S pogrebnom povorkom nizbrdo | Nebojša Lujanović

SVE JE TO LJUBAV

 

PEPEOVA TETOVAŽA, I. dio

Pepe je povalio učiteljicu. Na maturalcu u Slavonskom Brodu, lako kao što su ostali pogledali Vuka Samotnjaka u kinu iste večeri. To je sve čega se Dado sjeća o svom stricu. Ona se zvala Jadranka, bila je stroga i rušila učenike iz hobija, a Pepe je govorio kako mu baš jedna takva treba, nemilosrdna. Glas je odmah pukao po selu i premda su Jadranku natezali i direktor i nastavnik tehničkog odgoja, njezin muž, inače vojno lice, samo je Pepeu prijetio. Kaže, prvo će ga uškopiti, a onda tek strijeljati. Tek mu je ovaj put, kada mu je rogove nabio jedan osmaš, proradio obraz.

Pričalo se kako je rogonja obilazio kuću sa sačmaricom, a djed, utjelovljena pakost, davao mu blagoslov govoreći da je tu pogan od svoga sina već sahranio i kako ima samo jednog sina, Rajka, mirnog i povučenog, koji nije ni mogao biti drugačiji od silnog straha prema djedu. Pepe je uvidio da nema života u malom selu u kojem ga još i traže s puškom, a cure i žene zaobilaze u širokom krugu piljeći u njegove hlače kao da je zvijer pripeta unutra.

Dadin je strikan tako stopirao do Siska, pa do Zagreba, pa je radio po slovenskim šumama i na kraju završio u Münchenu. Tamo, kažu, otvorio videoteku i prodaju novina, u početku naše, a poslije proširio posao i na švapske. Uskoro je mogao komotno ležati i nadzirati, a para je kapala. Nisu to baš bila čista posla, bavio se još tko zna čime i kakvim kasetama, ali je svaka Švabica znala za balkanskog pastuha. Dvadeset godina poslije viđat će ga po klubovima, kafićima, revijama, uvijek u ženskom društvu i donositi u selo glas o Pepeovoj neutaživoj gladi.

Djed je bio ljut koliko i ponosan. Neki su mudrovali kako je Pepe emotivac, kako je volio učiteljicu i selo i kako još uvijek, nakon toliko godina, onim Švabicama zapravo popunjava rupu u svom srcu. Djed o srcu nije znao ništa, ni o svom ni o ičijem. Sve žensko što bi plahi Rajko, Dadin otac, doveo u kuću, djed bi otjerao kao što je na kraju otjerao i Dadinu majku. Dado i otac, čak i ovdje u Zagrebu, osjećali su dio sjene pokojnog djeda pod kojom su nekad proveli noći i noći straha.

 

ŠVALER RAJKO, I. dio

– Ajde, stari, šta si se objesio unutra? – lupao je Dado na vrata zahoda. Nije to bilo jedino oko čega su se svađali u malom zagrebačkom stanu. Znali su se zakačiti oko čišćenja, kuhanja, zadnje pive u frižideru, daljinskog. Rajko je, konačno, dugo okrećući ključ, otvorio i izišao, spuštenih ramena.

– Šta si radio tolko unutra?

– Razmišljao. Svoja posla gledaj – povlačio se Rajko lagano kao mrtvac niz hodnik i izašao van. Unutra je bilo premalo zraka za obojicu.

Dado je ostao na vratima zahoda zatečen. Voda iz vodokotlića nije tekla. Što li je radio unutra? Mora da mu se pričinilo. Njegov otac Rajko bio je poznat kao švaler, uvijek veseo i za akciju. Ali, ne bilo kakav švaler, već onaj pravi, bečki. Nikad šamar, nikad psovka, uvijek džentlmenski, s „Vi“ i s ljubljenjem u ruku. U isukanim hlačama i košuljama stanjenim na laktima, ali, kako je govorio, „barem imam dostojanstvo i znam im ugoditi“. Nikad ni riječi od njega o seksu, to mu možda nikad i nije bilo prvo na pameti, i nikad sočnih priča ekipi pred dućanom jutro poslije. Nisu ništa mogli izvući iz njega čak ni kad bi ga napili.

Prolazeći pokraj izloga, zagledao se u svoje lice. Sijeda, ali gusta zalizana kosa, još uvijek dobra za pedesetogodišnjaka, njegovani brčići, svi zubi na broju. U čemu je onda problem? On je ostao isti. Jednu zimu se grijao s Anitom u stanu iznad njezine voćarnice. Bilo je u njoj nečeg egzotičnog, s onom njezinom crnom kosom i tamnim licem iza naslaganih agruma. Ali jedino što ih je vezivalo bila je njegova laž da je lud za voćem i da strogo forsira zdravu prehranu, pa ga je ona šopala trulim mandarinama koje je bilo sramota držati na tezgi, od kojih je trpio probavne smetnje. Ali, oboje su bili u godinama kada se više ne bira, barem ne toliko kao prije. Pretrpio je i gore svari i trpio bi tko zna koliko da njoj nije propao dućan, pa je rekla da joj nije ni do čega, a kamoli do muškog smrada po kući.

U Đurđicu je vjerovao puno više. Radila je stalno, dvije smjene u tvornici tekstila, pa bi uvečer uplovila u njegov zagrljaj umorna, topla, bez snage za opiranjem. Malo je pretjerivala s ružem za usne kojim bi mu umrljala košulju pri prvom kontaktu. I bilo bi joj žao zbog toga pa je počela donositi za njega košulje iz tvornice. Rajko bi došao malo prije kraja smjene pod prozor, ona bi mu ih bacila, pa mirno prošla pokraj portira i onda bi se izgubili u šumi u njegovu autu, jer je živjela s majkom i k njoj nisu mogli. Ni kad su ljubomorne kolegice zamotale crijep u košulje koje mu je Đurđica bacila s prozora te mu slomile tri prsta, Rajko nije odustajao. Sve do sinoć, kada je Đurđica došla malo umornija nego inače. On i majka će joj se, kaže, krvi napiti, ne može više na obje strane, a rod je rod.

– U čemu je problem? – gladio je Rajko brčiće, svakoj je davao sve što je imao, pokazao sve što je znao, držao ih kao kap vode na dlanu. Ali ne, žene vole đubrad, vole grubo. On to zna, ali od tehnike ne odstupa, išlo mu je, sada malo zapelo, morat će ga opet krenut. „Mačka si ti Rajko, mačka“, govorio je sebi, „kako god te bace, dočekaš se na noge!“ On traži tako malo, samo da im bude blizu, da osjeća njihov miris, a to je premalo da ne bi dobio ono što traži, kada dobivaju oni koji traže i deset puta više.

 

SAJAM NETRPELJIVIH, I. dio

– Bože, kako zagušljivo, a na stolu niš. Prije su imali one lepe miljeiće, imala sam ih i ja par doma, sama plela, al samo par, jer kako god neko dođe, ponese, joj kak vam je lepo suseda, jel bi mogli…

– Milka, jebemu sunce.

Kad bi se niska starica kreštava glasa počela gubiti u sitnicama koje su je naprosto uvlačile u sebe, bila je dovoljna jedna kratka psovka da je opet vrati na pravi kolosijek. Njemu, Vinku, pak, godine su donijele drugu boljku. Cijeli život je bio trgovac i sada su svi poslovi, i koje je obavio i koje nije, i za koje je čuo, i o kojima je možda samo jednom davno sanjao, postali njegovi i stvarni i imao je potrebu povjeriti ih nekome.

– Nego, mladi gospon, te vam skije nisu bile ko danas, već drvene. Ali, original norveške. Sâm sam u vlaku prošvercao prve skije u Zagreb. Tek tako, tamo su ih bacali. Al tu nisu htjeli ni čut. Otkupili ih sve Slovenci. Kumovo sam jednom njihovom planinarskom domu pa nekom spustu, šta li… Prve skije u nas, prve! I ti naši znaju nekad bit…

Dado je samo mahao glavom i čekao konobara da ga spasi. Vrućina je ispraznila ulice i kafiće u centru, sjedili su sami, sve dok ne uđe standardno Dadino društvo.

– Šta ima, maheru, kad mala stiže?!

– Sad je u Njemačkoj, za mjesec dana. Bolje mi je da se spremim…

– Nego. Stari joj ima pola grada, nije lako takvu zadovoljit!

– Bolje ne pričaj, čim stigne roba javi, treba mi lova. Da se vrti nešto. Sad mi još i civilna uletila – Dado se uhvatio jadati zaboravivši na stari par pored sebe. – U nekoj udruzi, vodam po gradu senilne starce u šetnju…

– Senilni, fuj kak možete!

– Milka! – prekinuo ju je Vinko dok se nije opet zalaufala.

– Ja bi do Maksimira. Kažu da je predivan u ovo doba godine.

– Mil… Psst! Vinko joj zaprijeti prstom. Dado je s prijateljem otišao do šanka kako bi dogovorio pojedinosti, a on, prestravljen od iznenadne spoznaje, stade objašnjavati ženi na uho: – Vid ga kako je ćelav. I još čizme. Čula si, spominje i Njemačku. Jedna greška, ženturino, i taj će nas nacist u grabi ostavit. Otkako je NDH, te stoke se namnožilo…

– Bože, ja jadna politiku nikad… ma vidi se na meni da ja nisam niš… a mogla sam se i sredit, nek mu se nešto ne svidi, ko zna, ti ljudi, to nikad nemreš znat kako stojiš s njima, kod tih ludih ti najviše sitnice mogu…

– Milka, jebemu sunce!

– Šta opet?

– Pa kragna ti savijena unutra. Brzo, popravi, evo ga. Ali kada su izašli na ulicu, starci su bili već u drugom filmu. Čini se da se u životu nikada ni oko jedne stvari nisu složili. Dado je zamišljen koračao, a njih je dvoje – izlazili bi iz Doma jedino kada bi Dado ili koji drugi ročnik došao po njih – kaskalo za njime kao da više ni ulice svojega grada ne prepoznaju.

– Jest, kad ti velim! Tu je bila fontana, lepa, okrugla, dovodila sam nećakinju davno, ona je volela gledat golubove kako se brčkaju. Krasna fontana, šta sam na njoj puta…

– Vidi nju! Eto, kako ti kažeš! Cijelo vražje jezero je bilo, baš tu nasred Ilice!

Ona uskoro dolazi i Dado se te činjenice više bojao, nego što joj se veselio. Kao nedostižna kraljica iz bajke okrznula je njegov svijet, jadan i malen, samo na tu jednu kratku noć – parking, pred diskom, muzika koja se gasi, šutnja iz prevrnutih boca i jedan kratki dodir. I nestala, ostavivši ga da čeka toliko dugo da je počeo sumnjati u vlastiti razum. Je li se ta noć uistinu dogodila? Njezin dolazak prijetio mu je ovako nespremnom, u krpama, bez novca, bez ideje. Čime bi je on ovakav mogao zadržati? O da, trebat će mu para, pripremit će joj kraljevski tretman, zaradit će, pametan je on, još je za vrijeme studija shvatio da je sve to pišanje uz vjetar, da treba poduzeti nešto konkretnije.

 

PEPEOVA TETOVAŽA, II. dio

Dado je znao da se još nešto važno krije i prešućuje o životu strica Pepea, jer inače to ne bi postala legenda, već obična priča o zemljaku koji se ovako ili onako probio u Njemačkoj i zaslužio divljenje. Taj ostatak ne bi saznao da nije bilo Bureka i njegovog promaknuća s mjesta skladištara u Željezari na mjesto portira. Fin i uredan posao u maloj kabini za vrijeme kojeg je Burek mogao gajiti dvije svoje strasti – gledanje filmova i održavanje kilaže stalnim večerama. Malo tko mu je to smio spočitnuti, jer su mu šake bile kao maljevi. U školi je svoju debljinu oplakivao barem tri puta dnevno, izložen arsenalu viceva i to najviše iz zadnje klupe, u kojoj je sjedio upravo Pepe.

Burek je najviše volio porno filmove i to one njemačke. Američki su bili previše umjetni, talijanski su bili spori i mekani, a francuski su forsirali neke glupe radnje. Sudbina je opet spojila dva školska druga u noćnoj smjeni s petka na subotu kada je Burek dobio poštom novi dio kolekcije Svjetla velegrada, naručen još davno, naravno, njemačke produkcije. U nekom čudnom kutu kamere, usred radnje ritmičnoga gibanja, opazio je u jednom trenutku na ruci muškog aktera tetovažu, ni manje ni više nego – JNA.

Stisnu pause i u nevjerici se približi, pa još bliže, sve dok nosom nije dotaknuo ekran na ormariću za garderobu u maloj portirskoj kućici. Čak i da je prepoznatljiv ožiljak od operacije ramena bio pogrešan, oko datuma nije moglo biti greške – ispred JNA pisalo je Bled 1965., točno ona godina kada je Pepe boravio u Sloveniji. Već idućeg dana cijelo je selo znalo da ima svog filmskog junaka na europskoj sceni.

 

ŠVALER RAJKO, II. dio

Nikada trenuci samoće između dvije žene, između dva para toplih salastih bedara, onih koji se hlade i onih koji ga tek čekaju, nisu potrajali dugo. Uzrok ne leži samo u njegovoj nemirnoj prirodi već i u okolini.

– Šta ima, Rajko? Koja je danas na rasporedu, ha? – uvijek bi se našao neki poznanik na putu do dućana, pošte, ljekarne pa gurkao laktima i namigivao.

– Eto, baš danas ni jedna.

– Ajde, ajde, neću ja nikom… nešto ti kuvaš, sto posto – kimao bi glavom poznanik smiješeći se njihovom prešutnom sporazumu, a Rajko bi ga pustio u tom uvjerenju. Barem njih ne smije iznevjeriti, kolege iz nesretnih brakova, samce zatočene uz bolesne roditelje, one oženjene za posao, za djecu, sve one koji su u svom vršnjaku Rajku vidjeli utješnu poruku kako bi se i oni mogli sladiti tako, samo da hoće, kako njihovo vrijeme nije prošlo, jer Rajko s tim svojim brčićima i utegnutim trapericama i nije bogzna koliko bolji od njih. Odmah s vrata, držeći u hodniku vrećice s mlijekom, Rajko je počeo tipkati broj mljekaričine sestre Žuže, započinjući još jedan krug, ozaren kao da mu je prvi. Dado je odmah znao da se stari vratio u igru: soba se gušila od Denima s placa. To je bio miris zabijenih golova.

Ali, sada je Dadu zbunjivalo kako stari navečer odlazi poprskan parfemom, a ujutro se vraća poprskan malterom i vapnom. Žuži je imala vikendicu u Samoboru, ostavštinu iz prvog braka, derutnu i punu vlage, u skladu s onim što je i pružila mužu u dvadeset godina braka. I Rajko je tako nastavio svoju tradiciju – od žena je dobivao trulo voće, prevelike košulje, a sada evo i žuljeve od gletanja, struganja i krečenja – dobivao je sve samo ne ono što traži.

Stigao bi ujutro neispavan i prvo čega bi se prihvatio bilo je struganje kreča s traperica i najdražih crnih cipela. Onda bi jedva umrtvljenim i otežalim rukama spremio sebi kavu i doručak, uz zaglušujuću buku lupanja posuđa. Kad bi osjetio da mu se vratila krv u ruke i lice, samo bi još popravio frizuru gelom, ne mareći što je prašnjava, klepnuo se po trbuhu kojeg povremeno uhvate mali grčevi, te kao svježinu dodao još malo Denima, promrmljao „Dobro je, do-bro!“ i nestao kroz vrata do idućeg dana.

 

SAJAM NETRPELJIVIH, II. dio

– Eto, ja jedno ona drugo – Vinko je počeo sam sa sobom pričati pa se predomislio – Milka, pa ako si stara, nisi gluha, uf – njih dvoje su jedva kaskali za Dadom, a Vinko je još dodatno gubio dah objašnjavajući supruzi razliku između onoga što je mislio i onoga što je rekao, brišući znojno čelo.

– Ja nisam jadna sve mogla… tak sam se trudila da sve spremim dok ne krenemo i maramice, one šarene, jedva našla i kifle zamotala i tablete, ti tak oslabiš u šetnji, pa dok sam našla finu vrećicu…

– Koji te đavo tjero da sve to tegliš? Ja sam te zamolio samo kapu, uf, i nju si zaboravila… – Milka mu nije dala da dođe do daha.

– Ja sam se samo trudila da provedemo ugodan dan u…

– Opet ona! Pa ne kažem… recite joj vi, mladi gospon…

– Dosta!!! Pun mi vas je ku… kufer! – Dado je bio na rubu živaca. Mrzio je raditi sa studentima i ološem, to je neviđena neozbiljnost. Naruči robu, podigne, riskira, prenese, doveze i onda ga zajebavaju. Gdje će sada s tolikom travom, sam da je popase, da dobije mlijeko, a ne fleševe? Krenuo je prema nekom odvjetniku na Kvatrić, od sada radi samo s ozbiljnim poslovnim ljudima. Lovu mora imati, ona uskoro dolazi. On nikad nije takvu, ma ni blizu, a ona je tako, s onim svojim zelenim ili pak plavim… uglavnom, tako lijepa… Nije mogao ni razmišljati od ove dvije krepaline.

– Tak me još jadnu noge bole, ove cipele i beton…

– Stvarno bi mogli, uf, stat malo – možda se prvi put ove godine Vinko složio sa ženom.

– Evo, stigli smo – Dado je zakoračio u haustor i pozvonio na vrata u prizemlju, dok su mu njih dvoje visjeli na leđima.

Milka se još nije gasila:

– Tak lepi dan i zeleni Maksimir, a stalno neki zagušljivi mračni hodnici…

– U pizdu materinu – otvorio je odvjetnik, popravljajući kravatu, ali psovku nije uspio suzdržati – jesi ti normalan? Oćeš da me pokopaš živog, oca ti blesavog!

– O čemu pričaš? – Dado nije očekivao ljutitu mušteriju. Odvjetnik namignu očima u smjeru iza Dadinih leđa odakle su škiljile Milkine vesele oči i Vinkovo orošeno čelo.

– Aaa, njih dvoje! Ne sekiraj se… Dado se sagnu da prekopa po Milkinoj košari i izvadi busen marihuane.

– Evo je, gazda, prvoklasna!

– Otkud sad to?

– Šta ima veze, iz košare. Reko, neće niko babi u kifle zavirivat.

– Ne, nego otkud tolika trava, šta ti ja ličim na rastafarijanca?! Gosti mi dolaze, naručim speed, a ti meni… Da im pitu zeljanicu napravim od tog?

Potraga za kupcima se nastavila, Dado nije prodao ni trećinu robe.

– Jest, ti vam kupci danas ne znaju šta oće – Vinko se opet, što bi se reklo, pobrkao – jednom su trgovca iz Beograda prevarili i prodali trista litara crnogorskog vranca pod ime nekog francuskog poznatog vina. A on to meni prodo samo da se riješi. Imalo bome dobar okus, samo, šta ćeš, nije francusko. Svejedno, ja nazad prodavao, kome drugom nego Crnogorcima. Bilo im zanimljivo, valjda zbog francuske etikete. Kad je vidio zaradu, oće ovaj iz Beograda nazad vino, da je njegovo, a meni da sam lopov… Nastavio daklem on prodavat, tako i jednom našem pukovniku koji se onda osjetio nasamarenim, da će pred vojni sud onog ko drži to vino. Beograđanin to svaljivao na mene da sam kriv, ja da je on, a pukovniku nadređeni da smo svi, al niko ne smije ni pisnut jer će puknut bruka da mu oficiri ne znaju razliku između francuskog vina i vranca… ma ko bi tim ljudima udovoljio…

– Niš ti ja ne razmem od tog tvog naklapanja… tak mi otiču… noge inače namažem, al jutros zbog šarenih maramica nisam stigla, ko bi reko, samo jednom ne namažeš…

– Jebemu sunce! – morao ju je prekinut Vinko.

– Htjela sam reć, tak je sparno, a u Maksimiru je sigurno lepi hlad…

– Evo, evo – Dado je osjetio da mora stišati pobunu. – Moram raditi, majku mu! Ko da mi s neba pada… Još dva kupca u Vlaškoj i gotovi smo za danas.

 

PEPEOVA TETOVAŽA, III. dio

Da Rajko nije završio u bolnici, Dado vjerojatno nikada ne bi iz njega izvukao kraj priče o stricu Pepeu. Onako izmučen i u bunilu, na bolničkom krevetu, Rajko je osvijetlio kraj jedne blistave karijere koja je nažalost naglo prekinuta. Mogao je Pepe bilo što učiniti ocu, Dadinu djedu, bilo što osim toga, i sve bi s vremenom prošlo. Jest da bi mu djed prijetio smrću, ali prijetio je mnogima pa i danas žive. Ali, jadao se djed, ovako pokazati guzicu da je cijeli svijet gleda, da se on mora sramiti i pred zadnjom fukarom, to je gore nego da mu je na grob pljunuo. Djed je samo jedan ljudski osjećaj za života spoznao u čitavoj njegovoj punini. Znao je mrziti iz dubine srca, predano, kako nitko nikada neće znati voljeti.

Prodao je sve svoje, zemlju, konja i pozlatu iz kuće, potplatio prvu sisačku konobaricu pa se skupa s njom zaputio u Njemačku. Fino je rukama, nogama i štapom objasnio gospodi u minhenskoj policijskoj stanici kako je probisvijet od njegova sina, svjetska nakaza, silovao okolo žene, pa čak i ovu jadnicu koja je ostala s njim trudna, a on pobjegao, pa eto, neka sad znaju kakvog antikrista hrane u svojoj državi. Nakon toga se vratio bez prebijene pare, skinuo se, složio odjeću, obrijao i umro. Njemački policajci su izdali tjeralicu za jugoslavenskim manijakom, a je li Pepe preživio kada su ga i Švabice počele izbjegavati i gledati kao da ima zvijer pripetu među nogama, ne zna se i nije se o njemu poslije ništa više čulo. On je ipak ostavio iza sebe film, doduše samo s kratkom sporednom ulogom.

 

ŠVALER RAJKO, III. dio

Kako je Rajko završio u bolnici? Zbog prosjaka. Ili je to barem bio povod. U vezi sa Žuži otišao je dalje i do prvog kata, na kojem je bila čista cigla, tvrda i tvrdoglava, a valjalo je bušiti rupe za instalacije pa se sad vraćao sav crven u licu i očiju suznih od prašine, ali još uvijek sretan i spreman na šalu pa i s lokalnim prosjakom kojeg nikad ne zaobiđe, već mu uz osmijeh dobaci uvijek po medvjeda ili dva. Sve dok tog dana nije leđa povinutih od umora i neke težine na srcu osjetio potrebu da se isprazni, pa svratio u kladionicu da stavi dvije dnevnice na prvi par na koji mu padne pogled. A tamo njegov prosjak kombinira neriješene iz švedskog tenisa i druge poljske vaterpolo lige. Rajko je tako uhvatio vikati da ga je presjeklo, a cura sa šaltera kladionice pozvala hitnu.

Dado je sjedio na praznom susjednom krevetu, na pristojnoj udaljenosti. Rajkovo je lice bilo bijelo ili se to Dadi samo učinilo od bijelih plahti u koje su ga umotali. I nije prestajao mrmljati:

– Ionako to sa Žuži nije išlo. Nema veze, bilo je dobro dok je trajalo, nema se tu sad šta… filozofirat. Već će nešto opet uletit, dobro je…

To vječno Rajkovo dobro je, to njegovo hvalisanje i optimizam bili su, sudeći po dijagnozi koja mu je visjela ponad nogu na krevetu, jedna obična laž jer je u njemu cijelo vrijeme rastao čir, sve dok nije narastao do veličine bobice grožđa i pustio sok.

– Dobro si se i sjetio da imaš oca, di si cijeli dan?

Nije se Dadi dalo objašnjavati kako ga jednostavno ne želi gledati ovako čudnog. Nesvjesno je već treći put ponovio istu ispriku:

– Spremam se, sutra dolazi mala…

– Da mi je znat od koga si naslijedio tako kratku pamet! Mjesec dana se pripremaš… Ko je ona? A? Ne znaš. Kakva je?

Dado je šutio.

– Dabome da ne znaš. To ti, mali, nije zdravo, nikako…

Dado je puknuo:

– A ko mi se javlja?! Djed je otjerao baku u grob, stric natego sve što nosi suknju, a ti pod stare dane u romanse s napirlitanim babama, ono dvoje lešinara koji mi se kolju svaki dan…

Medicinska sestra uletjela da je označi kraj posjeta i zabila iglu u Rajkovu cijev za infuziju. Dok je padao u trans, reče:

– Sve je to ljubav, sine…

 

SAJAM NETRPELJIVIH, III. dio

– Kako, brate, ne razumiješ? – Vinko se razmahao rukama i u hodu obilazio Dadu čas s jedne, čas s druge strane.

– Ne razumijem i gotovo! – Dado nije obraćao pozornost na starce koji su kaskali za njim. Izvijao je vrat i čitao nazive ulica i brojeve kuća.

– Glavešine daju pare. Njih zaboli, da oprostiš, neka stvar. Samo trebaju račun za onoliko koliko su dali para da opravdaju. To je ionako od poreznih obveznika. To je jasno?

– Kristalno – Dado se i dalje okretao, čitao naglas ploče.

– E sad, ja nađem povoljnog dobavljača iz Ukrajine da mi napiše račun pedeset posto veći nego šta je. Onaj višak šta ostane, tih pedeset posto, dijelimo po pola. Ko na pijaci, tako ti je i u međunarodnoj trgovini…

Kad je vidio da ga nitko ne pita dalje, malko iznerviran prekine stanku i sam nastavi:

– A znaš u čemu mi je isplaćen taj višak? U deset vražjih vagona kukuruza! To je bila neka zagubljena donacija… Po pola Europe je kružilo to, a dok je stiglo do Sarajeva gdje sam čekao isporuku, nakupilo se dvadeset vagona, jer su seljaci dodavali misleći da ide otkup. I to ti je tu stiglo onih kriznih sedamdesetih…

– Jooj, ne fantaziraj opet s tom pričom. Ti da si spasio komunizam s tim kukuruzom?! – oglasila se napokon njegova supruga nekoliko koraka iza.

– Milka, jebemu sunce, to je politika, šta se petljaš di ti nije mjesto!

– Dabome da mi nije mesto, ni tamo, a ni tu na cesti! Di smo ovo, svud smo bili osim u Maksimiru, a tak sam htela…

– Ljudi, smirite se, pa moram radit! Ne živim ja od vaših bljezgarija – prekipjelo je Dadi, premda je znao da viče u prazno. – Još jedan poslić i gotovi smo. Gupčeva 6, Gupčeva 6… Jebem ti ove Sesvete!

– Pa tu lepo pitamo gospona policajca, zaš bi se mučili.

Dok se Dado snašao, Milka je već prišla policajcu koji je podizao hlače preko trbuha izlazeći iz gostionice. Dado je problijedio.

– Niš vam ja ne razumem, najbolje da mi objasnite po karti. Tu sam imala jednu malu, znate, onu iz novina, praktičnu, sve dok se ovak ne zametne… – Milka je pred njim prekapala po torbici u koju je Dado bio utrpao vrećicu sa stotinjak ecstasyja. U sebi je već zbrajao godine zatvora.

– Znaš šta, babo. Odi samo ravno dok ne dođeš do ambulante pa onda pitaj dalje – podviknu policajac i produži.

– Mater! Mater! Mater! Dado je lupao šakom o staklo na tramvajskom stajalištu. – Šta meni ovo treba, šta?! – uskoči u prvi tramvaj. Nije važno gdje, samo što dalje, dalje od sebe, jer je nitkov, jer je ništa, jer ga to nejasno žensko stvorenje samo tjera da shvati kako nikada neće biti netko.

– Nekak se i nije preveć promenilo Milka se zavalila u maksimirsku klupu, torbica joj je ispala i izvrnula se, sa salvetama koje je opet cijelo jutro slagala, ali to više svojim zacakljenim očima nije primjećivala.

– Kog se vraga ima mijenjat, trava ko trava – Vinko je obilazio oko klupe s uobičajenim izrazom lica, koji je odavao da razmišlja o nečemu desetom. Iznenadivši se kako je Milka prvi put utihnula nakon njegove primjedbe, pogleda je malo bolje, spazi po suznim očima da je već zakoračila u sjećanje, pa sjede polako pokraj nje da je ne prene.