S pogrebnom povorkom nizbrdo | Nebojša Lujanović

SAFARI

 

– Možemo mi ovako sve dogodine. Nama se ne žuri, a bome ni tebi. Samo ti mene gledaj, moja ružna njuška zadnje je šta ćeš vidit u životu. Eeee, sokole moj, satro je Merimović i tvrđe, lomio i žilavije, a kamoli neće nekog Ismeta iz Stojkovića – hodao je oko stola Merimović, suh i klempav čovjek na kojem je visjela uniforma. Ime nije imao, predstavljao se prezimenom.

– Može bit i da ništa ne znaš. Može bit i da nisi kriv. Al neko mora bit, zato ti je bolje da pričaš, i šta znaš i šta ne znaš. Jer oni odozgo će stisnut mene, ja tebe i odosmo obojica u pizdu materinu. Dok si kod mene – lupao se po ljiljanima na ramenu – još se možeš izvuć. Drugi te neće vako slušat. Onda kad se tebi propjeva, bit će kasno – recitirao je Merimović svoj govor, skačući s prijetnje na prijateljstvo i pruženu ruku, pa natrag.

Bolje nije mogao ni znati dojučerašnji stolar iz Travnika kojem su vojno-policijske metode bile špansko selo. Ali Ismetu je upravo ta šlampavost i nespretnost početnika kojem su dane prevelike ovlasti, bila najstrašnija kombinacija. Stolica ga je sveg progutala, leđa je povio, glavu svijetlih i rijetkih vlasi uvukao među ramena, a noge podvio pod stolac. Nigdje prozora, nikoga, samo njegov strah pod slabom žaruljom, nisko obješenom o dugi kabel sa stropa, kao pod povećalom.

– Znaš li ti koje je ovo sranje? – naslonio se Merimović na stol. – Međunarodno, sokole. A to ti je najveće sranje, veće od svih koje možeš zamislit. I tu nema zajebancije, jel tako, Matko?

– Tako je – oglasio se debeli tromi čovječuljak koji je do tada drijemao zavaljen u stolicu preko puta Ismeta, nogu podignutih na stol. Njegova šutnja Ismeta je strašila.

– Bit lud nemoj. Šutit nemoj. Ni štitit koga nemoj. Jer si najebo. Ja odavde bez krivca ne izlazim i točka – Merimović bi žarulju svako malo zaljuljao pa bi se od njih trojice stvorile tisuće sjena.

Ismet je ovakve scene vidio samo u filmovima. Nije znao složiti rečenicu jer mu mozak još nije počeo raditi. Kako se našao ovdje, hoće li izaći živ, što žele od njega, na što su sve spremni? To su velike stvari, preteške za njega. Niti ih može podnijeti, niti raspetljati njihov početak, a kamoli kraj.

– U pizdu materinu! – lupio je Merimović šakom o stol. Ismet poskoči, a Matko odmjeri dugonju ispod oka i navuče kapu na čelo. – Vani bjesni rat, a ti se Merimoviću zajebaji s ovakvim tulcima!

Stao je Ismetu iza leđa, približio se njegovom uhu i lošom glumom zaprijetio:

– Dva mrtva Šveđana, eeej! Znaš li ti koliko nam je ambasada i glavešina iz Unprofora za vratom?! Poklat će nas ko kokoši, neće ni trepnut.

– Ja, ja, ja sam samo… – počeo je mucati Ismet.

– Znam, nisi ti. Ali si vidio nešto, nemoj mi reć da nisi.

– Vidio sam samo…

– Neka, polako. Ajd fino ispočetka.

 

*

Na ulazu u Novi Travnik, u golemom kukuruzištu nekad državnog, a danas ničijeg vlasništva koje je svladao korov, ugnijezdio se kamion. Mrkli mrak, nigdje u okolici ni svjetla ni kuća, zimski vjetar mete sve pred sobom, rijetke pahulje suhog snijega odapete vjetrom kada pogode bodu kožu. Suha kukuruzovina glasno šušti i teško da se išta drugo može čuti. Na prikolici kamiona u dva reda sjede ljudi zbijeni jedni do drugih tako da dišu susjedu u zatiljak, postaju nervozni, svjesni da su lake mete.

– Pa di je, jebem ga?! – glas je dopirao iz onog reda nasuprot Ismetovom, ali se nije moglo razaznati iz čijih usta.

– Ko? – trznuo se njegov susjed tek toliko da otrese sa sebe mračno lice koje mu se unijelo u intimni prostor.

– Ko je, da je, najebo je – reče netko treći, repetirajući, pa pripali cigaretu, a za njim to učiniše i ostali. Sada je na prikolici titralo dvadesetak sitnih crvenih žeravica. Ljudi se stadoše komešati, namještati.

– Skopljaković, jebem ga smotana – ponovi prvi. Izvadi nož čiju oštricu kratko osvijetli cigareta i stade strugati njome o ogradu kamiona.

– Skopljaković, onaj limar? Njega čekamo? E onda ga jebaji. S njim sam u školu išo, stoka nikad na vrijeme nije došo na čas – netko će iz mraka, s mjesta gdje se nije crvenio žar.

Dok su jedni oštrili noževe, drugi su, po tko zna koji put, repetirali na šuškanje vjetra kroz kukuruzovinu. Samo zvukovi, zveket i detalji osvijetljeni cigaretom – stisnuti zubi između razmaknutih usana i titravo oko čiju sljepoočicu trlja vrh cijevi.

– Uvijek se vas čeka – nije izdržao netko iz prednjeg dijela prikolice gdje je sjedio Ismet.

– I, šta? -skoči drugi, začu se tresak čizama i izvlačenje oštrice iz korica.

– Ko vas jebe, idite sami!

Taman nekako smiriše obojicu kad ih prekide zvuk lomljenja stabljika. Svi uperiše cijevi u tom smjeru. Neke su stajale čvrsto, neke drhtale.

– Spuštaj puške! – bio je to vozač koji je sa sobom vodio još nerazbuđenog Skopljakovića. Posjeo ga je na suvozačevo mjesto da mu netko u kabini ne otvori grlo. Vozač navuče i ostatak cerade preko otvora prikolice. Zavjesa se spusti, putnike poklopi još tvrđi mrak i strah se uvuče u kosti. Možda je netko nekoga i poznavao, ali nitko nikome nije vjerovao. Mrak se brzo ispunio uzdisajima i prodornim smradom znoja.

Nakon dvadesetak minuta vožnje kamion stane. Naglo kočenje razbudi one koji su zapali u polusan. Čuli su da je vozač izašao, pucale su mu grančice pod nogama. Prikolica je zanijemjela. Opet su u nekoj pripizdini. Vozač zazviždi dvaput kratko i odnekud se pojave četiri čovjeka, brbljavi domaći Bosanac, jedan koji je miješao naš i strani jezik i dvojica koji su govorili smiješnim jezikom. Ubrzo im razgovor prekine jedan s kraja prikolice koji ustane, nagazi nekoliko nogu, nervozno razgrnu ceradu i iskoči van.

– Koja sad pizda materina?! Oćete da pocrkamo unutra, ili vozi ili nas istovaraj!

– Oprosti, šefe… evo ga, šefe… – sve ih potapša brbljavac kojem su svi bili šefovi pa ugura trojicu koju je doveo. – Mjesta, šefe, još malo, evo.

– Ma di ćeš, meni na glavu?!

– Znam da je tijesno i vruće, evo još oni i gotovo.

Dovuče nakon toga brbljavac i tri velike vreće. Oni unutra ugledaše ruke ispod cerade koje pružaju pivo, limenku za limenkom, ispričavajući se još uvijek.

– Pa cijelu noć nas jebu, šta je ovo – prigovarali su.

– Znam, imate vi svog posla, ali imam i ja, ko da je meni…

– Ovo ti pivo skroz toplo – netko će ispod cerade.

A nepoznati brbljavac će u odlasku:

– Eee, niste vi žedni…

– U, mamu ti… – jedni krenuše da iskoče, drugi ih stadoše zadržavati, ispod cerade sve živne.

 

*

– Čee-kaj malo, sokole – Merimović protrlja čelo. – Prvo, u kamionu je znači bilo i jednih i drugih?

– Kojih drugih? – bezazleno će Ismet.

– Pa to, mislim, i naših Muslimana i Hrvata?

Kad je Ismet kimnuo glavom, Merimović je kliknuo od olakšanja:

– Eto ti ga, Matko! Neće Merimovića niko zajebavat. I odozgo su rekli da je zajednički problem, ja sam to i prije znao, pa ti sad vidi.

Matko se preko volje uspravio u stolici, protegnuo da se razbudi i tek kad progovori, Ismeta začudi njegov unjkav dječji glas, mekan, ali pakostan.

– Onda, ko je taj brbljavac koji ih je doveo?

– Ne znam, domaći nije. A može bit i da živi vani. Znam da je za to neke pare dobio – Ismet se bojao uperiti prst u bilo koga i izgovarati imena.

– Ajmo onda, di vas je vozilo? – Merimović je davao dinamiku svojom nervozom.

– Na Vlašić. Tražili su ljude. Navodno su preko stizali Srbi, stali se grupirati. Imali bi nas ko na dlanu.

– I zašto baš vas vozilo?

– Pa za petsto maraka mjesečno, pušku u ruke i šibaj! Bolje neg da tovarim drva. Čuj, zašto! – Ismet se više začudio njihovoj namjeri da ga natjeraju da se osjeti krivim nego glupavom pitanju.

Merimović mu prisloni cijev na čelo:

– Sa mnom ćeš morat malo drugačijim tonom – glas i silueta su mu bili mirni, ali mu je donja usna drhtala, kao i prst na okidaču. Soba je zamrla i svjetlost žarulje se zaledila. Ismet nije stigao zažaliti niti odvrtjeti svoj ionako prost život, ometala ga je žarulja što ga je bola u mozak.

– Znači, tako su Šveđani završili s vama – nastavio je Merimović kao da se ništa nije dogodilo. – A kako ste se razumili, da mi je znat.

– Dvojica su bili čisti Šveđani. A treći je valjda nekad živio tu, znao je njihov, a naš nekako smiješno – Ismet shvati koliko je tanka linija između života i smrti u ovoj sobi. Mora surađivati, možda na ishod svega ovoga ipak može utjecati. – Čak je taj treći bio i žut ko ostali. Zato smo ga zvali Fanta.

– I dobro, kog vraga su tu radili?

 

*

– Ne dam i ne dam – vozač se protivio, odmahivao rukom, a Fanta kaskao za njim:

– Što, care? Nemati opasnosti, ni malo – bilo mu je teško moliti na jeziku koji je gotovo zaboravio, a i vozač je bio tvrd.

– Nikakve puške nisu bile u dogovoru. Plaćen sam da vas prebacim s ostalima na bojište i to ću, boga mi, i napravit. Oružje tvojim budaletinama u ruke ne dam.

– Ma to okej dečki, ja znam…

– A đe su ti sad, božji čovječe?! A tek smo krenuli.

Oba Šveđanina još su na prikolici pokazali da su ispaljeni do daske. Jedan tih, drugi bučan, ali jednako pomaknuti. Sve im je bilo zabava, pjevali su, glasno razgovarali, nalijevali, a jedan je čak htio iskočiti iz kamiona kad je na brdu vidio kuće u plamenu. Fanta ih je u isto vrijeme i korio i poticao smijehom. Pravo je čudo što ih nitko iz kamiona nije skratio za glavu.

– Ti, zemljak, meni pomoć naći moje prijatelje – trljao je Ismetu rame kao da se znaju godinama, dok je on sam proklinjao kud baš njega nađe.

Samo što su na minutu zastali u Gornjem Vakufu kako bi ukrcali oružje, oba Šveđanina se izgubiše u gradu u kojem u ovo doba noći nisu mogli naći ništa dobro. Na ulicama ni psa, svi prozori zakovani daskama, kapije povezane žicom. Nigdje svjetla, svjetiljke na zidovima polomljene, okružene rupama od metaka. Još jedan od stotinu gradova duhova.

Fanta i Ismet krenu u potragu. Gazili su sitnim koracima, šuljali se uza zid, pa se sami sebi čudili od koga se u ovo gluho doba skrivaju. Najgori su ničiji gradovi. Metak može sijevnuti niotkuda. S tavana neke kuće začu se čak huk sove. U trenu svi zastanu – preko ceste pretrča nešto nalik vuku. Pojava je bila krupnija, šapa debljine ljudske ruke pod kojom je pucalo razbijeno staklo. Hodala je uza svijetli zid i njezin tamni obris sada se jasnije ocrtavao. Nešto nije bilo u redu s glavom, svi su spazili njezin čudan i izdužen oblik. A kada se zvijer okrenu prema njima, shvatiše da u zubima drži nešto izduženo, nalik na batrljak. Na zvuk repetiranja životinja šmugnu kroz razbijena vrata u kuću. Svatko barem pet puta opsova, da im mater švedsku.

Cijeli grad su prešli u pola sata i nađoše ih napokon u krčmi na pustoj cesti, blizu autobusne stanice. Fanta ih protrese obojicu, malo je glumio da je ljut jer su Šveđani bili načisto ukomirani, ali onda se nasmije i kucnu s njima glavama kad je vidio da su sami kupili oružje. Pod stolom su ležale tri vreće municije. Pošto su nekoliko puta nazdravili, omamljeni Fanta stade grliti Ismeta:

– Care, hvala. Bez tebe… nikako ne naći. Ti jesi ljudina.

Ismet je uzmicao dok su se trojica Šveđana uzvrtjela oko njega kao djeca, pjevajući na svom smiješnom jeziku i gurajući mu krigle u ruke.

– Ovo ti moj prijatelj dati – izvadio je Fanta smotuljak i Ismet se morao pošteno napregnuti da razazna bijeli papirić veličine vrha nokta, između dvije prozirne folije. – To u usta. Oni imati puno toga i para.

– Neka, brate, ja i bez tog zapadam stalno u belaj!

Fanta se malo rastuži, pa se nečeg sjeti, okrene se da mu nešto objasni, pa se vrati:

– Ti se njemu sviđati. Evo, rejbanke, bar sedamsto maraka. Tebi sto. On imati troje. Mi tu ne smetati. Vi trebati vojnike, mi pomoći.

 

*

– Kako ne znaš dalje?

– Ne znam poslije, ništa. Sve mi se… – Ismet se počešao po glavi, činilo mu se da ga ona žarulja grije, da mu gori glava. – Kažu da su svu trojicu našli pred jutro zakrvavljene, jedan je čak i ugrize imo.

– Čija krv? – sada se malo i Matko zainteresirao.

– Kada su ih našli, buncali su o nekom čudovištu s kojim su se hrvali, šta ja znam, mahali noževima pa ih neki gorštak uhvatio, prislanjao im oštricu na grkljan, bogtepitaj šta sve ne napričaše.

– Ma mani to, valjda zvijeri u Švedskoj vide samo na televizoru, a kod nas vukovi šeću ko kokoši – prekinu ga Merimović, jer ipak on vodi ispitivanje.

– Valjda. Kažu da su bili u bunilu, nešto ih je prestravilo. Opet su otišli predaleko sa zajebancijom.

– Šta ti meni stalno „kažu“? Đe si ti bio, bolan?

– Meni se malo… tamo, u kafiću – Ismet se zacrvenio, a onda nasmijao kao što se čovjek smije iskustvu kojeg se rado sjeća.

– Bogte, al me opičilo! Ono što su mi dali, onaj papirić.

– E! Šta to!

– Pa to je trip. Četiri sata, do jutra, kavana se vrtila oko mene. Sve me pusti, pa opet primi, i tako stalno. A sve smiješno, smrt me ne bi uozbiljila.

– Dok okolo hodaju zakrvavljeni stranci i kupuju puške?

– Izlazio sam ja iz kavane pogledat. I pisat. Al džaba. Od onog vraga jaja se stisla ko lješnjaci, pa ga pronać ne možeš. Puca mjehur, a ti se ne možeš koncentrirat. Napinješ, upireš, ali ni kapi. I tako deset puta. Koje sam muke vidio… I to nije sve.

– Šta bi? Merimović konačno pomisli kako je dočekao smisao i konac ove priče.

– Ukrali mi naočale. Rejbanke.

– Kako, ko?

– Ne znam. Ukrali mi ih s glave. Valjda neko pored mene za šankom. Primijetio sam tek u prikolici.

– S glave, kažeš?

– Taman tako.

Pljaaaas! Kad je pala ćuška, Ismetu se ona žarulja rasprsnula u tisuće rasplesanih zvjezdica.

– Mater narkomansku! Jebem ti život, jedini svjedok i em mutav, em budala!

– Polako – Matko se uspravio u stolici i samim time smirio Merimovića. – Ajd reci bar neka imena, nešto si zapamtio.

– Ma kakvi – trljao je Ismet zažaren obraz – jednog smo zvali Mutavi, taj ni švedski izgleda nije znao kako valja. A drugog Onaj S Rejbankama. Onog križanca nazvasmo prvi dan Fanta i osta Fanta.

– De, narkomanu, nastavi, jeste konačno stigli do Vlašića? Valjda se toga sjećaš?

 

*

Zimi Vlašić ima u sebi nešto od onog teškog tromog mira, beživotnog i pustog, koji ima prizvuk smrti i bez rata. Teško je bilo raspoznati je li ondje ratište i ubija li se uopće. Doveli su ih gore s oružjem te golemu padinu ispresijecanu uvalama i šumarcima proglasili ratnom zonom, premda im se činilo da je čisti grijeh ovakvu ljepotu, mrtvu, ali ipak ljepotu, uprljati barutom i krvlju. Nakon dugog zaobilaznog putovanja, s predasima u skrivenim, sve bjeljim šumarcima, čim su izašli iz kamiona koji im je utrobu izvadio po grubim šumskim cestama, zapljusnu ih nepregledna bjelina snijega. Kraj joj se nije nazirao. Nije bilo izlaza. Na valjda minus deset ispod ništice lagani vjetar pretvarao je kožu na licu u beskrvnu koru. Stali su navlačiti ovratnike uniforme do usta, preko ušiju, uskoro će postati hladnije.

– Od koga da čuvamo ovu vukojebinu? Ko nas dovede ovamo? – psovali su i gazili uskom prtinom prema šumarcima dalje, prema vrhu, prema ničemu.

– Strategija, brate. Odavde su ti i Travnik i Vitez i Vakuf ko na dlanu. Sad zamisli da su tu Srbi.

– Manje priče, pruži korak. Samo nam još treba da nas mrak uhvati na ovoj čistini – tjerao ih je vozač s kraja kolone kao stoku od trideset grla koja je teško vukla noge jer zna da ide na klanje. Svi su dotad već pljunuli po sto puta na svaku marku koja im je ponuđena za ovaj samoubilački posao.

– Evo nas! – najednom će vozač i baci torbu u snijeg.

– Koji k… – svi su zastali u hodu.

– Stigli smo.

– Ma zajebaješ nas – prodera se netko iza Ismeta i prasnu u smijeh.

Njemu ni malo nije bilo do smijeha. Zakoračili su u neki šumarak, oko njih borovi grana povijenih od teškog snijega. Kroz rijetka stabla pucao je pogled na čistinu koja ih je poput debele bijele linije odvajala od šumaraka što prema drugoj strani Vlašića. Samo što su sjeli da odahnu, sunce zađe za stijenu na vrhu i ionako kratak dan postade još kraći, nastane mrak kao da je netko pritisnuo prekidač. Prije nije bilo zvukova, ni ljudskih ni životinjskih, sada nestade i slika. Među ljudima se počne kotiti panika.

Trebalo je napraviti sklonište i spavaonicu. Ispod dva golema oborena bora pomeli su snijeg i prostrli rastrgane vreće, a iznad svega naslagali krov od nakidanog granja. Nakon toga ostalo je samo čekanje i stražarenje. Mrak, tišina i dosada počeše izvlačiti najgore demone iz ljudi. Jedni su režali, drugi prebrojavali metke, neki se i potukli do jutra. Već prvu noć bilo je jasno da će se poubijati međusobno, ako ih već ne ubiju Srbi.

– Poker nećemo – gotovo se uglas izjasnila muslimanska strana ekipe.

– Šta sad odjednom fali pokeru? – netko je s hrvatske strane jedva dočekao.

– To je zapadnjačka igra, za krvopije. Samo pare, pare… Nema tu brate ljepote – lupili su šakom o dlan. Drugu noć su već imali vatru i, u istu svrhu, rakiju, s kojom su pretjerivali. Oko skloništa su bile stražarnice.

– Nego?

– Pa, imamo daske, imamo noževe. Pikado!

– E, znam, vi više volite gađat… – netko će od Hrvata.

– Ne seri! – pijunu netko na suprotnoj strani.

– Dobro, onda ćemo se nać na pola puta. Bela! – opet se javio neki Hrvat.

– Kako je to, bolan, na pola puta?

– Pa ono, mađarsko, njemačko, austrougarsko, šta ja znam.

– Ko, ono, nije ni naše ni vaše?

– E.

Igralo se na fiksni iznos od dvadeset maraka. Ispod hrpe granja, umotani u deke, oko vatre, neki su gubili dvije mjesečne plaće s bojišta, unaprijed. Tko prvi izgubi išao bi na stražu, pa je tamo pucao na sve živo, da se isprazni. Bilo je i onih nenaviknutih na rakiju. Oni bi povraćali i okolo hladili glavu u snijegu. Koliko god mu Ismet ulijevao, Onaj S Rejbankama se držao na nogama.

Kako je kartanje dosezalo točku usijanja, sve ih se više okupljalo oko igrača tako da nisu primijetili kada su se Šveđani izgubili. Iznenada dvije velike vatre fijuknu visoko iznad njihovih glava i osvijetle im prestravljena lica. Onako pripitima, u prvi mah im se učini kao svjetlost nezemaljske sile. Grane borova se uznemiriše, a vukovi počeše zavijati sa svih strana. Vidjevši da trojica nedostaju, naoružani krenuše oko šumarka u sve širim krugovima.

Takvim amaterima, još pijanima, bilo je dovoljno nekoliko minuta da se pogube po terenu, a tek trenutak da se šumarak pretvori u kaos. Čulo se nečije zapomaganje kako ne može ustati, potom rezanje i psovanje, pa jedan histerični rafal, zatim krici nekoga tko je, čini se, imao priviđenja. Svatko je bio izgubljen za sebe i činilo mu se da ne gubi samo orijentaciju nego i zdrav razum.

Za to vrijeme, na grmovitoj stijeni kojih kilometar uzbrdo Fanta je pokušavao otkočiti bazuku dvojici Šveđana da isprobaju još koji hitac.

 

*

Merimović je još uvijek bio na nogama, naslonjen na zid do kojeg žarulja nije dopirala. Duboko je razmišljao, nabirao čelo, od čega su mu se pomicale one suhe klempave uši, pa onda stade koriti sam sebe:

– Aaa, ne, Merimoviću. Ne i ne. Taman da su i bili zadnja švedska đubrad i stoka, krivac se mora nać. Jer, najgore sranje…

– … je međunarodno sranje! – uskočio je Matko i nasmijao se. Ubacio je lješnjake u usta i žvakao ih, i dalje uvaljen u svoju stolicu.

– E, da je to bio jedini belaj koji napraviše Ismet je zavrtio glavom. – Pocuclali bi onih svojih papirića, pa još to zalili rakijom, i ne bi ih onda Bog zaustavio. Najgori je bio Fanta, kaže, nije on platio i potegao do ovdje da sjedi. Šta ćeš, dali budalama puške, pokazali tamo šumarak prema Srbima i juriš. Svako odgovara za svoju glavu. Mrkli mrak, snijeg do struka, ali oni jurišaju ko mahniti. Na toj suprotnoj strani tri dana niti smo koga vidili niti čuli, pa pomisliše ljudi da su nas poslali borit se s duhovima. Smijali smo se i navijali koji će od njih trojice prvi do tamo, i bome se prolomi pucnjava kada se dočepaše šumarka na suprotnoj strani. Ismet sve širi oči i sliježe ramenima, kao da se i sad čudi priči i boji kao onda. – Šta ćeš, stali kontat, oćemo, nećemo, ima tamo Srba, nema. Možda su budaletine pucali na šišarke. Al neko je već poletio urličući ko da je pušten s lanca pa krenuše i drugi za njim.

– E vala, svaka čast. Ja vojnika i stege…

– Ko da sam ja i bilo ko mislio svojom glavom?! Tri dana u pustoši, samo sjene, vukovi, hučanje, duhovi, glava trne od hladnoće… U trku bi satro sve živo što mi se na putu nađe. A tek urlici!

– Čiji, kakvi?

– Nas trojica smo krenuli više prema južnoj strani. Jednom od njih ispade puška, drugi je kasko daleko iza, a ja sam grabio prvi i u trku molio Alaha da mi nitko ne stane na put. Duše mi, da i jednog jedinog čovjeka ubijem, ma čiji on bio, dosta mi tereta za cijeli život. Zbog gustog mraka smo se sudarali s deblima. O jedno sam bome pošteno bubno glavom i pao. Kad odjednom stade vriska, urlici neljudski. Krv mi se sledila, u životu nisam čuo ništa slično. U bunilu sam puzo naprijed, a kad razmaknu grmlje, preda mnom u jarku se Fanta smije, Mutavi u nesvijesti, a Onaj S Rejbankama viče i drži se za nogu, okrznuo ga metak. Poškropio snijeg oko sebe, bilo je bome krvi. Smije se šejtan i urliče. Izgleda da su se, pomračenog uma, skoro ustrijelili međusobno. Bog im pamet dao…

– Šta da pametan čovjek kaže na to? Šta? – Merimović se držao za glavu i kružio oko stola.

– E, to sam im i ja reko. Svezali smo budale za drvo dok se ne ohlade. Onda je idući dan naišao konvoj, ostavio hranu i opremu, Fanta se svađao s nekim oficirom pa otkupio Marlboro…

– Molim?

– Zamisli, usred rata frajer sebi naručuje Marlboro!

– Ne to, stoko! Oficir?!

– Neki su vidili kako oficir tuče kažiprstom Fantu po čelu, pa njime upire u njegova dva Šveđana i viče da su prevršili mjeru, da se moraju malo smirit i ne privlačit pažnju…

– Nemoj mi samo reć da nisi vidio tog oficira i da mu ne znaš ime!

Pogledavši Ismetovo snuždeno lice i slegnuta ramena, klone:

– O, Merimoviću, jadna li je majka što te rodi… Ajd dalje, ajd.

 

*

Na Vlašiću sedam dana traje kao sedam godina. Nije bilo ni neprijatelja ni borbe, nikakvog pregrupiranja, ničega. Bili su sami sa sobom i svojim strahovima. Ispijeni glađu, alkoholom i pesimizmom, ljudi su hodali kao aveti pakla u dvije boje – danju čisto bijele, noću mrtvo crne. Neki su noću viđali duhove pokojnika, neki vojnike bez kože, oderane, neki su se budili iz noćne more da su živi sahranjeni u bijelom kovčegu.

Usred dana, dok je većina kartala u skloništu, jedan od Hrvata na straži iznenada je ispalio cijeli spremnik. U kaosu nitko nije ni pušku zgrabio, nego su svi samo istrčali prema njemu. Stražar je još uvijek stiskao okidač koji je škljocao u prazno.

– Tamo su! Tamo!

– Ma đe, u materinu?! – pokušavali su ga prekinuti, ali on je samo ponavljao iste riječi i upirao prstom ispred sebe. Dobro su ga išamarali i oteli mu pušku. Od sunca i snijega ljudi su valjda na straži počeli viđati bijele miševe.

Je li ikog bilo, miševa ili Srba, o tome se vodila rasprava do kasno u noć. Onaj šumarak s druge strane čistine prijetio je nečim nepoznatim. Ako ih ne ubiju ljudi od krvi i mesa, ubit će ih vlastite prikaze. Moraju provjeriti, moraju prijeći na drugu stranu. U donošenju te odluke nije bila nevažna ni činjenica da su polako ostajali bez alkohola. Već je nekoliko ljudi završilo u stacionaru na odmrzavanju. Više kao da nisu mogli čekati. Jutro je bilo daleko, a još jednu noć strepnje ne bi izdržali. U samo nekoliko minuta bili su svi spremni, lica iskrivljenih strahom, gnjevom i nestrpljenjem – vukovi koji su jedva čekali da ih se pusti s lanca.

Ni sami ne znajući kako, kao poslije kratkog pijanstva ili nesvjestice, nađoše se kako zadihani jurišaju u dubinu šume na drugoj strani. Grane su pucale i snijeg je prštao pred krdom koje je gonio neki nepoznati nagon. Oko njih je i dalje bio snijeg, tišina, šuma i ostaci vojnih sanduka i opreme zatrpane snijegom.

Šveđani su pod strogim nadzorom kolega kaskali za njima, uneređeni i ošamućeni kao i uvijek. Fanta i Mutavi pjevali su melodije iz starih ratnih filmova, a Onaj S Rejbankama vadio je snijeg koji mu je zapao za vrat i psovao i zimu i planinu, da treba sve ovo spaliti, otopiti. I baš kada su počeli hvatati dah, Mutavi izvadi kutiju Marlbora i pjevušeći ode u stranu da pripali na miru. Izvlači usnama cigaru iz kutije, vlažni filter se spljošti. Otvara kutiju šibica i poseže za jednom od nekoliko suhih iz sredine. Kroz plamen što obavija vrh cigarete gleda kako se mjesečina teško probija kroz guste borove. Odjednom spazi crnu sjenu iza debla. Izviri, pa se sakrije. Mutavom je već jedna ruka na puški, sigurno onaj iza debla čeka priliku da pretrči. Čeka strpljivo i čim sjena ponovo proviri, trzajem podignu pušku i grčevito stisnu okidač. Prolomi se pucnjava i njegov urlik.

– Aaaaaa! – glas mu se brzo izgubi u buci desetak rafala, jer svi su pucali u smjeru u kojem je Mutavi opalio. Frcali su dijelovi kore, komadi debla, padale grane, a Mutavom je cigareta u ustima igrala od trzaja rafala, sve dok nisu, jedan po jedan, ostali bez municije. Naposljetku sve utihnu. Krenuše polako naprijed gazeći po popadalim granama kad Onaj S Rejbankama ugazi u nešto mekano i ljepljivo. Čizma mu se nalazila u rastrganom mesu s ostacima krzna na rubovima. Sagnu se i shvati da je krzno vučje. Napad gađenja naglo ga otrijezni i kroz misli mu prođe da ovakva pucnjava nije mogla proći nezapaženo. Htjede viknuti ljudima oko sebe da se sklone, ali već je bilo kasno.

Jedan golem bor sruši se od detonacije, pade i diže veliki oblak bijele prašine. Dok su čistili snijeg s očiju, pade još nekoliko borova. Dva-tri plamena prošaraše zrak, a onda se s gornje strane planine pojaviše svjetla, kratka, kao blicevi fotoaparata i začuše se fijuci.

– Paljba! Do – le!!! – netko je povikao, shvativši da se prema njima puca.

Iako su svi do sada bili meta i čuli pucnjeve svih vrsta, ovdje ih nisu prepoznali. Zvukovi su u planini drugačiji, neprepoznatljivi. Tuplji i sporiji, odjekuju dugo po otvorenom prostoru. Meci se oko njih zabijaju gotovo nečujno. Zapomaganje, glasovi, prasak i nejasne kretnje, sudaranje, granje koje ih grebe…

Ismet je ostao bez uniforme i opreme dok se probijao kroz gustiš. Bojao se otvoriti oči, trčao je, samo što dalje od pucnjeva. A onda odjednom neko podrhtavanje, jezik vatre preko ramena i vrata, ponor. I više ništa.

 

*

– I tako ti strada, crni Ismete?

– Malo. Malo je falilo – Ismet je trljao još svježu ranu na vratu gdje mu je geler spržio kožu. Ponovno postade svjestan blizine kojom se približio smrti te mu glas stade zapinjati u grlu.

– Dobro, dobro – smekšao se Merimović – i, onda u logor?

– Ja! Neki logor od dasaka i žice. Jači vjetar mogo bi ga srušit. Al okolo petorica do zuba naoružanih Srba. Sve je bilo, ma ništa veće od kokošinjca. I opet, okolo snijeg.

– I, i dalje?

Logor, smrt, oružje bile su riječi na koje su Merimovićeve oči blistale, a lice se žarilo.

– Molio se Alahu, šta bi dalje bilo, jebem ga! Gore, kad sam digo glavu prema Njemu, vidio sam istu onu stijenu na vrhu… Onu za koju nam je na straži zalazilo sunce. Zato sam znao da nisam daleko, da sam još uvijek na Vlašiću.

– A Šveđani? – Merimović se prepao da bi ovo mogao biti kraj priče koja će jedva imalo rasvijetliti cijeli slučaj. Matko se pridigao.

– Ne znaš ti osjećaj, kako je brojat zadnje sekunde…

– Ali, đe su oni nestali…

– … bojo sam se jače izdahnut, duša mi bila u nosu, pa sam mislio da ću je otpuhnut…

– Šveđani? Đe su Šveđani?!

– Jebali te oni! Zbog njih je sve ovo i bilo! Zbog njih sam skoro glavu izgubio! Zaboli me za Mutavog! Šta ako me je spasio?! Ne posjeduje moj život nikakav švedski šupak! Ne dugujem mu ništa! Zbog njega su me pustili, ali zbog njega i njegovih sam i završio u logoru!

– Smiri se, polako – Merimović mu pridrža bradu rukom i malo je podignu. – Koji kurac si sad reko, ponovi.

– Mutavi se sutradan pojavio u logoru. I to, skot, obučen u Unproforca. Đe samo nađe onaj plavi šljem? A meni kost u grlu. Vidim kako se trese, kako ga drmaju oni njegovi papirići. Jedva stoji. I nešto rukama objašnjava. Mamu li mu, još se cjenjka…

– Kako cjenjka?

– Kupio mi život za šest šteka Marlbora!. Valjda mislio da može proći i za pet! – Ismet zastade da obriše orošeno čelo. Proživljavao je još jednom sve. – Pustili me tek par sati poslije, može bit i da su se dotad svađali oko podjele cigara. Jebo sam im u kombiju sve, i Mutavom i ostalima, nešto je životinjsko provalio iz mene. Došlo mi da ga zadavim, golim rukama. Izbacili me iz kombija, jedva smo odmakli od logora. Cijeli dan sam tumaro po snijegu i suncu, opeklih očiju. Sljepoočnice me pekle, mislio sam, odnit će me đavli u bijelom. Grude sam jeo mjesto vode i njima hladio opekline. Predveče sam sjeo da crknem ko životinja, sam u šumi. Više nisam znao đe sam, a padao je mrak. Sve dok nisam vidio nekog mješanca kako drži u zubima lutku Šilje. Umiro sam od smijeha i puzao, valjo se, trčo za njim. On na četri, ja na četri. I dočepam se nekog sela, prema južnoj strani. Dalje sam znao.

– Šta?

– Pa kući. I stigo taman na svoju đenazu. Majka i žena se onesvijestile, taman me oplakale. Hodža mi stao mahat rukama pred nosom, šejtan, vrag, napolje. Iz moje kuće?! Mazno sam ga posred brnje. I reko da mi pristave večeru, umirem od gladi. Fino se najeo i zaspo. Al se cijelo vrijeme prevrto, sanjo kako su me sahranili živa, pa ustajo odat po kući ko pomahnito. I sjeti se odjednom jedinice, Šveđana, Vlašića, šta bî s njima?

 

*

Ismet nije znao zašto se vratio na Vlašić. Nije zbog ljudi, koje je ionako jedva poznavao, nije zbog puškaranja, jer ima milijun ljepših načina da se izgubi glava, a nije ni zbog mrtvoga planinskog krajolika. Nekako se osjećao dužnim i gotovo. Jedini je on znao stazu, jedino je on znao u kojoj se od onih kletih planinskih jama krije šačica jadnika koji su imali zadatak da čuvaju snježne pustopoljine.

Sunce je opet tuklo, ali je smrznuti snijeg ledio noge. Ismeta uhvati groznica, ali nije usporavao, grabio je i rukama i nogama. Kao da ga netko goni. Metka se nije bojao, nije o njemu ni razmišljao. Samo o tome koliko bi bilo potrebno da pronađu čovjeka koji je umro na Vlašiću. Imao je pred očima samo stjenoviti vrh za koji zalazi nisko sunce. Ostatak krajolika gubio se u bjelini, pa u tami, pa opet dobivao obrise, kao u kakvoj mađioničarskoj predstavi. Nije znao koliko je prošlo: sat, dva, osam sati… i prolazi li ovdje vrijeme uopće…

Iz transa ga probudi nešto jasno i očito – trag čizme u snijegu. Usred ničega. Tek koja dva kilometra iznad njega je šumarak koji bi mogao biti njihov. Još tragova. A onda nešto dalje sva sila razgrnuta snijega, u krug, prema dolje pa natrag, bez smisla i pravca, očito tragovi ljudi koji su trčali u bunilu. Kleknu da se odmori pa koljenom udari o nešto tvrdo. U snijegu je bilo smrznuto ljudsko tijelo. Jedan od njegovih. Malo dalje prema šumarku još četvorica s urezanim grčem na licu, bez ikakve rane ili krvi.

Ismet zbaci stvari sa sebe i stade trčati u šumu. Tamo je našao okrznuta debla, ispod kore viri svježe bijelo meso drveta. Pucalo se u svim smjerovima. Desetak mrtvih tijela leži na okupu, pokriveno bijelom prašinom. Odaje ih tek komad tkanine, kosa ili zgrčeni prsti koji strše. Žutu kosu Onog S Rejbankama svagdje bi prepoznao. Sjedio je naslonjen na stablo ruke pritisnute na probušena prsa. On je mirno pričekao svoju smrt.

Pljoska zarobljena u šaci, lice zaronjeno u snijeg. Fanta. I čudo za kraj, pored njega Mutavi s osmijehom na licu, izrešetan. Možda i ne zna da je umro?

 

*

– Koji k… – Matko nije mogao ni pitanje oblikovati.

– To je sve šta znam – Ismet je skinuo svoj teret.

– Ko je ubio Šveđane? – Merimović nije zaboravio ono po što su ga poslali.

– Ne znam.

– Jel ih neko napo?

– Ne znam.

– Il su se međusobno…

Ismet odgovori istim izrazom lica, bez riječi.

– I, šta ću ja s tim? To da im napišem, jel?! Kurac je to, a ne svjedočenje – razvali Ismetu šamarčinu, pa stade lupati stolicom o zid, urlajući.

– Nemoj, nije on kriv – smirivao ga Matko.

– Kako nije! Da stoka nije preživio, ja bi bio miran! Da je kojim slučajem Hrvat, vidio bi te, onda bi tvoje dupe bilo na bubnju – Merimović sjede pa udari u nešto kao plač.

– Ma kakvi! Drogaši! Ološ! Sami se izrešetali. Zaboli me, nek mi sudi cijeli UN. Ma, neće stoku niko tražit…

– Neki dan se neki oficir raspitivo kod mojih, valjda je to onaj kojem su platili da ih dovede – Ismet mu nije dao mira, kao osvetu za onaj šamar.

– Ma naravno da će ih tražit, šta i ja lupetam! O, jebem ti život, i državu, i rat, dok mi ginemo, oni ovamo dovode svjetske budale, ko da nemamo svojih dovoljno, i naplaćuju im ko da su na safariju. To je njima! Ovaj rat i naša bijeda! Safari!

– Dobro, Merimoviću, polako. Ne možemo tu ništa ni ti ni ja – Matko se čak digao iz svoje stolice, potapšao kolegu po ramenima koja su se tresla i pružio Ismetu papir, objašnjavajući mu kako da sad od svega sastavi kratku izjavu.

Ali Ismet nije ni riječi čuo. Samo je gledao u bijeli, bijeli papir i osjećao lagani vjetar kako mu kožu na licu pretvara u koru.