S pogrebnom povorkom nizbrdo | Nebojša Lujanović

TISUĆU I JEDNA SMRT

 

Otegnut i izmučen ljudski glas, nešto između krika i jauka, prolomio se u kući na Jarunu, odbio od neprobojnih staklenih zidnih stijenki i ostao zarobljen unutar prozirnih zidina, tako da ništa nije narušilo mreškanje Jarunskog jezera ni podrhtavanje tankih vlati engleskog travnjaka oko kuće.

U podzemlju i šire poznat kao Mojsije, devedesetih, neslužbeno, među pet najjačih ljudi u Zagrebu, gospodin Mojašić probudio se iz košmarnog sna. Nadimak je dobio po ljudima kojima se okružio – sigurnije i čvršće od bilo kakvog ugovora i dogovora, izbavljao je ljude iz govana i onda ih zvao da rade za njega, uživajući u ovisnosti onih koji mu se nikada neće moći odužiti. A nikad se i nije dogodilo da se tko usudio prekinuti suradnju smatrajući da je svoj dug podmirio. Većina tih ljudi ga je doista i gledala kao izbavitelja, i ta je poslovna logika Mojašića i dovela do samog vrha, kao vođu jednog od najjačih klanova.

Bilo je oko njega ubojica spašenih od doživotne, siromaha pokupljenih s ulice, narkića izvučenih iz apstinencijske krize i grmalja iz sirova krša druge države, a iste neimaštine. Mosije je imao pogrbljena leđa, grubu vanjštinu, ružne crte lice, a takav mu je bio i karakter, karakter čovjeka koji je bio na dnu. Sada je, međutim, bio na vrhu jedne od najopasnijih organizacija u gradu i njegovoj su sirovosti dodani raskoš i bahatost lovaša pa je ukupni dojam bio još strašniji. Bio je jedan od rijetkih koji je na jednom lancu uspješno držao i ratne profitere s Trešnjevke, i balavurdiju sa skupim automatima iz Gračana, i siledžije koji se iz šume spuštaju na Črnomerec, i derventske i albanske klanove iz Dubrave i Sesveta; sa svima je bio jednako dobar.

 

Deseti dan za redom budi se u znoju. Već po navici, zatvorenih očiju pruža desnu ruku prema noćnom ormariću s mozaikom tableta za čir, glavobolju i srce. Jedna šaka za doručak i jedna za večeru, s time što je ovog desetog dana odlučio poduzeti korake, jer samo od sebe, čini se, proći neće. Njegovu rezidenciju činila su dva stana, jedan iznad drugog, spojena kružnim stubištem, s ostakljenom prednjom stranom, kroz koju je pogled pucao sve do Jarunskog jezera. I dok silazi prema donjoj etaži s telefonom, sa svakom stubom glava mu poskakuje sve teže i teže, kao da će otpasti, otkotrljati se niz stubište i razbiti kao pivska boca.

Ponovno je sanjao Brku, ali sad su ga, za promjenu, ubijali vodom. Pred njegovim očima, kao na platnu u kinu, Brkine izbuljene oči i balončići koji grgljaju iz usta. Pa se Brko izdigne malo iznad površine, u krupnom planu ispljune mulj, kao gutljaj mlake pive, namigne mu, ali ga onda netko zgrabi za guste crne kovrče i zagnjuri natrag u vodu. Obrazi mu se napušu, oči ispadnu, žile na čelu nabreknu, cijela mu se glava poveća dva puta, puca koža, eksplodirat će… a onda se Mojsije probudi s jecanjem koje odjekuje praznim prostorijama njegove rezidencije. Hoće li ga Brko ikada pustiti na miru? Sa živima nikad nije imao problema, a ako bi i iskrsnuli, brzo bi ih rješavao, ali kako sređivati račune s mrtvim čovjekom koji, ovako kukavički, napada samo u snu?

 

Štuka i Mlađo pili su jutarnju kavu u Tkalčićevoj. Godinama se noćni život ne odvija u ovom dijelu grada i pitaj boga otkud vlasniku lova da još plaća i reket. Štuka je bio vjerni Mojsijev sakupljač, također jedan od izbavljenih, pravim imenom Dragutin Križmanić, iako je za to malo tko znao, kao što su rijetki znali i za njegovu ženu i sina, o kojima nikada nije govorio. Mojsije ga je izvukao iz zatvora nakon što je u barskoj tučnjavi šakama od čovjeka napravio invalida. Mladost-ludost, rekao bi četrdesetpetogodišnji Štuka, čovjek tankih nožica i ispalog trbuha, ali još uvijek sa snagom u rukama da razbaca trojicu. Nadimak je dobio po svojim lovačkim pričama. „Jebo mater, ako lažem“, lupao je svako malo o stol, pljujući dok priča.

– Išli kum i ja… prema Mrežnici. Uvatio on pičit… po onim rupama. Ceste… nigdje. Reno četvorka – Štuka je sjekao rečenice na uzdahe od nekoliko riječi, odvajajući ih stankama u kojima bi pročišćavao grlo ili tražio inspiraciju.

– Magla pala… ne vidiš komunistu pred okom. Drma mene onaj Reno… na stražnjem sjedalu, kad odjednom… Prnu!

Mlađo nije smio upadati, išao je linijom manjeg otpora i jednostavno puštao Štuku da odvrti svoje.

– Prnu jato pataka! Pucaj… viče kum. Al ne staje. Di, jebem ga… šta da ciljam ovako drndajuć. U rpu, viče. U rpu – srknu Štuka pivo, smiri se, pa opet planu. – Buuuum, opali… u materinu! Baci mene o staklo. Odletje puška, razbi prozor. Ko ga jebe… dobro reče kum. Ajmo vidit… jesmo šta napravili. A ono, pet kila u njoj… brat bratu – primaknu se Štuka bliže stolu. – Donio ja ženi… kuvaj! Ključa ona u loncu sat. Ključa dva. Zvrnda mi žena. Ja ubodem viljušku… tvrdo. Kuvam još sat. Opet tvrdo. Izvadim ja nju… umotam u ručnik, obrišem. Pravac institut… poljoprivredni – odjednom udari Mlađu prstom po čelu. Znaš li ti, golube moj, kolko je ta patka bila stara?

– Ne znam, šefe – Mlađo je prekršio pravilo šutnje trljajući bolno čelo.

– Ne znaš! Dabome! Saću ti reć – ražestio se Štuka – stotinu i pedeset godina! Jesil dobro čuo?! Stotinu i pedeset! Nije nju metak ni pogodio! Njoj je srce stalo kad je čula pucanj!

Mlađo je prema Štuki bio žutokljunac, ali se u ove dvije godine sa Štukom naslušao priča za cijeli život. Za vrijeme rata u Slavoniji je prošao svašta. Povezao se s ološem, pa je u Zagrebu isto tako nastavio gledati cijevi u oči. Štuka je to cijenio. „Imaš ti muda, mali, i to nemala.“ Uzeo ga je pod svoje i nekako zavolio. I uvukao u posao. Unatoč razlici od dvadeset godina, isto su pili, isto se drogirali i na ista mjesta izlazili.

– De sad tišina, zvoni mobtel – Štuka će Mlađi, koji kraj njega jedva stigne usta otvoriti. – Alooo! O, izvinte – Štukin se glas naglo spustio i dobio na mekoći.

– Jeste li obavili to u Tkalči? – Mojsiju je uvijek posao na prvome mjestu.

– Jesmo, šefe, trideset posto od…

– Dobro, dobro. Smjesta dolazi ovamo.

– Nešto iskrslo, šefe?

– Jebo sam vam mater!

– Razumijem, šefe – ali Mojsije je već prekinuo.

– Pakiraj, Mojsije nas treba.

Iako je Štuka radio za Mojsija gotovo petnaest godina, bojao ga se kao prvog dana. Niti je tako naprasit i poslom opsjednut čovjek kao Mojsije, bez žene, djece i prijatelja – osim nekoliko manekenki koje bi mu nakratko dovodili – dopuštao ikakvo zbližavanje, niti je Štuka htio znati više nego što je morao ili provoditi vremena s njim više nego što je nužno.

– Samo nemoj ništa pričat – davao je upute Mlađi u autu dok su se vozili prema Jarunu.

– Kako ti kažeš – Mlađo će s podsmijehom. Ovaj tu čovjek bio mu je ne samo koristan već i beskrajno smiješan.

– E baš tako. Jer mlađi uvijek nešto zajebu. Da ne pogoršaš ionako usranu situaciju. Imam loš predosjećaj.

– I ja, šefe – Mlađo se zabavljao.

– Jebeno loš.

 

Mojsije ih je pustio da dvadeset i pet minuta sjede u golemom dnevnom boravku, na astronomski skupom kauču kojem se nisu usudili prinijeti čašu vina što ih je čekala na stolu ukrašenom kristalima Swarovski, dok se on pravio da nešto radi i traži po sobi prevrćući papire. Htio je da se osjećaju kao govno i uspio je u tome, kao i uvijek. Dok je Mlađo vrtio pogledom po sobi i u sebi odoka zbrajao cifre, koliko para dođe regal, koliko na zid obješen TV-ekran, dotle je Štuka ispod oka pratio Mojsijeve kretnje. Ovaj je zgrabio neki papir i konačno sjeo njima nasuprot, bacivši papir na stol. Bila je to fotografija.

– Prije mjesec dana trebao si obaviti jedan posao – Mojsije se zagleda u Štuku izbuljenim crvenim očima iznad kojih je, na lijevoj strani, titrala tanka žilica, tapkajući prstom po fotografiji.

– Tako je, šefe – i Štuka je postajao sve nervozniji.

– Šta, tako je, mamu ti tvoju?

– Pa, taj Brko, sa slike. Kad su vam javili da reketari na svoju ruku i da je tako skupio pola milijuna eura, naših pola milijuna, prije nego što je odmaglio, riješili smo, sve kako ste rekli.

– I onih sto hiljada koje sam vam dao da isplatite policiji?

– Da, da, i to, cijela situacija je sređena.

– Kako sređena? – Mojsije je skočio na noge napokon došavši na svoje.

– Pa fino, ne razumijem šta hoćete. Riješeno je.

– Šta ti rješavaš, mamu ti, reko sam da ga ubijete!

– To sam i mislio.

– I?

– Jasno, olađen je.

– Kako? – opet je Mojsije bio blizu vrhuncu bijesa.

– Molim?

– Kako je ubijen, govori dok nisam i tebe oladio?!

Toliko se Štuka osjetio u škripcu da je, dok mu je Mojsijeva šaka gužvala košulju, bacio nemoćno pogled čak i na Mlađu, koji se još zabavljao. Držala ga je trava još od jutros, a i nije mu prvi put da ga netko želi smaknuti, premda o svemu što mu se pred nosom događa nema blagog pojma. Štuka je zanijemio pa je šef nastavio:

– Mjesec dana ne spavam. Mjesec dana! Želudac mi više ne prima ni one tablete, glava mi se raspada – trljao je oči, gotovo da se čovjek sažali, sve dok nije opet planuo. – Sinoć sanjam kako ga davim. U vodi. Ovim rukama – digao je ručetine i raširio prste. Djelovale su kao dvije prijeteće lepeze, kao iz onih japanskih filmova, što imaju noževe skrivene u sebi.

– A preksinoć da ga trujem. Pa pije sa mnom, onda mi se ispovraća, svugdje po meni, onda uzima onu čašu, nazdravlja, pa opet. I tako svaku večer. Sve strašnije od strašnijeg. Svaki put gora smrt i gora noć. A ja sam ga poznavao.

– Razumijem, šefe – Štuka mu se pokuša približiti.

– Kurac ti razumiješ. Radio sam s njim još kad smo bili balavci, zajedno švercali, preprodavali. Al me je htio preć. Eeeej! Pa da mi je brat rođeni! Znaš li ti kako to djeluje na posao? Jebavo bi me svako ko bi stigo!

– Jest, znam – Štuka je mumljao sebi u bradu.

– I? – sjeo je mirno kraj njega Mojsije.

Štuka nije vjerovao da slijedi ovo pitanje.

– Kako je umro? – uporno će Mojsije.

Štuka je malo gledao njega, pa malo Mlađu koji je jedva čekao rasplet, pa opet Mojsija i onda dignuo ruke kao da stresa teret sa sebe i ispustio glasno:

– E, jebi ga sad!

Mlađo je samo gledao kako je Štukino lice na brzinu pozelenjelo. Znao je da taj brbljavac više nije toliko opasan, ali da više nije u stanju ubiti čovjeka i da je to prepustio drugome… Pa, možda je bilo i logično. Štuka jest mlatio sve u šesnaest, nalomio se kostiju u karijeri, bio na zlu glasu i još uvijek je, ali osim onog nesretnog slučaja zbog kojeg je zaglavio, je li ikada ikoga ciljano ubio? Naročito zadnjih godina kako je dobio sina.

Mojsije ih je uz šamare istjerao van dajući im još nekoliko dana života da saznaju sve o Brkinoj smrti.

U autu Štuka nije riječi progovorio. Kada je dovezao Mlađu ispred kuće, ovaj nije izdržao da ne upita:

– Pa kome si onda povjerio zadatak?

Štuka je neko vrijeme gledao ispred sebe. Rijetko je šutio.

– Crnome – izusti mirno.

– Šta?! Nemoj me zajebavat! Čekaj, čekaj – Mlađo se vratio u auto – to je ustvari Bleki, jelda, to je taj?

– Bleki, Crni, Garo, kako god hoćeš.

Mlađo je izgledao malkice zabrinut. Radilo se ipak o velikom egzekutoru, najvećoj tajni zagrebačkog podzemlja. Koliko je samo taj ljudi smaknuo za novac, a o njemu se još ništa ne zna. Niti ga je tko vidio.

– Jebi ga, nisam mogao takav zadatak povjeriti bilo kome – pravdao se Štuka.

 

Još jedan dan su započeli zajedno, Štuka u svom Mercedesu s čijim upravljačem je srastao – ni po kruh nije išao pješice – i Mlađo koji pakira vrećice na krilu. Bilo je tu trave, bombona, nešto u vrećicama, a nešto u njima samima. Droga je bila obavezni dio jelovnika, ona je ubijala strah. Nezgodno je to što je ubijala i oprez – Mlađu je boljela ona stvar za murjake dok je pakirao robu za vrijeme vožnje. Sinoć je bio veliki party pa su prodavali po diskoteci, VIP loži i klincima koji su raspačavali po podiju. Međutim, dok odvoje za redare, konobare, gazdu, od same zarade malo što ostane. Teško je raditi s takvom robom, u svako doba dana imati pune džepove, a ne omastiti brke ni jednom. Štuka je vapio za nečim što otupljuje, samo da zaboravi jučerašnji razgovor s Mojsijem. Cijelo vrijeme je odmahivao rukom kako je to samo faza, viroza ili loša droga, nešto što će Mojsija brzo proći. Ali grč na licu odavao je da ga to još grize.

Zaustaviše se pokraj nekog trnjanskog kafića da isperu grlo, podnevno sunce je pržilo, znali su da se poslije droge može piti do mile volje, a da čovjek ništa ne osjeti. Zato se Mlađo držao jednog piva, dok je Štuka bio posebno inspiriran pa je u kafiću gdje kava dođe deset kuna trusio viskije i štokove, dobacujući stalno nešto curama koje su se vrpoljile na drugom kraju šanka.

Dvije su se počele približavati, jedna je oklijevala, ali su sve tri znale tko je Štuka i kakav je to kafić. Vječne studentice, dugonoge i iskvarcane, u potrazi za budalama – Štuka se nakon toliko konzumacija bližio toj kategoriji – a piju samo breezere. Mlađo je od treme mucao jer je jedna bila na vremenskoj prognozi, a druga vukla jet-setere za rukav u nekim TV-prilozima. Štuka je dobro znao s takvima. Za sat vremena bile su spremne poći s njima gdje on hoće.

Dok je Štuka palio Mercedes, plavuša s prognoze zamoli Mlađu da joj pridrži torbicu i ode do ograde da odveže svog dlakavog ljubimca koji ju je čekao.

– Šta je sad to? – Štuka spusti staklo i skide naočale.

– Fifi – plavojka ga podignu kao trofej, a pudl stane sliniti po Mlađinoj ruci.

– Vidim da je živina, nisam ćorav. Nego, priveži to nazad tamo.

– Neee, budalice – migoljila se prema vratima – to je moj Fifi.

– Ma di ćeš s tim, vidi je! Gonjaj to! – Štuki je navrla krv u lice kad ju je vidio kako prinosi Fifijeve pandžice kožnim sjedalima.

– Ma daaaj! – treptala je okicama. Druga cura je već sjedila straga, a Mlađo je samo čekao da Štuka plane.

– Van, reko sam! Živina u moj auto neće!

– Štuka, polako, pa blizu smo – Mlađo nije vjerovao da će ovaj upropastiti takvu priliku.

– Ona može. Nek ga priveže tu negdje pa ćemo se vratit.

– Ali, moj… – cura zaštitnički stisnu pudla.

– Nema šanse. Svojoj ženi ne dam da mi psa unese…

– Kakvoj ženi? – druga će sa stražnjeg sjedala.

– Šta tebe zaboli?! Napolje, svi!

Mlađo u autu nije progovorio ni riječi. Takva prilika, takve koke, prvoklasno meso, žalio je u sebi.

Svratili su na after u disko u centru: u mračnom podrumu, iza zaključanih vrata, samo probrano društvo bilo je na podnevnoj zabavi. Obojica su pili o svom trošku, zaokupljeni vlastitim mislima.

 

Štuka se probudio tek idući dan, sklupčan na stražnjem sjedalu svog auta. Mlađe nije bilo. Auto je bio parkiran u Jaski, u nekom kukuruznom polju. Znali su često otići u tamošnje klubove, uglavnom s narodnjacima, ali što je sinoć sviralo i kako je dospio ovamo, o tome ništa nije znao; kao da mu se velika prazna rupu širila u glavi i ritmički mu lupala u sljepoočnicama. Dum, dum, udarala je o kosti oko očiju. Ne, to mu je vibrirao mobitel pod glavom.

– Alo, ko je? – nije još otvorio oči.

– Šta, ko je, mamu ti jebem!

– Oprostite, šefe.

– I šta? Di ste? Šta ste saznali? – Mojsije je bio nervozniji nego neki dan. I opasniji. S golemim podočnjacima i raščupane kose stajao je u gaćama na balkonu.

– Radimo na tome – Štuka je izmucao, jedva se prisjetivši u čemu je stvar.

– Radit ću ja vama dvojici na spomeniku! Jesi me čuo?!

– Jesam, šefe.

– I sinoć me Brkina njuška… uf… cijelu noć. A ti spavaš, mamu ti…

– Oprostite, šefe, ali već smo na terenu…

– Nož! Da nije nož?! Cijelu noć ga sanjam kako bježi od mene, al uvijek nekako blizu ispred mene. Omoto ruke oko trbuha, izboden, ispadaju mu crijeva. Sagne se, pokupi visuljak, gurne ga kroz ranu u trbuh i nastavi trčat… uf, uf… Znači, nož?

– Ne znam šefe, stvarno, pokušat ćemo to…

– Ništa to, nego saznaj! Imaš dva dana, a onda ću ti se krvi napit. Brko će me u grob strpat – reče Mojsije i spusti slušalicu, ali je Štuka još neko vrijeme držao mobitel na uhu da dođe k sebi. Kakvo buđenje.

Odmah je zvao Mlađu za sastanak. Sjedili su u McDonaldsu na dječjim stolicama jer je Štuka htio na sunce da se malo oporavi. Trpao je u sebe sve odreda, što od gladi, što od muke.

– Tog Crnog, Garu ili kako već… Je li ga iko ikad vidio?

– Mlađo je mislio da će razgovor pomoći.

– Jok – mahnu mu glavom Štuka.

– Zna li se onda išta o njemu, osim da je krvnik?

– Jok – isto će Štuka.

– E pa jebi ga onda, kako si uopće, preko koga si…

– Sinko, Crnog se ne traži jer ga ne možeš nać. Ako ga trebaš, samo proširiš glas o tome kolko plaćaš i za kakav poso. I on te sam nađe. Telefonski, i to je to.

Mlađo se uhvatio za glavu. U što se to uvalio? Iako nema veze s tim, Mojsije je prijetio smrću obojici. Problijedio je.

– Prodo sam ženin auto, uplatio na račun i telefonski opiso zadatak. Ni glas mu nisam zapamtio. Al tu je on negdje, u Zagrebu – kresnuo je Mlađu po ramenu, dobivši dozu optimizma. – Raspitat ćemo se, okrenut koji kamen, možda nešto ispliva. Imam ja svoje pajde, tamo u Remetincu. Svakog vraga znaju. Jesam ti ja pričo… o Remetincu?

Opet neka priča, sigurno još jedna lovačka, ali u ovom je trenu Mlađi bila potrebna kao kruh, kao lijek.

– Mazno ti ja… nekog prgavog za šankom. Nos mu se usjeko u glavu. Kad ono, u materinu. On rođak nekog načelnika. Jebaji ga. Ode Štuka na lađenje u Remetinec. Pola godine. Sa mnom u ćeliji Albanac, uvijek gol. Do pasa. Ogroman, po leđima svinjske čekinje. Našo ženu s ljubavnikom. I ni pet ni šest – sasjeko oboje. Te još neki živčenjak. Raskomado ženu, trudnu. Pa je zakopo na Sljemenu. Na tri mjesta… džaba. Družili se mi, svejedno. Al stalno neke tučnjave.

Sad se Štuka već ufurao u priču, ispravio je leđa ukočena u dječjoj stolici i nastavio. Opet je bio onaj stari.

– U svim ćelijama tučnjave… pa počelo i u našoj. Jer, jedna utičnica, a nas troje. Jedan bi slušo radio… drugi vijesti… treći film. Pa opleti, ko će istjerat svoju. I sjetio se ja… trgovine u Prečkom. Vidio tamo, prije neg šta ću na lađenje… televizor s radijem. Oboje u jednom. I posto… generalni zastupnik za Remetinec. Slavili me svi… i čuvari i zatvorenici. A ja ih zajebavo… Jebem vas u glavu, tu ste dvajst godina… pa se niste sjetili… a ja već nakon mjesec dana! Tako me zapamtili. Uvijek sam ja tamo dobrodošo.

 

U Remetincu su se samo nadavali napojnica, po tristo kuna ovom pa onom, a nitko ne zna ništa. Ili pak izmišlja. Do kraja dana su protutnjali kroz desetak klubova i stanova. Štuka se već lagano gubio, više nije ništa ni pitao, samo prevrtao stolove, mlatio šakama i probijao glavama zidove. Predvečer se njihova mora još više pogoršala. Zazvonio mobitel, a na displayu slovima koja su htjela iskočiti – Mojsije.

– Dakle, sutra je zadnji dan. Točno za dvadeset i četri sata da ste kod mene – Mojsije je govorio mirno. – Nadam se da ćete ih znati iskoristit. Do tad… ugodan dan želim – spusti slušalicu i uzdahnu duboko. Tijelo mu je bilo tromo, podložno vrtoglavici i halucinacijama. Uzeo je šaku tableta i nastavio zuriti u zid. Pred njim je bila još jedna noć, još jedan sastanak sa starim poznanikom.

– E sad smo usrali motku načisto – Štuka je kresnuo auto.

– Šta, viče, psuje?

– Ne. Skroz je miran. I pristojan. To i je najgore.

– I šta ćemo sad?

Štuku nakratko obuze bijes. Nikada neće biti svoj, nikad neće imati mira. Prošlo je godina i godina otkako mu Mojsije puše za vratom. Ta pogrbljena grdosija postala mu je kamen oko vrata, kamen koji bi trebao presjeći, potopiti, možda bi trebalo… Ali brzo dođe k sebi sjetivši se rješenja:

– Pare.

– Šta, pare?

– Pare su ti, mali, odgovor na sve. Na sve. Kad sam imo pare i Crnog sam našo. Treba samo proširit glas, da imam pare. Raspisat nagradu za informacije. I vidićeš.

– A odakle nam pare?

– Ono što mi je Mojsije još prošli tjedan dao za policiju.

 

Dovoljna je bila jedna noć da se vijest o nagradi za informacije proširi cijelim gradom. Ujutro, dok su se njih dvojica trijeznili i pripremali za dan svoga pogreba, stigla je Providnost s neba u obliku kuverte koja ih je čekala na stražnjem sjedalu auta. Dok je Štuka provjeravao je li auto obijen, s koje strane, jesu li što uzeli i kako su dovraga dospjeli unutra, Mlađo se sav ozario:

Vaupotićeva 16, Mikulići. Nagradu uplatite na račun napisan na dnu. Bilo bi stvarno šteta da ucmekaju tako slatkog momka. Ines.

– Ko je dovraga Ines? – Štuka je bio i dalje ljut.

– Ona iz kafića neki dan, s vremenske prognoze.

– Ona sa psom? Uuu, al mi ga zavuče! Znači, kasnije si s njom meni iza leđa… Uuuu! Ajd, sjedaj – upalio je i krenuo Avenijom Bologna prema Črnomercu pa gore uzbrdo prema Mikulićima, razbacanim kućama po brežuljku.

– Pa to je zadnje mjesto di bi ga tražio! Ccc – cc. S kim sve nisu bile te kurvice…

Pola sata su sjedili na terasi jedinog kafića u Mikulićima, sparno ljetno popodne i nigdje žive duše, čak ni konobara. Samo lavež psa, cvrčci i komarci koje Štuka i Mlađo nervozno tjeraju psovkama. Pred njima ulica od desetak kuća obraslih zelenilom. U jednoj od njih krije se Crni, Garo, najtajanstveniji i najopakiji kurvin sin ovoga grada. Ovakva pustoš podsjećala ih je na teksaški gradić iz filmova, prije obračuna.

– Nekako sam ti ja uvijek… znao i umio s tim glavešinama – Štuka više nije izdržao tišinu. Mlađo se začudio riječima kojima nije ni mjesto ni vrijeme sada kad skupljaju hrabrost da Crnome pokucaju na vrata.

– E, znao! Šta me gledaš?! Ko da je on neko. S Titom sam ti ja znao, a ne bi s njim. Slušaj vamo. Vozio mene kum… u Istru. Dosadilo nam vatat po Mrežnici kržljave patke. Reko, ajmo… ako i ne uvatimo, barem umočimo dupe. Skroz dole… na jugu… neki čiča u luci… kaže, Tito na Brijunima… a nema puške. Valjda ima neko rusko govno, šta li. Kod mene sve njemačko. I to dvi ljepotice. Aj, posudiću… žao mi bilo čiče. Upozno on nas… jedna meni, jedna Titu i mi kroz gustiš. Kad… prnu iz grma!!! Fazan. Trzli se obojica, kad… jedan pucanj, dva hica. Pade fazan. Mi od njega pa stanemo. Od njega ni riječi. Reko ja… neka, nosi ti! Tako ti je to bilo. Jedan pucanj, dva hica!

Dok se Mlađo sabrao, što sve neće čuti od ovog čovjeka, već su bili pred visokom obraslom ogradom, na kućnom broju šesnaest. Gurnuše oprezno vrata i pred njima se ukaza cvjetni raj, sva sila šarenog cvijeća, grmlja, gredica i drvena kućica kojoj je bilje prijetilo da će je progutati. Usred vrta kleči suh i rumen čovjek u pedesetima, u gumenim čizmama i tapka zemlju oko tek zasađenog ljiljana.

– Bilo je samo pitanje dana – rekao je čovjek u čizmama – kad će me neko pronać.

– Ko tebe traži, spodobo, mi smo došli do Gare. Nemamo vremena natezat se s vražjim vrtlarima! – tko će nego nervozni Štuka.

– E pa, ja sam taj – ustao je i krenuo prema njima. Bili su upleteni u mrežu igre njegovih sitnih, ali nepredvidivih očiju ispod vrtlarskog šešira. – Trebao sam davno promijeniti adresu. Predugo sam tu, ali mi bilo žao ostaviti sve ovo – pokaza im rukom na cvjetno šarenilo.

 

Mojsije je postao i sam sebi pretežak. Hodao je uznemireno po svojoj rezidenciji, obarao vaze i prevrtao stolove, ali mu nije bilo lakše. Psuje i posao, i život, i pamet kojom sebi, nakon toliko godina truda, ne može više zaraditi ni miran san. Otvara mini bar i između desetke skupih etiketa i šarenih boca uzima onu najprozirniju, lozu. „Jebeš sve pare kad ja ne mogu dva broja zbrojit bez čaše“, pomisli. U glavi mu je kaos, glavobolja, ali se jedna misao uspjela othrvati vrtlogu, ona o vlastitoj bijedi i nemoći. Nasmija se, ali pritom nespretno zgrabi lozu, ona iskliznu i kao domina poruši sve boce. Sada ga opet uhvati bijes i stade razbijati o pod, jednu po jednu. Dok je stajao zadihan u staklu, na natopljenom tepihu, pomisli kako bi bilo lako zapaliti sve ovo. Kuću, dokumente, pare…

Sve je protiv njega, sve. U koga da se uzda? Kolikim ljudima daje kruh, koliko ih je izvukao iz govana i opet nema nikoga kraj sebe. Sve na kraju mora sam. Tako je i izgradio sve što ima, sa svojih deset prstiju, tako će i sad biti. Razbacao je svu dokumentaciju koju je godinama slagao i našao jednu adresu na koju je jednom davno isplatio Brki honorar na ime njegove žene. Uze iz sefa svu gotovinu koju je našao, nekih pola milijuna eura i pošalje poruku da ide sam od udovice kupiti sebi miran san, svoj mir.

 

– Ali mi nikako ne ide jedno. Oni kaćuni – Garo je pričao dok su njih dvojica još uvijek buljili u vrtlarsku prikazu – znate, oni ljubičasti? Sjećam se da sam ih brao u šumarku na povratku iz škole. Oni rastu iz otpalog lišća i crnice. I to nikako ne mogu izvest, već godinama pokušavam… Jeste li ih negdje vidjeli?

– Ma čekaj malo, jebem ga, kakvi kaćuni?! Jesam li ja s tobom dogovorio poso, šifra Brko?

– Jest.

– Dobro, znači ti si ga ubio. Kako?

– Nisam.

– Kako to misliš? – Štuki više ništa nije bilo jasno.

– Fino, dvadeset godina sam u ovom poslu i samo sam prvu dvojicu ubio vlastitim rukama. Samo njih dvojicu i to tako davno, da im se ne sjećam ni imena. Sjećam se da je bilo za nešto sitno, pedeset maraka, čini mi se. Al ta dvojica su bila dovoljna da shvatim jednu vrlo važnu stvar.

– Šta, lopovčino, kako da ih pustiš žive, a uzmeš pare? – Štuku je smiješna vrtlarova pojava samo još više ljutila. – Šta je ovo, cirkus?

– Shvatio sam da nema potrebe da prljam svoje ruke. Zato i jesam toliko dugo u ovom poslu, nikad me nisu uhvatili. Svaki ti čovjek ima svog neprijatelja, kao što ima svoj rod. Svaki. Mijenjaju se vremena, cijene po glavi, valute, danas su i razlozi nešto drugačiji, gluplji, al ja ti u to ne ulazim… Sve se mijenja, samo će jedno uvijek ostati isto – u svakom čovjeku čuči ubojica. Vjerujte mi. Potrebno ga je samo potaknuti. Ne trebam im ja, svako ima svog krvnika, pa i Brko!

– Koga?

– Sve ti je jedan veliki lanac u kojem svaki čovjek ima svog krvnika dok je istovremeno i on nekome krvnik. I tako redom. Treba ih samo malo spojiti, razmjestiti kao figure u šahu, jednu stranu motivirati, pa i dati dio honorara ako treba, i da vidiš…

– Koga?

Crni se kratko zamisli, odmjeri obojicu, hoće-neće, pa ipak izusti:

– Svoju ženu.

– Pali, u materinu, brže! – Mlađo je luđački tipkao po mobitelu, udarao, jer je upravo crkavala baterija.

– Di, šta sad?

– Mojsije ti poslao poruku. Ide s lovom kod Brkine žene.

– Uh, majku mu. Il će i njega oladit, il će spušit lovu bezveze. Idi do njega, ako još nije kreno, i sve mu reci. Ja ću prema Brkinoj kući pa ko ga prvi uvati.

Dok je polako usporavao pred Brkinom kućom, Štuka nije znao ni što tu radi ni što da očekuje. Znao je samo da mora upasti unutra. Još ga nije napustio stari njuh s ulice, mogao je namirisati sranje na kilometar. Ulazna vrata bila su zaklonjena na bočnoj strani kuće i mogao je neopažen jednostavno došetati i nasloniti se na njih nogom. Ali pleteni zastor prekrivao je zapravo ostakljena vrata, tako da su ostala zatvorena, a Štuki je noga do prepona propala unutra.

– U pizdu materinu i Mojsije, skoro ostadoh bez jaja zbog njega – opsova izvlačeći nogu van. – Koliko sam puta najebo otkako radim za njega, još bi samo to falilo da ostanem bez jaja.

U kući nije bilo nikoga. U dnevnoj sobi na stolu je stajao skupi šampanjac sa čašama i reklamni prospekt za Kanarske otoke. Ostale dvije sobe ispreturao je brzo, ne znajući što zapravo da traži. Jedino što mu je upalo u oko bila je neobična izdužena bočica gurnuta u dno ormarića iza sve sile krema i pudera. Dugo ju je vrtio među prstima dok nije spazio slova koja su se jedva nazirala na izlizanoj naljepnici – strihnin.

Protresao je nekoliko puta prah u bočici dok je stajao nasred dnevne sobe, duboko zamišljen. Znao je da se ono što drži u ruci koristi za ubijanje štakora, ali je sve oko njega bilo previše uredno. Teško da bi pored ovakvih ukrašenih zavjesa, ulaštenog parketa i pomno odabranih pokrivača na kaučima Brkina žena imala problema sa štakorima. Kuća nije imala ni podrum.

Sjetio se horora u kojem glavni lik sve u šesnaest truje susjede i to baš strihninom. Sipa ga u hranu, sokove, kavu, ali pomalo, da se ne osjeti gorak okus, pa ljudi polako crkavaju.

– Koja budaletina bi ovo iskapila, a da ne primijeti? – pomisli odvrćući sporo i oprezno čep.

Prah se sastojao od bijelih kristalića. Shvativši da nema smisla previše mozgati, natoči šampanjac u jednu čašu i doda malo praha. Kristali se brzo izgubiše među mjehurićima. Doda još malo, poput zaigranog znanstvenika dok se šampanjac u čaši nije zamutio. Dugo je gledao u čašu, mućkao njezin sadržaj kao sommelier, dizao je prema prozoru da je bolje prouči na svjetlosti i na kraju počeo dvojiti je li tekućina bitno mutnija ili nije.

Uze još jednu čašu i natoči šampanjac. I upravo dok ih je uspoređivao, začu kako siguran korak drobi rasuto staklo na ulazu. U sobu uleti Mojsije, crven u licu i obliven znojem. Nekoliko se sekundi istovremeno čudio i pokušavao doći do daha, pa napokon upita:

– Kog vraga ti radiš tu? I gdje je ona?

– Otišla – Štuka je još uvijek bio u svojim mislima.

– Kako otišla, majku mu – Mojsije je rukavom obrisao čelo. Ni samom Štuki nije bilo sasvim jasno je li mu pružio onu zamućenu čašu, ali Mojsije je upravo nju zgrabio i u cugu popio.

– Uh, crkoh! Svi ćete me u grob otjerati! I ti, i ona, i Brko… Sinoć mi u san dođe sav ispovraćan… – Mojsije se stao prisjećati, zastajkivao, podrigivao malo od onih mjehurića pa nastavljao, a Štuka ga samo gledao pokušavajući shvatiti što se dogodilo.

Negdje pred kraj sna koji je Mojsije naumio ispričati do najsitnijih detalja, uhvati se za svoj rascvjetali čir i malo pogne. Ruke mu se jače zgrčiše oko trbuha. Noge su se povijale u koljenima, sve dok nije pao kraj stola. Kada podigne glavu, Štuka ustukne prestrašen njegovim zgrčenim licem. Oči su mu nabubrile, čeljust iskočila, a napete tetive izbrazdale vrat. Odjednom grč koji mu je uhvatio tijelo popusti i glava mu pade na stol. Baš pokraj vaze pune ljubičastog cvijeća kombiniranog s nekoliko dugih zelenih listova.