, njih dvojica, Mesik i Dugi, nisu sjedili na drugom kraju kavane. Jedino što primjećuje kada nema Mesikovih cigara, jest da jako brzo ogladni. Više nije bilo dima koji mu je ubijao želju za hranom.

Ružica, Bobina majka, dobro se držala, kao i sve žene koje rano zatrudne. Bila je sva, jednostavno rečeno, čvrsta. Svakodnevno je dobivala ženidbene ponude: bilo u vidu pljeska po guzici ili osmijeha, ruže na stolu ili napojnice u iznosu od nekoliko mjesečnih plaća, od napaljenih staraca, kamiondžija, uglađenih trgovaca… Sve su ponude za Ružicu bile iste, jer je nijedna ne bi izbavila iz govana u kojima se rodila. I od govana kojima sada služi piće.

A onda se napokon pojavio Čeh, čovjek koji bi je mogao odvesti iz Crne grede. Osušeni zavodnik, uvijek masne kose i preuskih traperica kojima je promarširao mnogim provincijama sklapajući poslove i mnogim životima dajući lažna obećanja. O Čehu su iz kavane znali samo to da je Čeh, da pije uvijek isto ženskasto piće, štok-kolu, a kamo je s njom nestao nisu znali, jer bi ga inače gazda Pero odavno već našao i polomio mu kosti. I njemu i njoj.

Između stolova, kroz gusti dim i pred pospanim Bobinim očima sada se provlačio gazda Pero, noseći drhtavim rukama pladanj na kojem su, budući da nije konobario godinama, plesale čaše. Brisao je znojno čelo i psovao, a gosti su ga podbadali.

– Vidim, gazda, da imaš prinovu?

– Nek nosi kopile ko god hoće, eno vam ga! Meni, bome, ne treba – gazda Pero više nije mogao šutjeti.

*

– E tako – izašla je iz sobe sestra Brigita, trljajući punašne ruke jednu o drugu, kao da je odradila teški posao. – Bože ti hvala, nek se i to jednom dogodilo. Meni ne treba frizbi, svoje sam obavila – prošla je zajapurena pokraj nas prema spavaonici. Punih pola sata dopirao je jecaj iz sobe u pravcu koje me bilo sram gledati. Nakon toliko svoje podignute djece sestra Brigita odlučila je popričati s Bobom jedinim jezikom za koji je smatrala da ga razumije.

U vrtu, na oštrom suncu, s još uvijek zgrčenom rukom na frizbiju, rojile su mi se u djeliću sekunde misli kao kapljice znoja pod maramom. Je li moguće da ne znamo drugačije? Redovnice su kroz povijest grlile gubavce, oduzete, slijepe, tješile bolesne, spašavale opsjednute, odvraćale zle, činile tako velika djela…

Samo jedno jedino objašnjenje mi je padalo na pamet. Sva ta gubava i oduzeta stvorenja imala su barem zrno ljudskosti u sebi, klicu koju smo mogle uzgajati. U ovom dječaku nije bilo ništa. Možda zato što je bio ničiji. Tom jadnom, Bože me prosti, kopiletu, nije imao tko usaditi išta ljudsko.

– Bacaj – prekinu me povik Gertrude kojoj se žurilo jer ju je čekao Sveti Bernard na stolu, papiri među kojima se gubila i bježala od svijeta. Tako je bilo lakše. Zato sam zavrtjela frizbi što sam jače mogla. Opet su zalepršale halje, sapletalo se i prašilo od padova. Sestra Gertruda pošteno se protegnula dok ga je uhvatila.

Sljedećim letom frizbi se prizemljuje ispred sobe u kojoj je još uvijek jecao Bobo. Glavu je prislonio uz otvor na vratima, jer ionako nije mogao sjesti na oteklu stražnjicu. Pogled mu je, kao i uvijek, bio prodoran i oštar poput osude.

Dječak mora otići. Sestra Ozana svoju je odluku obznanila na večeri u 20 sati, ostavivši nam tako mirnu noć u spavaonicama da pokušamo shvatiti njezine razloge. Sutra ga, ona osobno, odvodi vlakom u prihvatilište u Zagrebu. Osjetila je glavna sestra kako se samostan raspada. Sestre su počele sumnjati u svoj poziv, gubile vjeru, zanemarivale dužnosti, narušavale mir potreban za molitvu. A molitva i rad svrha su našeg života. Svrha koju sam nakon pet godina trebala zapečatiti Svečanim zavjetima, a ne sumnjom. Za mene je to bio poraz sviju nas, ali u čvrstim očima sestre Ozane nije se moglo pročitati ništa osim nepokolebljivosti. Saznala je kako se dječak našao pred vratima samostana. Doveo ga je Gazda Pero. Možda je psovao protiv kopileta jer nije dopuštao sprdnju na svoj račun u vlastitoj kavani, ali mu je dječak bio prirastao srcu. Kata, njegova žena, blaga i boležljiva duša koju su svi naširoko žalili, osim što je rijetko napuštala krevet, nije mogla imati djece. Gazda Pero se iscrpio od ugađanja ženi pred kojom se nije usudio povisiti glas, jer je toliko sebe osuđivala zbog nedostataka da je počela nalikovati na mučenicu.

Samo su četiri dana bila dovoljna da se mučenica uz dječaka pretvori u zvijer.

– Ovo tu, što si mi ovo tu doveo?! Ovo nije dijete, ovo je čudovište. Nosi ga od mene, vrag vas odnio obojicu!

Ni sanjao nije da u onako onemoćaloj ženi leži toliko snage. I preciznosti. Uspjela ga je s kreveta pogoditi bokalom. Na vrhu stepenica, s glave se gazda Peri rascvjetalo tisuću komadića stakla, sklapajući u zraku mozaik prave prirode njegove žene. Dok je vukao malog za majicu jednom rukom, a drugom vadio komadiće stakla iz tjemena, gorko mu se u grlu skupljala riječ koju je tražio da izrazi ljutnju i da pruži utjehu zbunjenom djetetu koje je šutjelo i trljalo pospane oči. Pred vratima samostana rekao je:

– Tako ti je to, mali. Svatko ima svoj križ. A meni je, vidiš, i moja žena previše.

*

Glavna sestra Ozana, onako čvrsta i ustrajna, nepromjenjiva tona glasa, oštrih crta i smirena pogleda, željeznom voljom i odlučnošću koračala je prema ogulinskom kolodvoru. Vlak za Zagreb polazio je u sedam ujutro. Tek je polagano svitalo i Bobo je u rastegnutoj majici, zijevao i žmirkao. Cijelu noć je grmjelo i kišilo, nije se naspavao. Kao ni do sada, vjerojatno nije znao što se to s njime događa.

Bit će da je sve naslutio kad je ugledao peron. Na peronu je bilo dosta ljudi: skupina radnika u plavim kombinezonima, nekoliko šarenih studenata i tri starca. Studenti su sjedili na suhom dijelu perona ispod nadstrešnice i grlili torbe jer su starci zauzeli jedinu klupu. Tupa i neispavana lica ukrašavala su tišinu u kojoj je odjekivao korak tvrdih, niskih časninih potpetica po mokrim betonskim pločama. Iz daljine je klapala lokomotiva. Svjetina na peronu polako se uskomešala i počela dolaziti k sebi iz sna i obamrlosti. Spaziše na dnu perona zajapurenu časnu sestru kako im se približava, čvrsto držeći dijete za ruku. A dijete se otimalo i vriskalo.

– Neeecuu, pustiii meee! Ti mi nisi mamaaaa!

Bobo je valjda sve povezao: rano buđenje, žurbu, torbe, zvuk vlaka…

Opet. Opet će ga ostaviti. Još jednom, riješit će ga se kao smeća, nekamo poslati, ostaviti ga samog, gladnog, dok mu se ponovno netko ne smiluje.

– Pisku matelinu! – derao se Bobo. Svi se okrenuše prema njima. Sestra Ozana, sva crvena, nenavikla na opiranje i protivljenje, opominje ga prstom i okreće glavu, gleda čuje li ih tko… Ali već je kasno.

– Kujas! Neću tamo! Puuusti me, odi u kujas!!!

Sestra Ozana gubi kontrolu, križa se brzo tri puta, i dječaka za majicu navlači prema vlaku.

– Juimeissovo, Bože sveti, što je ovo! Tišina! – lomila se između zapovijedi na koje je navikla i poziva upomoć.

– Nejdem, nejdem. Kuuujaaas, neeeću! Matelinu! Pisku matelinu! – derao se Bobo iz sveg glasa i skakao u mjestu. Sestra Ozana pokrila je uši rukama, odustajući. Ljudi su upirali prstom, komešali se, gledali prema nebu ili odmahivali glavama. Neki se počeše križati.

– Što to radite jadnom djetetu? – netko promrmlja.

– Kako možete tako?! – dovikne drugi. Taj glas pokrene lavinu glasnog mrmljanja koje je paraliziralo sestru Ozanu.

U tom trenu dječak potrči od nje, u suprotnom smjeru od onog iz kojeg je dolazio vlak. Sestra Ozana samo je mogla gledati njegove sitne brze nožice i kako u trku mlatara onim rastegnutim rukavima. Trčao je u gužvu, po lokvama vode u ulegnutom betonu, a pod nogama mu ne prsne ni kap, ništa. U mirnoj površini vode ogledalo se tmurno jutarnje nebo.

*

– Bože dragi, smiluj se… Pa, što je napravila, jel potrčala za njim… – ukućani su se prestravili. I otac, i majka, baka, braća, svi se nagnuše na stol da bolje čuju kraj Delfinine priče. Soba izblijedi u pozadini, pred njom su samo njihove iskolačene oči.

– Nije. Barem ne odmah. Kada je došla k sebi, prvo je potražila na licima drugih dokaz da to što je vidjela nije bilo samo priviđenje. Ali, oni su i dalje gledali samo u nju. Gledali, piljili dok se vlak nije zaustavio i ispustio zaglušujući fijuk. U trenu su se svi otrijeznili i počeli kupiti svoje stvari.

– A dječak, a dječak? – opet su joj upadali u riječ.

– Kada su se izmiješali oni koji dolaze i oni koji odlaze, nastala je velika zbrka. Sestra Ozana potrčala je u gužvu, ali nije mogla pronaći dječaka. Vidjela ga je svuda, u svakom prolazniku koji se očešao o nju, a opet nigdje. Ostala je usred te gužve sama. Nije imala snage spustiti ruke kojima je prekrila usta.

Delfini laknu što je konačno završila priču. Uzvrtjela se na stolici. Hlače su bile neudobnije od halje na koju je bila navikla.