S pogrebnom povorkom nizbrdo | Nebojša Lujanović

ZAJEBO SI SE

 

Ništa više nije isto. Ivo se vozio ciriškim ulicama i svakoj se čudio kao da prvi put prolazi njome. Zgrade, reklame, cesta, sve je to bilo široko i htjelo ga progutati, pa je grčevito stiskao volan i skretao naglo, u trzajima, kao da ga slijede. Tek se spuštala noć, jutro je bilo još daleko. Jedno je sigurno – nakon onoga u Bosni i ovaj život u Zürichu otišao je u kurac.

Još prije deset dana govorio je i sebi, i Dunji, i svima: „Manite se toga, to može samo belaja donijet.“ Još prije deset dana, prije nego što je sve počelo, dok se sve tek spremalo za Europsko prvenstvo. Jedva da su prije rukomet u životu vidjeli, a sada su svi odjednom postali neki veliki stručnjaci i navijači. Te domaćini Švicarci loši, te Nijemci opaki, te onaj ruski golman čuda će činit…

 

*

– Za koga ćeš navijat? – Goran će iz neba pa u rebra neki dan, tek što je Ivo podigao slušalicu.

– Alo? Molim? – Ivo se uspravljao u fotelji.

– Pa treće kolo, Hrvatska i Srbija? Ajde, reci?

– De bolan…

– E, sad mi još reci da nećeš gledat?!

– I neću. Meni ni iz džepa, ni u džep, ko god da pobijedi…

– Dobro, kad si takav – okrenuo je Goran na smijeh, ionako mu je sve uvijek bila šala – šta mi Dunja radi?

– Evo, kuva nešto – Ivo je govorio sporo i bezvoljno.

– Opet? Ko da vas hrani trideset dvoje, a ne dvoje!

– Ne kontaš, nije to, to ti je zbog vježbe – Ivo se već hvatao za glavu, sad će još morati i objašnjavati.

– Kakve vježbe, u slučaju da navrati bataljon na ručak?

– Kaže da ju je sramota, naići će kad-tad i neki normalni svijet, a ne samo ovi naši, a ona zna samo sarmu i pitu smotat.

– Šta fali, meni će vala na krstitkama samo pita i bit! Ti se, kume, dobro sredi, a mi ostali ćemo nabacit nešto s čega se mast lako skida…

Nije Goran takav, nije jedan od njih, branio je u sebi Ivo jedinog čovjeka u Zürichu za kojeg bi dao ruku u vatru. A bilo je tu svakojakog svijeta, iz svih krajeva Bosne, Hrvatske, Srbije, bogatuna koji su vodili kafiće, mafijaških klanova, sirotinje po barakama izvan grada… Kad bi se ono Goran šalio o utakmici, Ivo bi prvo prozebao od neke crne slutnje, a onda bi je odbacio jer mu je još neki dan morao objašnjavati razliku između njih dvojice.

– Al, kako ćemo? – Ivo se izmotavao, nije znao kako reći ono što ga muči.

– Šta, kako?

– Pa to, ja kum tvom djetetu?

– I?

– Jebem ga, Gorane, ti Srbin, a ja Hrvat. Neće dat tvoj svećenik u crkvi, vidit ćeš…

– Pa obojica smo iz Bosne, šta?! Ha, ha! Šalim se. Šta ako neće? Ja te proglašavam sinovim mi kumom, u crkvi ćeš bit, a on nek piše il ne piše, zaboli me.

Sutradan su sve novine brujale o utakmici, nije se prestajalo pričati o tome i po kafićima i na poslu. Nije utakmica ni Goranu izlazila iz usta.

– Pišu da će vaši izgleda igrat bez Balića – sjedili su na kavi i čitali novine, vlasnik je bio Mostarac, konobarica sisata Banjalučanka Biljana, a vrtile su se Halidove pjesme i to najnovije.

– Koji naši? – Ivo je sad već bio ljut, spustio je prenaglo čašu piva i pjena je prsnula po stolu. Goranu je bilo još slađe.

– Hrvatska, ne izmotavaj! Uostalom, i u Zagrebu si živio, brate.

– Jest, punih šest mjeseci. I pamtim samo redove pred Crvenim križem i smrdljivo mlijeko u prahu. Daj to vamo – istrgnu mu novine iz ruke.

– Dobro, brate, nemoj odma za vrat…

– Živili smo normalno i prije vražje utakmice, živit ćemo i poslije. Sad ćemo ili popit do kraja ko ljudi ili odo kući…

 

*

Uhvatio je sebe kako se vrti po kružnom toku, a okolo svi stali i gledaju. Sami vražji krugovi po cesti u ovom gradu, znaju li ti Švicarci išta drugo osim kružiti? I zavađati ljude? Proklet bio tko i smjesti tu utakmicu u Zürich! Živjeli smo normalno, tja.

Ostavi auto nasred ceste dok nije glavu izgubio i nastavi pješice. Gladan, umoran od posla, nenaspavan. Spustila se noć, a on više nema kome. Deset godina je tu i sad nema kome otići. Bude to tako kad čovjeku vrag ne da mira, a Bog zaborava, pa njemu onda što ostane od života kad i jedan i drugi uzmu svoje. Deset godina!

Radio je sve i svašta, povlačio se po rupama i najgorim poslovima. Bilo je i pljuvanja i vrijeđanja i bruke i iščašenih leđa, tako da je, što se njega tiče, tek prije godinu dana počeo živjeti. A prestao danas. Kad je došao u Švicarsku s jednom torbom u kojoj su ionako bile Dunjine stvari („Koju si pizdu materinu nosila mlin za kavu!“), sav se svijet s kojim se iskrcao raspršio. Ljudi su govorili njegov jezik, ali su mu bili stranci kao i Švicarci. Da mu nije bilo bratića Zikea koji se još prije rata snašao ovdje, onakav smotan kakav jest, Ivo bi ostao zauvijek u izbjegličkom kampu, gdje je oko Dunje dok je pišala morao držati razastrt kaput, jer su svi išli na isti WC. Zikeu to nije pravo ime, ali kako natjerati domaće da izgovore Ž, pa onda Lj, pa da sve to skupe u „Željo”. Dao je sam sebi ime, da mu oni ne bi izmišljali nadimke.

Ivi je nalazio sve poslove kao i sebi – malo znoja, puno para, u kratkom roku. Prepustio mu je prvo šetnju pasa bogatih udovica dok su one hodale po ljekarnama i frizerajima. Dva sata dnevno i osamdeset maraka u džep. To je trajalo sve dok udovice nisu počele ići u isto vrijeme na frizuru pa je Ivo šećući čopor po gradskom parku ustanovio da se hrt Klaus i šnaucer Mitzi nikako ne podnose, a onda je ona bacila oko na vučjaka čije ime ne zna izgovoriti, što je Klausa još više razljutilo. Ivo je svezao svakog za jedno drvo i otišao kući razderanih nogavica. Još mu stigla kazna da govno nije pokupio.

Zike je brzo prežalio upropašteni posao i pošteno podmazao da ubaci smotanog bratića u marketinšku mašineriju. Ivo se samo trebao obući u dva i po metra visok kostim od spužve u obliku pivske boce; to je pilot projekt, uprava Beck’sa bit će široke ruke ako uspije. Trajalo bi to i duže da se Ivo nije uznojio pod spužvom, da nije kupio pivo na kiosku i da u to vrijeme nije naišao neki novinarčić gradske rubrike. Sutradan je kao šala dana osvanula Ivina slika u svim novinama, kako velika flaša Beck’sa pije Carlsberg.

Ali, hvala bogu, snašao se, i evo već tri godine radi skupe fasade od stiropora – Švicarci za drugačije i ne znaju – reže stiropor na kockice, trese sa sebe bijele mucice i slaže komade kao puzzle. I dobro mu ide, ako zanemari incident kad mu je iz usta ispala cigara i pala točno u procjep između stiropora i zida. Sva sreća da mu se u tom trenu pripisalo. Sagorjela bi sjeverna strana gradske pošte kao šibica dok bi sišao sa skele po kantu vode. Što sad, život ide dalje, i išao je, lagano sve dok se nije danas vratio s posla kasnije, gužva zbog Europskog prvenstva, a Dunja će odmah s vrata:

– Vidila sam Suzi i Gorana. Na televiziji. Utakmica.

– Pa šta, bona, ko da si vidila Tita.

– Pjevali su, na tribini, „Hrva-tske pi-čke“.

Gorana je upoznao odmah prve godine u Zürichu. A bilo je tada teško naći poštenog čovjeka, osobito među izbjeglicama.

– Bome, nekima nije trebalo puno da zaborave Bosnu – komentirao je vozeći se na posao dok su po ulicama njegovi haračili buticima i modirali se kao da su stotinu godina ovdje. Bila je to prva svađa s Dunjom daleko od bosanskih maglovitih noći.

– De pripazi, sve su to naši… – Dunja je odgovorila, što nije činila baš često.

– Šta bi ga trebo volit samo što je naš, makar bio i govno od čoeka?

– Ma voli koga oćeš, zaboli me. I imaš li ti, majke ti, kakvu drugu kazetu u autu? – i tu ga je dirnula u žicu. Ivo je godinu dana u autu vrtio jednu te istu kasetu sevdalinki. Kada je vidio kako je čupa van, izgubio se u psovkama i urlicima.

Znao je satima sam šetati, lutati, promatrati kako eto neki ljudi žive skroz novi život, a on svoj ne može odbaciti kao staru knjižicu JNA. I pio je. Dosta. Petkom bi se utopio u rulji što bi se nagurala pred šank i milovao zvucima narodne muzike. Disko Monako. Najveći u Zürichu. S pjevaljkama na stolu.

Vlasnik je, naš čovjek, Neno, inzistirao na onom k. „Eto vala baš Monako, sa k. To je po naški, piši kako čitaš. Ionako samo naši i dolaze.“ Valjda petnaest godina Ivo nije čuo Silvaninu Noćas mi srce pati. Kada je zasviralo, ne sjeća se više ničega, osim da ga je netko počeo tući. Spasio ga je Goran i odvukao otraga, u VIP-ložu da se opere od krvi, da Dunju ne strefi infarkt. Goran je bio Nenin brat.

Od tada do danas nisu se napili niti jednom, a da nisu bili zajedno. Svaki dan poslije posla, svaki petak uvečer, svaku nedjelju za ručak. Ni danas ne zna točno čime se Goran bavi. Većinom pošiljkama. Pošta nije radila, a izbjeglica i dijaspore posvuda. Svi imaju pare i svi imaju nekoga dole kome bi sto maraka produžilo život. Ljudi koji su mogli dostaviti paket iza svi tih silnih barikada, bili su traženi. Goran je bio samo nekoliko dana na ratištu, ali svoje Srbe zna, s Muslimanima i Hrvatima je živio, tako da pokriva sve. „Nek se budale kolju, šta ću im ja“, znao je reći i jednako dostavljati novac i hranu kome god treba, pa i u najopasnija sela. Nekad preko nekoga drugog, a kad zatreba i sam, glavu u torbu i kroz kukuruz, u šumu, po potoku, sve za proviziju. Nagrada je deset posto od onoga što dostavi. I neopisiv osjećaj da je još jednom zajebao smrt.

Ako je itko dolazio u Monako u zadnje vrijeme i ispipao svaku konobaricu koja je onamo došla raditi, a mijenjali su ih kao na vrpci, onda je to bio Zike. Poludio je za našim ženama. „Joj, kad ona ono kaže meni Ne lupaj, matere ti, ili Vataj ti svoju mater tako za sisu, i opali mi šamar – ma nema mi ništa slađe! To je karakter, eeeej. A ne ove strankinje, samo se ulaguju i cerekaju.“ Došle ga glave valjda sve one godine provedene u Švici i to ga je koštalo dobar dio plaće, koji se svaki mjesec gubio u dekolteima djevojaka iz kojekakvih bosanskih sela. A Goran sve potpaljivao „Vidi onu, ma očima te skida“, pa pucao od smijeha kako se Zikeu žari obraz.

I onda sve to Dunja sruši u jednoj rečenici.

– Šta su pjevali, kažeš?

– Ono, znaš – malo je ustuknula ugledavši njegove iskolačene oči i ručetine obješene na štok od vrata. – Navijačka ona, hrva-tske pi-čke.

Susjedi su izlazili na prozor, drugi dozivali djecu unutra, zgrada je odjekivala. Ivo je razbijao stvari po kući.

– Lažeš! Lažeš, ubit ću te! – krenuo je prema njoj.

– Ne lažem, Ivo, oči mi ispale. Fino je prikazalo. Suzi cijelu. I kraj nje, crna kovrčava kosa. Ma Goran, ko će drugi bit!

– Čekaj, jesi njega vidila ili nisi?

– Pa Suzi i kraj nje…

– Jebe mi se za Suzi! Njega?! Jesi njega vidila?

Više nije mogla govoriti, gušila se u suzama, dok je on stajao nad njom uzdignute ruke. Nije ju mogao udariti takvu.

– Ma vidila si ti pizdu materinu – okrenu se i udari šakom u ogledalo. – I šta ti imaš gledat utakmicu, ha?! Nemaš posla? Posadila dupe u fotelju, a ti Ivo lomi kičmu…

Sjeo je u hodnik na pod. Vanjska vrata su i dalje bila širom otvorena. Drugi su slušali.

– Kako ću sad, šta ću sad – spustio je glavu na koljena. Pa skočio i izašao.

– Ja ti znam prepoznat Bosanca s dvista metara – hvalio se jednom Dunji dok su šetali Zürichom.

– Šta nam to piše na čelu?

– Ma jok, bona, ne mogu ti to opisat. Jednostavno prepoznam.

Gdje da bježimo kad sami sa sobom ne možemo, kontao je Ivo birajući ulice za koje je znao da nemaju bosanskih kafića. Ni sa kim više ne može. Gotovo. Smrad je to od ljudi. U svakom je čovjeku sada vidio skriveno lice mržnje, vidio Bosanca. I dolazilo mu da ih zaustavi i protrese. „Šta oćete više? Šta oćete?!“ Prolaznici su pretrčavali na drugu stranu ceste zbog njegovog izbuljenog pogleda. Kao kroz riblje oko jasno je vidio samo daleku prazninu ceste, dok se sve pokraj njega zakrivljavalo u nejasna trepteća svjetla i prolazne sjene u ciriškoj noći.

„Pa naravno, Srbin. Šta bi drugo. Prvo to, a onda čovjek i ostalo“, nastavio je Ivo u sebi, prikupljajući slike koje su mu se sada nekako uklapale u jasnu cjelinu. „Jebeš me ako sam u Monaku ikad čuo Halida ili tako nekog. Sve same njihove pevaljke. Ko, ne daj bože, Muslimana da puste…“

Sjetit će se sada Ivo svega. Sjetit će se i isprike kojom je Goran odbio da im dođe u goste na njihov Božić. A Dunja, jadna, napekla pet metara kolača. Morao je, kaže, obići nekog tetka u Njemačkoj, bolest je u pitanju. Srpska zavist je u pitanju, eto što je. Sjetit će se Ivo i da u deset godina nikad iz Goranovih usta nije čuo da je sebe nazvao Bosancem. Neće oni nikad, takva je ta pogan.

Sada je i pričao sam sa sobom i grizao usne do krvi. I krv vlastitu je izdao. Zbog Gorana se posvađao sa Zikeom, s vlastitim rođakom. Još jednom se udario u prsa. Neki pas se otrgnuo s uzice ženi i zalajao na njega.

Prije nekoliko godina, kao i svaki petak, sjedili su u svom separeu Ivo, Zike i dva Bugojanca, na šanku se domaća travarica plaćala suhim zlatom jer bez nje pjesma nije dopirala tamo gdje treba dirnut. Srećom, njih četvorica izišli su iz te faze.

– Šta ima momci? Svima još po jedno – mahnu Goran prema šanku i ugura se među njih.

– Polako, burazer, nama dosta – ogradili se Bugojanci.

– Aaaa, Zike će popit. Jel tako? Nalij jaranu – gurkao je Zikea, smijao se, nazdravio s njim, a onda u sekundi promijenio lice u smrtno ozbiljno.

– Sad fino ustani i izađi. To ti je zadnje piće što si kod mene popio – zgrabio je Zikea preko stola za košulju samo zbog Ive ću te pustit da izađeš na vlastitim nogama.

– Polako ljudi, koji vam je Bog – Ivo je jedva rastvorio Goranovu šaku ispod Zikeova vrata.

– Ja da kradem? Na mene da pljuju, ha? – Goran je već gorio od bijesa.

– Šta si napravio, peksine – pljusnu Ivo Zikea da mu se vrati dar govora.

– Poslo sam po njemu teti Zori iljadu maraka. A ona mi javi da su je pokrali, uzeli proviziju i još debelo povr. Eto.

– Pijanoj Zori iz Gornjeg Vakufa?! – Ivo je kimao glavom.

– Ako kaže da je falilo, onda je falilo – iskezio je Zike zube.

– Ništa se ti ne sekiraj, Ivo – zagrlio ga Goran. – Poslo sam joj od sebe juče petsto maraka. Neće niko Gorana ispod oka gledat, dokle je živ.

– Ma šta? – otrgnu se Ivo od njega. – Šanse nema! Šanse! Zovi je da vrati pare, odma!

Zike je slijegao ramenima:

– Zvao sam je jutros, da vrati. Kaže, neće.

– O familije, pod zemljom vas tražio – sada Ivo zgrabi Zikea ispod vrata, od nemoći – šta da vam čovjek i džigericu svoju izvadi? Da mi više nisi na oči došo!

I dok je stajao naslonjen na neku žičanu ogradu koja je ulegla pod njegovom tromom težinom, kao stranac, ničiji u tuđoj zemlji, bez obitelji zbog jedne obične, a opet teške gluposti, jedino o čemu je razmišljao bilo je – što će Zike bez Monaka? Gdje će sad kupiti slatke pljuske bosanskih žena koje znaju zaboljeti taman kao muške? Gdje će sad okusiti našeg mesa? Kuda da krene on, a kuda Ivo?

Čovjek valjda prepozna da je živio u iluziji tek kada se ona raspline. I život tu, i život dolje. Sve je jedna velika iluzija. I sve će udariti o glavu, kad-tad, kao kamenje. Bio je ono ljeto na Viru, nakon deset godina provedenih s ventilatorom u svom ciriškom stančiću. I opet ga Goran provocirao kako konačno ide obići „svoje“ more. Vir kao Vir, Slovenci, bespravna gradnja, lokalna mafija, narkoman iz Zagreba slijeva i branitelj koji betonira sebi put do mora zdesna. Ali njemu i Dunji bilo je lijepo, ništa se od toga ne vidi u ponoć s terase obližnje konobe.

– Dragi prijatelji, kakva čast, kakva prilika – izletio je konobar u mali prostor među deset drvenih stolova. Ivo se osvrtao, otkud mikrofon, otkud zvučnici. – Večeras je s nama! Legenda je živa, legenda još ima glas i legenda će upravo nastupiti pred vama!

Nakon što ponovi sve to na engleskom i njemačkom, najavi:

– Dame i gospodo, Mirko Srčević Srki!!!

Izleti čovjek u fudbalerki, solo brkovi, hlače na peglu u koje je utrpao raskopčanu košulju boje trule višnje. Onako suh, bio je lagan na nogama, poskakivao je, pljeskao, vikao „Ajmo svi! Bravo!“, dok se na matrici vrtjela pjesma i to sve pred onih petnaestak zabezeknutih turista kao da je pred auditorijem od deset tisuća ljudi.

Je li, jarane, ko je ova spodoba tu? – Ivo je potegao konobara za rukav.

– Kako to mislite? Srki je legenda!

– Nemoj me… U Hrvatskoj? Otkad?

– I tu i vani Srki puni dvorane. Svi ga znaju. Mora da dugo niste bili ovdje…

– Jok, ja u Švici. Ma pratio sam ja šta ima tu dok je bio rat, ali ovo kasnije, o gladi, neimaštini i bolesti, toga vala imam i u vlastitoj kući.

Ta posljednja večer na Viru završila je tako da je Ivo, nakon što su ga u konobi još jednom uvjerili u Srkijevu veličinu, dogovorio njegov nastup preko Gorana u ciriškom Monaku, i to sve jednim telefonskim pozivom. Neno se na kraju ljutio, ali Goran nije zamjerio – ni što je Mirko Srčević Srki pjevao sebi u bradu jer nije došao nitko, ni što je Srki pobjegao iz Monakovog apartmana naručivši prethodno brdo hrane i šampanjca, ostavivši nepodmiren račun.

Sada se tek Ivo gušio u suzama – koja ironija, koja zabluda da čovjek ima neke veze s nekadašnjim svijetom, koji groteskan način da se završi njegova potraga za korijenima, njegov početak povratka. Što je uopće mislio, da će ga prošlost prigrliti kao izgubljenog sina, a ne zajebati i ostaviti neplaćen račun za apartman?

Čemu razmišljati, trošiti moždane stanice na ljude, na bijedne guštere koje je pojela zvijer mržnje, mržnje prema drugima samo zato što se drugačije zovu, drugačije mole. Nema smisla razmišljati o takvima, može se još samo sjećati.

Može se sjetiti recimo slavnih pijanki ili samo jedne od njih, dovoljno je, kao kada je s kolegama iz limarske radionice otišao za Svetog Ivu u Jajce. Na najveći katolički blagdan u Bosni u tom gradu se skupi desetke tisuća ljudi i svaki potroši desetak tisuća dinara zaustavljajući se u kafanama na putu do kuće, u svakom gradu. Bilo je među Ivinim kolegama i nekoliko Muslimana i jedan Srbin ateist i nekoliko komunista, ali do Jajca su svi potegnuli. Ivo je cijelim putem, sjeća se, pričao o Dunji koja se ne čuje, kao da i ne diše, radi, kuha i preko stola gleda za ručkom onim neokaljanim zjenicama da njega spopadne krivnja kao da griješi nešto naspram nje. Suza, jedna, druga, zalij i tako cijelim putem, jedan drugog su nosili. Stigavši kući, Himzo je tražeći ključ ispod otirača udario o stalak za cvijeće i razbio nos, Draganu je ispala kutija cigara s mostića u jarak i dok se naginjao, prevalio se u koprive pa sav nabubrio od užarenih plikova, a Željo je na sve četiri puzao po stepenicama dok ga je pas lizao po licu. E, nikad više takvih vremena…

Stajao je naslonjen na ulični šank tko zna koliko dugo. Terasa kafića s techno muzikom i kričava svjetla. Kako se ovdje našao? Stresao je pivo do kraja i odgegao da prekorači malu ogradu terase, iako je izlaz bio samo dva metra desno. Nikad više ni takvih ljudi ni takva života. I treba raskrstiti s tim, sa svime, sve je to prošlost, „Mi smo prošlost“, tukao se opet u prsa i grabio prema Monaku. Treba raskrstiti s time, još večeras.

– Evo mog kuma – širio je Goran ruke prema Ivi s drugog kraja diskoteke.

Sva su svjetla i reflektori bili upaljeni, izgledalo je kao pozornica svijeta. Konobara i muzike nigdje, prerano je, samo njih desetak u najudaljenijem separeu.

– Sjedi tu, taman dogovaramo detalje za proslavu – gurnu ga među ostale.

– Tri godine odgađam krstitke, dok sam vas sviju okupio… – razmahao se kao kakav gazda, dok ga je Ivo sjedeći gledao odozdo.

– Šta si se stisko, oćeš popit šta?

Ivo je samo odmahivao glavom.

– A onda vodu barem. Evo na, imam i Jamničku i kiselu, koju ćeš? – smijao se Goran i gurkao laktom one do sebe da mu se pridruže.

Ivo je spustio ramena i gledao u pod, a u njemu je sve kipjelo. Kako bi trepnuo, Goran bi mu se učinio blizak, a kad trepne opet – stran i čudan – i tako naizmjence.

– Čujem da si bio na utakmici – Ivo će napokon stidljivo sebi u prsa.

– Đe?

– Na utakmici. I navijo – dignuo je pogled prema njemu i stisnuo zube.

– Izgubili mi, kako god okreneš. Spasio vas onaj vaš Šola – Goran se nije prestajao smijati. I drugi mu se pridružili, nitko nije vidio Ivin grč na licu i šake čvrsto stisnute ispod stola.

– I pjevo si. Dunja te vidila – odsjekao je sada kratko i gledao u Gorana na drugoj strani stola kao da su sami. Drugi oko njih zašute, nije im jasno o čemu se radi i kuda to vodi. Ivo se ukočio, tražio je nekakav znak na Goranovom licu, bilo što. Upravo je trajao beskonačno dug razmak između dvije pjesme.

– Mani, bolan. Šta bi ja pjevo – Goran samo odmahnu, ustade i krenu po novu bocu vina.

– Hrvatske pičke! Eto šta – skoči Ivo na noge, zgrabi bocu sa stola, razmrska je o rub i zabi Goranu u trbuh.

Još uvijek je tražio nekakav znak na Goranovu licu, osim usta razjapljenih od bola i iznenađenja, ne osjećajući sve te silne ruke koje ga čupaju, razvlače i guraju natrag u kauč separea.

Dok su Ivu držali i otimali mu oštro staklo iz ruku, Goran je tonući između stola i kauča u separeu prokrkljao:

– Zajebo…